Poslovni broj Gž-1015/2022-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, u pravnoj stvari tužiteljice L. Ž., S. D., OIB: ..., zastupane po punomoćniku Z. Z., odvjetniku iz S., protiv tuženika E.&S. B. d.d. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-2631/2019-7 od 20. travnja 2022., 7. srpnja 2022.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-2631/2019-7 od 20. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovana prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti toga suda.

2. Protiv tog rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi navodi da pobijana odluka nije pravilna niti zakonita jer sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka na ovakav način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne) poštenosti ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem sud provodi dokaze na tu okolnosti, između ostalog i saslušanjem stranaka. Navodi da je prvostupanjski sud u cijelosti zanemario zahtjev iz odredbe čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP), kojoj odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredaba poštena uzimati u obzir narav proizvoda ili usluga koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Navodi da prvostupanjski sud izvodi samo paušalne zaključke, a uopće ne navodi koje je kriterije primijenio prilikom donošenja odluke i što je utvrdio primjenom navedenih kriterija, a uz to uopće nije proveo kontradiktorni postupak temeljem kojeg je mogao utvrditi sve relevantne okolnosti za ocjenjivanje nepoštenosti ugovorne odredbe o prorogaciji nadležnosti. Takvim zaključivanjem i paušalnim obrazloženjem prvostupanjski sud ne samo da je pogrešno primijenio materijalno pravo ne primjenjujući odredbe koje je trebao primijeniti, nego zbog toga je i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP). Nadalje, tuženik ističe da je i sud Europske unije u odluci od 21. ožujka 2013. u predmetu C-472/11, a koja presuda se odnosi na tumačenje Direktive vijeća 93/13EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena nego, najprije treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Stoga, tuženik navodi da je prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke o postojanju namjere za odlučivanje o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti te je u tom smislu trebao provesti kontradiktorni postupak na temelju kojeg bi mogao sagledati sve okolnosti slučaja i utvrditi da li je uistinu predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a ne izvoditi paušalne zaključke. Takvim postupanjem prvostupanjski sud je počinio i bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Tuženik nadalje ističe da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštena pa time i ništetna, što u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, prvostupanjski sud je donoseći pobijano rješenje pogrešno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku o mjesnoj nadležnosti. Naime, da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci u slučaju spora između stranaka u ovom postupku opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbi čl. 46. i čl. 48. ZPP-a.

4. Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

5. Žalba nije osnovana.

6. Donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. u vezi s čl. 381. ZPP-a, jer rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je rješenjem moguće ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. u vezi s čl. 381. ZPP-a, jer tuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

8. Sud prvog stupnja pobijanim rješenjem odbija kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti za suđenje o zahtjevu tužiteljice radi isplate uz tvrdnju da su odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka ništetne te da joj tuženik vrati iznos naveden u tužbi. Naime, tužiteljica je s tuženikom sklopila 10. siječnja 2006. Ugovor o kreditu i da su čl. 16. tog Ugovora stranke za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost prema sjedištu kreditora – banke, ovdje tuženika, čime su prorogirale mjesnu nadležnost. Međutim, utvrđuje da prigovor mjesne nadležnosti kojeg je tuženik istakao u odgovoru na tužbu pozivajući se na sporazum stranaka, nije osnovan, uz obrazloženje da odredba ugovora o kreditu o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora je unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj pa nalazi da je ovakva odredba nepoštena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita te da je u suprotnosti s čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), kao i Direktivom vijeća broj 93/13-EEZ od 5. travnja 1993., jer da se radi o ugovornoj odredbi koja stavlja u neravnopravan položaj tužiteljicu kao fizičku osobu u odnosu na tuženika kao pravnu osobu, poglavito s obzirom na ekonomičnost i mogućnost pristupa sudu s obzirom na mjesto prebivališta tužiteljice.

9. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da među stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1.-4. ZPP-a na koju se tuženik mogao pozvati.

10. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovarala smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Odredbom čl. 83. ZZP/03 bilo je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzima se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji je ocijenjen predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. st. 1. ZZP/03 je propisivala da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojima stranke nisu pregovarale te tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Osim toga, sud u Rijeci čija mjesna nadležnost je određena ugovorom je od prebivališta tužiteljice udaljen više od 300 km.

13. Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba ugovorne mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena takva bi ugovorna odredba za tužiteljicu izazvala visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu o procesnopravnom položaju ugovornih stranaka.

14. O tome je svoje stajalište izrazio i sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 i C-244/98. Naime, sud Europske unije zaključio je da se ugovorna odredna o prorogaciji nadležnosti u potrošačkim ugovorima kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

15. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika o tome da čak i u slučaju da je sud utvrdio da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ništetna, da bi trebalo voditi računa o odredbi čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, a prema kojoj je za suđenje o ovom sporu bio nadležan Općinski sud u Rijeci.

16. Iako osnovanost žalbenih tvrdnji tuženika sud nije obrazložio u pobijanom rješenju, s obzirom da u sjedištu suda u Splitu prema dostupnim podacima posluju poslovnice tuženika, dok iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke zaključile ugovor u S. jer je Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika M. R. iz S., dakle u sjedištu suda prvog stupnja po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja pravilno je odlučio o prigovoru mjesne nadležnosti primjenom odredbe čl. 59. ZPP-a koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi. Tužiteljica je podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja iskoristila svoje pravo izbora u smislu citirane zakonske odredbe.

17. Neosnovan je prigovor tuženika da sud nije bio ovlašten u ovoj fazi postupka odlučivati o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, budući da prije započinjanja kontradiktornog postupka otvaranjem glavne rasprave odlučuje o prigovoru mjesne nadležnosti, što je propisano odredbom čl. 282. st. 2. ZPP-a.

18. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 7. srpnja 2022.

Sutkinja

Lidija Oštarić Pogarčić