1

 

Poslovni broj Gž R-715/2022-5

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

 

P R E S U D A

                                                       

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice – protutuženice (dalje tužiteljice) I. K. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku mr. sc. I. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika – protutužitelja (dalje tuženika) H. T. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog punomoćnicima iz Odvjetničkog društva R. i p. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-1531/2021 od 14. travnja 2022., u sjednici vijeća 14. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I Djelomično se odbijaju žalbe stranaka kao neosnovane te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-1531/2021 od 14. travnja 2022. u točki I izreke za tužiteljici dosuđeni iznos od 210.941,45 kn/27.996,74 eur[1] (bruto) sa zateznom kamatom, osim za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, sadržanim u svakom pojedinom dosuđenom iznosu naknade plaće, točki II izreke te u točki III izreke za tuženiku dosuđen iznos od 147.200,00 kn/19.536,80 eur sa zateznom kamatom uz istovremenu dopunu da zatezna kamata teče od 18. prosinca 2018. do isplate.

 

II Djelomično se prihvaćaju žalbe stranaka te se djelomično preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I izreke za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, i u točki IV izreke i sudi:

 

Odbija se dio zahtjeva tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima naknade plaće iz točke I izreke presude.

Svaka stranka snosi svoj trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku.

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka za predujam za vještačenje u iznosu od 3.000,00 kn/398,17 eur sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude 14. travnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu žalbenog troška.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I izreke tuženiku je naloženo tužiteljici isplatiti na ime neisplaćenih plaća ukupan iznos od 210.941,45 kn/27.996,74 eur sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kako u izreci presude, za razdoblje od srpnja 2016. do rujna 2018.

 

2. Točkom II izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu naknade plaće za listopad 2018. u iznosu od 6.087 kn/807,88 eur sa zateznom kamatom.

 

3. Točkom III izreke prihvaćen je protutužbeni zahtjev te je tužiteljici naloženo isplatiti tuženiku iznos od 147.200,00 kn/19.536,80 eur sa zateznom kamatom od podnošenja protutužbe do isplate, dok je točkom IV izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. 

 

4. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke. Tužiteljica pobija presudu u točki II, III i IV izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,  114/22, 155/23 – dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i prihvati njezin zahtjev za isplatu naknade plaće za listopad 2018., odbije protutužbeni zahtjev tuženika, te obveže tuženika na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak.

 

5. Tuženik pobija presudu u točkama I i IV izreke također zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

7. Žalbe su djelomično osnovane.

 

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

-da je presudom prvostupanjskog suda broj Pr-135/2016-36 od 3. studenog 2017., koja je postala pravomoćna 20. rujna 2018. (potvrđena presudom ovog Županijskog suda broj Gž R-632/2017-2) prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice da nije dopušten otkaz ugovora o radu od 31. ožujka 2016., da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, te naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na posao,

 

-da je tužiteljica 26. studenog 2018. podnijela predmetnu tužbu tražeći isplatu naknade plaće zbog nezakonitog otkaza za razdoblje od srpnja 2016. do listopada 2018., i to za razdoblje od srpnja 2016. do kraja veljače 2017. u visini ugovorene plaće od 11.300,00 kn bruto mjesečno koju bi ostvarila kod tuženika da nije bilo nezakonitog otkaza, a za razdoblje od ožujka 2017. do kraja listopada 2018. u visini razlike između plaće koju je tužiteljica ostvarila kod drugog poslodavca, društva Hera d.o.o. i ugovorene mjesečne bruto plaće,

 

-da tuženik protutužbom traži isplatu (vraćanje) iznosa od 147.200,00 kn/19.536,80 eur koji je tuženik po osnovi otpremnine isplatio tužiteljici donošenjem odluke o otkazu,

 

-da tužiteljica prijedlog za ovrhu za vraćanje na rad nije podnijela; da je punomoćnik tužiteljice drugostupanjsku presudu primio 2. listopada 2018. te da bi prekluzivni rok od 60 dana propisan odredbom čl. 268. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 - dalje OZ) istekao 2. prosinca 2018., odnosno da tužiteljica nakon 3. prosinca 2018. nema pravo na isplatu naknade plaće zbog nezakonitog otkaza zbog nepodnošenja prijedloga za ovrhu.

9. Uvidom u obračunske liste plaće koja je tužiteljici isplaćena kod drugog poslodavca u razdoblju od ožujka 2017. do kraja rujna 2018. kao i na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke utvrdio je pripadajuću razliku naknade plaće u iznosima pobliže navedenim u izreci.

10. Zahtjev tužiteljice za isplatu naknade plaće za listopad 2018. odbio je kao neosnovan, uz obrazloženje da je tuženik dopisom od 2. listopada 2018. pozvao tužiteljicu da se javi u službene prostorije tuženika u Z., da tužiteljica po tom dopisu tuženika nije postupila, obrazlažući da ju je tuženik prema pravomoćnoj presudi bio dužan vratiti na poslove radnog mjesta s mjestom rada u Z.. Sud je ocijenio da je tužiteljica primitkom navedenog dopisa tuženika imala mogućnost vratiti se na rad koju mogućnost nije iskoristila slijedom čega je zaključio da nema pravo na naknadu plaće za listopad 2018.

11. Odlučujući o protutužbenom zahtjevu, prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica u obvezi tuženiku vratiti isplaćenu otpremninu u iznosu od 147.200,00 kn, u primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) uz obrazloženje da budući je pravomoćnom presudom suda odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom, više ne postoji pravna osnova po kojoj tužiteljica može zadržati isplaćenu otpremninu, dok je primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

13. Tužiteljica u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže navodima da razlozi pobijane presude u odnosu na odbiće zahtjeva za isplatu naknade plaće za listopad 2018., te u odnosu na usvajanje protutužbenog zahtjeva za vraćanje otpremnine nisu jasni, odnosno da su ti razlozi proturječni. Također navodi da je tužbenim zahtjevom za listopad 2018. tražila isplatu naknade plaće u iznosu od 6.426,98 kn, dok da je sud u točki II izreke odbio zahtjev za isplatu naknade plaće za taj mjesec u iznosu od 6.087,00 kn.

 

14. Opisani žalbeni navodi tužiteljice nisu osnovani, jer je prvostupanjski sud, djelomično prihvaćajući, a djelomično odbijajući tužbeni zahtjev tužiteljice te prihvaćajući u cijelosti protutužbeni zahtjev u presudi naveo odlučne činjenice o kojima ovisi odluka o tim zahtjevima, zauzeo je pravna shvaćanja u vezi osnovanosti, odnosno neosnovanosti tih zahtjeva, te stoga presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

15. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da je tužbenim zahtjevom za listopad 2018. tražila isplatu naknade plaće u iznosu od 6.426,98 kn, a da je sud odbio zahtjev za taj mjesec u iznosu od 6.087,00 kn treba reći da iz stanja u spisu proizlazi da je tužiteljica u žalbi podnesenoj protiv ranije prvostupanjske presude (list 118) izričito navela da za mjesec listopad 2018. traži isplatu naknade plaće od 6.087,00 kn pa kako tužiteljica nije podnijela prijedlog za donošenje dopunske presude za isplatu razlike iznosa od 339,98 kn treba smatrati, da je tužiteljica taj dio zahtjeva, preko iznosa od 6.087,00 kn povukla.

 

16. Tuženik u žalbi također ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže navodima da je tužiteljica tužbom tražila isplatu iznosa od 224.314,00 kn pa kada da se dio tužbenog zahtjeva za listopad 2018. koji je sud odbio u iznosu od 6.087,00 kn odbije od tog (traženog) iznosa, proizlazi da se radi o iznosu od 218.227,00 kn, a ne o iznosu od 210.941,45 kn koji je sud dosudio pobijanom presudom.

 

17. Točni su navodi tuženika da je tužiteljica tužbom tražila isplatu ukupnog iznosa od 224.314,00 kn, da je ranijom prvostupanjskom presudom tužiteljici dosuđen iznos od 210.941,45 kn, a odbijen iznos od 6.087,00 kn, pa proizlazi da je sud ranijom presudom odlučio o zahtjevu tužiteljice u iznosu od 217.028,45 kn te da je preostali dio zahtjeva do 224.314,00 kn trebao odbiti. Međutim, kako tužiteljica u odnosu na to nije tražila donošenje dopunske presude, treba smatrati da je tužiteljica taj dio zahtjeva također povukla, slijedom čega je, sud, pravilno u nastavku postupka nakon donošenja ukidnog rješenja raspravljao o ukupnom zahtjevu tužiteljice od 217.028,45 kn, pa utoliko, nema proturječnosti između izreke i obrazloženja presude.

 

18. Nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji je sud pravilno djelomično prihvatio, a djelomično odbio, kao i o protutužbenom zahtjevu koji je sud pravilno prihvatio, dok su djelomično osnovani žalbeni navodi tužiteljice u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška. 

 

19. Zahtjev tužiteljice za isplatu naknade plaće za razdoblje od srpnja 2016. do kraja veljače 2017. u ukupnom iznosu od 210.941,45 kn pravilno je prihvaćen kao osnovan u okviru odredbe čl. 95. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 - dalje ZR), a prema kojoj odredbi radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

 

20. Naime, u situaciji kada je pravomoćnom presudom suda tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu utvrđena nedopuštenom, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade plaće zbog nezakonitog otkaza u navedenom razdoblju, jer se radnopravni status tužiteljice vraća u stanje kakvo je bilo prije otkazivanja. Visina pripadajuće naknade plaće za razdoblje od srpnja 2016. do kraja veljače 2018. u iznosu od 11.300,00 kn bruto mjesečno pravilno je utvrđena, jer su stranke ugovorom o radu ugovorile osnovnu mjesečnu plaću u tom bruto iznosu.

 

21. Za preostalo razdoblje od ožujka 2017. do rujna 2017., a u kojem razdoblju je tužiteljica bila u radnom odnosu kod drugog poslodavca, društva H. d.o.o., tužiteljica ima pravo na isplatu razlike naknade plaće, i to između plaće koju bi ostvarivala kod tuženika i plaće koju je ostvarila kod drugog poslodavca. Pojedine pripadajuće iznose razlike naknade plaće prvostupanjski sud je pravilno utvrdio uvidom u obračunske liste za plaću kao i na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvene vještakinje i to za svaki mjesec tog razdoblja oduzimanjem iznosa plaće koju je tužiteljica primila kod drugog poslodavca od iznosa od 11.300,00 kn bruto mjesečno koju bi ostvarila kod tuženika. Radi se o iznosima razlike koji su navedeni u tablici – nalazu vještakinje u koloni "bruto 1" (list 92 – 93), pri čemu je tužiteljici dosuđen točan iznos razlike naknade plaće za pojedini mjesec kao i u ukupnom zbroju od 210.941,45 kn.

 

22. S tim u vezi, a budući da vještakinja u nalazu i mišljenju navodi iznose plaće u bruto 1 i bruto 2 koje je tužiteljica ostvarila kod drugog poslodavca u razdoblju od ožujka 2017. do rujna 2018., treba reći da bruto 1 označava neto iznos na kojeg se dodatno obračunavaju mirovinsko i zdravstveno osiguranje, prirez i porezi, dok bruto 2 iznos sastoji se od iznosa bruto 1 i doprinosa za zdravstveno osiguranje, pa je stoga prvostupanjski sud pripadajuću razliku naknade plaće u tom razdoblju pravilno utvrdio oduzimajući od iznosa 11.300,00 kn bruto iznose plaće navedene u koloni bruto 1 koje je tužiteljica ostvarila kod drugog poslodavca.

