REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU                                                       Broj: 7 P-813/23-12

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H  R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

      Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice A. M., OIB …, K., zastupane po punomoćnici A. Š., odvjetnici iz Č., protiv tuženika E.&S. d. d., OIB …, R., zastupanog po punomoćniku OD M., K. & p. d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 30. siječnja 2024.god. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice A. Š., odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika L. L., odvjetničke vježbenice, dana 14. ožujka 2024.god., objavio je i

 

presudio   je:

 

I. Nalaže se tuženiku E.&S. d. d., R., OIB: … da tužiteljici A. M., OIB: …, K., 40 000 Č. isplati iznos od 1.391,75 EUR (tisućutristodevedesetijedan eur i sedamdesetipet centi ) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

          na iznos od 34,60 EUR-a od 03.01.2011. do isplate;

          na iznos od 30,84 EUR-a od 01.02.2011. do isplate;

          na iznos od 31,48 EUR-a od 01.03.2011. do isplate;

          na iznos od 28,33 EUR-a od 01.04.2011. do isplate;

          na iznos od 29,30 EUR-a od 02.05.2011. do isplate;

          na iznos od 40,03 EUR-a od 01.06.2011. do isplate;

          na iznos od 41,54 EUR-a od 01.07.2011. do isplate;

          na iznos od 53,41 EUR-a od 01.08.2011. do isplate;

          na iznos od 49,10 EUR-a od 01.09.2011. do isplate;

          na iznos od 42,39 EUR-a od 03.10.2011. do isplate;

          na iznos od 42,07 EUR-a od 02.11.2011. do isplate;

          na iznos od 41,34 EUR-a od 01.12.2011. do isplate;

          na iznos od 43,77 EUR-a od 02.01.2012. do isplate;

          na iznos od 46,44 EUR-a od 01.02.2012. do isplate;

          na iznos od 46,52 EUR-a od 01.03.2012. do isplate;

          na iznos od 44,84 EUR-a od 02.04.2012. do isplate;

          na iznos od 45,52 EUR-a od 02.05.2012. do isplate;

          na iznos od 46,53 EUR-a od 01.06.2012. do isplate;

          na iznos od 45,44 EUR-a od 02.07.2012. do isplate;

          na iznos od 45,54 EUR-a od 01.08.2012. do isplate;

          na iznos od 44,54 EUR-a od 03.09.2012. do isplate;

          na iznos od 42,69 EUR-a od 01.10.2012. do isplate;

          na iznos od 44,94 EUR-a od 02.11.2012. do isplate;

          na iznos od 45,67 EUR-a od 03.12.2012. do isplate;

          na iznos od 45,64 EUR-a od 02.01.2013. do isplate;

          na iznos od 42,42 EUR-a od 01.02.2013. do isplate;

          na iznos od 44,52 EUR-a od 01.03.2013. do isplate;

          na iznos od 45,23 EUR-a od 02.04.2013. do isplate;

          na iznos od 43,93 EUR-a od 02.05.2013. do isplate;

          na iznos od 40,85 EUR-a od 03.06.2013. do isplate;

          na iznos od 39,52 EUR-a od 01.07.2013. do isplate;

          na iznos od 40,73 EUR-a od 01.08.2013. do isplate;

          na iznos od 42,04 EUR-a od 02.09.2013. do isplate;

a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023 pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svojem posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku E.&S. d. d.; R., OIB: … da tužiteljici A. M., OIB: …, K., Č. naknadi troškove parničnog postupka postupka u iznosu od 3.465,64 EUR ( tritisućečetiristošezdesetipet eura i šezdesetičetiri centa ) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje:

 

1. Tužiteljica M. A. (u daljnjem tekstu tužiteljica ) je podnijela tužbu protiv tuženika dana 09. listopada 2020.god., koja je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-288/2020. U tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik E.&S. d. d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 18.08.2005.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 17.135,00 CHF (švicarskih franaka), s rokom otplate 96 mjeseci, te mjesećnim anuitetima u iznosu od 220,95 CHF. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli od tužiteljice naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužiteljici. Tužiteljica se poziva na odluku Trgovačkog suda u ZagrebuP-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 i broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos, te s epoziva na odluke Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatila i to u iznosu od ukupno 10.872,93 kuna u pojedinačnim mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

 

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvo istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Zatim navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenute presude Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

 

3. Općinski sud u Čakovcu je rješenjem od 11. siječnja 2021.god. odbio tuženikov prigovor da ovaj sud nije mjesno nadležan. Rješenje je postalo pravomoćno 12. ožujka 2021.god. kada je isto potvrdio Županijski sud u Puli – Poli pod brojem Gž-295/21.

