REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU                                                         Broj: 7 P-711/23-16

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H  R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

      Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja Z. N., OIB : …, K. zastupanog po punomoćniku Ž. N., odvjetniku iz Č., protiv tuženika P. B. Z. d.d., OIB : …, Z. zastupanog po OD L. i p. d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 31. siječnja 2024.god. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ž. N., odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Z. D., odvjetnika iz V., dana 14. ožujka 2024.god., objavio je i

 

presudio   je:

 

I. Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., OIB: …, Z., da tužitelju N. Z., OIB: …, K., isplati iznos od ukupno 4.532,39 EUR ( četiritisućepetstotridesetidva eura i trideseti-devet centi ) / 34.149,32 kuna ( tridesetičetiritisućestoičetrdesetidevet kuna i tride-setidvije lipe ) sa zateznom kamatom računatom kako slijedi, s time da se iznosi u valuti HRK (hrvatske kune ) preračunavaju u valutu EUR (eur ) prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 :

     na iznos 57,13 kuna od 21.08.2007.

     na iznos 148,97 kuna od 21.09.2007.

     na iznos 146,20 kuna od 21.10.2007.

     na iznos 177,02 kuna od 21.11.2007.

     na iznos 160,86 kuna od 21.12.2007.

     na iznos 211,93 kuna od 21.01.2008.

     na iznos 1.051,98 kuna od 21.02.2008.

     na iznos 479,80 kuna od 21.03.2008.

     na iznos 408,51 kuna od 21.04.2008.

     na iznos 10,07 kuna od 21.05.2008.

     na iznos 798,80 kuna od 21.06.2008.

     na iznos 283,86 kuna od 21.07.2008.

     na iznos 796,93 kuna od 21.09.2008.

     na iznos 342,66 kuna od 21.10.2008.

     na iznos 1.465,88 kuna od 21.12.2008.

     na iznos 547,69 kuna od 21.04.2009.

     na iznos 620,76 kuna od 21.05.2009.

     na iznos 598,67 kuna od 21.06.2009.

     na iznos 637,83 kuna od 21.07.2009.

     na iznos 573,95 kuna od 21.08.2009.

     na iznos 623,92 kuna od 21.09.2009.

     na iznos 617,30 kuna od 21.10.2009.

     na iznos 631,97 kuna od 21.11.2009.

     na iznos 631,97 kuna od 21.12.2009.

     na iznos 681,97 kuna od 21.01.2010.

     na iznos 736,97 kuna od 21.02.2010.

     na iznos 571,97 kuna od 21.03.2010.

     na iznos 1.551,97 kuna od 21.04.2010.

     na iznos 811,97 kuna od 21.05.2010.

     na iznos 766,97 kuna od 21.06.2010.

     na iznos 726,97 kuna od 21.07.2010.

     na iznos 351,97 kuna od 21.08.2010.

     na iznos 325,35 kuna od 21.09.2010.

     na iznos 3.821,46 kuna od 21.10.2010.

     na iznos 2.825,73 kuna od 21.11.2010.

     na iznos 1.237,19 kuna od 21.12.2010.

     na iznos 960,08 kuna od 21.01.2011.

     na iznos 1.677,25 kuna od 21.02.2011.

     na iznos 993,70 kuna od 21.03.2011.

     na iznos 967,45 kuna od 21.04.2011.

     na iznos 1.220,56 kuna od 21.05.2011.

     na iznos 1.296,77 kuna od 21.06.2011.

     na iznos 598,36 kuna od 21.07.2011.

pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.897,08 EUR (dvijetisućeosamstodevedesetisedam eura i osam centi ), s pripadajućom zakonskom kamatom od dana presuđenja pa do isplate u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

Obrazloženje:

 

1. Tužitelj Z. N. (dalje: tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019.god., koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-486/2019, u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik P. B. Z. d.d. Z., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … (u daljnjem tekstu Ugovor) sklopljen je dana 08.02.2007. godine, i njime je P. B. Z. d.d. odobrila korisniku kredita N. Z. kredit u iznosu od 92.024,37 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopa 4,35% godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, te način otplate u 360 mjesečnih anuiteta u iznosu od 458,11 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, a ugovor je solemniziran po javnom bilježniku. Stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu dana 18. prosinca 2015.god. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 8. i čl. 7. Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlaže da sud da naloži tuženiku dostavu dokum,netacije, te će nakon toga tužitelj sukladno čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku specificirati svoj tužbeni zahtjev na isplatu, a kojim će tražiti da sud naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je tuženiku previše uplatio i to u pojedinačnim mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

 

2. Tuženik u odgovoru na tužbu stavlja prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Nadalje tuženik navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Tuženik smatra da se radi o pravnom pitanju i da nije potrebno provođenje knjigovodstvenog vještačenja. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

 

3. Općinski sud u Čakovcu je pod brojem P-486/19-5 dana 28. listopada 2019.god. donio Rješenje kojim se oglasio mjesno nenadležnim, te je odlučeno da će se po pravomoćnosti spis dostaviti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

 

4. Po žalbi tužitelja na to Rješenje, Županijski sud u Bjelovaru je pod broejm Gž-299/20 dana 30. srpnja 2020.god. preinačio navedeno ovosudno rješenje, te je odlučio da se odbija prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

 

5. Dakle, temeljem te II.stupanjske odluke je ovaj sud mjesno nadležan za odlučivanje, te se postupak nastavio kod ovoga suda pod brojem P-255/2020.

 

6. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

 

7. Tuženik je uz podnesak zaprimljen dana 05. siječnja 2021.god. dostavio svu dokumnetaciju vezano uz sporan ugovor o kreditu u spis.

 

8. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodtsvenog vještačenja u ovom postupku u podnesku zaprimljenom 25. kolovoz 2021.god. tužbeni zahtjev postavio na isplatu iznosa od ukupno 34.149,32 kune ( HRK ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose tekuće od dospijeća do isplate.

 

9. Taj podnesak je dostavljen tuženiku i isti nije imao primjedbe na iznos. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

10. Zatim je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-255/20-21 dana 05. siječnja 2022.god. donio Presudu kojom je u cijelosti usvojio tužebeni zahtjev tužitelja na isplatu ukupnog iznosa od 34.149,32 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose tekućom od dospijeća do isplate, a za razdoblje od 21. kolovoza 2007.god. do 21. srpnja 2011.god., te je tuženiak obvezao na naknadu troškova tužitelju.

 

11. Po žalbi tuženika na tu Presudu Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici je pod brojem Gž-688/22 dana 13. lipnja 2023.god. donio Rješenje da se u cijelosti ukida ovosudna presuda i predmet se vraća na ponovno suđenje provotupanjskom sudu pred drugog suca.

 

12. Nakon te ukidne II-stupanjske odluke spis je sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj P-711/23.

 

13. Po pozivu suda stranke su se u ovom ponovljenom postupku očitovale.

 

14. Stranke u ovom ponovljenom postupku nisu predlagale usmeno saslušanje vještaka, niti su predlagale saslušanje kakvih svjedoka. Predloženo je samo saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

 

15. Na ročištu održanom dana 21. prosinca 2023.god. sud je utvrdio da zbog promjene suca temeljem čl. 315. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – koji se primjenjuje nakon ukidne II-stupanjske odluke) glavna rasprava počinje iznova. Također je utvrđeno da je sukladno čl. 377. ZPP-a nakon ukidne II-stupanjske odluke postupak u fazi glavne rasprave.

 

16. Tužitelj je u ovom ponovljenom postupku u cijelosti ostao kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 24. kolovoza 2021.god.

 

17. Tuženik je ostao kod svojih navoda i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije.

 

18. Sud je stoga na ročištu održanom dana 31. siječnja 2024.god. proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, budući da stranke daljnjih dokaznih prijedloga nisu imale, te je nakon toga zaključio glavnu raspravu.

 

19. Odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, iz podneska od 24. kolovoza 2021.god. s time da je u izreci naveden i iznos u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute RH i to prema fiksnom tečaju konverzije iz tog Zakona 7,53450 ( EUR/HRK ).

