Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-1035/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Sabini Dugonjić, u pravnoj stvari tužiteljice D. J. iz D. R., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. i K., odvjetnicima iz K., protiv tuženika K. A. d.o.o. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima H. R., M. O. i N. H., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. & O. iz K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-379/2020-13 od 25. veljače 2021., dana 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-379/2020-13 od 25. veljače 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade troškova za prijevoz na posao iznos od 24.100,26 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose navedene u izreci prvostupanjske presude od dospijeća do isplate, kao i da joj naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kn.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana preinači sukladno žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka odnosno da se pobijana odluka ukine i predmet vrati na ponovni postupak istom sudu prvog stupnja uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u razdoblju od travnja 2017. do zaključno s kolovozom 2020.u iznosu od 24.100,26 kn sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

6. Isto tako, ispitujući presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U odnosu na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 193. st. 2. ZPP, valja reći da pravilno tuženik ističe da smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe, u smislu odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a, pa za takvu dispoziciju vrijede sve pretpostavke koje se tiču povlačenja tužbe, a time i one o (ne)pristanku tuženika. U konkretnom slučaju tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, pa time do takvog povlačenja tužbe nije niti došlo, tako da pravilno tuženik navodi da je prvostupanjski sud trebao meritorno odlučiti i o dijelu tužbenog zahtjeva kojeg je tužiteljica povukla, budući da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe do kojeg je došlo nakon što se tuženik upustio o raspravljanje o glavnoj stvari.

8. Međutim, u takvoj procesnoj situaciji (kada sud nije odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva) tuženik je mogao tražiti donošenje dopunske presude. Budući da tuženik nije tražio donošenje dopunske presude o dijelu zahtjeva o kojem nije odlučeno, pa tog dijela tužbenog zahtjeva nema (de facto je povučen), tuženik ne može otvarati pitanje učinaka smanjenja tužbenog zahtjeva (prvo pitanje), pa je stoga i pitanje naknade troškova parničnog postupka (drugo pitanje) koje je vezano za prvo pitanje izlišno. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd 1295/2021-2 od 1. lipnja 2021.).

9. Isto tako, imajući u vidu sadržaj istaknutih žalbenih razloga proizlazilo bi da tuženik ukazuje na ostvarenje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP-a jer da sud prvog stupnja nije provodio dokaze koje je on predložio (da se službenim putem pribavi izvadak iz evidencije korisnika mjesečnih autobusnih karata, kao i da li su autobusi prometovali u razdoblju od siječnja 2020. do lipnja 2020.). Stajalište je ovog žalbenog suda da su provedeni dokazi cijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, dok u smislu čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke.

10. Osim toga, dokazni prijedlog da se zatraži očitovanje da li su autobusi prometovali zbog pandemije, prvostupanjski sud je pravilno odbio jer je tuženik dokazni prijedlog predložio nakon zaključenja prethodnog postupka kada se ne mogu predlagati novi dokazi (čl. 284. st.3. ZPP-a), a nije se radilo o situaciji iz čl. 299. st.2. ZPP-a.

11. Također u odnosu na žalbene navode da je sud morao saslušati ZZ tuženika, valja reći da se isti nije odazvao ročištu za glavnu raspravu, a niti je opravdao svoj izostanak, tako da je pravilno sud odustao od njegovog saslušanja, a na ročištu je saslušana samo tužiteljica.

12. S time u vezi ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi niti u dijelu kojim tuženik osporava prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 264. ZPP-a, niti s tim u vezi pozivanje na povredu prava na procesnu ravnopravnost zajamčenu člankom 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997,, 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010., u daljnjem tekstu: EKZLJP-a) samom činjenicom što nije izveden dokaz saslušanjem direktora tuženika (Ž. M.) na okolnosti da je naknada isplaćena za čitavo utuženo razdoblje, iz razloga što tuženik u prilog svojim tvrdnjama o isplatama troškova prijevoza svojim radnicima kroz predmetno razdoblje nije dostavio niti jedan odgovarajući dokaz u tom smislu (primjerice izvod iz financijskog poslovanja iz kojeg bi bili vidljivi izdaci po toj osnovi) pri čemu samo sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

13. Tijekom postupka sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje.

14. Tako je tijekom postupka utvrđeno;

- da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika do 15. listopada 2020. kada je ispunila uvjete za mirovinu,

- da je tužiteljica na posao putovala od svog mjesta stanovanja B. P. do pogona tuženika u K. na adresi …, autobusom;

- da tuženik (poslodavac) u predmetnom razdoblju tužiteljici (radnici) nije kupovao (predavao) mjesečne karte za javni prijevoz niti isplaćivao iznose koji bi odgovarali procijenjenom trošku prijevoza na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada te da joj je dana 3. prosinca 2020. isplatio na račun iznos od 11.499,72 kn za koji iznos je smanjila tužbeni zahtjev na način da je tom uplatom zatvorila najranije dospjele iznose glavnice budući da je najprije potraživala iznos od 35.599,98 kn;

- da iz uvida u potvrdu A. d.d. K. na listu 7 spisa proizlazi da je mjesečna karta na relaciji B. P. (gdje je tužiteljica imala autobusnu stanicu) – B. (gdje je pogon tuženika u kojem je radila) u utuženom razdoblju iznosila 712,00 kn;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kupovala mjesečne autobusne karte i da je na posao u pravilu putovala autobusnom linijom osim kada je radila u popodnevnim smjenama kada nije imala liniju za povratak s posla i tada se s posla vraćala tako da je obitelj dolazila po nju osobnim vozilom ili u dogovoru s radnima iz druge firme;

- da je tuženik vodio evidenciju tužiteljičine prisutnosti na poslu iz kojih su razvidni kako dani njezine prisutnosti na poslu, tako i dani odsutnosti zbog bolovanja, korištenja godišnjeg odmora, blagdana, preraspodjele radnog vremena;

- da u razdoblju od siječnja 2020. do lipnja 2020., kao i kasnije za vrijeme situacije sa epidemijom „COVID-19“ da se kod tuženika cijelo vrijeme radilo, tj. da je tuženik radio, a tužiteljica je odlazila na posao autobusom, a autobusi su vozili prema voznom rasporedu kakav je bio;

- da je tužiteljici umanjen trošak prijevoza u mjesecima dužeg trajanja godišnjeg odmora i bolovanja i to: za kolovoz 2017. kada tužiteljica koristi 11 dana godišnjeg odmora (GO), jedan dan je blagdan (BL), a radi 11 dana- dosuđena ½ cijene mjesečne karte, za prosinac 2017. kada tužiteljica koristi 9 dana bolovanja (BO), jedan dan godišnjeg odmora (GO), a radi 11 dana – dosuđena 1/2 cijene mjesečne karte, za veljaču 2018. kada tužiteljica koristi 9 dana bolovanja (BO), 4 dana plaćenog dopusta (PD), a radi 7 dana - dosuđena 1/3 cijene mjesečne karte, za ožujak 2018. kada tužiteljica koristi 8 dana bolovanja (BO), 1 dan godišnjeg odmora (GO), a radi 13 dana - dosuđena ½ cijene mjesečne karte, za listopad 2018. kada je tužiteljica koristi 11 dana bolovanja (BO), a radi 11 dana –dosuđena ½ cijena mjesečne karte, za svibanj 2019. kada tužiteljica koristi 7 dana godišnjeg odmora (GO), a radi 17 dana - dosuđena 2/3 cijene mjesečne karte, za kolovoz 2019. kada tužiteljica koristi 9 dana godišnje godišnjeg odmora (GO), a radi 11 dana – dosuđena ½ cijena mjesečne karte, za siječanj 2020. kada tužiteljica koristi 6 dana godišnjeg odmora (GO), a radi 15 dana - dosuđena 2/3 cijene mjesečne karte, za ožujak 2020. kada tužiteljica koristi 10 dana bolovanja (BO), 1 dan godišnjeg odmora (GO), a radi 11 dana - dosuđena 1/2 cijene mjesečne karte, za kolovoz 2020. kada tužiteljica koristi 15 dana godišnjeg odmora (GO), jedan dan je blagdan (BL), a radi 5 dana - dosuđena 2/3 cijene mjesečne karte.

15. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljici pripada naknada troška javnog prijevoza u visini cijene mjesečne autobusne karte sukladno čl. 34. st.1. alineja 1. Pravilnika tuženika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima od 6.4.2004. na relaciji B. P. –B. Naime, u situaciji kada od mjesta stanovanja pa do mjesta rada postoji javni prijevoz, a što ovdje je slučaj, tužiteljici pripada naknada troška prijevoza u visini cijene mjesečne autobusne karte kod čega je neodlučno kako putuje na posao ili s posla, vlastitim automobilom ili tim javnim prijevozom, jer u svakom slučaju ima pravo na naknadu troška u visini troška javnog prijevoza.

16. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. 17. Naime, prema odredbi čl. 34. Pravilnika tuženika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima od 6.4.2004. (u daljnjem tekstu: Pravilnik), propisano je da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, koja se može dati kupnjom i predajom mjesečne karte za sredstvo javnog prijevoza ili isplatom iznosa koji odgovara procijenjenom trošku prijevoza na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada. Ako na relaciji kojom zaposlenik putuje postoji više vrsta javnog prometa naknada se priznaje u visini najjeftinijeg prometa.

18. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u ovom konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Pravilnika iz 2004., a ne i ranija Odluka tuženika od 20. prosinca 2000., kojom je određen drugačiji način obračuna i isplate naknade troškova prijevoza, budući je upravo stupanjem na snagu Pravilnika iz 2004. i odredbom čl. 41. st. 2. istoga, isključena primjena pravnih pravila donesenih prije njegova stupanja na snagu, a koja su u suprotnosti s odredbama istoga.

19. Stoga je pravilno prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja da je tužiteljica kroz utuženo razdoblje radila u pogonu tuženika u K. na adresi … te je imala trošak prijevoza na posao i s posla, a prema cjeniku A. K. d.d. za relaciju B. P. – B. cijena mjesečne karte iznosi za utuženo razdoblje 712,00 kn mjesečno, a s obzirom da tuženik nije dokazao da je u utuženom razdoblju u smislu odredbe čl. 34. Pravilnika podmirivao mjesečno iznose za prijevoz odnosno kupnjom i predajom mjesečne karte, pravilno zaključio da tužiteljica ima na to pravo te je stoga prvostupanjski sud prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice, a kojeg je tužiteljica uskladila sa evidencijama rada koje je dostavio sam tuženik.

20. Prema tome pravo zaposlenika na naknadu za prijevoz nije uvjetovano time da zaposlenik dostavi poslodavcu dokaz o kupljenoj mjesečnoj karti kojom dokazuje da je uistinu koristio taj javni prijevoz, a kao što to pogrešno tumači tuženik u žalbenim navodima, jer je stvar samog zaposlenika da li će dolaziti na posao vlastitim automobilom ili putovati sredstvima javnog prijevoza. U svakom slučaju zaposlenik ima pravo na troškove onog prijevoza koji je najjeftiniji za poslodavca.

21. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici naknadu troškova za mjesece kada nije dolazila na posao jer su joj radni dani evidentirani kao odrađeni, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, da u odnosu na odrađene dane koji su u evidenciji radnog vremena evidentirani kao 8. (ODRAĐENO), a što prema obrazloženju tuženika znači da su ti dani odrađeni ranije kroz prekovremene sate, i da na te dane koji su evidentirani kao odrađeni (8.) radnici ustvari ne dolaze na posao, a da iz evidencije radnog vremena proizlazi da je takvih odrađenih dana (8.) bilo u lipnju 2016. – 1 dan, u rujnu 2016. – 1 dan, u siječnju 2017. – 5 dana, u veljači 2017. – 1 dan, u travnju 2017 – 1 dan, u lipnju 2017. – 2 dana, u ožujku 2020. -1 dan ( evidencija o radnom vremenu na listu 58-117 spisa), da takvu tvrdnju tuženika da i za te dane treba umanjiti naknadu troškova prijevoza nije prihvatio, a niti umanjivao trošak prijevoza. Naime, u mjesecima kada se radi o malom broju evidentiranih odrađenih dana (8.), tuženik nije dokazao niti predložio dokaz u pravcu cijene pojedinačne tj. dnevne karte dakle dokaz da bi bile jeftinije dnevne karte u mjesecima kada je tužiteljica imala 2., 3. evidentirana odrađena dana na koje nije dolazila na posao, slijedom čega su navodi tuženika neosnovani.

22. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud naložio isplatu svakog pojedinog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom, a da niti jedan iznos nije dospio prije 31. srpnja 2015. nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući da iz izreke jasno proizlazi dospijeće svakog pojedinog dosuđenog iznosa.

23. Također, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio navode tužiteljice da je tuženik uplatom iznosa od 11.499,72 kn pri čemu nije naznačio razdoblje na koje se uplata odnosi, zatvorio najranije dospjele iznose glavnice, a što je i najpovoljnije za tuženika tako da su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.

24. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao u izreci pod točkom I. izreke.

25. Isto tako, prvostupanjski sud pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 91/04., 37/05., 59/07. i 148/09., 142/12., 103/14., 118/14.), a sukladno uspjehu u sporu (čl. 154. st. 1. ZPP).

26. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljici nije trebalo priznati trošak sastava podneska od 21. prosinca 2020. kao i podneska od 28. prosinca 2020. budući su navedeni podnesci i po stavu ovog suda bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Isto tako, pravilno je tužiteljici dosuđen i trošak pristupa na ročište 19. siječnja 2021. po Tbr. 9/1 OT budući se na navedenom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari.

27. Također, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, kako je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude od 25. veljače 2021. te kako je pravovremeno troškovnikom zatražio trošak pristupa na ročište za objavu, to joj je navedeni trošak i nastao tako da tužiteljica sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a ima pravo na naknadu troška pristupa na takvo ročište u iznosu od 500,00 kn, uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 125,00 kn, što zbrojeno iznosi 625,00 kn, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud postupio kada joj je dosudio navedeni trošak.

28. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP) te je odlučeno kao u izreci pod točkom II. U Zagrebu 12. srpnja 2021.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić, v.r.