 

4. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

 

5. Tijekom postupka tuženik je opunomoćio druge punomoćnike za zastupanje u ovom postupku, prema punomoći u spisu.

 

6. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa u podnesku zaprimljenom dana 28. studenog 2021.god. u valuti HRK.
7. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

8. Sud je Rješenjem na raspravnom zapisniku od 06. srpnja 2021.god. odlučio da se neće podnositi zahtjev za prethodnu odluku sudu Europske unije jer smatra da se na temelju podataka u spisu kao i na temelju pravomoćnih sudskih odluka koje su već donijeli sudovi u Republici Hrvatskoj, kao i sud Europske unije može donijeti odlukau ovom predmetu, a protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

 

9. Rješenjem od 19. siječnja 2022. sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša K. S., a protiv navedenog rješenja nije dopuštena posebna žalba.

 

10. Stoga je sud, nakon provedenih dokaza, na ročištu održanom dana 03. ožujka 2022.god. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužiteljice, kako je gore obrazloženo.

 

11. Nakon toga je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-288/2020-34 dana 30. ožujka 2022.god. donio Presudu kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio tuženiku da joj isplati ukupan iznos od 10.486,15 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom napojedine iznose od dospijeća do isplate, te mu je naložio da joj naknadi troškove postupka.

 

12. Po žalbi tuženika na tu Presudu, II-stupanjski Županijski sud u Osijeku je pod brojem Gž-915/2022-3 dana 02. studenog 2023.god. donio Rješenje kojim je u cijelosti ukinuo ovosudnu presudu i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.

 

13. Nakon te ukidne II-stupanjske odluke ponovljeni postupak pred ovim sudom se provodi pod novim brojem P-813/2023 sukladno Sudskom poslovniku.

 

14. Po pozivu suda u ovom ponovljenom postupku stranke su se očitovale, te je tuženik predložio da se sasluša svjedokinja S. K.

 

15. Po pozivu suda stranke su izjavile da nije potrebno usmeno saslušanje vještaka.

 

16. Tužiteljica je u podnesku zaprimljenom dana 09. siječnja 2024.god. svoj tužbeni zahtjev iskazala u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, te sada isti glasi kao u izreci. Ti sada naznačeni iznosi u valuti EUR su istovjetni iznosima koji su navedeni u valuti HRK u podnesku od dana 28. studenog 2021.god.

 

17. Stoga je sud na ročištu održanom dana 30. siječnja 2024.god. saslušao svjedokinju S. K., zatim je izvršio uvid u dokumentaciju, te je glavnu raspravu zaključio.

 

18. U ovom ponovljenom postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u  ugovor o kreditu (list 8-10 spisa), plan otplate (list 11 i 12 spisa), račun za vještačenje (list 13 spisa), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list 14 i 15 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope i otplatne planove (list 16-21 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 22-32 spisa), izračun vještaka (list 33-36 spisa), otplatni plan (list 37-39 spisa), obavijesti (list 54-64 spisa), informacije (list 6569 spisa), izjavu (list 70 i 71 spisa), obavijesti (list 72-74 spisa), obavijesti (list 75-79 spisa), dopis (list 80-82 spisa), izvješća (list 83-84 spisa), sudsku praksu (list 85-90 spisa), priopćenje HNB-a (list 91-101 spisa), izvješće (list 102 spisa), sudsku praksu (list 111-140 spisa), sudsku praksu (list 153-163 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 164-177 spisa), sudsku praksu (list 178-184 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 185-241 spisa), sudsku praksu (list 242-248 spisa), sudsku praksu (list 270-334 spisa), sudsku praksu (list 340-367 spisa), izvod iz zapisnika Vrhovnog suda RH (list 370 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka R. Z. od 19. studenog 2021. (list 386-393 spisa), u sudsku praksu ( list 474 – 574 spisa ), saslušao je svjedokinju S. K., te je uz suglasnost stranaka pročitao iskaz saslušane tužiteljice A. M. s raspravnog zapisnika od dana 30. rujna 2021.god., koja je saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja.

 

19. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – koji se primjenjuje nakon ukidne II-stupanjske odluke) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice (postavljen nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom predmetu, sada i u valuti EUR ) u cijelosti osnovan.

 

20. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku  određeno je  da  u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

21. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

22. Prema sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci točan naziv tuženika je : E.&S. d. d. (E.&S. d. d.), OIB: …, R.

 

23. Nije sporno da su tužiteljica M. A. kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … dana 18.08.2005. god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.135,00 CHF (švicarskih franaka ) u svrhu izgradnje i adaptacije stambenog prostora (stambeni kredit ) i to na rok od 96 mjeseci, uz kamatnu stopu, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 220,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 8. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku, ugovor je potpisao i jamac-platac M. Š., a iznos kredita je uplaćen tužiteljici, što nije sporno. 

 

24. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

 

25. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljici postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17, te presudu Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

 

26. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

 

27. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 ) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

 

28. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

 

29. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima  koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

 

30. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

 

31. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

32. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

 

33. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

 

34. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

 

35. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

 

36. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditia koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

 

37. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

 

38. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.  rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugo-stupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti i kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

 

39. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

 

40. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

 

41. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

42. Vrhovni sud RH je u odluci broj Rev-2245/2017 zauzeo pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOOa, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 .

 

43. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

 

44. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

 

45. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

 

46. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 09. listopada 2020.god., to od 14. lipnja 2018.god. do tada nije istekao petogodišnji zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.god.

 

47. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

 

48. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

 

49. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedokinju, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

 

50. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

 

51. Već je obrazloženo da je sud proveo dokaze saslušanjem samo svjedoka koji je predložen, a sve sukladno recentnim odlukama Ustavnog suda RH.

 

52. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III-1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke u ovakvim postupcima.

 

53. Saslušanja svjedokinja S. K. je u svom iskazu izjavila da radi u E.&S. d. d., a radi tamo od 1992. Tada je to bila Č. banka koja se je pripojila E.&S. d. d.. 2005. godine je radila kao financijski savjetnik za građane. Ovdje tužiteljice M. A. se sjeća kao klijenta i osobno je poznaje. Kada joj je predočen ugovor o kreditu na listu 8-10 spisa izjavila je da se krajnje desno dolje nalazi njezin potpis. U to vrijeme za te kredite gdje nije išao upis hipoteke ona nije išla na ovjeru kod javnog bilježnika, to je posebno regulirano. Taj konkretni ugovor o kreditu je bio odobren za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora i s obzirom na iznos koji se je uzimao u to vrijeme je bilo isti moguće uzeti bez upisa hipoteke i bez da se opravdava korištenje sredstava. U konkretnom slučaju klijentica je dobila odobreni kredit u gotovini i nije morala u banci nositi račune kako bi opravdala korištenje sredstava. Jedino je prilikom obrade kredita morala dostaviti troškovnik s kojim je dokazivala namjenu za korištenje kredita. Što se tiče kredita koje su te 2005. godine nudili za tu namjenu izgradnju i adaptaciju stambenog prostora u to vrijeme su nudili kredite u valutama i CHF i EUR i kune, i sve te kredite su nudili strankama. Imali su i letak na kojem su bile navedene sve te valute i svi krediti i to si je klijent mogao proučiti i odlučiti se koji će kredit uzeti. Kada je klijent pokazao interes prema uzimanju kredita u određenoj valuti onda se je krenulo u proces odobravanja kredita, rečeno mu je koje sve dokumente mora skupiti i tek se onda sklapao ugovor. Sama procedura za odobravanje kredita kao i dokumentacija koja je potrebna je jednaka za sve te valute u kojima su nudili kredite. Što se tiče ponude kamatne stope ona se i tada, a i sada razlikuje prema valuti u kojoj se uzima kredit. Ako se u ovom slučaju tužiteljica kao klijent odlučila za kredit u valuti CHF onda pretpostavlja da je to za nju bio najprihvatljiviji kredit kada se uzme u obzir mjesečni anuitet i model kredita, a s obzirom da je isplata bila u gotovini i da nije morala opravdavati namjenu trošenja. Ovdje tužiteljica niti prije niti kasnije nije bila klijentica njihove banke pa onda pretpostavlja da se je za ovaj kredit odlučila zbog prihvatljivih uvjeta. Što se tiče promjenjive kamate i valutne klauzule oni uvijek klijentima posebno naglašavaju uvjete te im sve pojasne i upozore ih i to kod kamate da je ista promjenjiva i da može ići i na gore i na dolje, dakle ista nije fiksna, a isto tako ih upozore da mjesečni anuitet ovisi o tečaju na dan obračuna. To je sve objašnjeno i u letcima koji su dostupni klijentima, bili su i onda, a njih daju klijentima. S klijentima ne idu u neke dublje rasprave, međutim objasne im tako da to bude razumljivo klijentu. Nisu nikako mogli znati niti predvidjeti kako će se tečaj CHF kretati u budućnosti. Ovdje tužiteljica je u ono vrijeme bila na voditeljskoj funkciji ekonomske struke pa onda pretpostavlja da joj je bilo poznato što je to promjenjiva kamatna stopa i što je valutna klauzula. Tužiteljica je u to vrijeme radila u tvrtki A., kao trgovac, vodila je jedan dućan i to je tako navela u zahtjevu za kredit.

