Pr-7084/21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz D. R., Ž. .

O.: …., zastupanog po pun. D. M., odvj. u S., protiv

tuženika G. H. L. d.o.o. P., O.: …,

zastupano po O. H. & B., odvj. u Z., te umješača

na strani tuženika A. Z. d.d. Z., O.: ….,

zastupano po pun. M. D., odvj. u S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. travnja 2022. god. u nazočnosti zamj. pun. tužitelja M. Č., odvj. vjež. kod odvj. D. M., te pun. tuženika

Z. H. i pun. umješača na strani tuženika, objavljene dana 08. srpnja 2022.

god.

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 17.000,00 kn (sedamnaesttisućakuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 5. srpnja 2017. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju imovinsku štetu u vidu tuđe pomoći i njege u iznosu od 245,00 kn (dvjestačetrdesetpetkuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do

isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena."

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 18.250,00 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope HNB na stanja kredita odobreni na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3% poena, koja teče od presuđenja pa do isplate. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi umješaču na strani tuženika parnični trošak u iznosu od 14.275,00 kn

Obrazloženje

1.U presudi ovog suda Pr 473/17 od 21. svibnja 2021., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku isplatiti iznos od 17.000,00 kn s osnove neimovinske štete, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te iznosa od 245,00 kn s osnove imovinske štete za tuđu pomoć i njegu s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu se nadoknadi parnični trošak. U točki II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 16.250,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da naknadi umješaču na strani tuženika parnični trošak u iznosu od 13.275,00 kn.

2.Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 16. rujna 2021., ukinuta je gore navedena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje pred drugim sucem

pojedincem.

3. U svojoj uputi viši sud između ostalog navodi da na novoj glavnoj raspravi treba provesti predložene dokaze i potpuno točno utvrditi činjenično stanje odnosno da li predmetni sporazum sadrži bilo koju odredbu koja govori o naknadi štete, odnosno pravu volju stranaka u pogledu odredaba sporazuma koja se odnose na potraživanja po bilo kojoj osnovi. Dakle, da treba utvrditi da li je takvom odredbom volja stranaka bila da se tužitelj odrekne potraživanja po osnovi naknade štete, te eventualno ako se dalje utvrdi da nije jasna volja stranaka, u čiju korist takve nejasne odredbe valja tumačiti (čl. 320. Zakona o obveznim odnosima - NN, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje u tekstu: ZOO), koje odredbe se primjenjuju i na ugovor o nagodbi (čl. 154. ZOO-a), što predstavlja sklopljen Sporazum.

4.U tužbi koja je kod ovog suda zaprimljena 05. srpnja 2017. god. navodi se da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme do 23. svibnja 2017. god. Nadalje, da je tužitelj dana 08. siječnja 2016. god. tijekom obavljanja redovnih radnih zadataka doživio nezgodu, kada je pao u servisnom hodniku iza restorana, obzirom da je pod hodnika bio opran i sklizak. Da je doživio ozljedu vratne kralježnice i lumbalnog dijela kralježnice, kao i lijevog kuka. O navedenom da je sačinjena prijava ozljede na radu, te da je obaviještena služba inspekcije rada. Obzirom da je tužitelju bilo povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te obzirom da je pretrpio štetu, kako neimovinsku teko i imovinsku, predložio je sudu tuženika kao poslodavca obvezati na isplatu ukupnog iznosa od 20.000,00 kn na ime naknade neimovinske štete i iznosa od 2.000,00 kn na ime imovinske štete za tuđu njegu i pomoć, sve zajedno s kamatama koje teku od podnošenja tužbe, pa do isplate. Tijekom postupka, očitujući se na navode odgovora na tužbu, a vezane na potpisani Sporazum o prestanku ugovora o radu od 23.

svibnja 2017. god., tužitelj je naveo da se odredbe citiranog Sporazuma odnose isključivo na plaće i druga materijalna prava koja su za tužitelja nastala temeljem zaključenog Ugovora o radu. Odredba Sporazuma da se ne smije tumačiti na način

da bi se tužitelj odrekao prava, da od poslodavca zahtijeva naknadu štete, nastale uslijed pretrpljene ozljede, štoviše da bi takvo odreknuće bilo ništetno i bez pravnih učinaka. Podneskom od 24. ožujka 2021. god. tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev, predloživši sudu tuženika obvezati na isplatu iznosa od 17.000,00 kn s osnova naknade neimovinske štete sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od

05. srpnja 2017. god. pa do isplate, te na isplatu iznosa od 245,00 kn s osnova imovinske štete u vidu tuđe njege i pomoći sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja, pa do isplate, uz snašanje parničnog troška.

5.U odgovoru na tužbu zaprimljenim dana 19. veljače 2018., tuženik navodi da je u vrijeme nastanka štetnog događaja tuženik imao sklopljen Ugovor o osiguranju s A. Z. d.d., kojim je tuženik osiguran od odgovornosti i prema vlastitim radnicima, te da se osiguratelja treba pozvati na sudjelovanje u ovom postupku. Tuženik se usprotivio osnovu i visini tužbenog zahtjeva u cijelosti, navodeći da od nastanka štetnog događaja, pa do sklapanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu,

tj. do 23. svibnja 2017. god. tuženik nije zaprimio nikakav zahtjev tužitelja na ime naknade štete zbog pretrpljene ozljede na radu od 08. siječnja 2016. god. Štoviše,

dana 23. svibnja 2017. god., da su stranke sklopile Sporazum o prestanku ugovora o radu, kojim je tužitelj izričito potvrdio da prema tuženiku kao poslodavcu nema nikakvih dospjelih ni nedospjelih potraživanja po bilo kojoj osnovi za razdoblje prije sklapanja istog sporazuma, osim iznosa plaće za mjesec svibanj 2017. god., kao i iznosa na ime neoporezive naknade po osnovi bolovanja dužeg od 90 dana.

6.Tijekom postupka tuženik je osporavao osnov odgovornosti i iz razloga jer da tužitelj, krećući se hodnikom obavljajući uobičajene zadatke nije obratio dovoljnu pažnju zbog čega da je poskliznuo, pao i ozlijedio se. Tužitelj kao radnik tuženika, da je morao znati da se hodnici tijekom cijelog dana čiste, pa da se sukladno tome trebao pažljivo kretati. Tuženik je isticao da kao poslodavac nije mogao ni predvidjeti ni utjecati na predmetnu ozljedu tužitelja, niti je njezine posljedice mogao izbjeći. Dakle, da tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između pada i posljedica. Tuženik da je poduzeo sve potrebne i propisane mjere zaštite, te je izvršio procjenu rizika za svako pojedino radno mjesto. Radno mjesto tužitelja da je bilo ocijenjeno ocjenom malog rizika, iz čega proizlazi da je tužitelj bio dužan primijeniti uobičajenu pažnju prilikom kretanja radnim prostorom, te primijetivši da je pod mokar o tome odmah obavijestiti osobu zaduženu za održavanje prostora. Slijedom navedenog,

tužbeni zahtjev tužitelj da kao neosnovan treba odbiti, i tužitelja obvezati na sanašanje parničnog troška. Usprotivio se i konačno preciziranom tužbenom zahtjevu.

7. Na ročištu dana 22. ožujka 2018. god., sud je dozvolio A. Z. d.d. sudjelovanje u ovom postupku na strani tuženika, sve u smislu odredbe čl. 206. Zakona o parničnom postupku.

8.Umješač na strani tuženika priklonio se navodima odgovora na tužbu, te je tijekom postupka isticao da je tužitelj pao zbog nepažnje, pa da tuženik ni umješač na strani tuženika ni u kojem slučaju ne mogu biti odgovorni za štetu koju je pretrpio. Umješač na strani tuženika tijekom postupka u bitnome je isticao da je tužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga sklapanja Sporazuma od 23. svibnja 2017. god.