 

23. S obzirom na okolnost da tužiteljica prijedlog za ovrhu radi vraćanja na rad nije podnijela, a da iz stanja u spisu proizlazi da je punomoćnik tužiteljice drugostupanjsku odluku u radnom sporu primio 2. listopada 2018. i da je prekluzivni rok od 60 dana iz odredbe čl. 268. OZ-a u kojem je tužiteljica morala podnijeti prijedlog za ovrhu radi vraćanja na rad istekao 2. prosinca 2018., tužiteljica svakako ima pravo na isplatu naknade plaće za razdoblje od srpnja 2016. do rujna 2018. pa žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na točku I izreke pobijane presude nisu osnovani.         

 

24. Žalbeni navodi tuženika o tome da tužiteljica nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva nisu osnovani. Naime, iako je ovaj sud u ukidnoj odluci naložio prvostupanjskom sudu provođenje dopunskog vještačenja, kraj činjenice da tužiteljica, na kojoj je bio teret dokazivanja, dopunsko vještačenje nije predložila, prvostupanjski sud je na temelju naprijed navedenih podataka pravilno utvrdio pripadajuću naknadu plaće u razdoblju od srpnja 2016. do kraja rujna 2018. Tužiteljica je visinu naknade plaće za razdoblje od srpnja 2016. do kraja veljače 2017. dokazala prilaganjem Ugovora o radu kojeg je zaključila s tuženikom, a iz kojeg proizlazi da je njezina mjesečna plaća ugovorena u bruto iznosu od 11.300,00 kn, dok je, za preostalo razdoblje, od ožujka 2017. do kraja rujna 2018. visinu pripadajuće razlike naknade plaće u dovoljnoj mjeri dokazala ispravama priloženim u spis, kao i na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja.

 

25. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio zatezne kamate na cjelokupni iznos naknade bruto plaće.

 

26. Naime, prema odredbi čl. 45. st. 1., 2., 4. i 5. u vezi s čl. 14. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine"  broj 177/04 – 143/14 – dalje ZPD) i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 95/05 – 157/15) plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, pa tužiteljica ne može ostvariti pravo na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, kao sastavnog dijela bruto plaće, odnosno naknade plaće, jer taj dio, dospijeva na naplatu tek isplatom naknade plaće.

 

27. Stoga je, samo u tom dijelu djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu u točki I izreke trebalo preinačiti i navedeni dio zahtjeva tužiteljice odbiti kao neosnovan.   

 

28. Žalbeni navodi tužiteljice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odbiće tužbenog zahtjeva za isplatu razlike naknade plaće za listopad 2018. nisu osnovani. Prvostupanjski sud je pravilno uvidom u dopis tuženika od 2. listopada 2018., koji je tužiteljica nesporno primila, pozvao tužiteljicu na rad u izvršenju pravomoćne presude suda, budući da iz sadržaja navedenog dopisa jasno proizlazi da se u istome navodi povratak na rad, pri čemu je tuženik pozvao tužiteljicu da  se 9. listopada 2018. u 14,00 sati javi u službene prostorije tuženika u Z. i donese odgovarajuću dokumentaciju radi reguliranja radnopravnog statusa. Nije sporno da tužiteljica po tom dopisu tuženika nije postupila, odnosno otišla u sjedište tuženika u Z., radi reguliranja radnopravnog statusa, a također nije sporno da tužiteljica nije podnijela ni prijedlog za ovrhu za vraćanje na rad iz čega treba zaključiti da tužiteljica nije imala namjeru nastaviti radni odnos, odnosno vratiti se na rad kod tuženika. Okolnost, da je sukladno sklopljenom Ugovoru o radu radno mjesto tužiteljice bilo u Z., a zbog čega tužiteljica prema vlastitim navodima nije postupila po dopisu tuženika od 2. listopada 2018. i javila se u službene prostorije tuženika u Z., nije opravdan razlog jer je tužiteljica, prema navedenom dopisu tuženika trebala postupiti, tuženik je tim dopisom iskazao namjeru za dobrovoljno izvršenje pravomoćne presude i vraćanje tužiteljice na rad. U takvim okolnostima tužiteljica nema pravo na isplatu naknade plaće za listopad 2018., pa je sud ovaj dio tužbenog zahtjeva pravilno odbio kao neosnovan, a žalbeni navodi tužiteljice o suprotnom nisu osnovani.   

 

29. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio protutužbeni zahtjev te naložio tužiteljici isplatiti (vratiti) tuženiku iznos od 147.200,00 kn/19.536,80 eur, koji iznos je tužiteljici isplaćen po osnovi otpremnine prilikom otkazivanja ugovora o radu.

 

30. Pritom se prvostupanjski sud pravilno u obrazloženju presude odlučujući o navedenom zahtjevu pozvao na odredbe čl. 1111. ZOO-a koja odredba regulira opće pravilo o stjecanju bez osnove, a prema kojoj obveza vraćanja, odnosno nadoknadne vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

31. U situaciji kada je pravomoćnom odlukom suda utvrđeno da je tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, tužiteljica  ne može zadržati primljeni iznos otpremnine, koji joj je tuženik isplatio upravo zbog otkazivanja ugovora o radu. Kako je, dakle, odluka o otkazu utvrđena nezakonitom, radnopravni status tužiteljice vraća se u stanje prije otkazivanja, kao da otkaza nije bilo pa tužiteljica ne može zadržati primljenu otpremninu, jer je otpala osnova (zakonita odluka o otkazu) da bi tužiteljica otpremninu mogla zadržati.

 

32. Tuženiku je pravilno dosuđena zatezna kamata u tijeku od podnošenja protutužbe (18. prosinca 2018.) u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, s time da je navedeni dio točke III prvostupanjske presude dopunjen tako da zatezna kamata teče od 18. prosinca 2018. kada je podnesena protutužba.

 

33. Žalbeni navodi tužiteljice u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška djelomično su osnovani. Prema shvaćanju ovog suda i tužiteljica i tuženik su djelomično uspjeli u parnici, i to tužiteljica djelomično u odnosu na tužbeni zahtjev, dok tužiteljica u odnosu na protutužbeni zahtjev nije uspjela. Tuženik nije uspio u parnici u odnosu na točku I izreke presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za isplatu razlike plaće za razdoblje od srpnja 2016. do rujna 2018., a zbog odbića dijela zahtjeva tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj naknadni plaće posebni troškovi nisu nastali. Tuženik je također u cijelosti uspio u parnici s protutužbenim zahtjevom. Kada se ima u vidu da punomoćnici stranaka s obzirom na vrijednost tužbenog i vrijednost protutužbenog zahtjeva imaju pravo na nagradu sukladno odvjetničkoj Tarifi za obavljene radnje u postupku u jednakom iznosu, po 2.500,00 kn uvećano za PDV da se tijekom cijelog postupka raspravljalo o tužbi i o protutužbi opravdano je da svaka stranka snosi svoj trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u smislu odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a.

 

34. Međutim, tužiteljica bez obzira na djelomičan uspjeh u parnici ima pravo na naknadu troškova postupka za predujam za knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 3.000,00 kn jer je provođenje knjigovodstvenog vještačenja bilo potrebno za odlučivanje o tužbenom zahtjevu pa taj parnični trošak tužiteljici treba priznati u cijelosti.

 

35. Stoga je djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice odluka o naknadi parničnog troška preinačena kao u izreci ove presude.

 

36. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, dok su primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a, zahtjevi stranaka za naknadu žalbenog troška odbijeni, budući da ni tužiteljica, a ni tuženik u odnosu na odluku o glavnoj stvari sa žalbama nisu uspjeli, odnosno radi se o razmjerno neznatnom uspjehu u žalbenom postupku, tužiteljice u odnosu na parnični trošak, a tuženika u odnosu na zatezne kamate.  

 

 

U Rijeci 14. ožujka 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić, v.r.