REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 142 P-12923/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr. sc. Dijani Vragović, u pravnoj stvari tužiteljice M. S. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica L. C.-P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K. i partneri u Z., protiv tuženika P. banka Z. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. Č., odvjetnica u Z, radi isplate, nakon održane glavne I javne rasprave zaključene 16. svibnja 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja I zamjenice punomoćnika tuženika, dana 8. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 22.392,14 kn, sa zateznim kamatama, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. uređuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008., prema stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a koje dospijevaju kako slijedi:

- na iznos od 4,47 kn, za razdoblje od 1.8.2007. do isplate,

- na iznos od 9,89 kn, za razdoblje od 1.9.2007. do isplate,

- na iznos od 4,40 kn, za razdoblje od 1.12.2007. do isplate,

- na iznos od 15,34 kn, za razdoblje od 1.2.2008. do isplate,

- na iznos od 24,97 kn, za razdoblje od 29.2.2008. do isplate,

- na iznos od 49,69 kn, za razdoblje od 1.4.2008. do isplate, -

na iznos od 17,71 kn, za razdoblje od 1.5.2008. do isplate, -

na iznos od 10,66 kn, za razdoblje od 1.6.2008. do isplate, -

na iznos od 21,09 kn, za razdoblje od 1.7.2008. do isplate, -

na iznos od 1,90 kn, za razdoblje od 31.7.2008. do isplate, -

na iznos od 3,55 kn, za razdoblje od 29.8.2008. do isplate,

- na iznos od 13,77 kn, za razdoblje od 1.10.2008. do isplate,

- na iznos od 116,26 kn, za razdoblje od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 47,14 kn, za razdoblje od 2.12.2008. do isplate,

- na iznos od 113,51 kn, za razdoblje od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 116,23 kn, za razdoblje od 29.1.2009. do isplate,

- na iznos od 137,13 kn, za razdoblje od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 121,59 kn, za razdoblje od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 124,06 kn, za razdoblje od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 96,51 kn, za razdoblje od 29.5.2009. do isplate,

- na iznos od 86,54 kn, za razdoblje od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 90,41 kn, za razdoblje od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 100,36 kn, za razdoblje od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 99,25 kn, za razdoblje od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 87,36 kn, za razdoblje od 30.10.2009. do isplate,

- na iznos od 105,99 kn, za razdoblje od 2.12.2009. do isplate,

- na iznos od 120,49 kn, za razdoblje od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 141,34 kn, za razdoblje od 2.2.2010. do isplate,