9.Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. studenog 2008. god.; Dodatka br. 1. ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 11. listopada 2010. god.; Dodatka br. 2. ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 01. lipnja 2011. god.; Dodatka br. 5. ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 01. lipnja 2014. god.; Dodatka br. 6. ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 01. lipnja 2015. god.; medicinske dokumentacije za tužitelja; pregledom Prijave o ozljedi na radu od 11. siječnja 2016. god.; Sporazuma o prestanku ugovora o radu od dana 28. studenog 2008. god. od 25. svibnja 2017. god.; izjave tužitelja o ozljedi na radu; procjene rizika A. d.o.o. iz lipnja 2015. god.; temeljni odredbi Pravilnika o zaštiti na radu od 17. ožujka 2015. god.; pregledom "Odgovornosti za štetu" iz rujna 2004. god.; izjave tužitelja od 23. svibnja 2017. god.; pregledom potvrde D. za starije i nemoćne osobe L. S. iz siječnja 2003. god.; izveden je dokaz saslušanjem svjedoka I. L., P. P., I. B., J.

R., izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke; izveden je dokaz vještačenjem po vještacima spec. neurokirurgu dr. M. J., spec. psihijatru dr. J. Š., kao i dokaz dopunskim vještačenjem po istim vještacima; izveden je dokaz vještačenjem po vještaku spec. neurokirurgu dr. V. L., izveden je dokaz pregledom priložene sudske prakse, kao i ostale dokumentacije prileže spisu.

10.Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Pun. stranaka popisali su parnični trošak. 11.Među strankama nije sporno da je dana 08. siječnja 2016. god. tužitelj doživio nezgodu na radu, u kojoj je zadobio predmetnu ozljedu, ka ni da je dana 23. svibnja 2017. god. između tužitelja i tuženika sklopljen Sporazum o prestanku ugovora o radu.

12. Kao sporno ostalo je za raspraviti osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, osobito pravu volju stranaka izraženu kroz odredbe sklopljenog Sporazuma o prestanku Ugovora o radu od dana 23. svibnja 2017. god.

13.Odredbom čl. 203. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 ZOO), temeljem koje obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi.

14.Pregledom Sporazuma o prestanku Ugovora o radu, koji je Sporazum sklopljen dana 23. svibnja 2017. god., i to baš čl. 3., proizlazi da u trenutku sklapanja istog stranke suglasno utvrđuju da tužitelj potražuje plaću za svibanj 2017. god., kao i iznos na ime neoporezive naknade po KU ugostiteljstva, po osnovi bolovanja dužeg od 90 dana, koja će se tužitelju isplatiti zajedno s plaćom za mjesec svibanj 2017. god. st. 3.3. utvrđeno je da tužitelj prema tuženiku nema nikakvih drugih potraživanja, ni dospjelih ni nedospjelih po bilo kojoj osnovi za razdoblje prije sklapanja ovog Sporazuma.

15. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je radio kod tuženika kao konobar, obavljajući uobičajene radne zadatke da je dana 08. siječnja 2016. god., prolazeći hodnikom,

obloženim keramičkim pločicama na potezu između room servisa i skladišta, skliznuo i pao, zadobivši ozljedu kralježnice. Iskazao je da je hodnik na tom dijelu širok cca 2m, pod nagibom od cca 20%, te da nije bio dobro osvijetljen. Zbog navedenog, da nije primijetio da je pod mokar niti vlažan, te da nije vidio čistačice koje su prale pod. Na koncu da to mjesto nije bilo označeno uobičajenim žutim znakom. Da mu je pomogao podići se očevidac K.. O tom događaju da je sačinjena prijava o ozljedi na radu. Na koncu, iskazao je da je od strane poslodavca bio primoran potpisati Sporazum, iako mu tekst istog nije bio pročitan. Nadalje, da je Sporazum u tom trenutku trebao potpisati zbog "papira" koji su mu bili nužni za odlazak na rad u N.. Izričito je iskazao da se potpisivanjem Sporazuma odrekao prava potraživanja plaća, te da mu nije bilo poznato je li Sporazumom bilo regulirano ikakvo drugo njegovo pravo ili potraživanje. U dopunskom iskazu tužitelj je potvrdio raniji iskaz i precizirao na koji način je bio primoren potpisati sporazum ističući kako je od njega zatraženo ukoliko ne prihvati sporazum da odradi otkazni rok, što bi značilo da mora odraditi još mjesec dana, što da njemu nije odgovaralo jer da bi mu svako produženje radnog odnosa stvorilo probleme za dogovoreni posao u M., jer

da su mu rođaci kod kojih je trebao raditi pronašli smještaj. Također ističe da je dobio primjerak sporazuma kojeg da je pročitao kasnije, te nakon što ga je pročitao da se više nije javljao poslodavcu, niti da je pobijao bilo koju odredbu u istom. Napominje da je tuženik u cijelosti ispoštovao sporazum.

16. U svom iskazu svjedok I. L., direktor kod tuženika za upravljanjem ljudskim potencijalima, iskazao je da je tužitelj zbog ozljede zadobivene na radu duže razdoblje bio na bolovanju, dok mu je tuženik isplaćivao punu plaću. N., da je

sa tužiteljem razgovarao vezano za raskid ugovora o radu, jer da je tužitelj našao posao u N.. Svakom radniku koji mu se obrati s nakanom za sporazumnim

raskidom radnog odnosa, naloži da sastavi pisanu izjavu, vlastoručno potpisanu kojom isti potvrđuje izričitu volju za raskidom ugovora o radu i to s točno određenim datumom. Tako da je postupio i u konkretnom slučaju. Nakon što je tužitelj potpisao izjavu da je slijedom razgovora sa tužiteljem sačinio tekst sporazuma, kojim su bila utvrđena sva prava i obveze tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca. Na koncu, da su utvrdili da tužitelj nema nikakvih financijskih potraživanja, osim prava na neiskorišteni godišnji odmor, koji su se dogovorili isplatiti zajedno s isplatom posljednje plaće. Svjedok je istaknuo da je u takvoj situaciji uobičajeno da svim radnicima, baš kao i tužitelju uruči primjerak sporazuma, kako bi ga isti pročitao, te da on osobno glasno u nazočnosti radnika čita tekst sporazuma, sve kako bi se precizno dogovorili oko svake pojedinosti sporazuma. Na koncu, u trenutku potpisivanja sporazuma, da tuženik nije imao saznanja da je tužitelj pokrenuo predmetni postupak. Izričito je iskazao da u tekstu nije taksativno navedeno da se tužitelj odriče prava potraživanja s osnova naknade štete, iz razloga jer da će svaki radnik ukoliko ima potraživanja, to nužno, jasno iskazati prilikom razgovora i dogovora vezano za konačan sadržaj sporazuma. Svjedok je zaključio da tekst sporazuma o raskidu ugovora o radu, predstavlja pravu volju ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju tužitelja. Izjava koja se prethodno radniku daje na potpis, da osigurava tuženika kao poslodavca od eventualnog naknadnog odustanka radnika od odredbi postignutog sporazuma. U dopunskom iskazu svjedok potvrđuje raniji iskaz u cijelosti te ponovno ističe da je tužitelj nakon što je godinu i 4 mjeseca proveo na bolovanju zbog predmetne ozljede na radu došao do njega i zatražio sporazumni raskid radnog odnosa. Nakon što je tužitelj po njegovoj uputi podnio vlastoručni zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa i nakon što je sačinjen primjerak sporazuma da su zajedno prošli stavku po stavku istog i nakon što se suglasio sa svim stavkama i svim taksativno navedenim potraživanjima da je tužitelj sporazum potpisao. Navodi da im nije praksa da se u takvim slučajevima inzistira na odrađivanju otkaznog roka niti da je tužitelj na bilo koji način bio ucjenjivan obzirom da je tim sporazumom ispoštovan njegov zahtjev. Što se tiče predmetne ozljede na radu da su razgovarali u kontekstu novčane pomoći po KU koja će tužitelju biti isplaćena zbog dužeg bolovanja, međutim da tužitelj nije tražio isplatu druge naknade za predmetnu ozljedu, a niti spominjao mogućnost sudskog spora. Tužitelj da nikada nije pobijao predmetni sporazum, a niti da se nakon potpisa istog više javljao, te da je isti sporazum u cijelosti realiziran.

17. Analizom i ocjenom cjelokupnog dokaznog postupka, svih dokaza zajedno i svakog dokaza zasebno sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („NN“ br. 53/91, 91/92, 112/93, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i

25/13 – u daljnjem tekstu ZPP), ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Temeljem provedenih dokaza ovaj sud smatra da je tužitelj zbog odlaska na rad u N., sam zatražio raskid ugovora o radu kod tuženika. Navedeno proizlazi iz suglasnih iskaza svjedoka B., tužiteljevog šefa koji navodi da mu se tužitelj obratio radi prekida radnog odnosa i svjedoka L. koji je pak iskazao da je sa tužiteljem temeljito razgovarao, da je isti potpisao izjavu, kojom je jasno iskazao volju za prekidom radnog odnosa kod tuženika, te na koncu nakon postignutog jasnog dogovora, da je sačinio i tekst sporazuma o raskidu ugovora o radu. Navedeno potvrđuje i tužitelj u stranačkom iskazu, u kojem navodi da je želio što žurnije dobiti "papire", kako bi otišao na rad u N., da je sporazum potpisao,

iako ga prethodno nije pročitao, s tim da je u dopunskom saslušanju rekao da je da ga je kasnije pročitao. Sporazumom da je bilo utvrđeno da se odriče prava potraživanja drugih dospjelih i nedospjelih potraživanja, međutim da nije znao da bi se odrekao drugih prava. Ovaj sud ne prihvaća iskaz tužitelja, u kojem navodi da ga je g. L. ucjenjivao, u konačnici i prisilio da potpiše sporazum, jer iskaz u tom dijelu nije uvjerljiv, a niti je tužitelj to na drugi način u ovom postupku dokazao. Naime, nasuprot iskazu tužitelja, svjedok L. uvjerljivo i logično iskazuje i u dopunskom iskazu da je sa tužiteljem u trenutku kada je bolovanje bilo zaključeno baš zbog posljedica radne nezgode podrobno razgovarao, da je tužitelj tekst sporazuma pročitao. Činjenica da je razgovor obavljen u trenutku kada je bolovanje zaključeno, dodatno dokazuje da su tužitelju i tuženiku u tom trenutku bile poznate sve činjenice vezane za štetni događaj, pa je tužitelj tim više u kontekstu tog razgovora i u tom trenutku mogao istaći eventualno potraživanje s osnova naknade štete. Ovaj dio iskaza svjedoka L. prihvatio je ovaj sud, jer logično i uvjerljivo opisuje važan trenutak, kako za status radnika, tako i poslodavca. Naime, tuženik kao poslodavac se opisanim i uobičajenim postupanjem osigurava od svih eventualnih naknadnih odustanaka radnika od postignutih sporazuma. Tužitelj nije ni na koji način dokazao da bi sporazum potpisao pod ucjenom ili prisilom poslodavca, tj. g. L., pa da bi isti bio ništetan. Prisilu ili ucjenu koju opisuje tužitelj u svom dopunskom iskazu kao produženje rada na dodatni mjesec dana, ne samo da nije ni prisila ni ucjena nego osim tog paušalnog navoda tužitelj ni tu činjenicu ničim nije dokazao. Valja istaći da se radi o Sporazumu kojim su decidirano navedena sva dospjela potraživanja tužitelja prema tuženiku koje se tuženik obvezuje isplatiti. Kada se ima u vidu da je Sporazumu jasno i nedvosmisleno navedeno da se tužitelj odriče svih drugih dospjelih i nedospjelih potraživanja, a kako se tužitelj mogao odreći samo dospjelog potraživanja, upravo je potraživanje predmetne naknada štete bilo dospjelo u trenutku zaključenja Sporazuma. Stoga se po ocjeni ovog suda tužitelj u točki 3. jasno i nedvosmisleno odrekao svog dospjelog potraživanja, a tuženik je isto i prihvatio sukladno čl. čl. 203. st. 1. ZOO-a. Iako se konkretno ne spominje naknada štete, međutim i laik može shvatiti odredbu u kojoj se navodi da se odriče bilo kakvih drugih potraživanju u ovom slučaju dospjelog potraživanja naknade štete, te da je tu jasno iskazana prava volja stranaka. Dakle, tužitelj je u trenutku potpisivanja sporazuma, morao znati koja su njegova prava i obveze, proizašle iz odredbi sklopljenog sporazuma, osobito odredbe čl. 3. st. 2. Sve da i tužitelj nije odmah shvatio značenje svog odricanja od potraživanja predmetne naknade štete, mogao je u zakonskom roku zahtijevati poništenje određenih odredbi Sporazuma, stoga se relativno ništavi ugovori ne mogu pobijati prigovorom istaknutim u parnici jer je posljedica pobojnosti ugovora da stranka u interesu koje je pobojnost ustanovljena može u određenom zakonskom roku iz čl. 335. ZOO-a poništavati u konkretnom slučaju sklopljeni Sporazum ili pak dio Sporazuma. Tužitelj je sporazum sa tuženikom sklopio 23. svibnja 2017. god., a odredbi sklopljenog sporazuma trebao je biti svjestan i u srpnju 2017. god., kada je ustao predmetnom tužbom. Kako je Sporazum u cijelosti realiziran te je sam tužitelj potvrdio da ga nije pobijao, tužitelj ga više ne može pobijati.