 

20. U ovom ponovljenom postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u dodatak ugovoru o kreditu (list 8-10 spisa), izvadak iz knjige položenih ugovora (list 11 spisa), dopis – zahtjev za dostavu dokumentacije (list 12 spisa), potvrdu o zaprimljenom prigovoru (list 13 spisa), sporazum o načinu namirenja (list 14 spisa), izračun konverzije kredita (list 15 spisa), konverziju kredita (list 16 i 17 spisa), izvadak računa po kreditu (list 18-20 spisa), potvrdu o plaćenim kamatama (list 21 spisa), otplatnu tablicu (list 22-23 spisa), najavu korištenja kredita (list 24 spisa), sudsku praksu (list 37-44 spisa), opće uvjete poslovanja s građanima (list 45-53 spisa), poslovanje s građanima (list 54-61 spisa), sporazum (87 i 88 spisa), dodatak ugovoru (list 89-91 spisa), stanje kredita (list 92-94 spisa), ugovor o kreditu (list 95-107 spisa), otplatni plan (list 108-115 spisa), dodatak ugovoru (list 116-121 spisa), plan otplate (list 122-127 spisa), ugovor o kreditu (list 128-135 spisa), prikaz poduloška (list 136-138 spisa), otplatnu tablicu (list 139-143 spisa), ugovor o nagodbi (list 144-147 spisa), nalaz i mišljenje vještakinje J. od 02. veljače 2021. (list 148, te list 151 spisa), nalaz vještakinje J. zaprimljen 18. srpnja 2021. (list 153-167 spisa), očitovanje vještakinje J. zaprimljeno 28. prosinca 2023. (list 238-241 spisa), te je saslušao tužitelja Z. N., kao stranku u svrhu dokazivanja.

 

21. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (specificiran podneskom od 25. kolovoza 2021.god. nakon dostave dokumnetacije u spis i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

 

22. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

23. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

24. Nije sporno da su tužitelj Z. N. kao korisnik kredita i s tuženikom P. B. Z. d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj … (u daljnjem tekstu Ugovor) sklopljen je dana 08. veljače 2007. godine, i njime je P. B. Z. d.d. odobrila korisniku kredita N. Z. kredit i to stambeni za kupnju i adaptaciju u iznosu od 92.024,37 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 4,35% godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, uz način otplate 360 mjesečnih anuiteta u iznosu od 458,11 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku C. J. iz Č., a iznos kredita je uplaćen tužitelju, što nije sporno. Tuženik ( banka) je na drugoj nekretnini – stanu založnih dužnika Z. F. i Z. K. upisao založno pravo.  Ugovor je kao solidarni dužnik potpisala i Z. A.

 

25. Nije sporno da je u čl. 4. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,35 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

 

26. Dana 17. ožujka 2015.god. između stranaka sklopljen je Ugovor o kreditu broj … kojim je izvršen reprogram kredita broj … na način da je taj kredit zatvoren novim kreditom koji je odobren na iznos od 83.753,76 CHF. U istome je jasno navedeno da je isti odobren za zatvaranje obveza po ...

 

27. Navedeni ugovori su predmet ovog postupka.

 

28. Nije sporno da su tužitelj i tuženik P. B. Z. d.d., kao banka sklopili Dodatak ugovora o kreditu broj … dana 18. prosinca 2015.god. koji je ovjeren po javnom bilježniku Z. M. iz Č., a koji Dodatak (Aneks ) su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Konverzijom je do 30.09.2015. godine utvrđen manjak uplata u iznosu od 2.574,40 EUR.

 

29. U tom Dodatku se jasno avode prethodna dva navedena ugovora o kreditu od dana 08. veljače 2007.god. i od dana 17. ožujka 2015.god.

 

30. Nije sporno da se taj kredit još uvijek otplaćuje.

 

31. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

 

32. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

 

33. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

 

34. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

 

35. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik P. B. Z. d.d., upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tom kolektivnom tužbom.

 

36. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

 

37. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

 

38. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovor-nost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

 

39. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

 

40. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

41. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

 

42. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

 

43. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

 

44. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

 

45. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik P. B. Z. d.d., konkretno u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

46. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

47. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

 

48. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

 

49. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika PBZ d.d. u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

 

50. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

 

51. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

 

52. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

53. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

 

54. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12. lipnja 2019.god.

