Poslovni broj: Usž-1644/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske odvjetničke komore, Z., koju zastupa opunomoćenica A. T., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za kazneno pravo, Odjela za kaznene evidencije, Z., radi izdavanja podataka iz kaznene evidencije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-67/20-9 od 3. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-67/20-9 od 3. rujna 2021.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-703-04/19-01/219, URBROJ: 514-06-02-01-01/21-19-02 od 3. prosinca 2019. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za izdavanje podataka iz kaznene evidencije za D. G..

2. Tužitelj u žalbi, u bitnom, ističe da su navodi iz obrazloženja presude proturječni sami sebi jer sud prvotno iznosi razloge zbog kojih tužitelj traži dostavu predmetnih podataka, a potom zaključuje da nije obrazložio svrhu za koju traži te podatke. Naime, sud je prvo naveo da su tužitelju podaci potrebni radi vođenja disciplinskog postupka protiv D. G., a potom izvodi zaključak da tužitelj nije naveo svrhu traženja. Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je smatrao da odredba članka 59. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, 9/94., 117/08., 50/09., 75/09. i 18/11.-dalje: ZO) ne predstavlja pravnu osnovu za izdavanje posebnog uvjerenja iz kaznene evidencije. Irelevantno je to što tužitelj nije državno tijelo koje pokreće kazneni postupak, određuje pritvor protiv odvjetnika ili izriče osuđujuću presudu ili drugu odluku, kojom se pravomoćno završava kazneni postupak protiv odvjetnika. Predmetni podaci su potrebni tužitelju kako bi mogao izvršavati svoju javnopravnu ovlast vezanu uz statusna pitanja odvjetnika (npr. izricanje obustave prava na obavljanje odvjetništva, brisanje iz Imenika odvjetnika) tako i uz pitanje disciplinske odgovornosti odvjetnika. Naime, prema odredbi članka 56. ZO-a, pravomoćna osuda na kaznu zatvora u trajanju duljem od 6 mjeseci predstavlja razlog za brisanje odvjetnika iz Imenika odvjetnika, dok pravomoćna osuda za počinjenje kaznenog djela moguće za sobom povlači disciplinsku odgovornost za počinjenje teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva iz članka 96. točke 2. Statuta tužitelja. Tuženik, kao drugo državno tijelo, bilo je dužno dostaviti podatke iz kaznene evidencije jer uvjerenje može sadržavati podatke o osuđujućim kaznenim presudama protiv okrivljenika za kojeg nije nastupila rehabilitacija. Tužitelj se obratio tuženiku s navedenim zahtjevom radi provjere daljnje kaznene osuđivanosti odvjetnika jer je u tom disciplinskom predmetu, tek nakon podnesenog zahtjeva, tri godine od pravomoćnosti presude zaprimio obavijest Općinskog kaznenog suda u Zagrebu o njezinu postojanju. Predlaže poništiti presudu, riješiti stvar tako da Sud usvoji tužbeni zahtjev za poništavanje osporenog rješenja tuženika.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, upućuje na sadržaj odredbe članka 59. ZO-a. Iz navedene odredbe ne proizlazi obveza tuženika o obavještavanju tužitelja, jer tuženik nije državno tijelo koje pokreće kazneni postupak, određuje pritvor protiv odvjetnika ili izriče osuđujuću presudu ili drugu odluku kojom se pravomoćno završava kazneni postupak protiv odvjetnika. Odredbom članka 11. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji („Narodne novine“, broj 143/12., 105/15. i 32/17.-dalje: Zakon) taksativno su propisana tijela kojima tuženik dostavlja opće uvjerenje iz kaznene evidencije. Tuženik dostavlja podatke iz kaznene evidencije izdavanjem općih i posebnih uvjerenja o podacima iz kaznene evidencije: a) opće uvjerenje je uvjerenje koje sadržava cjelovite podatke iz kaznene evidencije za određenu osobu i izdaje se nadležnim tijelima javne vlasti u slučajevima kada je traženje takvih podataka propisano člankom 9. i 11. Zakona; b) posebno uvjerenje je uvjerenje koje sadržava djelomične podatke iz kaznene evidencije za određenu osobu i izdaje se nadležnim tijelima javne vlasti za u slučajevima kada je traženje takvih podataka propisano odredbom članka 13. stavka 4. Zakona, te u slučajevima kada je traženje podataka predviđeno posebnim zakonom. Slijedom navedenog, odredba članka 59. ZO-a ne predstavlja pravnu osnovu za izdavanje posebnog uvjerenja s obzirom da predmetni članak ne sadrži katalog kaznenih djela, temeljem kojeg bi se tražena provjera izvršila, a što je potpuno u suprotnosti s odredbom članka 11. i 13. Zakona. Predlaže odbiti žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga prema odredbi članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jednog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, koji bi doveo do nezakonitosti pobijane presude. Prvostupanjski sud je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava, nakon čega je osnovano zaključio da u konkretnom slučaju nema uvjeta za izdavanje podataka iz kaznene evidencije po zahtjevu tužitelja u odnosu na naprijed navedenog odvjetnika.

6. Pri tome su se tuženik i prvostupanjski sud osnovano pozvali na relevantne odredbe materijalnog prava koje su uzete u obzir u predmetnoj stvari, odnosno odredbe članka 13., 15. i 16. Zakona te odredbu članka 59. ZO-a na kojoj je tužitelj utemeljio svoj zahtjev. Prema navedenoj odredbi ZO-a sud, odnosno drugo državno tijelo dužno je obavijestiti Komoru o pokretanju prekršajnog, odnosno kaznenog postupka i određivanju pritvora protiv odvjetnika, izricanju osuđujuće presude odvjetniku i o odluci kojom se pravomoćno završava kazneni ili prekršajni postupak protiv odvjetnika.

7. Imajući u vidu citiranu odredbu Zakona, i prema ocjeni ovog Suda, pravilno su tuženik i prvostupanjski sud ocijenili da ista ne predstavlja pravnu osnovu za izdavanje predmetnog uvjerenja jer tuženik nije sud odnosno drugo državno tijelo koje pokreće prekršajni, odnosno kazneni postupak i određuje pritvor protiv odvjetnika, izriče osuđujuću presudu odvjetniku odnosno donosi odluku kojom se pravomoćno završava kazneni ili prekršajni postupak protiv odvjetnika, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja.

8. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene odluke pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drugačije rješenje ove stvari.

9. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, riješiti kao u izreci.

U Zagrebu 8. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović