Poslovni broj: Usž-1668/22-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja G.K.P. K. d.o.o. iz K., kojeg zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu K. K. i Z. K. iz K., protiv tuženika Koprivničko- križevačke županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, komunalne djelatnosti i poljoprivredu, K., radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1480/20-24 od 21. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1480/20-24 od 21. prosinca 2021.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-03/13-01/20, URBROJ: 2137/1-04/06-13-2 od 23. rujna 2013. (točka I. izreke). Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Jedinstvenog upravnog odjela Općine K. I., KLASA: UP/I-363-03/10-01/02, URBROJ: 2137/09-10-1 od 15. travnja 2010., kojim je tužitelju, za 2010. godinu, određena komunalna naknada za građevinsko zemljište koje služi za obavljanje poslovne djelatnosti obrade, skladištenja i deponiranja otpada – odlagalište otpada „P.“, kao korisniku nekretnine kč.br. 3082/60 k.o. K. I., smetište u P., površine 11 jutara odnosno 63.360 m[2] , u ukupnom mjesečnom iznosu od 91.238,40 kn, odnosno ukupno godišnje 1.094.860,80 kn.

2. Osporena presuda donesena je u ponovnom postupku nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenjem broj U-zpz 2/2016-6 od 20. svibnja 2020., ukinuo presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-885/15-2 od 15. srpnja 2015. i presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj UsI-4636/13-13 od 30. travnja 2015., te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Iz obrazloženja navedenog rješenja razvidno je da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije prihvatio pravna stajalište upravnih sudova već je, u primjeni članka 22. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03.-proč.tekst, 82/04., 110/04., 178/04., 38/09. i 79/09.-dalje: ZKG), zauzeo pravno shvaćanje prema kojem je kod utvrđivanja obveze plaćanja komunalne naknade, u situaciji kad neka osoba nekretninu koristi bez pravne osnove, odlučno ostvaruje li ta osoba koristi od obavljanja komunalnih djelatnosti koje se financiraju iz komunalne naknade, a nije odlučno ima li ona za korištenje pravni temelj ili ne. Shodno tome, po stajalištu istog suda, u konkretnom slučaju i korisnik nekretnine, ovdje tužitelj, ima obvezu plaćanja komunalne naknade unatoč tome što nekretninu koristi bez pravne osnove.

3. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga, odnosno zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je presuda donesena bez održavanja rasprave, a nije bio ispunjen jedan od taksativno navedenih slučajeva propisanih odredbom članka 36. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21.-dalje: ZUS). Citirajući dijelove osporene presude, u bitnom, ističe kako na prigovore o kojima ovisi obveza naplate predmetne naknade, kao i visina iste, prvostupanjski sud nije dao ili nikakve ili nedovoljno jasne i dostatne razloge, iako iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je u ponovnom postupku trebalo utvrditi postojanje određene komunalne infrastrukture na području na kojem se nalazi predmetna nekretnina, odnosno činjenice o kojima ovisi visina komunalne naknade (npr. površina nekretnine). Ističe da je tijekom postupka, između ostalog, dostavio dokaze da nedostatna infrastruktura, kojom je i opremljeno odlagalište otpada „P.“, uopće ne čini sastavni dio infrastrukture Općine K. I. koja naplaćuje predmetnu komunalnu naknadu, već se, naprotiv, od onoga što je tamo i postojalo, radilo o infrastrukturi koju je izgradio, financirao i održavao tužitelj, unatoč zakonskoj obvezi da to čini Općina, za koju svrhu je komunalna naknada i namijenjena. Osporava sadržaj zapisnika o očevidu iz 2013. godine te smatra da se točna identifikacija čestice o kojoj ovisi obveza plaćanja komunalne naknade ne može pravovaljano utvrditi samo očevidom, a bez sudjelovanja stručnih osoba poput mjernika, te građevinskih i gospodarskih vještaka. Stoga je bilo nužno provesti vještačenje, na kojem je tijekom upravnog postupka inzistirao i u tu svrhu dostavio sa svoje strane pribavljeni elaborat, ali provođenje tog dokaza tijekom upravnog postupka nije prihvaćeno, dok danas ono više nije moguće ni svrsishodno, jer tužitelj više nije korisnik nekretnine niti obavlja djelatnost odlaganja otpada na istoj. Prigovore vezane uz koeficijent namjene, kao i uz druge relevantne vrijednosti o kojima ovisi konkretna visina komunalne naknade, prvostupanjski sud otklanja tek paušalnom ocjenom da je obveza plaćanja pravilno utvrđena primjenom odgovarajućih odredaba podzakonskih propisa – općinskih odluka o komunalnoj naknadi i o vrijednosti obračunske jedinice – boda. Pobijana presuda se, međutim, ne bavi prigovorima tužitelja kako u odnosu na pogrešnu primjenu navedenog koeficijenta, tako ni u odnosu na tvrdnje o pogrešnoj primjeni od strane upravnih tijela i preostala dva elementa bitna za obračun komunalne naknade – koeficijent zone (1,0) i vrijednost obračunske jedinice boda – 1,80 kn/m[2] . Upire na članak 7. Odluke o komunalnoj naknadi, u vezi članka 8. iste Odluke, koje upravna tijela primjenjuju, ali iste po tužitelju nisu primjenjive jer su u suprotnosti s odredbom članka 26. stavka 2. ZKG-a. Naime, visina koeficijenta zone u skladu je sa stavkom 1. navedenog članka Zakona (najviše do 1,0), ali je Odluka suprotna zakonu u dijelu u kojem je tužitelj svrstan u tu najvišu I zonu. Iznoseći opširno i druge razloge zbog kojih smatra da osporena presuda nije na zakonu utemeljena, tužitelj predlaže ovom Sudu da žalbu usvoji, te osporenu presudu preinači u njegovu korist, uz dosudu svih zatraženih troškova, uključujući i trošak sastava žalbe, podredno, osporenu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.