18. Slijedom prednjih utvrđenja, temeljem citirane odredbe ZOO-a, ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, jer se tužitelj sklapanjem Sporazuma od 23. svibnja 2017. god., odrekao dospjelog potraživanja s osnova naknade štete, nastale uslijed ozljede koju je tužitelj nesporno pretrpio na radu kod tuženika, dana 08. siječnja 2016. god., pa je isti valjalo u cijelosti odbiti.

19.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., a u svezi s č l. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), te je odmjerena u skladu s popisanim troškom prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 dalje Tarifa). Tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u cijelosti, pa je isti dužan tuženiku i umješaču na strani tuženika naknaditi parnični trošak. Pun. tuženika popisao je trošak i to za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 kn,

za pristup na 13 održanih ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn, te za sastav 4 obrazložena podneska od po 1.000,00 kn. Međutim tuženiku se obistinjuje trošak za sastav samo jednog podneska i to podneska od 07. veljače 2020. god. (kojim se očitovao na provedena vještačenja), dok mu se parnični trošak za preostala tri podneska nije dosudio, sve u smislu Tbr.8. toč.1 citirane Tarife. Ovom iznosu trebalo je pridodati i iznos od 3.250,00 kn na ime pripadajućeg PDV-a tako se pun. tuženika obistinjuje trošak u ukupnom iznosu od 18.250,00 kn. Na dosuđeni iznos pun. tuženika pristoji i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja, pa do isplate,

sve u smislu odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Umješač na strani tuženika popisao je trošak za pristup na 12 održanih ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn, kojem iznosu je trebalo pridodati i iznos od 2.750,00 kn na ime pripadajućeg PDV-a, pa je tužitelj dužan umješaču na strani tuženika naknaditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 14.275,00 kn.

Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu, 08. srpnja 2022.

Sudac

Jelena Kvarantan Karuza,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke može se izjaviti žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste