REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-738/2019-33.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. Š., OIB: …, iz B., , zastupane po punomoćnicima iz O. d. Ž., B. & A., odvjetnicima iz Z.., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. I., odvjetniku iz Z., , radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. svibnja 2022. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 7. srpnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB: …da tužiteljici A. Š. iz B., OIB: …, isplati ukupan iznos od 1.448,82 kuna sa zateznim kamatama po stopi koja je od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 55,55 kn tekućim od 17. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 55,10 kn tekućim od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 54,65 kn tekućim od 23. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 54,25 kn tekućim od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 53,76 kn tekućim od 21. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 53,27 kn tekućim od 23. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 52,83 kn tekućim od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 52,34 kn tekućim od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 51,85 kn tekućim od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 51,36 kn tekućim od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 50,82 kn tekućim od 15. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,33 kn tekućim od 17. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 49,80 kn tekućim od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 49,30 kn tekućim od 14. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,77 kn tekućim od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,23 kn tekućim od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 47,66 kn tekućim od 14. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 47,17 kn tekućim od 17. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,59 kn tekućim od 21. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,01 kn tekućim od 23. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 45,43 kn tekućim od 27. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 44,85 kn tekućim od 21. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 44,27 kn tekućim od 21. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,69 kn tekućim od 23. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,06 kn tekućim od 24. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 42,44 kn tekućim od 20. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,86 kn tekućim od 21. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,19 kn tekućim od 28. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 27,91 kn tekućim od 29. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 27,46 kn tekućim od 30. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 27,02 kn tekućim od 14. rujna 2011. godine do isplate, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB: … da tužiteljici A. Š. iz B., OIB: …, isplati ukupan iznos od 36.304,62 kuna sa zateznim kamatama po stopi koja je od 01. siječnja 2008. godine propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 10,82 kn tekućim od 18. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,83 kn tekućim od 18. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,11 kn tekućim od 19. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 72,88 kn tekućim od 18. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 82,58 kn tekućim od 20. studenoga 2008. godine do isplate,

- na iznos od 46,62 kn tekućim od 19. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 142,76 kn tekućim od 30. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 179,53 kn tekućim od 27. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 128,66 kn tekućim od 17. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 154,56 kn tekućim od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 132,12 kn tekućim od 23. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 105,81 kn tekućim od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 123,30 kn tekućim od 21. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 126,12 kn tekućim od 23. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 123,30 kn tekućim od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 108,75 kn tekućim od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 133,62 kn tekućim od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 154,26 kn tekućim od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 156,95 kn tekućim od 15. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 176,86 kn tekućim od 17. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 175,77 kn tekućim od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 193,48 kn tekućim od 14. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 241,21 kn tekućim od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 258,48 kn tekućim od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 305,95 kn tekućim od 14. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 299,12 kn tekućim od 17. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 337,03 kn tekućim od 21. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 326,21 kn tekućim od 23. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 369,30 kn tekućim od 27. studenoga 2010. godine do isplate,

- na iznos od 445,26 kn tekućim od 21. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 424,44 kn tekućim od 21. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 421,12 kn tekućim od 23. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 430,52 kn tekućim od 24. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 428,99 kn tekućim od 20. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 483,48 kn tekućim od 21. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 581,08 kn tekućim od 28. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 657,21 kn tekućim od 29. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 691,92 kn tekućim od 30. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 586,12 kn tekućim od 14. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 522,05 kn tekućim od 14. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 516,32 kn tekućim od 19. studenoga 2011. godine do isplate,

- na iznos od 564,45 kn tekućim od 22. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 595,87 kn tekućim od 24. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 606,12 kn tekućim od 28. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 590,96 kn tekućim od 28. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 598,92 kn tekućim od 28. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 589,06 kn tekućim od 15. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 605,78 kn tekućim od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 588,96 kn tekućim od 13. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 577,83 kn tekućim od 22. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 536,87 kn tekućim od 18. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 575,92 kn tekućim od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 592,95 kn tekućim od 13. studenoga 2012. godine do isplate,

- na iznos od 579,42 kn tekućim od 14. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 546,27 kn tekućim od 24. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 559,41 kn tekućim od 20. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 555,23 kn tekućim od 13. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 593,32 kn tekućim od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 532,31 kn tekućim od 18. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 541,87 kn tekućim od 13. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 530,80 kn tekućim od 25. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 542,41 kn tekućim od 27. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 581,36 kn tekućim od 04. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 565,45 kn tekućim od 18. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 569,83 kn tekućim od 14. studenoga 2013. godine do isplate,

- na iznos od 586,45 kn tekućim od 21. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 569,27 kn tekućim od 19. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 603,05 kn tekućim od 23. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 608,41 kn tekućim od 15. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 599,09 kn tekućim od 12. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 579,00 kn tekućim od 18. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 584,87 kn tekućim od 17.lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 598,00 kn tekućim od 29. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 608,31 kn tekućim od 26. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 607,51 kn tekućim od 18. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 627,93 kn tekućim od 26. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 633,78 kn tekućim od 15. studenoga 2014. godine do isplate,

- na iznos od 635,14 kn tekućim od 13. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 638,36 kn tekućim od 14. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 796,48 kn tekućim od 21. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 797,11 kn tekućim od 15. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 820,21 kn tekućim od 11. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 816,78 kn tekućim od 13. svibnja 2015. godine do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB: … da tužiteljici A. Š. iz B., OIB: …, naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 12.732,00 kune (slovima: dvanaesttisućasedamstotridesetdvijekune) zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja ove presude, tj. od 7. srpnja 2022. godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

IV O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio je sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj ugovora: … od 5. svibnja 2008. godine, a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 21.805,25 CHF sve u protuvrijednosti u kunama.

Navedenim ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca (sedam godina). Tijekom trajanja otplate kredita po ugovoru kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja a sukladno odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva, no navedena odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke I, II, III, IV, V VI i VII izreke kojom se utvrđuje među inim da je tuženik odnosno njegovi pravni prednici u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015. godine.

Ugovor o kreditu osim što je zaključen sa promjenjivom kamatnom stopom, zaključen je i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Odlukom VTS RH u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci pod poslovnim brojem U-III-2521/2015 kao i u rješenju pod poslovnim brojem U-I-3685/2015 a temeljem navedenih tumačenja donijeta je predmetna odluka VTS RH u Zagrebu od 14. lipnja 2017. godine.

U odnosu na doseg normiranosti instituta valutne klauzule, Ustavni sud primjećuje da u Replici Hrvatskoj u vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima za kredite zahvaćene osporenom zakonskom mjerom doista nije postojao adekvatan zakonski okvir u smislu prikladnog normativnog rješenja kojim bi se neutralizirao odnosno limitirao nerazmjerni valutni rizik koji je ugovaranjem valutne klauzule prevaljen na potrošače CHF kredita kao dužnike ugovorenog odnosa. Temeljna funkcija valutne klauzule čl. 22. st. 1. ZOO-a je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže. Načelo monetarnog valorizma ide ka sprječavanju da se zbog inflacije domaće valute u intervalu između ugovaranja novčane obveze i njezina ispunjenja ne bi narušilo načelo ekvivalentnosti činidaba na štetu vjerovnika. Cilj mu je, dakle, zaštitni a ne profitni pa valutna klauzula ni u kojem slučaju s obzirom na specifičnu konstelaciju ekonomskih i monetarnih komešanja koja rezultiraju izraženom aprecijacijom valute ugovora a uz stabilnu domaću valutu kao valutu plaćanja ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenje dužnika.

Člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u Zagrebu u predmetu "franak" odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF. Prema okvirnom izračunu sačinjenom za potrebe ovog postupka utvrđeno je da je tužitelj preplatio iznose po osnovi promjene kamatne stope i promjene valutne klauzule i to iznos od 1.745,45 kuna s naslova preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope te iznos od 38.688,85 kuna s naslova preplaćenih iznosa po osnovi primjene valutne klauzule odnosno ukupan iznos od 40.434,30 kuna a koji iznos tuženik je dužan tužitelju platiti.