4. Tuženik, u odgovoru na žalbu, ostaje u cijelosti kod navoda iz odgovora na tužbu, kao i svih navoda iz drugostupanjskog rješenja, smatrajući da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, slijedom čega predlaže ovom Sudu žalbu odbiti kao neosnovanu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, jer se osporena presuda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi.

7. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama citiranog Zakona, a prvostupanjski upravni sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u rješenju od 20. svibnja 2020., osnovano zaključio da je tužitelj, unatoč činjenici što za isto nije imao valjanu pravnu osnovu, tijekom 2010. godine koristio predmetnu nekretninu u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, obrade, skladištenja i deponiranja otpada, te da je stoga pravilno utvrđen obveznikom plaćanja komunalne naknade, koja je utemeljena na relevantnim odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, Odluke o komunalnoj naknadi na području Općine Koprivnički Ivanec („Službeni glasnik Koprivničko-križevačke županije“, broj 14/07., 14/08. i 16/09.) i Odluke o vrijednosti obračunske jedinice – boda za izračun visine komunalne naknade („Službeni glasnik Koprivničko- križevačke županije“, broj 14/07.).

8. Pri tomu je, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, koje prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

9. U pogledu prigovora tužitelja, koji se odnose na neodržavanje rasprave pred prvostupanjskim sudom, a imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u konkretnom slučaju, valja reći da je tužitelju već bila dana mogućnost raspravljanja pred prvostupanjskim sudom, na raspravi održanoj 29. travnja 2015. u tom upravnom sporu pa, s obzirom na navedeno, ti prigovori nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove stvari.

10. Nadalje, i po ocjeni ovoga Suda, okolnost da su citirane Odluke, temeljem kojih je izvršen obračun predmetne komunalne naknade, eventualno u suprotnosti s odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, jer takve prigovore nije moguće isticati u upravnom postupku u kojem su upravna tijela dužna postupati po zakonu i podzakonskim propisima koji su na snazi, čemu je ovdje udovoljeno.

11. Neosnovano tužitelj osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u odnosu na obračunsku površinu predmetne nekretnine (k.č.br. 3082/60), smatrajući da stvarna površina za plaćanje komunalne naknade iznosi 21.266 m² (umjesto 63.360 m² kako je to određeno prvostupanjskim rješenjem), a na koji prigovor se valjanim razlozima osvrnuo već i prvostupanjski sud, osnovano upirući i na presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-1137/98 od 20. ožujka 2002. godine.

12. S tim u vezi ovaj Sud nalazi potrebnim dodatno napomenuti da spisu prileže i pravomoćne presude kojima su potvrđena prvostupanjska rješenja o utvrđivanju obveze plaćanja komunalne naknade u odnosu na istog tužitelja i isto zemljište, ali za različito razdoblje (primjerice presuda Us-10846/2011-4 od 23. siječnja 2014. za 2011. godinu, presuda UsI-2354/12-9 od 25. listopada 2012. za 2008. godinu), a kojima je tužitelj također utvrđen obveznikom plaćanja komunalne naknade za predmetnu nekretninu (k.č. 3082/60) u cijeloj njezinoj površini od 63.360 m², kako je to određeno i ovdje osporenim prvostupanjskim rješenjem za 2010. godinu.

13. Na kraju, a u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troškova predmetnog spora, ovaj Sud ističe da je odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Budući je tužitelj u cijelosti izgubio ovaj upravni spor, jer je njegova žalba odbijena, to je zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela ovog upravnog spora valjalo odbiti.

14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović