REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kž Rz 5/2018-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević-Grbić, Damira Kosa i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. L. i drugih, zbog krivičnog djela iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. i drugih Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 53/91., 39/92., 91/92, 31/93, 35/93., 108/95, 16/96. i 28/96. - dalje: OKZRH), odlučujući o žalbama braniteljice optuženog N. L., odvjetnice V. G., branitelja optuženog P. R., odvjetnika B. G .i branitelja optuženog D. T., odvjetnika F. B., odvjetnika Z. B.i odvjetnika mr. sc. M. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 31. listopada 2017. broj K-Rz-8/2012., u sjednici održanoj 7. srpnja 2022., kojoj su u javnom dijelu nazočili branitelji optuženog D. T., odvjetnici F. B. i D. M.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se žalba branitelja optuženog D. T., odvjetnika F. B., odvjetnika Z. B .i odvjetnika mr. sc. M. M., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na točku 2. izreke i optuženog D. T. te se predmet u tom dijelu i u odnosu na tog optuženika upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

p r e s u d i o  j e:

II. Žalbe braniteljice optuženog N. L., odvjetnice V. G. i branitelja optuženog P. R., odvjetnika B. G. odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a neukinutom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Kž Rz 5/2018-8

1. Pobijanom presudom optuženi N. L. je, u odsutnosti, proglašen krivim zbog počinjenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZRH (točka 1. izreke) i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora od sedam godina i šest mjeseci. Optuženici P. R. i D. T., također u odsutnosti, proglašeni su krivima zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH (točka 2. izreke) i na temelju te zakonske odredbe osuđeni na kaznu zatvora od pet godina i šest mjeseci svaki. Ujedno je, temeljem članka 148. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), odlučeno da su optuženici N. L., P. R. i D. T. dužni na ime troškova kaznenog postupka platiti svaki po 3.000,00 kn kao i trošak branitelja po službenoj dužnosti koji će se naknadno odrediti.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela braniteljica optuženog N. L., odvjetnica V. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Branitelj optuženog P. R., odvjetnik B. G., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

4. Protiv te presude žalbu je podnio branitelj optuženog D. T., odvjetnik F. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, "pogrešne primjene Kaznenog zakona", pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluka o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka, predloživši ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Žalbu je podnio i branitelj tog optuženika, odvjetnik Z. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, "pogrešne primjene materijalnog prava" te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Žali se i branitelj tog optuženika mr. sc. M. M. iz O. d. j.t.d. M. i. p., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog pobijanu presudu preinačiti te kazneni postupak obustaviti ili eventualno pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o drugostupanjskoj sjednici (u žalbi po odvjetniku mr. sc. M. M.). Budući da se sve žalbe međusobno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedinstvena žalba branitelja tog optuženika.

5. Državni odvjetnik je odgovorio na žalbe branitelja svih optuženika.

6. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

Kž Rz 5/2018-8

7. Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočili su branitelji optuženog D. T., odvjetnici F. B. i preuzimatelj kancelarije mr. sc. M. M., odvjetnik D. M. koji su izložili navode žalbe. Uredno pozvani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio, dok je branitelj optuženog D. T., odvjetnik Z. B. podneskom obavijestio sud da mu je otkazana punomoć, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno članku 475. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-I).

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

8. Osnovana je žalba branitelja optuženog D. T., zbog nepotpuno, a time, za sada, i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Prije svega treba reći da nisu ostvarene u žalbi branitelja optuženog D. T. istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

10. Naime, u žalbi se upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da je izreka pobijane presude proturječna njenim razlozima, a pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su proturječni i nejasni, te da postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku te samih tih isprava i iskaza. Pobliže se pojašnjava kako se citirane povrede postupka odnose na nerazumljivo i proturječno vremensko utvrđenje te ulogu optuženog D. T. u počinjenju terećenog krivičnog djela, kao i proturječnu ocjenu dokaza na kojima se temelji pobijana presuda.

10.1. Suprotno tvrdnjama žalbe, izreka pobijane presude sadrži sve važne činjenične navode kojima su naznačena bitna obilježja predmetnog krivičnog djela i o kojima ovisi primjena materijalnopravnih odredbi zakona, uključujući i vrijeme počinjenja djela. Naime, optuženik je "točno neutvrđenog dana u razdoblju tijekom listopada ili studenog 1991. kao pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine ... protivno odredbi čl. 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te protivno čl. 52. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I od 8. lipnja 1977.) podmetanjem vatre namjerno uništio najmanje 50 kuća i gospodarskih objekata..." Prema tome, vremenski okvir činjeničnog opisa tog djela jasno naznačuje da su inkriminirane radnje optuženog D. T. pod točkom 2. izreke pobijane presude poduzimane točno neutvrđenog dana i to, ili tijekom listopada, ili tijekom studenog 1991., što je i valjano obrazložio prvostupanjski sud. Okolnost što se u razlozima pobijane presude navodi da je ukupna inkriminirana djelatnost započela 6. listopada 1991., kako su to iskazivali svjedoci M. Š., Š. D., J. D., I. K. i M. K., a koja djelatnost se nastavila tijekom listopada i studenog 1991. (kako je to opisano pod točkom 1. izreke), pri čemu je optuženik sudjelovao u uništavanju imovine velikih razmjera ili tijekom listopada ili tijekom studenog 1991., ne čini izreku pobijane presude proturječnu njenim razlozima.

Kž Rz 5/2018-8

10.2. Jednako tako, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i o onima koje se odnose na ulogu optuženika kao pripadnika paravojnih formacija tzv. SAO Krajine u uništavanju imovine velikih razmjera u mjestu N. D. te nije zamijećena znatna proturječnost između razloga presude i sadržaja dokaza izvedenih u postupku.

10.3. Ne postoji niti znatna proturječnost između navoda presude i onoga što su pojedini svjedoci izjavili tijekom postupka. Budući da je prvostupanjski sud ocijenio iskaze tih svjedoka, o čemu je naveo jasne i razumljive razloge, u cijelosti dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, to se ovdje ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, kako smatraju branitelji optuženika, već o žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će nastavno biti riječi.

11. Branitelji optuženog D. T., nadalje, u žalbi tvrde da je prepoznavanje tog optuženika na fotografijama putem svjedoka na raspravi provedeno protivno odredbama članka 301. ZKP/08., pa se radi o nezakonitom dokazu iz članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08., a time je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

11.1. Naime, točno je da svjedoci prilikom davanja iskaza na raspravi, kada su im pokazane fotografije iz fotoelaborata, nisu prethodno opisivali kako izgleda optuženik ili po čemu bi ga mogli razlikovati ili prepoznati od drugih osoba, a kako to predviđaju odredbe članka 301. stavaka 2., 3. i 4. ZKP/08. No, sve te okolnosti, ne čine takvo prepoznavanje optuženika nezakonitim dokazom, budući da niti jedna zakonska odredba ne propisuje izričito, da bi se zbog tog propusta, u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08. radilo o nezakonitom dokazu. Osim toga, ne radi se ovdje o formalnoj dokaznoj radnji prepoznavanja, već o zakonitoj radnji ispitivanja svjedoka na raspravi. Jednako tako, takvim postupanjem, nije ostvarena niti povreda, koja bi, u smislu članka 468. stavka 3. ZKP/08., utjecala ili mogla utjecati na presudu. Naime, u konkretnom slučaju raspravni je sud bio ovlašten prilikom ispitivanja svjedoka poduzeti i ovu procesnu radnju u svrhu utvrđivanja odlučnih činjenica u postupku. Navedeni propusti bi eventualno mogli biti od utjecaja na vjerodostojnost onoga što su svjedoci rekli, pa se radi o prigovorima činjenične naravi koji će biti razmotreni u okviru te žalbene osnove.

12. Nisu u pravu branitelji optuženika kada tvrde da je prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08., jer da se u konkretnoj situaciji radi o presuđenoj stvari. Smatraju da se protiv optuženika nije mogla voditi, odnosno proširiti istraga, a niti mu se moglo suditi zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva povodom podignute optužnice, nakon što je državni odvjetnik tijekom istrage odustao od tog djela i proveo istragu zbog krivičnog djela oružane pobune, u odnosu na koje djelo je istraga pravomoćno obustavljena.

12.1. Nasuprot tim žalbenim navodima, ne radi se o presuđenoj stvari. Naime, točno je da je nakon dovršetka istrage protiv optuženog D. T. i drugih zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH. ("tijekom listopada 1991., u N. D.", "izvršili paljenje i rušenje gotovo svih kuća u selu"), državni

Kž Rz 5/2018-8

odvjetnik podneskom od 5. listopada 2004. izmijenio činjenični, zakonski i pravni opis krivičnog djela koje se ranije inkriminiralo optuženiku na način da ga se, zajedno s ostalim optuženicima, teretilo za počinjenje krivičnog djela oružane pobune iz članka 235. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/92., 39/92., 77/92., 91/92., 32/93., 38/93., 28/96. i 30/96. - dalje - KZRH) i to da je "u razdoblju od 1991. do 1993. u Petrinji i na širem području Banovine kao pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine, u cilju podrivanja uspostavljenog demokratskog ustrojstva Republike Hrvatske i njenog pravnog poretka, a u suradnji s drugim paravojnim formacijama i tzv. JNA, sudjelovao u napadima na civilne ciljeve i pripadnike redarstvenih vlasti, te se borio za odcjepljenje privremeno okupiranog područja Republike Hrvatske". Ujedno je istim podneskom predloženo proširenje istrage protiv optuženog N. L. (uz optuženog P. R.) zbog krivičnog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH. Nakon toga, pravomoćnim rješenjem istražnog suca od 7. listopada 2004. broj Kio-106/2003. (Kv-148/2004.) obustavljena je istraga protiv optuženog D. T. i drugih zbog krivičnog djela oružane pobune iz članka 235. stavka 1. KZRH, temeljem Zakona o općem oprostu, a državni odvjetnik predložio je da se protiv optuženog D. T. provede istraga zbog krivičnog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH, u odnosu na koje djelo je podignuta optužnica, te isti ovdje nepravomoćno osuđen.

12.2. Prije svega, usporedbom opisanih radnji iz pravomoćnog rješenja o obustavi za krivično djelo iz članka 235. stavka 1. KZRH i pobijane presude za krivično djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH ne može se zaključiti da se radi o istom krivičnom djelu pa niti o činjenično istom događaju. Ne samo da se radi o djelima s drugačijim zaštitnim objektom, već između terećenih radnji ne postoji podudaranje u vremenu i mjestu njihovog počinjenja pa niti u sadržaju poduzetih kriminalnih radnji. Kako je dakle činjenični opis krivičnog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH, za koje je optuženik nepravomoćno suđen, u odnosu na krivično djelo iz članka 235. stavka 1. KZRH, za koje je pravomoćno obustavljena istraga, potpuno različit, ne radi se o presuđenoj stvari i zato nije počinjena niti povreda kaznenog zakona iz članka 468. točke 3. ZKP/08.

12.3. Osim toga, okolnost što se protiv optuženog D. T. prvotno vodila istraga zbog krivičnog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH, a zatim zbog krivičnog djela iz članka 235. stavka 1. KZRH, u odnosu na koje je istraga kasnije obustavljena, ne predstavlja procesnu zapreku za ponovno vođenje istrage za krivično djelo u odnosu na koje je prvotno bila pokrenuta, a samim time i vođenje kaznenog postupka. Uostalom, žalitelji zanemaruju činjenicu da istraga u odnosu na krivično djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH nije bila pravomoćno obustavljena, a niti je o tome donesena ranija pravomoćna odluka.

13. Međutim, u pravu su branitelji optuženog D. T. kada tvrde da se zaključak prvostupanjskog suda glede dokazanosti kriminalne aktivnosti optuženog D. T. za učin krivičnog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH ukazuje preuranjenim, jer je činjenično stanje, za sada, nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno.

13.1. Naime, osuđujuća presuda u odnosu na tog optuženika temelji se na iskazima svjedoka koji su prepoznali tog optuženika na fotografijama iz različitih fotoelaborata

Kž Rz 5/2018-8

pokazanim im na raspravi. Prvostupanjski je sud zaključio da su fotografije na kojima su svjedoci prepoznali optuženog D. T. snimljene na području N. D., a da se optuženik u vrijeme inkriminacije nalazio upravo na tom području gdje su se odvijale inkriminirane radnje podmetanja vatre u nakani uništavanja velikog broja kuća i gospodarskih objekata.

13.2. Međutim, iz iskaza pojedinih svjedoka na kojima se temelji osuđujuća presuda u odnosu na tog optuženika, proizlazi da se radi o svjedocima koji nisu sigurni radi li se na tim fotografijama doista o optuženiku, time da neki od njih iskazuju da se radi o jednom od braće T. (ne znaju koji), neki ipak misle da se radi o mlađem T., dok neki svjedoci uopće ne prepoznaju optuženika, a ostali ga različito smještaju na fotografijama i ne prepoznaju istu osobu. Tako svjedok N. F. navodi kako bi na fotografiji 2 (list 516) drugi vojnik koji stoji s desna mogao biti jedan od braće T., dok na istoj toj fotografiji svjedok M. Š. optuženika prepoznaje kao osobu koja čuči sa sunčanim naočalama, svjedok D. K. ga prepoznaje među osobama koje stoje, ali drugi s desna, svjedok M. R. smatra da je T. među osobama koje stoje, kao treći s desna, a Ž. R. misli da je treći s lijeva. Na fotoelaboratu na listu 588, na fotografiji broj 2, svjedok M. Š. prepoznaje jednog od braće T., a svjedok Š. D. prepoznaje mlađeg T.. Jednako tako, na fotoelaboratu ŽDO, na fotografiji broj 2, svjedok M. Š. prepoznaje optuženika koji se nalazi prvi s lijeva, svjedok Š. D. misli da se na fotografiji nalazi mlađi brat T., svjedok G. N. prepoznaje optuženika kao četvrtog s lijeva, svjedok D. K. smatra da je optuženik treća osoba s desna, a svjedoci Ž. i M. R. misle da se na toj fotografiji T. nalazi kao drugi s desna. Svjedoci N. S., N. F., B. H., J. D. i B. D., nisu niti na jednoj od fotografija iz fotoelaborata ŽDO prepoznali optuženika.

13.3. Za napomenuti je da na fotografijama broj 4, 5, 6, 7 i 8 iz gore navedenog fotoelaborata ŽDO koje prikazuju paljenje sela N. D. ili objekte koji su već izgoreni, niti jedan od svjedoka nije prepoznao optuženika, za razliku od fotografija s fotoelaborata na listovima od 515 do 519 i od 587 do 596 (koje ne prikazuju paljenje tog mjesta). Drugim riječima, svjedoci koji prepoznaju optuženika, ali opet nisu sigurni radi li se o optuženiku ili njegovom bratu, dovode ga u vezu samo s fotografijama na kojima navode da se radi o D. cesti na ulazu u selo N. D. ili misle da su fotografije snimljene u zimsko doba, a niti na jednoj od tih fotografija nije vidljiv čin paljenja sela koji bi optuženika izravno doveo u vezu s inkriminacijom ili da bi se eventualno odnosio na fotografije već spaljenog sela. S tim u vezi nije nevažno reći da neposrednih svjedoka, očevidaca paljenja, nema.

13.4. U tom kontekstu, s pravom ukazuju žalitelji da nije sa sigurnošću utvrđeno da bi se optuženik u vrijeme inkriminacije, odnosno u listopadu ili studenom 1991. doista nalazio na području N. D.. Naime, branitelj optuženika, odvjetnik D. M. priložio je, uz žalbu, presliku pasoša optuženika, tvrdeći da se optuženik u vrijeme inkriminacije nalazio u USA. Iako se radi o novim činjenicama i dokazima koji nisu bili predočeni u prvostupanjskom postupku, branitelj angažiran u žalbenom postupku opravdao je njihovo naknadno iznošenje, sukladno članku 466. stavku 4. ZKP/08., pojašnjavajući da se radi o optuženiku kojem se sudi u odsutnosti i s kojim je međusobno komuniciranje tijekom žalbenog postupka bilo otežano. Međutim, iz navedene preslike pasoša vidljivo je da je tom optuženiku bila odobrena viza za USA broj ... u

Kž Rz 5/2018-8

razdoblju od 31. srpnja 1991. do 30. srpnja 1992., kao i pečat da mu je odobren ulazak ("admitted") s datumom 3. kolovoza 1991., a te okolnosti, za sada, dovode u sumnju zaključak da je optuženik doista bio prisutan tijekom vremena i na mjestu inkriminacije, kako mu se to stavlja na teret.

13.5. Nadalje, iako prvostupanjski sud navodi kako novinski članak iz tjednika A. kao i tri pisma koja prileže spisu nisu od presudnog značaja za osuđujuću presudu, ipak tu činjenicu cijeni kao jedan od podupirućih dokaza i zaključuje da je optuženik najvjerojatnije skriptor tih pisama koja su pronađena u obiteljskoj kući optuženika, a samim time i da je kao počinitelj terećenog krivičnog djela "aktivno sudjelovao u paljenju sela N. D.". Naime, radi se o tri pisma u preslici, od kojih jedno nije datirano, a druga dva su pisana sa datumima od 30. studenog 1991. i 21. siječnja 1992. te su potpisana imenom i prezimenom optuženika. Međutim, tijekom ovog postupka nije razjašnjeno porijeklo tih pisama, niti je sa sigurnošću utvrđeno je li optuženik doista njihov autor. Naime, svjedok I. M. je opisao kako je nakon Oluje ušao u kuću oca optuženika, R. T. i tamo pronašao jedan fotoalbum koji prikazuje selo N. D. te fotografije obitelji T.. S druge strane, prema članku iz tjednika A. kojeg je sud u cijelosti prihvatio, proizlazi da su pisma pronađena u kući oca optuženika, R. T.. Iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od S. P., tadašnjeg urednika tjednika A. proizlazi da su oduzete preslike pisama korištene za pisanje tog članka, a taj svjedok nije tijekom postupka ispitan. Osim toga, svjedok M. A. je naveo kako su u policijskoj zgradi u Petrinji pronašli samo pismene izvještaje i fotoalbume sela N. D.. Odgovor na pitanja je li autor tih pisama upravo optuženik i gdje su pronađena, a nisu otpremljena kako bi bilo za očekivati, svakako bi mogao razjasniti vezu optuženika s njihovim sadržajem. Budući da obrana optuženika osporava vjerodostojnost tih pisama, tvrdeći da ih optuženik uopće nije pisao i da nije logično da bi netko sastavljao pisma koja nisu otpremljena, dok je, za sada, nerazjašnjen način njihove pribave, ne može se pouzdanim prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik „najvjerojatnije“ bio njihov skriptor i s tim u vezi počinitelj terećenog kaznenog djela.