- na iznos od 135,91 kn, za razdoblje od 2.3.2010. do isplate,

- na iznos od 161,58 kn, za razdoblje od 2.4.2010. do isplate,

- na iznos od 156,34 kn, za razdoblje od 4.5.2010. do isplate,

- na iznos od 167,14 kn, za razdoblje od 2.6.2010. do isplate,

- na iznos od 245,70 kn, za razdoblje od 2.7.2010. do isplate,

- na iznos od 215,70 kn, za razdoblje od 4.8.2010. do isplate,

- na iznos od 290,57 kn, za razdoblje od 3.9.2010. do isplate,

- na iznos od 258,22 kn, za razdoblje od 6.10.2010. do isplate,

- na iznos od 247,68 kn, za razdoblje od 7.11.2010. do isplate,

- na iznos od 334,65 kn, za razdoblje od 21.12.2010. do isplate,

- na iznos od 363,02 kn, za razdoblje od 4.1.2011. do isplate,

- na iznos od 322,28 kn, za razdoblje od 4.2.2011. do isplate,

- na iznos od 337,23 kn, za razdoblje od 4.3.2011. do isplate,

- na iznos od 296,54 kn, za razdoblje od 7.4.2011. do isplate,

- na iznos od 327,04 kn, za razdoblje od 5.5.2011. do isplate,

- na iznos od 418,85 kn, za razdoblje od 4.6.2011. do isplate,

- na iznos od 468,23 kn, za razdoblje od 24.7.2011. do isplate,

- na iznos od 520,79 kn, za razdoblje od 3.8.2011. do isplate,

- na iznos od 442,38 kn, za razdoblje od 8.9.2011. do isplate,

- na iznos od 430,82 kn, za razdoblje od 5.10.2011. do isplate,

- na iznos od 404,86 kn, za razdoblje od 9.11.2011. do isplate,

- na iznos od 402,65 kn, za razdoblje od 7.12.2011. do isplate,

- na iznos od 432,08 kn, za razdoblje od 10.1.2012. do isplate,

- na iznos od 456,34 kn, za razdoblje od 8.2.2012. do isplate,

- na iznos od 452,12 kn, za razdoblje od 8.3.2012. do isplate,

- na iznos od 441,85 kn, za razdoblje od 13.4.2012. do isplate,

- na iznos od 449,37 kn, za razdoblje od 10.5.2012. do isplate,

- na iznos od 458,53 kn, za razdoblje od 12.6.2012. do isplate,

- na iznos od 446,88 kn, za razdoblje od 10.7.2012. do isplate,

- na iznos od 437,87 kn, za razdoblje od 18.8.2012. do isplate,

- na iznos od 419,01 kn, za razdoblje od 14.9.2012. do isplate,

- na iznos od 430,45 kn, za razdoblje od 11.10.2012. do isplate,

- na iznos od 445,18 kn, za razdoblje od 8.11.2012. do isplate,

- na iznos od 438,23 kn, za razdoblje od 6.12.2012. do isplate,

- na iznos od 452,49 kn, za razdoblje od 12.1.2013. do isplate,

- na iznos od 426,91 kn, za razdoblje od 12.2.2013. do isplate,

- na iznos od 428,41 kn, za razdoblje od 19.3.2013. do isplate,

- na iznos od 448,61 kn, za razdoblje od 13.4.2013. do isplate,

- na iznos od 422,64 kn, za razdoblje od 9.5.2013. do isplate,

- na iznos od 403,01 kn, za razdoblje od 12.6.2013. do isplate,

- na iznos od 405,00 kn, za razdoblje od 13.7.2013. do isplate,

- na iznos od 410,73 kn, za razdoblje od 15.8.2013. do isplate,

- na iznos od 420,00 kn, za razdoblje od 14.9.2013. do isplate,

- na iznos od 427,34 kn, za razdoblje od 17.10.2013. do isplate,

- na iznos od 431,37 kn, za razdoblje od 19.11.2013. do isplate,

- na iznos od 450,38 kn za razdoblje od 20.12.2013. do isplate,

- na iznos od 433,04 kn, za razdoblje od 16.01.2014. do isplate,

- na iznos od 452,21 kn, za razdoblje od 18.02.2014. do isplate,

- na iznos od 459,45 kn, za razdoblje od 21.03.2014. do isplate,

- na iznos od 448,92 kn, za razdoblje od 23.04.2014. do isplate,

- na iznos od 439,46 kn, za razdoblje od 17.05.2014. do isplate,

- na iznos od 441,83 kn, za razdoblje od 21.06.2014. do isplate,

- na iznos od 452,70 kn, za razdoblje od 20.7.2014. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 28,07 kuna.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 14.111,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 8. srpnja 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su 21. lipnja 2007. godine tuženik, kao kreditor, tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopili su Ugovor o kreditu, broj:…, prema kojem je tuženik tužiteljici kao stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF, u iznosu od 17.406,85 CHF. Tužiteljica dalje ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, kojom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 22.395,14 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje na mjesečne preplaćene iznose teku od dana uplata pojedinih anuiteta, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je kredit u cijelosti otplaćen što znači da je Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti i tome prestao, pa tužiteljica ne može isticati ništavost ugovora koji je ispunjen. Nadalje navodi da se tužiteljica neosnovano poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 jer predmet ovog spora nije naknada štete. Ističe kako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem zakonske odredbe te da je navedeni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika. Tvrdi da je tužiteljica dužna dokazati da joj sporne odredbe ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, a ako to uspije dokazati tada mora dokazati i da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Tvrdi da je tužiteljici dao sve potrebne informacije, tužiteljica je mogla birati valutu kredita, a sama je izabrala kredit uz valutnu klauzulu u CHF. Ističe prigovor promašene aktivne legitimacije jer se pojedine uplate po kreditu ne mogu povezati s tužiteljicom te je osporio tužiteljici svojstvo potrošača. Također tuženik ističe prigovor zastare i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova. U nastavku postupka tuženik ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na eventualne negativne razlike u visini tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita.

3. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 31. ožujka 2021. tužiteljica je zahtjev uskladila sa nalazom i mišljenjem vještaka te predložila da sud naloži tuženiku isplatiti joj iznos 22.392,14 kn sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to naznačeno u petitu (listovi 254-256 spisa).

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (listovi 9-13 spisa), otplatni plan (listovi 113-116) pregled uplata po kreditu (listovi 117-118), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (listovi 240-247, 351-352 spisa) i saslušanjem tužiteljice (list 300). Sud nije izveo dokaze saslušanjem svjedoka M. B., S. G., A. P. i N. H. te svjedoka Ivana Sruka s obzirom da izvođenje navedenih dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja relevantnih činjenica u postupku.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), sud je utvrdio da je zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Među strankama nije sporno da su 21. lipnja 2007. godine tuženik, kao kreditor, tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopili su Ugovor o kreditu, broj: …, prema kojem je tuženik tužiteljici kao stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF, u iznosu od 17.406,85 CHF.

7. U konkretnom je predmetu sporna valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi.

8. Iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

9. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom VTS poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je prednik tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a

12. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

13. Stoga ovaj sud nije utvrđivao jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te uzrokuju li iste znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja (tako i VSRH u Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019. i dr.). Slijedom navedenog sud na navedene okolnosti nije saslušao svjedoke M. B., S. G., A. P. i N.H.

14. U ovom postupku tuženik osporava da je predmetni Ugovor potrošački ugovor te osporava tužiteljici svojstvo potrošača i tvrdi da je na tužiteljici teret dokaza o suprotnome, jer da se potrošačka svrha ne presumira. Kao dokaz da je tužiteljica potrošač saslušana je tužiteljica koja je u svom iskazu u bitnome navela da je predmetni kredit uzela radi kupnje automobila radi osobnih potreba te da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u E., nije imala prijavljen nikakav obrt. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti dan radi kupnje vozila (čl. 2. Ugovora) te da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba. Iz navedenoga slijedi da ne postoje iznimke iz čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje ZPK). zbog kojih predmetni Ugovor ne bi bio potrošački Ugovor, zbog čega je ovaj sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Prema tome, kako odluka o tome jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice za isplatom, to je sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a, uvažavajući sve naprijed navedeno, ovaj sud utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 6. spornog Ugovora o kreditu.

16. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

17. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare tuženika, jer je 4. travnja 2012. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Naime, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je člankom 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 21. studenog 2019. (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.)

.

18. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istaknuo tuženik zbog toga što se sve uplate po kreditu ne mogu pripisati tužiteljici valja reći da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sama otplaćivala kredit. Pored navedenog, tuženik ne tvrdi da je druga osoba plaćala navedene anuitete, niti posebno spori da su anuiteti uplaćeni radi otplate kredita s osnove ugovorne obveze tužiteljice. Slijedom navedenog, za zaključiti je da su sve uplate vršene od strane tužiteljice zbog čega je istaknuti prigovor tuženika neosnovan.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku P. B. iz Centra za financijska vještačenja.

20. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao razliku u visini obveze tužitelja prema predmetnom Ugovoru o kreditu, a ukoliko se primjeni srednji tečaj kreditora za valutu CHF važeći na dan korištenja kredita. Navedeno, s obzirom na okolnost da je tužiteljica bila upoznata sa srednjim tečajem kreditora za valutu CHF na dan isplate kredita pa se ovako utvrđeni tečaj ima smatrati transparentnim i jasnim, od stranaka utvrđenim (tako i VSRH Revt 249/14).

21. U svom nalazu i mišljenju vještak je izračunao da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 22.392,14 kn (Tabela 1, stupac '10'), te da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 28,07 kn (Tabela 1 stupac '11').

22. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik istaknuo da se izračun vještaka ne temelji na dokumentaciji u spisu.

22.1. Radi otklanjanja navedenih primjedbi vještak je usmeno saslušan na ročištu 16. svibnja 2022. u kojem je u bitnom naveo da je izračun sačinjen sukladno zadatku kojeg je odredio sud te da su negativne razlike posebno iskazane u tabeli 1 kolona 11, da nije računao potraživanja tužitelja po osnovi kamatne stope već isključivo po osnovi tečajnih razlika a na način da je uspoređen anuitet po početnom tečajem s anuitetom po promjenjivom tečaju, s time da je razliku računao od početnog anuiteta koji je iznosio 246,85 CHF. Istaknuo je da u obračun nije uvrstio uvjete kunskih kredita koji su vrijedili u tom trenutku u Hrvatskoj jer tako nije bilo naloženo zadatkom te da je koristio tečaj za CHF na dan isplate kredita.

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima.

24. Slijedom navedenog, sud je tužiteljici dosudio preplaćeni iznos s osnove razlike u tečaju CHF u ukupnom iznosu od 22.392,14 kn prema nalazu i mišljenju vještaka. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04) te čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24.1. Za razliku od tužiteljice koja je potrošač, tuženik je kao financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita svakako bio upoznat s mogućnošću pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika, stoga ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužitelj bio obvezi nešto vratiti tuženiku u smislu odredbe čl. 1112. ZOO-a. Iz toga razloga utvrđeno je da tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji, jer je tuženik znao da nije ovlašten potraživati razliku anuiteta nastalu uslijed sniženja tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, dok tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je zadržao pravo na povrat, da je to učinio kako bi izbjegao prisilu ili da je navedeno zavisilo od ispunjenja kakva uvjeta. Slijedom navedenog sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja pa je sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučio kao pod točkom II. izreke.

25. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je propustio tužiteljicu upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim.

27. Tuženik prigovara da je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da je time ispunjen u cijelosti, a samim time, ne može se više utvrđivati ništavost ugovora, kao niti ništavost pojedinih odredbi koje su bile u njemu sadržane. U odnosu na ovakav prigovor tuženika ističe se da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika da se ništetnost ne može isticati ako je ugovor prestao postojati.

28. U skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a tužiteljica ima pravo na naknadu parničnih troškova prema odredbama Tbr. 7., 8., 9. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), prema troškovniku predanom na ročištu održanom 16. svibnja 2022., i vrijednosti predmeta spora, i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, podnesaka od 16. ožujka 2020., 2. lipnja 2020., 31. ožujka 2021. i 11. travnja 2022., svaki u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje po punomoćniku na ročištu 18. siječnja 2021., 2. veljače 2022., 1. travnja 2022. i 16. svibnja 2022., svaki u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9.1.Tarife), ukupno 9.000,00 kn, što uvećano za PDV (25 %) iznosi ukupno 11.250,00 kn. Sukladno odredbama Tarife sudskih pristojbi sadržane u Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18) tužiteljica ima pravo na trošak sudske pristojbu na tužbu u iznosu od 287,00 kn te na presudu u iznosu od 574,00 kn, te trošak predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu 2.000,00 kuna. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 14.111,00 kn.

28.1. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 11. prosinca 2019. i 19. siječnja 2021. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a prema kojoj sud prilikom odlučivanja o troškovima određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice cijeneći pri tome brižljivo sve okolnosti i vodeći računa o pravilima za pripremanje glavne rasprave.

29. Slijedom navedenog, a sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici ukupan trošak postupka u iznosu od 14.111,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama na temelju odredbe čl. 30. st. 2. i 3. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20), kako je to odlučeno u točki III. izreke.

U Zagrebu, 8. srpnja 2022.

Sutkinja:

dr. sc. Dijana Vragović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.