Poslovni broj: Usž-545/22-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Lidije Vukičević, članica vijeća, te više sudske savjetnice Žanet Vidović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice I. H. iz Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., radi prava na novčanu naknadu za troškove prijevoza u svrhu zdravstvene zaštite, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1729/21-5 od 6. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1729/21-5 od 6. prosinca 2021.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništavanje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-08/21-01/91, URBROJ: 338-01-06-05-21-03 od 3. svibnja 2021.

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-08/20-01/779, URBROJ: 338-21-02-02-21-06 od 4. veljače 2021., kojim tužiteljici nije priznato pravo na naknadu troškova prijevoza radi korištenja zdravstvene usluge nastalih na relaciji Z., K. M. 9 -Z., K. 12-Z., na teret sredstava Zavoda, za putovanja u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 30. svibnja 2020., ukupno 13 putovanja.

3. Tužiteljica žalbu podnosi protiv prvostupanjske presude zbog svih zakonom dopuštenih razloga. U bitnom navodi da ni u jednom materijalnom propisu nije propisana obveza korištenja sanitetskog prijevoza. Tvrdi da joj je tuženik ranijih godina priznavao pravo na naknadu troškova prijevoza osobnim vozilom, a budući da se pravilnik nije promijenio, smatra da nema osnove za promjenu prakse tuženika njoj na štetu. Ističe da ne ostvaruje niti jedan od propisanih uvjeta za korištenje sanitetskog prijevoza jer nije nepokretna, teško pokretna osoba niti osoba kojoj zbog prirode bolesti nije preporučeno samostalno kretanje. Napominje da je u radnom odnosu iz čega proizlazi da ne ulazi u krug osoba koje mogu ostvariti pravo na sanitetski prijevoz, a pored ostaloga nepriličnim smatra da na radno mjesto dolazi sanitetnim vozilom. Napominje da joj je ista izabrana liječnica koja je izdala potvrdu da ostvaruje uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza izdala i uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za upravljanje motornim vozilom. Navodi i kako je u sanitetskom prijevozu nemoguće održavati razmak između pacijenata niti poštovati mjere radi onemogućavanja zaraze bolešću COVID 19. Predlaže žalbu usvojiti, osporenu presudu poništiti te odlučiti sukladno tužbenom zahtjevu.

4. Tuženik predlaže žalbu odbiti.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski sud presudom nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice te je za svoju odluku naveo valjane razloge utemeljene na podacima iz spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima, osporena presuda ne može se ocijeniti nezakonitom ni po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje ZUS).

8. Prema članku 3. Pravilnika o sanitetskom prijevozu ("Narodne novine", 123/09 i 80/13 - Pravilnik) potrebu sanitetskog prijevoza utvrđuje i izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite osigurane osobe.

9. Prema članku 62. stavku 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", 80/13, 137/13 i 98/19 - ZOZO) osigurana osoba iz obveznog zdravstvenog osiguranja ima pravo na naknadu troškova prijevoza, ako ne ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza.

10. Iz spisa proizlazi da je tužiteljičina izabrana liječnica opće prakse utvrdila da je tužiteljica tijekom svibnja 2020. godine ispunjavala uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza, što posljedično, a sukladno citiranom članku 62. stavku 1. ZOZO-a znači da ne može ostvariti naknadu za korištenje druge vrste prijevoza.

11. U vezi s navodima žalbe tužiteljici se napominje da potrebu sanitetskog prijevoza, sukladno članku 3. Pravilnika utvrđuje izabrani liječnik te subjektivno stajalište tužiteljice o stanju zdravlja i bolesnim stanjima nije odlučno.

12. Osim toga, iz nalaza liječnika internista od 31. siječnja 2017. godine proizlazi da se tužiteljica liječi iscrpljujućim postupkom, a što govori u prilog pravilnosti utvrđene činjenice i odobrenom pravu na sanitetski prijevoz radi korištenja zdravstvene zaštite. U tom nalazu se navodi i da je tužiteljici za dolaženje na hemodijalizu potrebna pratnja.

13. Nadalje, iz spisa proizlazi da je tužiteljica u svibnju 2020. bila na bolovanju te da je razdoblja svoje privremene nesposobnosti za rad samoinicijativno prekinula, pa njen navod da joj je neprikladno sa sanitetom dolaziti na posao nema utjecaj na drugačije rješavanje ove stvari.

14. Potreba odnosno preporuka korištenja sanitetskog prijevoza tužiteljici je određena samo u dane korištenja iscrpljujućeg postupka hemodijalize, pa okolnost što je ishodila uvjerenje za upravljanje osobnim vozilom nije odlučna za donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju.

15. Iz očitovanja Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Z. od 23. studenog 2020. proizlazi da se sanitetski prijevoz kontinuirano odvijao u vrijeme epidemije COVID-19 te da u razdoblju od izbijanja epidemije do listopada 2020. godine nije zabilježen ni jedan slučaj zaraze u sanitetu pa stoga se ni taj navod tužiteljice ne može ocijeniti osnovanim.

16. Slijedom navedenoga navodima žalbe tužiteljica nije dovela u sumnju zakonitost osporene presude koja je prema ocjeni ovog Suda donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka ovaj Sud nije našao.

17. Slijedom navedenog, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 12. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić