Poslovni broj: Usž-3677/2021-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Lidije Vukičević, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Mire Kovačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice A. M. iz S., koju zastupa opunomoćenica N. B., odvjetnica u S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi obiteljske mirovine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 7 UsImio-487/20-6 od 6. srpnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2022.
p r e s u d i o j e
I.Žalba se odbija i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 7 UsImio-487/20-6 od 6. srpnja 2021.
II. Odbija se zahtjev žaliteljice za naknadu žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II 140-03/20-01/03414265750, urbroj: 341-99-05/3-20-8402 od 11. studenoga 2020., dok je rješenjem odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., klasa:
UP/I-140-03/20-01/03414265750, urbroj: 341-18-05/3-20-032838 od 21. listopada 2020. kojim je tužiteljici priznato pravo na obiteljsku mirovinu u iznosu od 1.504,70 kn mjesečno počevši od 12. siječnja 2020. u koji je uračunat i dodatak na mirovinu.
3. Tužiteljica (dalje: žaliteljica) podnosi žalbu protiv pobijane presude i rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede postupka i pogrešne odluke o trošku upravnog spora. Ističe da je na temelju pravomoćne sudske odluke zajedno sa bratom naslijedila sredstva koja je njihova pok. majka za života uplatila u II. obvezni mirovinski fond, te da je pogrešan zaključak da ne ispunjava uvjete na nasljeđivanje navedenih sredstava. Citira članak 103. stavak 2. Zakona o obveznim mirovinskim fondovima ("Narodne novine", broj: 19/14. do 58/20. – dalje: ZOMF) te smatra da su, s obzirom da su u trenutku smrti ostaviteljice 12. siječnja 2020. stekli pravo na nasljedstvo prema članku 5. stavku 2. Zakona o nasljeđivanju, a da je prvostupanjsko rješenje tuženika doneseno 21. listopada 2020., ispunjeni uvjeti za primjenu članka 103. stavka 2. ZOMF-a da se obiteljska mirovina odredi kao osnovna mirovina. Mišljenja je da je irelevantno i neosnovano što tuženik navodi da nije imao saznanja da su sredstva naslijeđena na temelju rješenja o nasljeđivanju od 7. listopada 2020. Predlaže Sudu da uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači, te u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, uz nalaganje tuženiku da uvaži njihovo pravo na naslijeđena sredstva iz II. mirovinskog stupa. Traži trošak upravnog spora uvećan za sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kn.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da žaliteljica ponavlja navode iz upravnog postupka za koje smatra neosnovanim, te predlaže žalbu odbiti na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno navodi žalbe ne utječu na donošenje drukčije odluke.
7. Odredbom članka 92. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13 do 114/19, dalje: ZOMO) propisano je da se članovima obitelji umrlog osiguranika mlađeg od 55 godina života ili osiguranog kraće od 10 godina u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje određuje obiteljska mirovina za ukupni mirovinski staž umrlog osiguranika kao da je osiguranik bio osiguran samo u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti. Stavkom 4. istog članka 92. ZOMO-a propisano je da u slučajevima ostvarivanja prava na mirovinu prema stavcima 1., 2. i 3. ovog članka, nositelj provedbe obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje prenijet će u državni proračun ukupno kapitaliziranu svotu doprinosa osiguranika iz tog osiguranja s osobnog računa osiguranika.
8. Člankom 102. stavkom 1. ZOMF-a propisano je da ako član mirovinskog fonda umre prije ostvarivanja prava na mirovinu prema člancima 100. ili 101. ovoga Zakona, a članovi obitelji imaju pravo na obiteljsku mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, ukupno kapitalizirana sredstva s računa tog člana mirovinsko društvo će putem Središnjeg registra osiguranika prenijeti u državni proračun. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odredit će obiteljsku mirovinu na temelju ukupnog mirovinskog staža umrlog osiguranika prema Zakonu o mirovinskom osiguranu, kao da je umrli osiguranik bio osiguran samo u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti.
9. Imajući u vidu citiranu odredbu članka 92. stavka 3. i 4. ZOMO-a i 102. stavka 1. ZOMF-a, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tuženik pravilno primijenio mjerodavne odredbe materijalnog prava, te da je obiteljska mirovina pravilno određena.
10. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je osiguranica od koje žaliteljica izvodi pravo na obiteljsku mirovinu, (njezina majka M. L.), u trenutku smrti imala manje od 55 godina života (imala je navršenih 51 godinu, 10 mjeseci i 13 dana života), te da je bila obvezno osigurana u sustavu individualizirane kapitalizirane štednje od 1. siječnja 2002. Žaliteljici je na njezin zahtjev, koji je podnesen 19. lipnja 2020., rješenjem Područne službe u S., broj: 82079 od 21. listopada 2020. priznato pravo na obiteljsku mirovinu na temelju odredaba 65. i 70. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13. do 114/19., dalje: ZOMO) počevši od 12. siječnja 2020. u svoti od 1.504,70 kn mjesečno u koju je uračunat i dodatak na mirovinu, ali je određena najniža mirovina u iznosu od 1.485,37 kn mjesečno, koja se ne isplaćuje sve dok svota obiteljske mirovine zajedno sa dodatkom na mirovinu prelazi svotu najniže mirovine.
8. Suprotno navodima žaliteljice pravilno prvostupanjski sud navodi da odredba članka 103. ZOMF-a, nije mjerodavna u konkretnom predmetu žaliteljice. Žaliteljici je sukladno mjerodavnim odredbama ZOMO-a, pravo na obiteljsku mirovinu priznato od 12. siječnja 2020. iza smrti majke M. M., rođene 29. veljače 1968., a umrle 12. siječnja 2020. Slijedom iznijetog, kapitalizirana sredstva s računa umrle osiguranice prenesena su u Državni proračun, te je mirovina određena kao da je bila osigurana samo u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti u skladu s odredbom članka 92. stavkom 3. ZOMO-a.
9. Stoga žalbeni navodi nisu osnovani i nisu od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari.
10. Odluka o trošku utemeljena je na odredbi članka 79. stavku 4. ZUS-a koja propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, a s obzirom na ishod žalbenog postupka nije osnovana zahtjev za naknadu troška žalbe.
11. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. i 79. stavka 4. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 12. srpnja 2022.
Predsjednica vijeća
Lidija Vukičević
