Poslovni broj: 5 UsI-3915/21-6

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka, te Nataši Rogošić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja D. o. R. H.,

zastupanog po Ž. D. o.u D., D., D. …,

protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba pod 1. N. R. iz V., OIB: … i

pod 2. P. R. iz Z., O. …, OIB: …, oboje zastupani po

opunomoćeniku Ž.K., odvjetniku u D., V. …, radi naknade

za oduzetu imovinu, bez održavanja rasprave 11. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA:UP/II- 942-01/17-01/335, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 30. rujna 2021.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/17-01/335, URBROJ: 514-04- 02-01-01/07-21-02 od 30. rujna 2021. odbijena je žalba O. d. o. u

D., izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko- neretvanskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/14-01/12, URBROJ: 2117-04-01-17-16 od 18. svibnja 2017.

2. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom 1. N. R. pok. V. i P.

R. pok. V., ovdje zainteresiranim osobama pod 1. i pod 2., dane su u vlasništvo nekretnine upisane u Z.U. … K.O. V., i to:

- kat. čest. … površine 1350 m2, svakome za po 75/576 dijela,

- kat. čest. … površine 638 m2, svakome za po 252/3456 dijela.

Pod točkom 2. obveznikom povrata u vlasništvo utvrđena je Republika Hrvatska, a pod točkom 3. je odlučeno o zemljišnoknjižnoj provedbi tog rješenja. Pod točkom 4. je odlučeno kako će se o zahtjevu za naknadu oduzete imovine u odnosu na k.č. …, …, … … i …, sve K.O. V., odlučiti posebnim rješenjem.

3. Protiv osporenog rješenja tuženika tužbu je pravodobno podnijelo D. o. R. H. zastupano po Ž. D. o. u

D., dalje tužitelj, koja je pred ovim sudom zaprimljena pod gornjim poslovnim brojem preporučenom pošiljkom 21. prosinca 2021. U tužbi, tužiteljopetovanoiznosi žalbene navode, te ističe kako tuženik nije utvrdio sve činjenice važne za donošenje osporavanog rješenja, slijedom čega je povrijedio i odredbe materijalnog prava. Ističe kako iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da drugostupanjsko tijelo smatra kako je prvostupanjsko rješenje doneseno u izvršenju ranijeg rješenja tog drugostupanjskog tijela od 20. studenog 2014., a koje rješenje je doneseno u provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U- IIl-4553/2013 od 11. prosinca 2013. kojom je odlukom ukinuta presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu pod poslovnim brojem UsI-1406/12-15 od 10. srpnja 2013. i drugostupanjsko rješenje KLASA: UP/II-942-01/10-01/1270, Urbroj: 514-04-02-01-01-12-2 od 20. travnja 2012., odnosno ističe kako se tuženik, referirajući se na navode iz žalbe O. d. o. u D., ponovno poziva na stajalište koje je zauzeo Ustavni sud

Republike Hrvatske u gore navedenoj odluci da se u konkretnoj upravnoj stvari primjenjuje Zaklon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, u daljnjem tekstu Zakon o naknadi). Međutim, protivno stajalištu drugostupanjskog tijela ističe kako je nedvojbeno da su nekretnine koje se nalaze na poluotoku Prevlaka prijašnjim vlasnicima oduzete temeljem pravomoćne Razvlastbene odluke od 5. srpnja 1917. koju je donijela bivša Austro-Ugarska i od tada da su u državnom vlasništvu. Upis organa upravljanja Državnog sekretarijata za narodnu obranu kako je izvršen pozivom na provedbeni propis odnosno Uredbu o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini ("Službeni list FNRJ", br. 58/47, dalje Uredba). Navedeno kako potvrđuju i građevine (tvrđava Oštro, podzemni tuneli i dio putova) koje je u vojne svrhe na poluotoku Prevlaka izgradila još Austro-Ugarska, te proizlazi iz očevida održanog u drugim istovrsnim predmetima, kao i iskaza podnositelja zahtjeva u drugom istovrsnom predmetu M.D. (zapisnik od 9. lipnja 2015.) i vještačenja M. B., kao i iz dopisa

Ministarstva obrane od 5. travnja 2017. Činjenica da su pojedini prijašnji vlasnici nakon 1. svjetskog rata neko vrijeme eventualno ponovo obrađivali dio oduzetog zemljišta kako se može objasniti raspadom države Austro-Ugarske, a ne kao dokaz da zemljište nije bilo oduzeto i privedeno namjeni.Rješenje Kotarskog suda u Dubrovniku broj Z-24/59 da je samo provedbeni propis kojim je na temelju pravomoćne Razvlastbene odluke od 5. srpnja 1917. broj 32236/17 bivšeg Dalmatinskog namjesništva u Zadru, te članaka 4. i 7. Uredbe i rješenja Državnog sekretarijata za narodnu obranu broj1268/54 od 15. prosinca 1958. na tim nekretninama upisana općenarodna imovine s organom upravljanja Državnog sekretarijata za poslove narodne obrane. Dakle, oduzimanje predmetnih nekretnina kako nije izvršeno provedbenim propisom kojim je naznačen organ upravljanja, već rješenjem o izvlaštenju iz 1917., slijedom čega da, u smislu odredbi članka 1. 2. i 3. Zakona o naknadi, nisu ostvarene pretpostavke da se tužiteljima odredi naknada za te nekretnine, a pogotovo ne da im se odredi naturalni povrat. Tužitelj dalje ističe kako je Republika Hrvatska kao treća osoba stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama i to na temelju zakona, odnosno na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 52/91, 68/91 i 40/92), slijedom čega i iz tog razloga nije moguće vraćanje predmetnih nekretnina podnositeljima zahtjeva. Takvo stajalište da je zauzeo i Upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Us-9158/00. Nastavno, smatra pogrešnim stajalište tuženika da je područje Prevlake demilitarizirana zona, te da se vraćanjem nekretnina u vlasništvo podnositeljima zahtjeva ne bi dovelo u pitanje sigurnost zemlje, odnosno da kompleks kao takav nema karakter vojnog kompleksa, jer se za vojne svrhe ne koriste sve nekretnine, pa se njihovim vraćanjem u vlasništvo pojedinih nekretnina ne bi okrnjila funkcionalnost kompleksa. Ističe kako je unatoč dopisu Ministarstva obrane od 28. listopada 1999. na koji se poziva tuženik, u spis priložena imovinskopravna dokumentacija pribavljena od Ministarstva obrane s popisom izgrađenih objekata koji se prostiru po cijelom kompleksu poluotoka Prevlaka (izvidna stanica, skladište streljiva, stambeni objekt, vojnički klub dr.) iz čega da je nedvojbeno da se radi o kompleksu koji se bez svih njegovih sastavnih dijelova kao takav više ne bi mogao koristiti. Takvo stajalište da proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka M. B.u kojem vještak zaključuje da se na poluotoku Prevlaka nalazi vojni kompleks kojim i nadalje upravlja Ministarstvo obrane u kojem se detaljno navodi da su: izgrađene građevine privedene vojnoj namjeni, asfaltirani putevi izgrađeni u svrhe zbog kojih su nekretnine oduzete te se može ocijeniti da su izgradnjom privedene namjeni te da služe kao komunikacija između vojnih objekata, da se zemljište smatra privedenom namjeni i u smislu članka 11. stavak 4. Zakona o prostornom uređenju, da je predmetno zemljište dio bivšeg vojnog kompleksa za koju je oduzeto i za koju se koristilo, a da sada predstavlja dio demilitariziranog područja; da zemljište ili barem njegov dio služi javnim poduzećima Državnom hidrometeorološkom zavodu i Plovput d.d.; da je cijeli kompleks bio ograđen žicom jer je na terenu utvrđeno postojanje armirano betonskih stupova. Unatoč činjenici što se tuženik poziva na zaključak vještaka u dijelu kojim isti zaključuje da se ne može zaključiti da egzistira kao prostorna cjelina odnosno da se vraćanjem pojedinih nekretnina ne bi narušila prostorna cjelovitost uporabe i prostora, budući da se nekretnine dobrim dijelom ne koriste u vojne svrhe, mišljenja je kako iz cjelokupnog vještačenja i provedenog očevida nedvojbeno proizlazi da se radi o vojnom kompleksu koji se kao takav vraćanjem pojedinih dijelova u vlasništvo više ne bi mogao koristiti. Stoga je nedvojbeno kako u konkretnom slučaju postoje zapreke iz članka 55. stavak 1. točke 3. i 4. Zakona o naknadi, budući da bi se vraćanjem predmetnih nekretnina narušila prostorna uporaba prostora, koji kako se, unatoč činjenici da je do 2002. godine bio pod nadzorom UN- a kao demilitarizirano područje, i dalje nalazi na upravljanju Ministarstva obrane (4. ZP OS RH (STON) lokacija PREVLAKA) i predstavlja granično područje nužno za sigurnost i obranu Republike Hrvatske. Također, ističe kako zaključak prvostupanjskog tijela kako je prilikom obavljanja očevida u istovrsnom postupku kompleks bio napušten odnosno da nije bio zabranjen pristup od strane djelatnika Ministarstva obrane, ni u kojem slučaju ne znači da se ne radi o vojnom kompleksu kojim i nadalje upravlja Ministarstvo obrane.Također, ističe kako prostorno planski status predmetnih nekretnina nije od utjecaja na činjenicu da su nekretnine koje su predmet postupka privedene namjeni zbog koje su oduzete, da su na dan stupanja na snagu Zakona o naknadi, a i kasnije predstavljale ograđeni vojni kompleks koji je služio isključivo u vojne svrhe čijim bi se vraćanjem narušila njegova cjelovitost odnosno gospodarska i tehnološka funkcionalnost kompleksa, te i danas predstavljaju kompleks čijim bi se djelomičnim naturalnim povratom očigledno narušila njegova cjelovitost i svrha za koju je izgrađen bez obzira na način njegova trenutnog korištenja. Potonje stajalište kako je zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama pod poslovnim brojem Us- 3789/13 i Usl-1591/13 donesenim u istovrsnom postupku naknade oduzete imovine za nekretnine u Župi Dubrovačkoj, u kojima se izričito navodi da zapreku za naturalni povrat predstavlja činjenica da oduzeto zemljište predstavlja sastavni dio kompleksa bivšeg vojnog odmarališta "Kupari", a u kojem predmetu se radi o zemljištu koje više nije pod upravljanjem Ministarstva obrane, ali je na dan stupanja na snagu Zakona o naknadi predstavljalo kompleks. Zaključno, navodi kako je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno da se radi o zemljištu koje je privedeno namjeni zbog koje je oduzeto sukladno odredbi članka 17. Zakona o naknadi, odnosno da postoje zapreke iz članka 55. stavak 1. točke 3. i 4. Zakona o naknadi. Tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeni akt i sam riješiti upravnu stvar na način da zahtjev za naknadu oduzete imovine odbije kao neosnovan, podredno predmet vratiti tuženiku na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na tužbu tuženik se poziva na navode iznijete u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže odbiti tužbu.

5. Sud je u smislu odredbe članka 19. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje ZUS) rješenjem pod gornjim poslovnim brojem od 29. prosinca 2021. pozvao N. R. i P.

R. da kao zainteresirane osobe pod 1. i pod 2. sudjeluju u sporu, te se očituju na navode iz tužbe tužitelja, koje su se u odgovoru na tužbu usprotivili tužbi tužitelja, predlažući istu odbiti. Naime, zainteresirane osobe su istaknule kako je prvostupanjsko tijelo donijelo zakonito i pravilno rješenje o povratu dijela nacionalizirane imovine u njihovo vlasništvo i posjed, a na temelju pravilno i zakonito provedenog postupka i utvrđenih činjenica, koje nedvojbeno potvrđuju kako predmetna zemljišta nisu nikada privedena onoj namjeni zbog koje su svojevremeno oduzeta.

6. Kako stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave (članak 36. točka 4. ZUS- a), dok činjenice odlučne za rješavanje ovog spora su nesporne, sud je bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, te pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu tuženika, koji spis je sudu dostavljen uz odgovor na tužbu tuženika, ocijenio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, pri čemu je među strankama sporno jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu odredbi Zakona o naknadi, te s tim u vezi i pretpostavke za naturalni povrat predmetnih nekretnina.

8. Odredbom članka 1. stavak 1. Zakona o naknadi propisano je da se ovim zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo), konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom zakonu, na temelju propisa navedenih u članku 2. odnosno bez pravne osnove (članak 3.), na temelju konfiskacije (članak 4.), te eksproprijacije (članak 6.).

9. Odredbom članka 3. Zakona o naknadi propisano je kako se prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu i za imovinu oduzetu presudama, odlukama, rješenjima i drugim aktima što su ih izdala vojna ili civilna tijela od 15. svibnja 1945. godine do donošenja ili u provedbi propisa iz članka 2. ovoga Zakona, kao i na naknadu imovine oduzete bez pravnoga osnova ili bez propisa.

10. Prema odredbi članka 17. stavak 1. Zakona o naknadi neizgrađeno građevinsko zemljište koje je u društveno vlasništvo preneseno na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona i koje je na temelju pravomoćne odluke nadležnoga tijela oduzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika ili osobe na koju je pravo prenio prijašnji vlasnik, a kojim općina, odnosno grad do stupanja na snagu ovoga Zakona nije dalje raspolagala ili koje do donošenja ovoga Zakona nije privedeno namjeni, dati će se u vlasništvo prijašnjem vlasniku na njegov zahtjev.

11. Odredbom članka 20. stavka 1. Zakona o naknadi propisano je da se prijašnjem vlasniku daje u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo i objekti (gospodarske zgrade, poslovne zgrade, kuće za stanovanje, dvorci i sl.) koji su u vrijeme oduzimanja bili izgrađeni na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka, zajedno sa zemljištem na kojem se objekti nalaze, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano. Prema odredbi stavka 3. istog članka ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno članku 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđenu ovim Zakonom.

12. Odredbom članka 52. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine propisano je da se prijašnjem vlasniku ne vraća u vlasništvo i posjed imovina na kojoj su na temelju valjanog pravnog osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano.

13. Odredbom članka 55. stavak 1. točka 3. Zakona o naknadi propisano je da se ne vraća imovina u vlasništvo i posjed imovina čijim bi se vračanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, ili čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa, kako je propisano točkom 4. članka.

14. Iz predmeta tuženika proizlazi kako je prvostupanjsko rješenje doneseno u provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4553/13 od 11. prosinca 2013., kojom je ukinuta presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu pod poslovnim brojem UsI-1406/12-15 od 10. srpnja 2013. i rješenje tuženika KLASA: UP/II-942-01/10-01/270, URBROJ: 514-04-02-01-01-12-2 od 20. travnja 2012., te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak, koje tijelo je u nastavku postupka rješenjem KLASA: UP/II-942-01/14- 01/351, URBROJ: 514-04-14-04 od 20. studenog 2014. poništilo rješenje Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/97-01/1341, URBROJ: 2117-09/1-00-4 od 3. studenog 2000., te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

15. U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio kako s obzirom na činjenice koje proizlaze iz spisa predmeta, navedeni predmet pripada kategoriji istovrsnih predmeta u smislu točke 5. Odluke broj: U-III-4614/2010 od 8. rujna 2013. koja odluka je i za ovaj predmet vodeći (pilot slučaj). U toj odluci, a u odnosu na navode tužitelja u kojima on upire na pogrešno stajalište upravnih tijela da su nekretnine koje su predmet postupka prijašnjim vlasnicima oduzete na temelju članka 3. Zakona o naknadi bez pravnog osnova, a ne na temelju Razvlastbene odluke Dalmatinskog namjesništva u Zadru od 5. srpnja 1917., Ustavni Republike Hrvatske navodi:

"(...)

S obzirom da se Zakon o naknadi za oduzetu imovinu odnosi samo na oduzimanja imovine koje su provele jugoslavenske komunističke vlasti od 15. svibnja 1945. (najranije od 1942.), a da su pravomoćnu odluku o izvlaštenju, na koju su se pozvale jugoslavenske komunističke vlasti, donijele još 1917. austrougarske vlasti, Ustavni sud zaključno utvrđuje da se u "slučaju Prevlaka" ne postavlja pitanje je li formalno postojala pravna osnova oduzimanja zemljišta ili ne, kako su problem pogrešno kvalificirali i Ministarstvo pravosuđa i Upravni sud.

U slučaju Prevlaka temeljno je pitanje: može li se smatrati da postoji pravna osnova u smislu članka 3. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu ako su čin podržavljenja odnosno podruštvovljenja zemljišta dotadašnjem knjižnom vlasništvu fizičkih osoba jugoslavenske komunističke vlasti provele pozivajući se na nevaljanu pravnu osnovu iz razdoblja Austro Ugarske Monarhije.

Sukladno tome, Ustavni sud ocjenjuje relevantnom činjenicu da jeu prvostupanjskom dopunskom rješenju zauzeto pravno stajalište kako su zemljišta na poluotoku Prevlaci oduzeta bivšim vlasnicima tek 1955., i to zbog toga što Razvlastbena odluka iz 1917. nije bila "valjana pravna osnova" na koju bi se jugoslavenske komunističke vlasti mogle pozvati. Stoga se aspekta članka 3. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu ima smatrati da je oduzimanje provedeno bez pravne osnove.

U tom svjetlu, a polazeći od vrijednosti koje štiti hrvatski Ustav i od legalne svrhe Zakona o naknadi za oduzetu imovinu, Ministarstvo pravosuđa i Upravni sud bili su dužni pri razmatranju interpretacije članka 3. tog zakona koju je dalo prvostupanjsko upravno tijelo osobito uzeti u obzir:- da većini prijašnjih vlasnika nikada nije isplaćena naknada za nekretnine izvlaštene na temelju Razvlastbene odluke iz 1917; da im je u FNRJ/SFRJ bila zapriječena pravna zaštita protiv čina kojim su jugoslavenske komunističke vlasti, unatoč neisplati naknade, osnažile Razvlastbenu odluku iz 1917. (to jest utvrdile da je ona pravna osnova podržavljenja odnosno podruštvovljenja zemljišta na poluotoku Prevlaci i po toj osnovi zemljišta deposedirale te promijenile stanje u zemljišnim knjigama u svoju korist). Konačno, kad se sve navedeno uzme u obzir, Ministarstvo pravosuđa i Upravni sud bili su dužni pri razmatranju interpretacije članka 3. tog zakona koju je dalo prvostupanjsko upravno tijelo postaviti i sljedeće pitanje: pod pretpostavkom da je i u FNRJ/SFRJ stanje ostalo isto onakvo kakvo je bilo prije faktične deposedacije od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti (oko 1955. godine) odnosno prije provedbe zemljišnoknjižnog postupka (u najvećem broju slučajeva 1959. godine), bi li prijašnji vlasnici zadržali svoj knjižni vlasnički status i druga stvarna prava koja su imala na tim zemljištima, kao i porezne obveze, sve do danas.

U ovoj se odluci Ustavni sud bavio isključivo povredom koja je učinjena utvrđenjima Ministarstva pravosuđa i Upravnog suda da se Zakon o naknadi za oduzetu imovinu ne primjenjuje na slučaj podnositelja.

(...)

Ova odluka Ustavnog suda ne obuhvaća nijedan drugi aspekt primjene Zakona o naknadi za oduzetu imovinu na konkretan slučaj podnositelja. Ona ne obuhvaća ni ostale žalbene navode podnositelja o kojima drugostupanjsko upravno tijelo (Ministarstvo pravosuđa) mora odlučiti u ponovljenom postupku.

(...)"

16. Iz povijesnih Z.U. …, Z.U. … i Z.U. …, sve K.O. V., proizlazi kako je čest.zem. … i …, bile upisane kao vlasništvo V. R. pok. N., pravnog prednika zainteresiranih osoba, za 504/3456 (36288/248832) dijela, odnosno 144/576 dijela, da bi 1959. (prikaz od 8. siječnja 1959. pod Z-24/59) na temelju razvlastovne odluke od 5. srpnja 1917. broj 32236/17 bivšeg Dalmatinskog namjesništva u Zadru i rješenja Državnog sekretarijata za narodnu odbranu u Beogradu broj 1268/54 od 15. prosinca 1958. bile otpisane iz Z.U. … i Z.U. … i upisane u Z.U. …, te je bilo uknjiženo vlasničko pravo za korist općenarodne imovine, a kao organ upravljanja Državni sekretarijat za poslove narodne odbrane.

17. Slijedom iznijetog, te imajući u vidu naprijed iznijeto stajalište iz Odluke Ustavnog Suda Republike Hrvatske, koje je obvezujuće kako za upravna tijela, tako i za ovaj upravni sud, pravilno su upravna tijela utvrdila kako predmetni zahtjev za naknadu ulazi u primjenu odredbe članka 3. Zakona o naknadi, odnosno kako se radi o "istovrsnom predmetu" prema shvaćanju Ustavnog suda. Stoga je pravilno prvostupanjsko tijelo provelo postupak i donijelo odluku, budući da je to i bila obveza prvostupanjskog tijela, dok tužbeni navodi tužitelja da je zemljište na poluotoku Prevlaka oduzeto Razvlastbenom odlukom iz 1917. kao i da ovlaštenicima naknade ne pripada pravo na naknadu sukladno Zakonu o naknadi nisu osnovani.

18. Također nisu osnovane ni tvrdnje tužitelja u kojima on problematizira pogrešnu primjenu materijalnog prava, te osporava zaključak upravnih tijela da se na konkretan slučaj ne odnose izuzeci propisani odredbama članka 52. i 55. stavak 3. i 4. Zakona o naknadi.

19. U pogledu prigovora kako je Republika Hrvatska kao treća osoba stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju Zakona, tj. na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske, za istaći je kako iz povijesnih Z.U. … i Z.U. …, sve K.O. V. proizlazi kako su predmetne nekretnine na temelju razvlastovne odluke od 5. srpnja 1917. broj 32236/17 bivšeg Dalmatinskog namjesništva u Zadru otpisane iz tih zemljišnoknjižnih uložaka u Z.U. …, K.O. V.. Pregledom Z.U. …, K.O. V. utvrđeno je kako je na predmetnim nekretninama bilo uknjiženo vlasničko pravo za korist općenarodne imovine, a kao organ upravljanja Državni sekretarijat za poslove narodne odbrane, i to na temelju razvlastovne odluke od 5. srpnja 1917. broj 32236/17 bivšeg Dalmatinskog namjesništva u Zadru i rješenja Državnog sekretarijata za narodnu odbranu u Beogradu broj 1268/54 od 15. prosinca 1958, dakle, upravo na temelju odluke za koju je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da je nevaljana pravna osnova, a da je rješenjem Državnog sekretarijata iz 1958. zapravo provedeno podržavljenje na temelju te nevaljane pravne osnove. Stoga, niti kasnije knjiženje Republike Hrvatske na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ne znači da je Republika Hrvatska treća osoba, ako je već samo oduzimanje učinjeno u korist Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak upravnih tijela kako se na predmetu imovinu ne odnosi izuzetak propisan odredbom članka 52. Zakona o naknadi.

20. U pogledu prigovora tužitelja kako su predmetne nekretnine do donošenja Zakona o naknadi privedene namjene radi koje su oduzete jer da se nalaze u kompleksu na kojem je izgrađen čitav niz vojnih objekata, izgrađenih puteva i sl. pa da bi se vraćanjem u vlasništvo bitno okrnjila prostorna cjelovitost odnosno namjena uporabe prostora i imovine, za istaći je slijedeće kako isti nema uporište u činjeničnom stanju utvrđenom tijekom provedenog postupka.

21. Naime, spisu predmeta tuženika prileži:

- lokacijska informacija izdana od Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za uređenje i gradnju, Sjedište Dubrovnik, KLASA: 350-05/14-10/259, URBROJ: 2117/1-23/1-4-14-2 od 18. prosinca 2014., kojom se, između ostalog, utvrđuje kako se čest. zem. 2952 i 2951/2, K.O. Prevlaka nalaze van granica građevinskog područja;

- izvod iz popisa katastarskih čestica Područnog ureda za katastar Dubrovnik, Odjel za katastar nekretnina Dubrovnik, KLASA: 935-07/15-01/00001, URBROJ: 541- 28-02/7-15-652 od 1. lipnja 2015., iz kojeg proizlazi kako su: kat.čest. 2951/2 i 2952, u naravi šume, u površini od 638 m2, odnosno 1350 m2.

22. Nadalje, tijekom ponovljenog upravnog postupka pribavljeni su zračni snimci (kopije zračnih snimaka priložene u prvostupanjskom spisu predmeta KLASA: UP/I-943-01/97- 01/1192, koji j pak priložen u spisu ovog suda pod poslovnim brojem UsI-849/22), uklopljeni u kopiju katastarskog plana, pregledom koje i usporedbom s kopijom katastarskog plana je utvrđeno kako predmetne nekretnine (kat.čest. … i …, K.O. V.) u potpunosti predstavljaju neizgrađeno građevinsko zemljište (nije privedeno namjeni), kako na istima nema izgrađenih objekata niti ih presijeca prometnica, te su obrasle raslinjem. Navedena utvrđenja tužitelj svojim tužbenim navodima nije osporavao, niti je dostavio dokaze kojima bi ista doveo u sumnju.

23. Također, u istovrsnom predmetu prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-943-01/97- 01/1546 (spis priložen u spisu ovog suda pod poslovnim brojem UsI-3912/21) obavljen je očevid u prisutnosti sudskih vještaka M. P. (za geodeziju), M. B. (za

građevinu) i A. K. (za poljoprivredu), te je ujedno provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za poljoprivredu A. K., koji je u odnosu na nekretnine na kojima nisu evidentirani vojni objekti, te koje se nalaze u izvangrađevnom području, utvrdio kako po stupnju obraslosti i procijenjenoj starosti stabala je zaključak kako način održavanja i korištenja šuma nije mijenjan desetljećima, pa tako ni u vrijeme donošenja Zakona o naknadi. Istaknuo je kako se radi isključivo o zapuštenom šumskom području, obraslom neprohodnom i neodržavanom makijom, dok je jedini pristup moguć putem, probijenim u vojne svrhe, a na cijeloj površini se ne obavljaju nikakvi šumsko uzgojni radovi niti iskorištava drvena masa.

24. Zaključno, iz nalaza vještaka M. B., stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina "U Močićima, 16. travnja 2015." koje je sačinjeno u drugom istovrsnom predmetu, nedvojbeno proizlazi kako se na području poluotoka Prevlaka nalazi vojni kompleks kojim i nadalje upravlja Ministarstvo obrane, što je razvidno i iz popisa građevina koje se nalaze na Prevlaci, a dio su vojarne u evidenciji Ministarstva obrane, međutim, da se ne može zaključiti da egzistira kao prostorna cjelina, odnosno da bi se vraćanjem pojedinih nekretnina u vlasništvo narušila cjelovitost uporabe i prostora, budući da se nekretnine dobrim dijelom ne koriste u vojne svrhe, čemu u prilog ide i podnesak Ministarstva obrane od 28. listopada 1999. u kojem se navodi da vojni kompleks na poluotoku Prevlaci obuhvaća 960 294 m2, a glede pokrenutih postupaka povrata oduzete imovine, imajući u vidu obrambene interese Republike Hrvatske, iznosi se da se vlasnicima vrate zemljišta na kojima nisu sagrađeni vojni objekti, a tamo gdje jesu, da se vlasnicima odredi naknada. Vještak ističe kako je područje Prevlake demilitarizirano, te danas ne predstavlja dio vojnog kompleksa, isto nije ograđeno, a pristup je slobodan svim građanima, te ujedno zaključuje kako je područje Prevlake napušteno područje izvan funkcije vojne namjene za koju je oduzeto i za koju se koristilo.

25. Stoga, kod stanja stvari i to da je područje Prevlaka demilitarizirana zona, vraćanjem u vlasništvo, suprotno tužbenim navodima, ne bi se dovela u pitanje sigurnost zemlje, s tim da kompleks kao takav, nema karakter vojnog kompleksa jer se za vojne svrhe ne koriste sve nekretnine, pa se vraćanjem u vlasništvo pojedinih nekretnina, sasvim sigurno ne bi okrnjila funkcionalnost kompleksa. Pored toga, ističe se kako je prema novom prostornom planu jedan dio nekretnina na tom području uvršten u građevinsko područje turističke namjene pa cijelo to područje, do tada postojećeg vojnog kompleksa, nije zadržalo svoju vojnu namjenu, a niti sa stajališta prostorno planske dokumentacije ne čini vojni kompleks, a naročito se ne bi okrnjila turistička namjena prostora koja ništa ne gubi povratom u vlasništvo. 26. Slijedom iznijetog, ovaj sud je stava kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, budući da i ovaj sud nalazi kako su u konkretnom slučaju zainteresiranim osobama, pozivom na mjerodavne odredbe Zakona o naknadi pravilno predmetne nekretnine vraćene u vlasništvo, odnosno pravilno je utvrđeno kako ne postoje i zapreke propisane odredbom članka 52. i 55. točke 3. i 4. Zakona o naknadi, te postupanjem nadležnih upravnih tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Pri tome su upravna tijela su u ponovljenom postupku u cijelosti postupila sukladno stajalištu iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4553/13 od 11. prosinca 2013., pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

27. Stoga je sud pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, pa je presuđeno kao u izreci ove presude.

28. Odluka o trošku je izostala budući da isti nije zatražen.

U Splitu, 11. srpnja 2022.

S U T K I NJ A

Anđela Becka

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 66. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 70. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

DNA:

1. D. o. R. H., zastupano po Ž. D.

o.u D., D., D. …

2. Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

3. N.R. iz V.,

4. P. R. iz Z., O. …, pod 3. i pod 4. oboje zastupani po

opunomoćeniku Ž. K., odvjetniku u D., V. …

5. u spis

Rj./

1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.

2. Tužitelj je u skladu s odredbom članka 11. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18) oslobođen od plaćanja sudske pristojbe.

3. Spis tuženiku vratiti po pravomoćnosti.

4. Kalendar 30 dana.