 

55. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

 

56. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

 

57. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

 

58. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

 

59. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

 

60. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

 

61. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a sve kako su stranke predložile i kako je utvrđeno na pripremnom ročištu prilikom zaključenja prethodnog postupka.

 

62. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

 

63. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III-1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke u ovakvim postupcima.

 

64. Tužitelj Z. N. je u svom iskazu naveo da je 2007. godine trebao kredit za gradnju kuću te je za kredit išao pitati u više banaka. Na kraju se odlučio za P. B. Z. iz razloga jer su tu bili najpovoljniji uvjeti, a što znači da je bila niža kamata. U pogledu kamate su mu u banci objasnili da je ista promjenjiva, da budu neke promjene, međutim ne velike. Isto tako mu je objašnjeno da je rata vezana uz tečaj švicarskog franka. Na ništa posebno ga nisu upozorili. Uzeo je kredit na iznos od 83.753,76 CHF na rok od 30 godina. Pod hipoteku je stavljen stan njegovih roditelja K. i F. Z. koji stan se nalazi u Č.. Solidarni dužnik po tom kreditu je A. Z., sada njegova bivša supruga. Bili su i kod javnog bilježnika, tamo im je samo rečeno da moraju plaćati te rate, inače njegovi roditelji ostaju bez stana. Prvotne rate su iznosile 2.400,00 kuna. Nakon nekog vremena su iste narasle te su došle na mjesečno na 3.800,00 kuna i to je trajalo više mjeseci. Rate je plaćao na način da je novce nosio na šalter banke, imao je i trajni nalog, a jedno vrijeme mu je banka blokirala račun i uzimala mu novce. Nekad je novce morao i posuđivati. Tu i tamo je malo kasnio s otplatom, ali ne cijele rate, nego dijela rate. Te povišene iznose mjesečnih rata su jako teško plaćali uz ostale troškove koje su kao obitelj imali. Išao je pitati u banku zbog čega se rata tako povisila, tamo su mu samo rekli da je tako zbog kamate i tečaja i da tako moraju plaćati. Onda kada su te rate bile tako visoke išli su pitati u banku da li mogu kredit prebaciti u eure ili u kune, ali im to nisu dali. Nakon što je donesena odluka da se ti krediti mogu prebaciti u eure, onda su i ih iz banke zvali da li to hoću, a kako su im rate bile previsoke što su teško plaćali, pa su nastali i problemi u obitelji, pa su se odlučili za to. Rekli su im da ako to potpišemo, njihove mjesečne rate biti manje. Po toj provedenoj konverziji je mjesečna rata pala na 2.740,00 kuna. Prilikom izračuna te konverzije nije bilo nikakve pretplate, bili su još i dužni. Taj kredit još uvijek otplaćuje, a isti se sada redovno plaća. Kada je uzeo taj kredit u P. B. Z. nisu mu ponudili kredite u drugim valutama,  samo ovaj u valuti švicarski franak, on je čak tražio kredit u valuti euro ili kunski, ali su mu rekli da je ovaj najpovoljniji. Nije imao drugi kredit osim ovog. Promjenjiva kamata znači da može varirati gore ili dolje, a ne zna što je valutna klauzula. Kod javnog bilježnika su prošli nešto u kratko po ugovoru i rekao im je da to mora plaćati jer će njegovi roditelji ostati bez stana, a kod javnog bilježnika su bili prisutni i njegovi roditelji. On je taj taj ugovor pročitao koliko mu je bio jasan, nije ništa posebno pitao, niti su mu što posebno obrazlagali, oni su bili sretni da mogu dobiti kredit za kuću. Nitko nije rekao da će tečaj valute u kojoj je kredit biti nepromijenjen, mislili su da to može ići gore-dolje, ali ne s velikom razlikom, nisu mislili da će te rate toliko skočiti i to naglo. On je otplaćivao taj kredit, skidalo se s njegovog računa.

