REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: 10 Us I-462/2022-4
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja S. Š. iz K., ..., vlasnika obrta P. 2, R., ..., kojeg zastupa opunomoćenik M. B., odvjetnik u L., ..., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, Uprave za industriju, poduzetništvo i obrt, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, radi ispravka rješenja, 7. srpnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, Uprave za industriju, poduzetništvo i obrt, KLASA: UP/II-311-01/22-01/01, URBROJ: 517-06-04-22-2 od 25. veljače 2022. i rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, Izdvojeno mjesto rada Labin, KLASA: UP/I-335-02/21-01/471, URBROJ: 2163/1.22/30-21-2 od 29. prosinca 2021.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, Izdvojeno mjesto rada Labin, KLASA: UP/I-335-02/21-01/471, URBROJ: 2163/1- 22/30-21-2 od 29. prosinca 2021., odbijen e zahtjev tužitelja, vlasnika obrta za ugostiteljstvo P. 2, za ispravak pogrešnog upisa u rješenju Ureda državne uprave u istarskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Labin, KLASA: UP/I-335-02/05- 01/21, URBROJ: 2163-03/09-05-3 od 17. ožujka 2005. tu bitno mi na vodi da je predmet postupka bio zahtjev tužitelja da se donese rješenje o ispravku rješenja od 17. ožujka 2005. kojim je obrt tužitelja upisan u obrtni registar kao sezonski obrt s razdobljem obavljanja djelatnosti od 20. travnja do 20. listopada, a što da je omaškom tužitelja kao neuke osobe upisan navedeni datum, da se u izvatku iz obrtnog registra ne navodi da bi se radilo o sezonskom obrtu, da je rješenjem porezne uprave od 24. lipnja 2005. tužitelju utvrđena cjelogodišnja obaveza plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i da je ta obaveza utvrđena u pravom temeljem rješenja o upisu u obrtni registar, što znači da sama porezna uprava utvrđuje obavezu plaćanja doprinosa jer je smatrala da obrt posluje tijekom cijele godine, a ne sezonski. Također navodi da temeljem rješenja o upisu u obrtni registar su dostavljene i prijave Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje i to za cjelogodišnje, a ne sezonsko razdoblje, te navodi da je u razdoblju od 2005. pa do 2015. obrt dostavljao prijave i odjave za svoje radnike i to za razdoblje prije 20. travnja i poslije 20. listopada svake pojedine godine. Na stvarnu namjeru tužitelja da 2005. započne s obavljanjem stalnog, a ne sezonskog obrta navodi da ukazuje i činjenica da je do otvaranja obrta P. 2 isti objekt radio kao izdvojeni pogon obrta P. R. u kojim je izdvojenom pogonu voditelj bila E. Š. koja je nastavila s istim poslom voditelja i nakon osnivanja obrta P. 2, da obrt P. posluje i poslovao je i ranije kao trajni obrt pa da je i tužitelj kod osnivanja obrta P. 2 smatrao da će samo preuzeti sve podatke iz registracije obrta P., uključujući i trajno obavljanje obrta, te navodi kako iz svega proizlazi stvarna namjera tužitelja da njegov obrt P. 2 posluje trajno, a ne sezonski. Navodi kako je tek 2015. prilikom primitka rješenja od 25. studenog 2015. donesenog po službenoj dužnosti, primijetio da u tom rješenju stoji da se radi o sezonskom obrtu i da je tada na upit o mogućem načinu rješenja te pogreške dobio uputu da treba podnijeti prijavu za upis promjene na način da se upiše promjena obrta iz sezonskog u trajni i da je kao neuka osoba on takvu prijavu i podnio, smatrajući da je time ispravljena pogreška, ali nije znao da ta promjena ima učinak tek od dana upisa promjene u obrtni registar to jest od 17. prosinca 2015. i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje i da se ispravi rješenje o upisu novog obrta bez početka obavljanja djelatnosti i da se upiše trajno obavljanje obrta.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ponavlja navode iz obrazloženja osporavanog rješenja i ističe da članak 104. Zakona o općem upravnom postupku daje mogućnost javnopravnom tijelu da rješenjem ispravi pogreške o imenima ili brojevima, pisanju ili računanju te druge očite netočnosti, odnosno da ta odredba omogućuje samo ispravljanje pogreške koje su tehničke prirode i nedostataka koji su nastali prilikom pisane redakcije rješenja, ali ne i mijenjanje samog rješenja kroz institut ispravljanja pogrešaka i poziva se i na odluku Visokog upravnog suda od 16. srpnja 2021. Također navodi da bi se izmjenom razdoblja obavljanja obrta da bi se izmijenio sadržaj donijetog rješenja, a koji sadržaj da se može promijeniti jedino podnošenjem pravnih lijekova koje je tužitelj propustio podnijeti i ističe da ne postoji zakonska osnova za sadržajnu izmjenu rješenja primjenom članka 104. Zakona o općem upravnom postupku i predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.
3. Pravno odlučne činjenice među strankama ovog spora nisu sporne, već tužitelji osporavaju samo primjenu prava, a kako stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, to je Sud bez održavanja rasprave, primjenom odredbe članka 36. točka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje: ZUS), donio odluku u ovom sporu.
4. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Odredbom članka 104. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) propisano je da javnopravno tijelo može rješenjem ispraviti pogreške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju te druge očite netočnosti u rješenju koje je donijelo ili u njegovim ovjerenim prijepisima.
6. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je obrt P. 2, u vlasništvu tužitelja, upisan u Obrtni registar i to rješenjem o upisu obrta od 17. ožujka 2005., kojim rješenjem je prihvaćen zahtjev tužitelja da obrt posluje sezonski u periodu od 20. travnja do 20. listopada svake godine, na koje rješenje tužitelj nije uložio žalbu. Nakon toga je donijeto novo rješenje 3. svibnja 2005. kojim je definiran dan 30. travnja 2005. kao dan početka obavljanja obrta, na koje rješenje također nije uložio žalbu. Nesporna je činjenica da je tužitelj bio osiguran pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje neprekidno od 30. travnja 2005. pa sve do 2017. kada mu rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje prestaje svojstvo osiguranika u razdobljima od 20. travnja do 20. listopada svake godine u periodu od 2006. do 2015., kao što nije sporno da je bio zadužen za plaćanje doprinosa za obvezna osiguranja. Nije sporno niti da su radnici obrtnika bili prijavljeni po nekoliko mjeseci godišnje, ne nužno u periodu od 20. travnja do 20. listopada svake godine.
7. Tužitelj zahtjeva da se izvrši ispravak rješenja na način da se umjesto upisanog dana obavljanja djelatnosti od 20. travnja do 20. listopada, upiše trajno obavljanje obrta. Sve naprijed navedeno ne upućuje da se radi o ispravci rješenja u smislu članka 104. ZUP-a, odnosno ne radi se o ispravci pogreške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju te druge očite netočnosti u rješenju. Naime, ukoliko je tužitelj smatrao da su naprijed navedena rješenja nezakonita iz razloga koje navodi, imao je mogućnost protiv istih rješenja ulagati redovne pravne lijekove, što tužitelj nije učinio.
8. Dakle, zakonska odredba iz članka 104. stavka 1. ZUP-a omogućuje ispravljanje pogrešaka koje su tehničke prirode i nedostataka koji su nastali prilikom pisane redakcije rješenja, odnosno prilikom prijepisa rješenja, ali ne i mijenjanje samog rješenja kroz institut ispravljanja pogrešaka, na način kako je to u upravnom postupku tražio tužitelj svojim zahtjevom. Navedeno proizlazi iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2466/2021-2 od 16. srpnja 2021.
9. Sukladno prethodnom, Sud nalazi da prigovori tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari te je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, odučeno kao u izreci presude.
10. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
U Rijeci 7. srpnja 2022.
Sutkinja
Danica Vučinić, dipl. iur., v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