S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 208. godine kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim donosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora a sve to u svezi čl. 1111. i 1115, te čl. 1046. ZOO-a.

Stoga, predlaže da sud nakon provedenog postupka naloži tuženiku da mu isplati iznos od 1.745,45 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća na pojedine iznose pa do isplate s osnova promjenjive kamatne stope te iznos od 38.688,85 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose računajući od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate s osnova primjene valutne klauzule kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u pismenom podnesku od 12. srpnja 2019. godine, koji je zaprimljen kod ovoga suda 18. srpnja 2019. godine, a predan na poštu preporučeno dana 15. srpnja 2019. godine, u kojem ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, te ističe da su dana 5. svibnja 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj … (dalje: "Ugovor o kreditu"). Ugovor o kreditu u članku 12. navodi da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu, te predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu.

Tuženik posebno navodi kako u konkretnom slučaju nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući da se isti može derogirati isključivo u slučaju isključive nadležnosti ovoga suda koje u konkretnom slučaju naprosto nema.

Tuženik se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava tužiteljeve navode iz tužbe.

Navodi da je netočna tvrdnja tužitelja u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu, da se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope. Navodi da su kriteriji bili jasno definirani, te da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Kamata se određuje u Pravilnicima o obračunu i naknada tuženika a koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja tuženika.

Smatra da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 i potvrđeni dio izreke prvostupanjske presude TS u Zagrebu broj P-1401/12, te smatra da se ove Odluke ne mogu automatski primijeniti na sve postupke već smatra da tek treba utvrditi i dokazati da li su takve nepoštene odredbe ugovorene i u ovom konkretnom Ugovoru o kreditu. Navedenom presudom P-1401/12 nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već ništetnost odredbe o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija za promjenu stope.

Smatra da uopće nije sporno da su tužitelj i tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, te se tužbeni zahtjev u ovom postupku ne može usvojiti budući da je isti suprotan s voljom stranaka u trenutku sklapanja Ugovora. Promjena kamatne stope je rezultat objektivnih tržišnih okolnosti. Navedene parametre za promjenu kamatne stope tuženik je propisao u Ugovoru o kreditu i u svim svojim općim aktima koji su izjednačeni s Ugovorom.

Potpuno je neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Štoviše, takav stav tužitelja je u najmanju ruku apsurdan, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka.

Tuženik ovim putem ističe kako je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemniziorana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena Tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati.

Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena.

Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan.

Sam tužitelj niti ne predlaže dokaze niti navodi činjenice na kojima temelji svoju tvrdnju o ništetnosti valutne klauzule i njegovom navodnom nerazumijevanju iste, a u konkretnom slučaju je na njemu teret dokazivanja činjenica koje na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev.

Tuženik ovim putem, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godine od podnošenja predmetne tužbe.

Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila.

Budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega tuženik predlaže da Naslovni sud odbije tužbu u tom dijelu.

Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne Tužbe.

Stoga, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-738/2019, tj. uvid u Ugovor o kreditu broj … od 5. svibnja 2008. godine (list 7-9), u prijepis knjigovodstvene kartice (list 10-12), u otplatnu tablicu (list 13-15, 22-23), u otplatni plan (list 16-19), u ugovor o tekućem računu broj 2484008-3200003015 (list 24), u izračun Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. na zahtjev korisnika kredita (list 25-33), u Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom (list 44-51), u Pravilnik o obračunu kamata i naknada od 1. travnja 2011. godine (list 51-73), u Pravilnik o obračunu kamata i naknada od siječnja 2007. godine (list 74-86), u sudsku praksu (list 94-102), u izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 104-111), u nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstveno- financijske struke Marijane Matijević od 23. prosinca 2021. godine (list 137-145), u sudsku praksu (list 170-195).

Izveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list 131).

4. O istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda po tuženiku, ovaj sud je odlučio svojim rješenjem P-738/2019-9. od 11. studenog 2019. godine na način da je isti odbio kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu pod poslovnim brojem Gž- 54/20-2. od 11. studenog 2020. godine.

5. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

6. Predmet spora je isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.448,82 kune i preplaćenih iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF-a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita u iznosu od 36.304,62 kuna ili ukupno 37.753,44 kune zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a prema uređenom tužbenom zahtjevu od 1. veljače 2022. godine a nakon što je isti postavljen sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

7. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, i da li su odredbe Ugovora o kreditu čl. 2. i 7. nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule, kao i da li je osnovan prigovor zastare kao i visine potraživanja.

8. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 5. svibnja 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj … kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 21.805,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, rok otplate kredita 84 mjeseca sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja iznosi 7,00 % (članak 2.).

Isto tako u članku 1. istoga Ugovora stranke su ugovorile iznos kredita od 21.805,25 CHF u protuvrijednosti kuna a prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Isto tako, stranke su u čl. 7. ugovorile da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnima anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu i da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. rujna 2008. godine.

Stranke su također u čl. 2. Ugovora, ugovorile redovnu kamatu 7,00% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama, te su u istom članku ugovorile da u slučaju zakašnjenja da se obračunava zakonska zatezna kamata na sve dospjele a neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ugovora. Isto tako, iz istog Ugovora proizlazi da su stranke ugovorile i osiguranje vraćanja kredita u točki 8., otkaz Ugovora o kreditu u točki 10., te nadležnost suda u slučaju spora u točki 12.

9. Tuženik je dostavio u spis i Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom od 2005. godine kao dokaz da je prilikom zaključenja ugovora postupao sukladno Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, a čijim odredbama su propisani opći uvjeti poslovanja, otvaranje računa, formiranje sredstava, raspolaganje sredstvima, davanje punomoći, kamate i naknade i troškovi, obavijest klijentima, gubitak, krađa, oštećenje i uništenje isprave, blokada, amortizacija, zatvaranje računa te otkaz kredita, kreditne kartice, dopuštenog prekoračenja, kredita po tekućem računu, te završne odredbe.

Tako je u članku VI toč. 1. Općih uvjeta propisan način obračuna, pripis, visina i uvjeti i rokovi isplate i naplate kamate i naknade, valutiranje poslovnih promjena i računanje broja dana, da su utvrđeni Pravilnikom o obračunu kamate, Odlukom o kamatnim stopama i Odlukom o visini naknada za usluge banke.

U točki 2. istoga članka Općih uvjeta propisano da visinu kamatnih stopa i naknada banka određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima, te u toč. 4. istoga članka je propisano da banka obavještava klijenta o promjenama kamatnih stopa i visini naknada te da će se smatrati da je klijent obaviješten danom kada je obavijest o promjeni istaknula u poslovnicama banke ili objavljena u sredstvima javnog informiranja.

10. Tuženik je dostavio i Pravilnik o obračunu kamata i naknada iz siječnja 2007. godine, te je u čl. 2. propisao metode obračuna kamata i naknada, kao i obračun stvarnih troškova, te je u čl. 3. istoga Pravilnika definirao kamatne stope te je tako u točki 3.a propisao da fiksne kamatne stope ugovaraju se za cijelo ugovoreno razdoblje i ne mijenjanju se iz prijelaza u jedno obračunsko razdoblje u drugo, a u točki 3.b je propisano da promjenjive kamatne stope (varijabilne) ugovaraju se za razdoblje obračuna kamata (kamatni period), u ugovoru se definira fiksna kamatna marža a referentna kamatna stopa se mijenja redovno na početku svakog obračunskog razdoblja prema kotaciji na tržištu. U čl. 3.c istog pravilnika propisano je da promjenjiva kamatna stopa temeljem odluke banke ugovara se za razdoblje ugovora ali nadležno tijelo banke može je izmijeniti za vrijeme trajanja ugovora bez suglasnosti klijenta. Visina kamatnih stopa definirana je Odlukom o kamatnim stopama a odstupanja od te odluke donosi uprava banke i tijelo na koje uprava delegira ovlaštenje za donošenje odluka o promjeni. Isto tako, propisano je da ugovaranje kamatnih stopa uz promjenjivu kamatnu stopu temeljem odluke banke je promjenjiva kamatna stopa temeljem oduke banke, ugovara se za depozite ili kredite kod kojih banka zadržava pravo promjene kamatnih stopa tijekom ugovornog razdoblja posebnom odlukom. Promjena se može provesti samo na prvi dan obračunskog razdoblja. Kamatna stopa se može ugovoriti na dva načina kao jedinstvena kamatna stopa ili kao bazna kamatna stopa uvećana za kamatnu maržu. Promjenjivost po odluci banke može biti na svakom elementu ugovorene kamatne stope.

Isto tako, tuženik je dostavio i Pravilnik o obračunu kamata i naknada sa datumom primjene 1. travnja 2011. godine u kojem je također propisao metode obračuna kamata i naknada, definiranje kamatnih stopa, formiranje kamatnih stopa, izračunavanje bazne kamatne stope, te vrste kamatnih stopa u poslovanju s građanima, te je tako propisano da ima promjenjiva kamatna stopa (varijabilna, individualna) je tržišno indeksirana kamatna stopa koja se mijenja na razini pojedinačnog ugovora o kreditu, a zavisno o tržišnim pokazateljima vrijednosti čimbenika za izračun kamatne stope u razdoblju. Periodičnost promjene kamatne stope određena je razdobljem obračuna kamata a po isteku obračunskog razdoblja, obvezno se utvrđuje promjenjiva kamatna stopa za buduće razdoblje po svim čimbenicima bez obzira na visinu promjene u odnosu na prethodno razdoblje. Tržišna kamatna stopa se utvrđuje u pravilu dva radna dana prije početka slijedećeg razdoblja obračuna kamata. I ostali čimbenici za izračun promjenjive kamatne stope utvrđuju se isti dan kada i tržišna kamatna stopa.

Propisana je i fiksna kamatna stopa koja je fiksna do isteka pojedinačnog ugovora o kreditu, te portfeljno promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja na temelju odluke banke a primjenjuje se u principu kod kredita s anuitetnim načinom otplate, obročne otplate, jednokratne otplate s mjesečnim plaćanjem kamate te kod oročenih depozita za stanovništvo. Banka može usklađivati visinu portfeljnih kamatnih stopa najviše dva puta godišnje. Kod kredita promjene portfeljne kamatne stope može nastupiti i zbog promjene rizika zajmoprimca, te se obračun premija rizika zajmoprimca u principu provodi usporedno s obračunom bazne kamatne stope. Promjenu portfeljne kamatne stope banka objavljuje klijentima na svojoj web stranici 15 dana prije početka primjene, a klijentu se dostavlja informacija s novim obračunom otplatne rate.

Dakle, iz Općih uvjeta tuženika proizlazi da promjena kamatne stope se vrši Odlukom o kamatnim stopama banke, te se o visini promijenjene ugovorene kamatne stope samo obavještava korisnik na način da će se smatrati da je klijent obaviješten danom kada je obavijest o promjeni istaknuta u poslovnicama banke ili objavljena u sredstvima javnog informiranja. Dakle, osobno se ni ne dostavlja obavijest o korisniku.

11. Iz otplatne tablice – informativni izračun, utvrđuje se da je prva otplatna rata bila 30. lipnja 2008. godine, a da je otplata kredita bila 31. svibnja 2015. godine.

12. Uvidom u otplatni plan od 7. svibnja 2008. godine, utvrđuje se da je tuženik sačinio otplatni plan i isti predao tužitelju s obzirom na mjesečnu visinu anuiteta.

13. Uvidom u knjigovodstvenu karticu za navedeni kredit utvrđuje se da je tužitelj 9. lipnja 2008. godine uplatio prvu ratu u iznosu od 910,40 kuna glavnice i 573,57 kunu redovne kamate ili ukupni anuitet 1.483,97 kuna, da bi zadnja rata bila 30. rujna 2014 godine u iznosu od 2.086,56 kuna u koji iznos je uračunata glavnica i kamata.

14. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje Privredne banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i R. A. d.d. a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

Dakle, u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike broj Gž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.

7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 18. svibnja 2006. godine, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,50% godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

15. Stoga, u odnosu na odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu od 5. svibnja 2008. godine, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu od 5. svibnja 2008. godine, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

Dakle, proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju kretanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu od 5. svibnja 2008. godine, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

16. U odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba čl. 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visini kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (NN 96/03) čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka.

Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 2. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju nije dostavljao obavijest osobno u kojoj bi naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope.

Ovakav način promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Takva presuda prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženiku u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope isplatio više nego što je ugovoreno, s obzirom da je ugovorena kamatna stopa od 7,00% a tuženik je svojom jednostranom odlukom o promjenjivim kamatnim stopama mijenjao ugovorenu kamatu na način da je istu povećavao.

17. Naime uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu broj …, utvrđuje se da je tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora 5. svibnja 2008. godine bila 7,00%, s tim da je za vrijeme otplate kredita kamatna stopa mijenjana i to 1. ožujka 2009. godine na 7,75%, dana 1. srpnja 2011. godine na 7,50%, dana 1. listopada 2011. godine na 6,75%, dana 1. lipnja 2014. godine na 6,74% i koja stopa je bila do kraja otplate kredita.

18. U odgovoru na tužbu, tuženik je istakao prigovor savjesnosti postupanja tužitelja prilikom zaključenja ugovora o kreditu, te je na te okolnosti u postupku izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila pod rođenim prezimenom D. koje je kasnije promijenila u prezime Š. i da je kredit podigla u valuti CHF jer joj je taj bio ponuđen, a nije joj ponuđen kredit u drugoj valuti. U vrijeme sklapanja ugovora ugovor sam sklopila rođenim prezimenom D., koje sam kasnije promijenila u prezime Š.. Kad je odlučila kupiti auto otišla je u svoju matičnu banku RBA gdje je dogovorila ukupni iznos kredita, visinu anuiteta, mjesečne rate, a ne sjeća se da bi bilo spomena o kamatnoj stopi i na koji način se mijenja i da bi bili spominjani kakvi parametri zbog čega se mijenja kamatna stopa niti je bilo govora o rizicima tečaja. Išla je kod javnog bilježnika koji je čitao ugovor, ali nije ništa objašnjavao. Početna rata je iznosila oko 1.400,00 kn, a pri kraju otplate je iznosila i preko 2.200,00 kn, a zbog povećanja rate nije išla u banki i ne sjeća se da je dobivala obavijest o promjenama kamatnih stopa. Nije mogla pregovarati o bilo kakvim odredbama ugovora, osim što je bilo razgovora kolika će biti visina rate i na koliko rata će biti odobren kredit. Po zanimanju je diplomirani ekonomist a nije se raspitivala kod drugih banaka o kreditu a nisu joj poznati parametri i kriteriji i način promjene kamatnih stopa.

Dakle, cijeneći iskaz tužiteljice, sud utvrđuje da tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici nije posebno objašnjavao što točno znači zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, već joj je ponuđen ugovor u valuti CHF i tada joj je rečeno da je najpovoljniji, pa sud nalazi da se tužitelj u navedenom pravnom poslu ponašao savjesno.

19. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a kako je presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 donijeta 13. lipnja 2014. godine s kojim datumom je postala i pravomoćna i presuda navedenog Trgovačkog suda u Zagrebu, od tog dana je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog Trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, zbog čega nije istekao rok iz čl. 225. ZOO-a jer je tužba u ovom predmetu podnesena 9. svibnja 2019. godine, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva neosnovana isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari. Tužba u ovom predmetu je podnesena 10. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

20. U ovom postupku tužitelj potražuje isplatu preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj kako je važio u trenutku podizanja kredita.