 

65. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

 

66. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

             

67. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

 

68. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

 

69. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

 

70. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

 

71. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

 

72. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

 

73. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

 

74. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

 

75. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

 

76. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

 

77. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

 

78. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

 

79. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

 

80. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

 

81. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

 

82. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

 

83. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

 

84. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

 

85. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja ).

 

86. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

 

87. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

 

88. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

 

89. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

 

90. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

 

91. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

 

 

92. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

 

93. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

 

94. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

 

95. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

96. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 18. prosinca 2015.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

 

97. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

 

98. Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom ) od 18. prosinca 2015.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

 

99. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) od 18. prosinca 2015.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

 

100. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

 

101. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

 

102. To zato jer je intencija u čl. 19. b. i čl. 19. c. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

 

103. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

 

104. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

105. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

 

106. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

 

107. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

 

108. Nadalje, tim dodatkom (aneksom ) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

 

109. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

 

110. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

 

111. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

 

112. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

 

113. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

 

114. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

 

115. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

 

116. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

 

117. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

 

118. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

 

119. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

 

120. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 18. prosinca 2015.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da je tužitelj manje uplatio iznos od 2.574,40 EUR, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

 

121. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

 

122. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumnetaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja kupuje stan, a i u Dodatku ugovoru o kreditu ( aneksu ) koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

 

123. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

124. Rješenjem od 17. studenog 2020.god., na raspravnom zapisniku, sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost da li je tužitelj preplatio prijeporni kredit i da se vještak očituje na navode iznijete od strane tuženika. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku N. J., Centar …, Č.

 

125. Vještakinja N. J. je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

 

126. Stalna sudska vještakinja J. N. je dostavila svoj nalaz i mišljenje dana 18. srpnja 2021.god. u kojem navodi da su stranke sklopile ugovor o kreditu dana 08. veljače 2007.god. kojim je tužitelju tuženik isplatio iznos od 92.024,37 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF, te su zatim stranke dana 17. ožujka 2015.god. sklopile Ugovor o kreditu kojim je izvršen reprogram kredita na način da je taj kredit zatvoren novim kreditom koji je odobren na iznos od 83.753,76 CHF. Otplata kredita je ugovorena u jednakim mjesečniom anuitetima. Zatim je dana 18. prosinca 2015.god. sklopljen Dodatak Ugovoru temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Aneks je sklopljen nakon provedene konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Konverzijom je do 30.09.2015. godine utvrđen manjak uplata u iznosu od 2.574,40 EUR. Dana 18.12.2015. godine sklopljen je Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije kredita broj … kojim je utvrđeno da će se manje plaćeni iznos platiti u 24 jednakih mjesečnih obroka, zajedno s dospijećem anuiteta po kreditu. Budući da je konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđen manjak uplata koji se nadoknađivao nakon 30.09.2015. godine, te uplate nemaju utjecaj na izračun u Nalazu koji se radi do datuma 30.09.2015. godine. Vještakinja je navela da je u tijeku otplate kredita u jednom periodu  tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, i kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene kamatne stope. Navedeno je uzeto u obzir u izračunu razlike koji je prezentiran u tabeli broj 3. Nastavno, iskazana razlika više plaćenog u iznosu od 34.149,32 kuna već uključuje prijeboj za manje plaćene iznose po tim osnovama.

 

127. Nadalje je vještakinja J. u tom nalazu navela da je tužitelj tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu Ugovorom o kreditu broj … i …, i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 20.03.2007. do 30.09.2015. godine više platio iznos od 34.149,32 kuna. Iznos od 34.149,32 kuna je prikazala u pojedinačnim mjesečnim iznosima u posebnoj tabeli. Na navode tuženika istaknute na ročištu, izvršen je uvid u službeni dokument Hrvatske narodne banke „Izvješće o problematici zaduženosti građana kreditima u švicarskim francima i prijedlozima mjera za olakšavanje položaja dužnika u švicarskim francima na temelju zaključka Odbora za financije i državni proračun Hrvatskog sabora".  Ne ulazeći u pravna pitanja koja proizlaze iz ove parnice, na temelju navedenih podataka objektivno je zaključiti da su kamatne stope koje je primjenjivao tuženik u svim najznačajnijim odrednicama bile u skladu s kretanjem kamatnih stopa na dugoročne kredite s valutnom klauzulom u CHF na hrvatskom tržištu koje su primjenjivale i druge banke. Primjena tih kamatnih stopa ne bi rezultirala preplatom za tužitelja po osnovi promjene kamatne stope, već bi preplata bila utvrđena samo po osnovi promjene tečaja CHF spram kune.