 

54.      Sud je iskazu navedene svjedokinje povjerovao, ista je sudjelovala u pregovorima banke i tužiteljice oko sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, međutim zbog proteka vremena od sklapanja ugovora prije 19 godina, sud smatra da ista o načinu postupanja banke može iskazivati samo prisjećanjem, a uostalom utvrđeno je da su klijentima davali podatke na osnovu letaka gdje je općenito bilo pojašnjeno o pojedinoj vrsti kredita, a o konkretnim rizicima i promjenama kako kamate tako i tečaja nisu i nisu niti mogli obrazlagati kada ti službenici banke koji su klijentima nudili kredite, takva specifična znanja o promejenama kamate i promjenama tečaju očito nisu imali niti su mogli znati kako se to može mijenjati u budućnosti i koliki rizik ustvari snosi sam klijent – korisnik kredita. U banci su ti službenici klijentima ponudili određeni proizvod – ugovor, koji je banka sastavila sa svim bitnim uvjetima i klijent je isto mogao samo prihvatiti ili odbiti, kako će dalje biti obrazloženo.

 

55. Tužiteljica A. M. je izjavila da je 2005. god. trebala stambeni kredit za adaptaciju jer je te godine bilo nevrijeme, pa su joj trebali novci za adaptaciju. Išla je pitati u nekoliko banaka za kredit i u tom trenutku su joj se uvjeti kod E.&S. d. d. činili najpovoljniji i to što se tiče kamata i ostalih uvjeta koje je pročitala. U Erste banci su joj ponudili i kredit u valuti euro i u valuti CHF, a u to vrijeme švicarski franak je bio najpovoljniji. Pročitala je ugovor i u tom trenutku joj je bilo jasno, međutim s vremenom je utvrdila da joj ti uvjeti nisu bili jasni, a u banci joj nisu ništa posebno objašnjavali u vezi kamate i u vezi valute. Uzela je kredit na iznos od 17.135,00 CHF na 5 godina. Prvotne rate su joj iznosile mjesečno 900,00 kuna, a onda su joj s vremenom rasle tako da su zadnje rate bile blizu 1.500,00 kuna mjesečno. To je teško plaćala, ali je sve rate na vrijeme platila i kredit je u cijelosti otplatila. Kada su se mjesečne rate počele povisivati nije išla pitati u banku jer je čula da se i svima ostalima rate povećavaju. Kod sklapanja ugovora o kreditu joj nije rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj eura, a ne i švicarskog franka. Ugovor je pročitala. Razumjela je da joj mjesečna rata ovisi o tečaju švicarskog franka tada, međutim poslije mi to više nije bilo jasno. Ima završenu srednju ekonomsku školu i unatrag 20 godina je radila kao trgovac.

 

56. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

 

57. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

 

58. Što se tiče prigovora tuženika da tužiteljica nije potrošač, sud je uvidom u ugovor o kreditu utvrdio da je isti sklopila tužiteljica kao fizička osoba, da jeisti sklopljen u njezine privatne svrhe i to radi adaptacije kuće koju je koristila za stanovanje, a koja je stradala u nevremenu te godine, a ta namjena korištenja dobivenih sredstava kredita je navedena u samom ugovoru o kreditu. Stoga sud smatra da je tužiteljica potrošač i da s ena nju odnosi presuda u kolektivnom sporu, što je naprijed navedeno.

 

59. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu  moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

 

60. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

 

61. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

 

62. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

 

63. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

 

64. Naime, iz ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost.

 

65. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita (tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

 

66. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužiteljica u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, tako što proizlazi.

 

67. Tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

 

68. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

 

69. Svjedokinja K. je o tome iskazivala, međutim sud smatra da kako zbog proteka vremena od sklapanja tog ugovora ona ne može više znati sve detalje i što je sve rekla tužiteljici koja je uzimala kredit, a osim toga ta svjedokinja je iskazala da niti oni kao financijski savjetnici (osobni bankari ) nisu znali niti mogli znati pojedinosti niti na koji način dolazi do tih promjena kamatne stope i promjene tečaja, pa onda posljedično tome to nisu mogli niti detaljnije objašnjavati klijentima tj. korisnicima kredita.

 

70. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogla pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužiteljica snosila sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužiteljica je morala sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više (u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužiteljicu).

 

71. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

 

72. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

 

73. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

74. Stoga sada valja utvrditi razliku uslijed promjene tečaja, te utvrditi da li je tuženik dužan tu razliku isplatiti tužiteljici.

 

75. Rješenjem od 12. listopada 2021.god. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu od dana 18. kolovoza 2005.god. i to izračuna preplate uz preračun obveza po tečaju na dan korištenja kredita. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku R. Z. iz Š.

 

76. Vještak R. Z. je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

 

77. Stalni sudski vještak R. Z. je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 19. studenog 2021.god. u kojem navodi da po ugovoru o kreditu partije broj … razlika između kunske protuvrijednosti anuiteta kredita prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita, naspram iznosa anuiteta kredita koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, iznosi 10.486,15 kuna. Analitički mjesečni prikaz preplate anuiteta kredita sa datumima uplata prikazan je u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

 

78. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

 

79. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe, koje se odnose na pravna pitanja, te uračunavanje prijeboja, dok primjedbe na matematički izračun nije imao.

 

80. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka R. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

 

81. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, ne prigovara matematičkom izračunu, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

 

82. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 10.486,15 kuna, što je sada 1.391,75 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 HRK/EUR prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga je donesena odluka kao u izreci presude.

 

83. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 03. siječnja 2011.god. do zaključno 02. rujna 2013.god., nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

 

84. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

 

85. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužan vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja te za svaku takvu uplatu tuženik potražuje i kamatu. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužiteljica nije ništa primila, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Osim toga vještak je u ovom postupku u svom nalazu obuhvatio sve oscilacije tečaja.

 

86. Osim toga Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 18. prosinca 2023. donio presudu broj Rev-549/2023 kojom je odbilo reviziju banke i naveo da : “U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.”

 

87. U konkretnom slučaju sud odlučuje u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, a sukladno utvrđenom u nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

 

88. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom. Trošak je odmjeren sukladno konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (10.486,15 kuna, što je sada 1.391,75 EUR ), te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 iste tj. 2,00 EUR/bod.

 

89. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 01.12.2020.god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), sastav podneska od 04.06.2021.god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 06.07.2021. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 30.09.2021. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 15.10.2021.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4), sastav podneska od 27.10.2021.god. u iznosu od 50,00 EUR ( tbr.8/4 ), sastav podneska od 28.11.2021.god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), sastav podneska od 08.12.2021.god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 03.03.2022. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude P-288/20 u iznosu od 100,00 EUR (tbr.9/3), sastav podneska od 04.04.2022.god. u iznosu od 50,00 EUR ( tbr.8/4 ),  te u ovom ponovljenom postupku za sastav podneska od 27.11.2023.god. u iznosu od 50,00 EUR ( tbr.8/4 ), sastav podneska od 15.12.2023. u iznosu od 50,00 EUR ( tbr.8/4 ), sastav podneska od 09.01.2024. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 30.01.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1) i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (tbr.9/3), i ukupno iznosi 2.450,00 EUR, uvećano za pripadajući PDv po Tbr. 42. u iznosu od ukupno 612,50 EUR, odnosno ukupno s ovog osnova joj se priznaje iznos od 3.062,50 EUR.

 

90. Tužiteljici je priznat i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u iznosu od 2.000,00 kuna/265,45 EUR (sukladno rješenju o troškovima vještačenju). Priznat joj je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 200,00 kuna/26,54 EUR i na presudu P-288/2020 u iznosu od 400,00 kuna/53,08 EUR (sukladno VPS iz specificiranog tužbenog zahtjeva), koji iznos je odmjeren i plaćen sukladno tada važećem Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21 ). Priznat joj je i trošak preliminarnog financijskog vještačenja u iznosu od 437,50 kuna/58,07 EUR koje je morala provesti kako bi postavila tužbeni zahtjev, budući ista nema stručna znanja.

 

91. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na ovu presudu broj P-813/2023 s  obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, te sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu. Osim toga po ZOSP sudska pristojba na presudu plaća se samo jednom, dakle ne i u ponovljenom postupku.

 

92. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 3.465,64 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

 

93. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani sada u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450, a kako bi isti bili jasniji s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

 

94. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

 

U Čakovcu, 14. ožujka 2024. godine

 

                                                                                                   S U T K I N J A:

 

Valentina Varga Gombar

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Osijeku sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

 

O tom obavijest :

1.     punomoćnica tužiteljice A. Š., odvjetnica iz Č.
2.     punomoćnici tuženika OD M., K. i p. iz Z.

 

 

--------------------------------------------------------

fiksni tečaj konverzije 7,53450   ( EUR/HRK )