21. Budući da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Marijani Matijević koji je sačinio nalaz i mišljenje od 31. prosinca 2021. godine.

22. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu o kupnji motornog vozila broj … od 5. svibnja 2008. godine u iznosu od 21.805,25 CHF te da je u trenutku zaključenja ugovorena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 7,00% godišnje, te da je u svom nalazu izračunala razliku više plaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF na dan odobrenja kredita 7. svibnja 2008. godine. Vještak je u tabeli koja predstavlja rekapitulaciju prikazao u 84 rate datum dospijeća svake rate, datum uplate, razlike u kunama, pozitivne razlike kamate, prebijenu razliku tečaja u kunama, te je tako vještak iskazao da je ukupna razlika u kunama 37.753,44 kune, pozitivna razlika kamata 1.448,82 kune, i prebijana razlika tečaja 36.304,62 kune, odnosno proizlazi da u razdoblju od mjeseca lipnja 2008. godine do otplate kredita u svibnju 2015. godine, ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promijenjene kamatne stope iznosi 1.448,82 kune, a ukupna prebijana razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 36.304,62 kune, odnosno zajedno daju iznos od 37.753,44 kune.

23. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka dostavljen je strankama na očitovanje te je tužitelj se očitovao da nema primjedbi na nalaz te je postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka tako da potražuje iznos od 37.753,44 kune i to iznos od 1.448,82 kune s osnova promjene kamatne stope, te iznos od 36.304,62 kune s osnova preplaćenih iznosa po osnovi razlika u tečaju, dok se tuženik nije posebno očitovao na nalaz i mišljenje vještaka već se u svom podnesku od 10. svibnja 2022. godine iznosio tvrdnje koje je već iznio tijekom postupka, te je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

24. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Marijane Matijević u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, i s obzirom da je isti vještak odgovorio na sve zadatke suda.

25. Tužitelj je pismenim podneskom od 1. veljače 2022 postavio tužbeni zahtjev na iznos od 37.753,44 kune, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a kojim zahtjevom je smanjio tužbeni zahtjev pa nije došlo do preinake tužbe, sukladno nalazu vještaka, pa je onda sud u cijelosti prihvatio tako postavljeni tužbeni zahtjev jer je postavljen u skladu sa vještačkim nalazom.

Imajući u vidu navedeno sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 1.448,82 kune i valutne klauzule iznos od 36.304,62 kune ili ukupan iznos od 37.753,44 kune, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) valjalo je prihvatiti i zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama kao i temeljem rasta tečaja valute CHF.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a.

27. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom daje tužitelj uspio u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tuženiku da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim.

Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prilikom poduzete pojedine parnične radnje.

Sud je tužitelju priznao troškove koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav obrazloženog podnesaka od 26. rujna 2019. godine, 26. siječnja 2022. godine, 17. svibnja 2022. godine, za svaki podnesak 1.000,00 kuna; za pristup na ročište 7. svibnja 2021. godine, 23. rujna 2021. godine, 23. svibnja 2022. godine za svako ročište 1.000,00 kuna; trošak PDV-a 1.750,00 kuna; trošak vještačenja 2.500,00 kuna, trošak sudske pristojbe na tužbu 754,00 kune i na presudu 728,00 kuna ili ukupno pristojbe 1.482,00 kune, ili ukupno 12.732,00 kune. Tužitelju nije priznat kao opravdan i potreban trošak za preliminarni izračun potraživanja u iznosu od 1.000,00 kuna.

Isto tako o zahtjevu tužitelja za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude u iznosu od 625,00 kuna u koji je uračunat PDV sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

U Grubišnom Polju, 7. srpnja 2022. godine

S u t k i n j a

Milka Katić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 7. srpnja 2022. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.