Za točan izračun preplate samo po osnovi promjene tečaja CHF spram kune tuženik u spis mora dostaviti pregled svih promjena kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu … i …

 

128. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje.

 

129. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe, ali pravne prirode.

 

130. Vještakinja je usmeno saslušana na ročištu održanom dana 09. prosinca 2021.god. gdje je u cijelosti ostala kod svojeg nalaza i mišljenja. U ovom ponovljenom postupku stranke nisu predložile usmeno saslušanje vještaka.

 

131. Vještakinja J. se očitovala dana 28. prosinca 2023.god. gdje navodi da je tuženik konverziju (CHF - EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) na način da je : glavnica kredita pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate do 30.09.) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, utvrđeno je stanje kredita (nedospjela glavnica i eventualno dospjele obaveze) u valuti EUR, kreiran je otplatni plan za otplatu preostale nedospjele glavnice u valuti EUR, u poslovnim knjigama provedena su odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit se u poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR. Za sve ostale točke Nalaza od 16.07.2021. god. vještakinja je izjavila da ostaju nepromijenjene.

 

132. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanja stalne sudske vještakinje N. J. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

 

133. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

 

134. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,35 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, te se radi o prplaćenom iznosu od 34.149,32 kune ( HRK ), što je sada 4.532,39 EUR sukladno fiksnom tečaju konverzije 7,53450 prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH.

 

135. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 21. kolovoza 2007.god. do zaključno 21. srpnja 2011.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

 

136. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

 

137. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

 

138. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora ( konačni tužbeni zahtjev radi isplate 4.532,39 EUR / 34.149,32 kuna). Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

 

139. Tužitelju se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 23.09.2019.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/3), žalba na rješenje od 13.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 10/5 ), zastupanje na ročištu 12.12.2019. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 17.11.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 03.12.2020.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/3), sastav podneska od 16.12.2020.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/3), sastav podneska od 20.05.2021. god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), sastav podneska od 25.08.2021. god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 09.12.2021. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude P-255/20 dana 05.01.2022. u iznosu od 100,00 EUR ( ( Tbr. 9/3 ), zatim za sastav odgovora na žalbu od 24.02.2022. uiznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 10/4), te u ovom ponovljenom postupku za sastav podneska od 19.05.2022. god. u iznosu od 50,00 EUR ( tbr.8/3 ), zastupanje na ročištu 21.12.2023. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 20.01.2024. god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1),  što ukupno iznosi 2.100,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr. 42. u iznosu od ukupno 525,00 EUR, odnosno ukupno s ovog osnova mu se priznaje iznos od 2.625,00 EUR.

 

140. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovo postupku u iznosu od 165,90 EUR/ 1.250,00 kuna, a koje je bilo potrebno provesti. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR/400,00 kuna i na presudu broj P-255/20 u iznosu od 53,09 EUR/400,00 kuna koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećih Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21 ), te Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 37/23 ). U ovom ponovljenom postupku sudska pristojba na presudu se ne plaća.

 

141. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.897,08 EUR, a na platež je pozvan tuženik koji je izgubio spor.

 

142. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi su u izreci iskazani dvojno tj. u valuti HRK i u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450, a kako bi isti bili jasniji.

 

143. Paricijski rok (rok za izvršenje ) u ovom postupku iznosi 15 dana sukladno čl. 328. Zakona o parničnom postupku.

 

144. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

 

U Čakovcu, 14. ožujka 2024. godine

 

                                                                                               S U T K I N J A:

 

Valentina Varga Gombar

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22  ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

 

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja Ž. N., odvjetnik iz Č.
2. punomoćnici tuženika OD L. i partneri d.o.o. iz Z.

 

 

 

 

---------------------------------------------------------

fiksni tečaj konverzije 7,53450   ( EUR/HRK )