14. Imajući na umu sve izloženo, u pravu su branitelji optuženog D. T. kada tvrde da je činjenično stanje ostalo nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno pa je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

15. U ponovljenom suđenju prvostupanjski će sud imati u vidu naprijed istaknute nedostatke te će provesti sve do sada izvedene dokaze, ali i nove ako ih ocijeni opravdanima, naročito u pravcu razjašnjenja pitanja gdje se točno nalazio optuženik u vrijeme inkriminacije, u Republici Hrvatskoj, na području N. D. ili izvan Republike Hrvatske, kao i njegova poveznica s neotpremljenim, rukom pisanim preslikama pisama korištenih u tjedniku A. a koje utvrđenje je relevantno za ocjenu njegovog sudjelovanja u paljenju sela N. D., prema vremenu i mjestu kako ga tereti optužnica. Sukladno tome, prvostupanjski će sud, putem nadležnih tijela pokušati pribaviti izvornik pasoša optuženika, te provesti grafološko vještačenje kako bi taj nesporni potpis usporedio s rukopisom na preslici pisama, a ako pribava izvornika nije moguća, usporedit će ih sa potpisom optuženika na preslici pasoša, te će, vodeći računa o svim okolnostima na koje mu je ovdje skrenuta pažnja, sveobuhvatno

Kž Rz 5/2018-8

ocijeniti rezultate dokaznog postupka i donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju je dužan i valjano obrazložiti.

16. Slijedom navedenog, trebalo je na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08., riješiti kao pod točkom I. izreke.

U odnosu na drugostupanjsku presudu

17. Žalbe braniteljice optuženog N. L. i branitelja optuženog P. R., nisu osnovane.

18. Braniteljica optuženog N. L. tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni navedeni su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, upirući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio iskaze svjedoka N. S., B. H. i M. B. u odnosu na postojanje formalne i faktične zapovjedne odgovornosti optuženika, ne obrazlažući pritom postojanje subjektivnog elementa.

19. U žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, branitelj optuženog P. R., ističe da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih iskaza. Pri tome tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno citira i ocjenjuje iskaze svjedoka N. S., G. N., D. K., Ž. R. i M. R..

20. Nasuprot tim žalbenim tvrdnjama, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne, dostatne i razumljive razloge u svim odlučnim činjenicama te nije zamijećena znatnija proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja isprava i zapisnika u spisu.

21. Protivno daljnjim žalbenim tvrdnjama branitelja optuženog N. L., obrazloženje prvostupanjske presude u pogledu subjektivnog elementa bića krivičnog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH – postupanje s neizravnom namjerom, sadrži dostatne i razumljive razloge, a zaključci suda prvog stupnja mogu se s uspjehom ispitati.

22. Prvostupanjski je sud valjano reproducirao sadržaj izvedenih personalnih dokaza u postupku, kako u pogledu formalne i faktične odgovornosti optuženog N. L., kao zapovjednika II čete II bataljuna paravojnih formacija tzv. SAO Krajine (točka 1. izreke), tako i u pogledu sudjelovanja optuženog P. R. u uništavanju imovine na području N. D. (točka 2. izreke), a ti razlozi nisu proturječni sadržaju zapisnika o ispitivanju svjedoka. Drugo je pitanje neslaganja ovih žalitelja s izvedenim zaključcima suda, što predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu se nastavno biti riječi kasnije.

23. Prema tome, pobijana presuda se može uspjehom ispitati te nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a niti koja druga na koju je drugostupanjski sud, temeljem odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., dužan paziti po službenoj dužnosti.

Kž Rz 5/2018-8

24. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, braniteljica optuženog N. L. smatra da nije dokazana formalna i faktična zapovjedna odgovornost optuženika niti da bi upravo pripadnici paravojnih formacija tzv. SAO Krajine pod njegovim zapovjedništvom sudjelovali u uništenju imovine na području N. D.. U tom smislu ukazuje na nejasnoće i proturječnosti u iskazima svjedoka N. S., B. H. i M. B., tvrdeći da nema niti jednog dokaza koji bi upućivao na zaključak da optuženik nije ništa poduzeo s ciljem da spriječi protupravna postupanja i kazni neposredne počinitelje terećenog krivičnog djela. Pri tome dodaje kako je jedini materijalni dokaz fotoelaborat prema kojem proizlazi da je optuženi D. T. bio pripadnik Belih orlova, ali ne II čete II bataljuna, kojoj bi on bio zapovjednik.

25. U žalbi branitelja optuženog P. R. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ističe se kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je optuženik sudjelovao kao pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine u uništenju i paljenju imovine na području N. D.. Takav zaključak prvostupanjskog suda temelji se na pogrešnoj ocjeni iskaza svjedoka koji nemaju neposrednih saznanja o inkriminiranom događaju, a niti sa sigurnošću prepoznaju optuženika na fotografijama. Ujedno osporava i vjerodostojnost fotografija, jer se iste ne mogu dovesti u vezu sa činom paljenja i uništavanja navedenog sela.

26. Suprotno tvrdnjama žalbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da su optuženi N. L. (točka 1. izreke), a optuženi P. R. (točka 2. izreke) počinili krivična djela na način kako ih tereti optužba.

27. U ovom postupku nije sporno da je za vrijeme oružanog sukoba i okupacije, protuzakonito i samovoljno uništena imovina na području N. D. od strane pripadnika srpskih paravojnih formacija, a što nije bilo opravdano vojnim potrebama, kao što nije bila sporna niti visina nastale štete.

28. Sporna je zapovjedna odgovornost optuženog N. L. (točka 1. izreke), kao i sudjelovanje optuženog P. R. u paljenju područja N. D. (točka 2. izreke).

29. Braniteljica optuženog N. L. u žalbi bezuspješno prigovara pogrešnoj ocjeni iskaza svjedoka N. S., M. B. i B. H. u pogledu optuženikove zapovjedne, kako formalne, tako i faktične odgovornosti.

30. Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je optuženi N. L. u inkriminirano vrijeme uistinu bio zapovjednik II čete II bataljuna srpskih paravojnih formacija. Takav zaključak proizlazi iz iskaza svjedoka N. S., koji je uvjerljivo opisao da je optuženik bio komandir te čete, ujedno i kapetan rezervnog sastava JNA, smještene u Č. s. kod ciglane, a ta je četa imala tri voda. Dvadesetak pripadnika tih formacija navedene čete se skupilo i krenulo u palež sela N. D.. Navedeno su suglasno potvrdili i svjedoci N. F. (optuženik je bio "komandant drugog bataljuna druge klase"), svjedok M. B. ("zapovjednik drugog bataljuna") kao i svjedok B. H. ("komandant u ciglani druge čete drugog bataljuna, "čin kapetana"). Iz navedenog jasno slijedi da je optuženik, u

Kž Rz 5/2018-8

konkretnom slučaju, imao formalnu zapovjednu ulogu, odnosno de iure vlast, kako je to pravilno utvrdio i valjano obrazložio prvostupanjski sud.

31. S tim u vezi, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio faktičnu odgovornost optuženika, koja uključuje i njegovu odgovornost za nečinjenje njegovih podređenih (garantna uloga). Efektivna kontrola znači stvarnu mogućnost nadređenog da spriječi kaznena djela ili da kazni neposredne počinitelje, odnosno podređene, da pokrene postupak protiv njih ili da ih prijavi nadležnim organima. Upravo se u tom smislu odlučnim ukazuje iskaz svjedoka N. S. koji je uvjerljivo i logično opisao da, kada bi optuženi N. L., u konkretnoj situaciji, pripadnicima teritorijalne obrane zabranio odlazak u selo N. D., da se tada nitko od njih ne bi usudio tamo otići. Osim toga, taj svjedok nije htio biti pod zapovjedništvom optuženika i pobunio se, ali je ipak poslan u njegovu četu nakon intervencije optuženika. Nije za zanemariti niti činjenica da je taj svjedok, dok je bio komandir drugog interventnog pješačkog voda, htio kazniti P. J. koji je bez njegovog odobrenja prešao upravo u drugu četu drugog bataljuna pod zapovjedništvo optuženika, a optuženi N. L. nije dozvolio, odnosno spriječio je njegovo kažnjavanje. Upravo taj svjedok je naglasio kako je optuženik imao ovlast kažnjavanja zatvorom od mjesec dana. Bez uspjeha su bila i višekratna upozorenja tog svjedoka S. T., potpukovniku JNA, da se moraju ispitati paljenja u selu N. D. i to što je taj svjedok govorio protiv optuženika i njegovog ponašanja. Očito je da optuženik nije poduzeo niti jednu radnju kako bi spriječio svoje podređene da izvrše navedena paljenja, nikoga nije kaznio, a niti je prijavio navedena protupravna postupanja. S tim u vezi, nije bez značaja niti iskaz svjedoka B. H. koji je čak naveo da je čuo da je optuženi N. L. poslao dva tenka i pješadiju druge čete sa ciglane s namjerom da se utvrdi kako je poginuo Ž. M., nakon čega je selo bilo spaljeno i osobno je vidio dim. Svjedoci M. Š., Š. D., J. D., I. K. i M. K. su suglasno iskazali kako je paljenje počelo ujutro 6. listopada 1991., a nastavilo se opet tijekom tog dana, dok su svjedoci M. Š. i J. D. opisali kako se danima dimilo i bilo paljenja, pa čak i u prosincu 1991. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je optuženik znao da se u više navrata pali imovina (kuće i gospodarski objekti) u N. D., ali nije poduzeo nikakve mjere da se takva protuzakonita postupanja spriječe i kazne, pristajući da pripadnici njemu podređenih postrojbi nastave s takvim postupanjima, kao i na njihove posljedice. Okolnost što je svjedok N. S. naveo kako nije siguran je li optuženik mogao upravljati i seljanima koji su "dolazili u pripomoć" nije odlučna, pogotovo što se tijekom postupka nije tvrdilo da bi ti seljani isključivo tj. jedini sudjelovali u paljenju N. D..

32. Nije u pravu braniteljica optuženog N. L. kada tvrdi kako je svjedok B. H. iskazao da pješadija koja je krenula u paljenje N. D. nije prešla preko asfaltne baze koja vodi do N. D. pa da samim time nije bila pod zapovjedništvom optuženika. Naime, i sam taj svjedok je iskazivao da su pripadnici prvog voda druge čete drugog bataljuna bili smješteni u K. š., koja se nalazi kod Č. s. kraj ciglane, krenuli u paljenje sela N. D.. Povezujući navedeno sa iskazom svjedoka N. S. koji je decidirano iskazao da se druga četa drugog bataljuna (smještena u Č. s. kod ciglane) sastoji od tri voda i da su upravo pripadnici te druge čete, njih dvadesetak krenuli samovoljno paliti N. D., onda su sasvim promašeni žalbeni navodi braniteljice tog optuženika kojima nastoji sugerirati da je inkriminirana postupanja vršila pješadija kojom nije zapovijedao optuženik.

Kž Rz 5/2018-8

33. Konačno, nisu osnovani niti žalbeni navodi braniteljice optuženog N. L. kako je u stvari optuženi D. T. bio pripadnik "Belih orlova", a ne pripadnik II čete II bataljuna paravojnih formacija tzv. SAO Krajine, pa samim time nije bio niti pod zapovjedništvom optuženika. Žaliteljica zanemaruje da se pod točkom. 2. izreke optuženom D. T. ne inkriminira da je protupravno postupao pod zapovjedništvom optuženog N. L. kao zapovjednika II čete II bataljuna, već kao pripadnik drugih paravojnih formacije tzv. SAO Krajine zajedno sa nepoznatim pripadnicima tih formacija. Stoga za takav zaključak nisu odlučne fotografije optuženog D. T. u vojnoj uniformi niti one dovode u sumnju odgovornost optuženog N. L..

34. Nasuprot žalbenim navodima branitelja optuženog P. R., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik u inkriminirano vrijeme, kao pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine, sudjelovao u paljenju mjesta N. D.. Prije svega, navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka N. S. koji je naveo da poznaje tog optuženika koji je imao govornu manu (mucao), a zvali su ga Š. te da je kao pripadnik rezervnog sastava JNA bio smješten u Č. s. kod ciglane. Navedeno treba povezati s iskazom svjedoka G. N. koji je iskazao da je čuo da je, između ostalog, i optuženi P. R., organizirao i vršio paljenje N. D..

35. Međutim, svakako su odlučni iskazi svjedoka koji su prepoznali tog optuženika na fotoelaboratu sačinjenom po ŽDO na kojima se nalaze izgoreni ili zapaljeni objekti upravo mjesta N. D., a optuženi P. R. drži zapaljenu metlu. Tako su svjedoci N. S. i G. N. prepoznali optuženika na fotografijama broj 1, 3, 4, 5 i 6, svjedok D. K. na fotografijama 1, 3, 4 i 6, svjedok Ž. R. na fotografijama broj 1 i 3, dok je svjedok M. Š. prepoznao optuženika na fotografiji broj 1. Zaključak da je optuženik sudjelovao u paljenju i uništavanju kuća i gospodarskih objekata u N. D. proizlazi, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, upravo iz fotografija broj 4, 5 i 6 na kojima optuženik drži zapaljenu metlu, dok objekti u pozadini gore. Svjedok M. Š. je prepoznao da navedene fotografije prikazuju mjesto N. D. ili D. c., precizirajući pritom u čijem su vlasništvu bile izgorene kuće. Osim toga, svjedoci Š. D., J. D. i B. D. suglasno su izjavili kako na fotografiji broj 4 gori imanje obitelji T., pri čemu su prepoznali i neke kuće iz mjesta D., a svjedok G. N. je na fotografiji broj 3 iskazao da se radi o ulasku u selo N. D.. S tim u vezi, nije u pravu branitelj optuženika kada tvrdi da fotografije broj 4, 5, 6, 7 i 8 ne prikazuju čin paljenja, budući da je prvostupanjski sud valjano argumentirao što navedene fotografije prikazuju, temeljeći svoje zaključke i na iskazima brojnih svjedoka.

36. Stoga navodima žalbi nisu s uspjehom dovedeni u sumnju činjenični zaključci suda prvog stupnja pa su pravilnom primjenom materijalnog prava oboje optuženika osnovano oglašeni krivima i osuđeni, i to optuženi N. L. za krivično djelo iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZRH (točka 1. izreke), a optuženi P. R. za krivično djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH (točka 2. izreke).

37. Uvodno istaknuti žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbama branitelja optuženog N. L. i optuženog P. R. nije obrazložen niti se ukazuje koje bi činjenice i temeljem kojih dokaza još trebalo utvrditi.

Kž Rz 5/2018-8

38. Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona branitelj optuženog P. R. izvodi iz, po njemu, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa niti ta žalbena osnova, sukladno naprijed navedenom, nije osnovana.

39. Žalba braniteljice optuženog N. L. nije podnesena zbog odluke o kazni, već zbog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se sukladno odredbi članka 478. ZKP/08. ima smatrati da je podnesena i iz ove žalbene osnove. Branitelj optuženog P. R. u uvodnom dijelu ističe da se žali zbog "odluke o kaznenoj sankciji", ali istu ne obrazlaže.

40. Naime, sud prvog stupnja je na temelju pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti (neosuđivanost te mlađa životna dob obojice optuženika, kao i protek vremena od počinjenja krivičnog djela) te otegotnih okolnosti (način počinjenja, visok stupanj kriminalne volje, nastupjela posljedica) optuženom N. L. ispravno odmjerio kaznu zatvora od sedam godina i šest mjeseci za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čanka 120. stavka 1. OKZRH (točka 1. izreke), a optuženom P. R. kaznu zatvora od pet godina i šest mjeseci za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH (točka 2. izreke), a za koje djelo je zaprijećena kazna zatvora od najmanje pet do dvadeset godina zatvora. S obzirom na izuzetno veliku pogibeljnost navedenog krivičnog djela, radi se o najtežim djelima propisanim u tadašnjem kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa blaža kazna ne bi ispunila svrhu kažnjavanja niti bi u dostatnoj mjeri izrazila adekvatnu društvenu osudu. Tako odmjerene kazne zatvora i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatne su stupnju krivnje optuženog N. L. i optuženog P. R., pogibeljnosti krivičnog djela, te podobne za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 37. OKZRH, pa blaže kažnjavanje, u konkretnom slučaju nije osnovano.

41. Neosnovana je i žalba branitelja optuženog P. R. zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, koja k tome nije posebno obrazložena. Optuženik je pobijanom presudom proglašen krivim pa je prvostupanjski sud zakonito i pravilno, u skladu s člankom 148. stavkom 1. ZKP/08., naložio plaćanje troškova kaznenog postupka, kako je jasno specificirano i obrazloženo u razlozima presude

42. Slijedom navedenog, a kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene ni povrede iz članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08-I na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08-I, odlučiti kao pod točkom 2. izreke ove odluke.

Zagreb, 7. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.