Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 12 Gž-602/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Dubravki Bosilj kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. Z., OIB:... protiv tuženika Đ. G. iz S., OIB:..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u S., radi regresa, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P- 3817/2017-13 od 10. siječnja 2022., dana 8. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-3817/2017-13 od 10. siječnja 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku na ime regresnog duga isplatiti tužitelju iznos od ukupno 30.741,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od dana 12. veljače 2014. pa do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak."

II. Nalaže se tužitelju, roku od 15 dana, naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.391,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

2. Žalbom tužitelj u cijelosti pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr.57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH, 70/19 - dalje: ZPP), predlažući žalbu usvojiti, preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti ili podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi da tužitelj tužbom traži isplatu od tuženika u utuženom iznosu iz razloga što je 10. siječnja 2014. tuženik prouzročio prometnu nezgodu vozeći pod utjecajem alkohola u pijanom stanju, kojom prilikom je oštećeno vozilo M. J. reg. oznake ..., kojoj je tužitelj isplatio na ime prouzročene joj štete po njegovom osiguraniku (tuženiku) iznos od 30.741,15 kn dana 12. veljače 2014. Kako je tuženik vozilom upravljao pod utjecajem alkohola čime je izgubio prava iz osiguranja tužitelj traži od tuženika na ime regresnog duga isplatu iznosa koji je isplatio oštećeniku. Tuženik je prvenstveno isticao prigovor zastare te poricao da je bio pod utjecajem alkohola.

6. Po provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja zauzeo je stajalište da je za potraživanje tužitelja nastupila zastara. Prema stavu prvostupanjskog suda prigovor zastare istaknut po tuženiku je osnovan, iako zastara nije nastupila 10. siječnja 2017. odnosno tri godine od dana nastanka štetnog događaja kako to tvrdi tuženik, već u roku od 3 godine od dana kada je tužitelj oštećenoj osobi M. J. isplatio štetu što je bilo 12. veljače 2014. Obzirom da je tužitelj regresnu tužbu podnio 27. srpnja 2017. to je već u tom trenutku njegovo potraživanje bilo u zastari.

6.1. Tužitelj u žalbi pobijajući prvostupanjsku presudu prvenstveno ističe počinjenje bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a uz tvrdnju da je izreka presude nejasna i kontradiktorna obrazloženju iste. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tužitelj nalazi u tome što je sud utvrdio da je tuženik u prekršajnom postupku oslobođen presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske optužbe da se odbio podvrgnuti radi analize uzimanju krvi i urina radi utvrđivanja prisutnosti alkohola u organizmu, a ovo iz razloga jer je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Pž-6049/14 od 28. rujna 2016. utvrdio da se tuženik nije odbio podvrgnuti pregledu uzimanju krvi i urina radi utvrđivanja alkoholiziranosti već policijski službenik nije naredio liječnički pregled radi navedenog. Naime, iz zapisnika o očevidu koji prileži u spisu jasno je navedeno da je nad tuženikom obavljeno alkotestiranje, očitana je koncentracija alkohola 1,63 g/kg, a isto tako je u tom zapisniku navedeno da se tuženik odbio podvrći uzimanju krvi i urina radi analize to omaška policijskog djelatnika što tuženiku nije naložio vađenje krvi i urina ne može imati značaj da tuženik nije bio u alkoholiziranom stanju. Također smatra da je neosnovano usvojen prigovor zastare jer se potraživanje osiguratelja temelji na zakonskoj subrogaciji temeljem odredbe čl. 963. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), čl. 24. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i čl. 3. Uvjeta za osiguranje od auto odgovornosti. Naime, isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja po samom zakonu do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Ističe da potraživanje tužitelja prema tuženiku nije potraživanje iz ugovora o osiguranju nego potraživanje koje se temelji na Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu i to odredbi čl. 24. st. 3. pa je stoga riječ o potraživanju za koje zakon nije odredio neki drugi rok zastare, zbog čega se treba primijeniti opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Tužitelj se u potvrdu svojih navoda o zastarnom roku od 5 godina poziva na odluku Ustavnog suda broj U-III/3948/2006.

7. Razmatranjem pobijane presude kao i žalbenih razloga tužitelja ovaj sud nije utvrdio počinjenje niti po tužitelju istaknute bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima nema nikakve kontradiktornosti između izreke same presude i njenog obrazloženja obzirom je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja prvenstveno utvrdivši da je za njegovo potraživanje nastupila zastara, a isto tako nije utvrđeno počinjenje niti jedne druge bitne povrede ZPP-a iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti, time da je i materijalno pravo, odnosno zauzeto stajalište o nastupjeloj zastari za potraživanje tužitelja pravilno.

8. Zauzeto stajalište prvostupanjskog suda o zastari tražbine tužitelja u roku od 3 godine od dana isplate štete oštećenoj M. J. pričinjene na njezinom vozilu reg. oznake ... krivnjom njegovog osiguranika Đ. G., a koja isplata je uslijedila 12. veljače 2014. dok je tužba u ovom predmetu podnijeta 27. srpnja 2017. dakle nakon proteka 3 godine od dana isplate, pravilno je, a što potvrđuju i brojne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i presuda broj: Rev-2326/2016 od 13. ožujka 2019. (donijeta povodom izvanredne revizije iz čl. 382. st. 2 ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni) u kojoj je odgovoreno na postavljeno materijalno pitanje „koliki je rok zastare u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja“. Na navedeno pitanje Vrhovni sud RH zauzeo je stajalište da s obzirom se radi o regresnom zahtjevu osiguravatelja prema svom osiguraniku iz ugovora o osiguranju to takav zahtjev zastarijeva u roku od 3 godine u smislu odredbe čl. 234. st. 3. ZOO-a kojom odredbom je propisan takav rok zastare iz ugovora o osiguranju te zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kad je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Istovjetni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen je i u odlukama poslovni broj: Rev-x-345/2015-2 od 1. rujna 2015., Rev-x-420/2014-2 od 9. rujna 2014., Rev-1098/2013-3 od 11. travnja 2017., kao i u odluci Rev-2326/2019 od 13. ožujka 2019. Vrhovni sud u odluci Rev-1098/13 navodi da je imao u vidu i odluku Ustavnog suda U-III/3948/2006 na koju se pozvao tužitelj, navodeći u ovoj revizijskoj presudi da su brojne revizijske odluke donesene nakon odluke Ustavnog suda RH od 17. prosinca 2008. te je revizijskom sudu bio poznat sadržaj odluke Ustavnog suda kod donošenja prethodno navedenih revizijskih odluka.

8.1. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezno je za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja.

9. Zbog navedenog i neovisno od ostalih žalbenih razloga tužitelja sud prvog stupnja pravilno je postupio odbivši tužbeni zahtjev tužitelja jer je za tražbinu tužitelja nastupila zastara prije podnošenja tužbe u ovom postupku, a s obzirom da je i odluka o troškovima postupka pravilno zasnovana na odredba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a glede visine na mjerodavnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) koju odluku o trošku tužitelj pobija paušalno samo iz razloga pobijanja odluke o glavnoj stvari, valjalo je žalbu tužitelja odbiti i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu osnovom čl. 368. st. 1 ZPP-a.

Varaždin, 8. srpnja 2022.

Sutkinja

Dubravka Bosilj v.r.