Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1142/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. B. V., iz K., OIB: ...., 2. F.

V., iz K., OIB: ..., koje zastupa punomoćnica N.T, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Š- i partneri d.o.o. iz Z-, protiv tuženika I- F., iz Z., . OIB: .., kojeg zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u S., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku,Stalna služba u Korčuli poslovni broj P-279/2015 od 19. ožujka 2021. u sjednici vijeća 7. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj P-279/2015 od 19. ožujka 2021. u točkama I i II izreke u cijelosti te u točki III izreke djelomično za tuženiku dosuđen parnični trošak u iznosu od 11.015,62 kn sa zateznom kamatom.

II Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke III izreke za dosuđen parnični trošak tuženiku preko iznosa od 11.015,62 kn sa zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.529,38 kn (preko iznosa od 11.015,62 kn do iznosa od 14.545,00 kn) s zateznom kamatom.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima žalbeni trošak u iznosu od 312,50 kn u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu žalbenog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništav Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 6. svibnja 1987. sklopljen između M. V. i K. V., kao primateljica uzdržavanja i I. V.kao davateljice uzdržavanja a glede obiteljske kuće upisane u zk. ul. ..k.o. K. a identificirane kao čest. zgr. .. zajedno s pripadajućim zemljištem kao i svih pokretnina koje se nađu u kući. Odbijen je i tužbeni zahtjev za predaju tužiteljima u posjed navedene kuće kao i pokretnina koje su bile u kući u momentu smrti I.P..

2. Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništav Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 7. listopada 1997. sklopljen između tuženika (kao davatelja uzdržavanja) te I. V. i M. V. (kao primateljica uzdržavanja), a glede iste nekretnine kao i pokretnina koje se nađu u kući, kao i zahtjev za predaju u posjed tužiteljima navedene nekretnine i pokretnina koje su bile u kući u momentu smrti I. P.. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja na naknadu parničnog troška.

3. Točkom III izreke naloženo je tužiteljima na jednake dijelove naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 14.545,00 kn sa zateznom kamatom.

4. Protiv te presude žalbu su podnijeli tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćenjem tužbenog zahtjeva te obveže tuženika na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba je djelomično osnovana i to samo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništav Ugovor o doživotnom uzdržavanju, sklopljen 6. svibnja 1987. između M. V. i K. V.kao primateljica uzdržavanja i I. V. kao davateljice uzdržavanja u odnosu na obiteljsku kuću u K. zk. ul. .... k.o. K. čest. zgr. .. i sve pokretnine koje se u kući nađu, zahtjev za utvrđenje da je ništav Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 7. listopada 1997. između tuženika kao davatelja uzdržavanja te I. V. i M. V.i kao primateljica uzdržavanja u odnosu na istu nekretninu i pokretnine, uz zahtjev za predaju u posjed tužiteljima navedene obiteljske kuće kao i svih pokretnina koje su bile u kući u trenutku smrti I. P..

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da su tužitelji nećaci M. V., K. V.i I. V. udate P.,

- da su M. V., K.V. i I. V. sestre,

- da je K. V. umrla 16. veljače 1997., M. V. 1. veljače 1999. a I. V.i

27. veljače 2004.,

- da se Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 6. svibnja 1987. I. V. kao davateljica uzdržavanja obvezala doživotno uzdržavati svoje sestre M. V. i K.

V.; da su se M. V. i K. V. kao primateljice uzdržavanja obvezale I. V.predati u vlasništvo svoje suvlasničke dijelove na nekretnini, kući u K. čest. zgr. .... k.o. K., dok da se ugovorom od 7. listopada 1997. tuženik obvezao doživotno uzdržavati M. i I. V., za što sumu one predale u vlasništvu suvlasničke dijelove na istoj nekretnini,

- da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 6. svibnja 1987. ovjeren od suca Općinskog suda u K. A. Ž. 8. svibnja 1987. pod brojem OV-14/87, a Ugovor o doživotnom uzdržavanju od7. listopada 1997. od suca istoga suda V. D.,

- da tužitelji u tužbi obrazlažući razloge ništavnosti Ugovora od 6. svibnja 1987. navode da je isti u protivnosti s prisilnim propisima odnosno Zakonom o osobnom imenu s obzirom na osobno ime I. V., koja je po udaji imala prezime P.; zatim da K. V. u vrijeme sklapanja tog Ugovora nije bila sposobna za rasuđivanje zbog duševne bolesti, a I.V.da je već 1952. proglašena nesposobnom za rad i privrjeđivanje 70% s dijagnozom Psihoneurosis depresiva,

- da u odnosu na Ugovor od 7. listopada 1997. tvrde da M. V. i I. V. kao primatelji uzdržavanja u vrijeme sklapanja tog Ugovora nisu bile sposobne za rasuđivanje zbog njihovog zdravstvenog stanja; da je Ugovor ništav iz razloga jer da je M. V. tim Ugovorom svoj suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini prepustila u vlasništvo tuženiku, iako da je isti već ranije Ugovorom od 6. svibnja 1987. prepustila I. V. kao davateljici uzdržavanja iz tog Ugovora,

- da tužitelji tvrde da tuženik obveze iz Ugovora od 7. listopada 1997. nije izvršavao s obzirom da je živio u Z. a primateljice uzdržavanja na K.; da je tuženiku bilo poznato da su primateljice uzdržavanja živjele u lošim i teškim životnim uvjetima pa da je taj Ugovor ništav zbog protivnosti moralu društva.

9. Ocjenom izvedenih dokaza sud je zaključio da su oba Ugovora sklopljena na zakonit način te svaki ovjeren pred sucem Općinskog suda u Korčuli.

10. Otklonio je kao neosnovane navode tužbe o ništavosti oba ugovora u odnosu na osobno ime I. V. udate P. uz obrazloženje da je I. V. kratko vrijeme bila u braku, da u pravilu udato prezime P. nije koristila te da ugovori nisu u protivnosti s Zakonom o osobnom imenu.

11. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor od 7. listopada 1997. ništav zbog okolnosti što je M. V. kao primateljica uzdržavanja iz Ugovora od 6. svibnja 1987. tim Ugovorom u cijelosti propustila svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine I. V. kao davateljici uzdržavanja te da s obzirom na to nije mogla više raspolagati svojim suvlasničkim dijelom i prepustiti ga u vlasništvo tuženiku na temelju Ugovora od 7. listopada 1997. zaključuje je da se ne radi o razlogu za ništavost Ugovora od 7. listopada 1997.

12. U odnosu na pitanje valjanosti spornih ugovora s obzirom na sposobnost za rasuđivanje K. V., M. V. i I. V. prilikom sklapanja oba Ugovora, ocjenom iskaza saslušanih svjedoka, uvidom u medicinsku dokumentaciju u spisu zaključio je da su iste bile sposobne za rasuđivanje, odnosno da tužitelji suprotno nisu dokazali, a isto tako da Ugovor od 7. listopada 1997. nije protivan moralu sve u smislu čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) pa je zbog tih razloga tužbene zahtjeve odbio kao neosnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

13. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev su jasni i u skladu sa izvedenim dokazima te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

15. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno budući da je prema stanju u spisu prvostupanjski sud proveo sve predložene dokaze te je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 103. st. 1. ZOO-a kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

16. Tužitelji u žalbi osporavaju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da su K., M. i I.V. bile sposobne za rasuđivanje u vrijeme sklapanja oba sporna ugovora.

17. Opisani žalbeni navod nije osnovan, jer iz izvedenih dokaza te njihove pravilne ocjene koju je dao prvostupanjski sud proizlazi da su oba ugovora ovjerena po sucu Općinskog suda u Korčuli, na zakonit način, i to ugovor od 6. svibnja 1987. pred sucem A. Ž., a ugovor od 7. listopada 1997. pred sucem V. D., pri čemu je V. D. saslušan i kao svjedok, a iz njegovog iskaza koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio proizlazi da je sestre V. poznavao, osobito I. V., da je prilikom ovjere ugovora od 7. listopada 1997. u razgovoru sa M. V. i I. V. zaključio da su sposobne za rasuđivanje što je konstatirao i u ovjeri ugovora. Sud je nadalje pravilno na temelju iskaza svjedoka N. R., obiteljskog liječnika sestara V., koji je izvršio uvid i u pribavljeni zdravstveni karton pravilno zaključio da je prema navodima spomenutog svjedoka I.

V.i normalno funkcionirala sve do par mjeseci prije njezine smrti 2004., da je M. i I. V.liječio od 1997. ili 1998., s time da je u odnosu na M. V. naveo da s njom nije imao komunikaciju jer da je ista inače bila nekomunikativna osoba, dok je svjedok uvidom u zdravstveni karton utvrdio da se u istome navodi da je za K. V. konstatirano da je kod njega bila 1997., da je bolovala od psihoorganskog sindroma i parkinsonove bolesti, da se za M. V. u kartonu nalazi samo jedan nalaz dermatologa iz 1994., da je K. V. 1997. propisana terapija za Parkinsonovu bolest i za moždanu cirkulaciju koju je propisao po preporuci neuropsihijatrice dr. B. B. R.. Ocjenom iskaza svjedokinje B. B.R. u bitnom je utvrdio da je ista iskazala da je jednom pregledala K. V.i to na zamolbu nekoga od njezine rodbine kada je bila u kućnoj posjeti i pregledala K. kada s njom nije uspjela komunicirati, a nakon izvršenog uvida u zdravstvene kartone spomenuta svjedokinja je iskazala da se u istome nalazi njezin nalaz iz kojeg proizlazi da je K. V. svjesna, slabije orijentirana, slabije kontaktibilna, da se uglavnom radi o psihoorganskom sindromu (kronični moždani sindrom, slika teške demencije).

18. Sud je nadalje pravilno utvrdio da je Opća bolnica D.na traženje suda dostavila otpusnice, povijest bolesti za I. V.i, dok da medicinsku dokumentaciju za M. i K. V. ne posjeduje, dok je pravilno uvidom u dopis Opće bolnice Š., Služba psihijatrije od 18. kolovoza 2009. utvrdio da je K.V.liječena u toj ustanovi od 22. – 25. kolovoza 1952. pod dijagnozom psihosis depresiva, da iz dopisa Kliničkog bolničkog centra, Psihijatrijske klinike Z. proizlazi da je K. V. bila liječena na Klinici za psihijatriju od 1. svibnja – 7. lipnja 1953. pod dijagnozom Sch., dok da druge medicinske dokumentacije za nju nema. Sud je nadalje pravilno u odnosu na I. V. utvrdio uvidom u potvrdu Kotarskog zavoda za socijalno osiguranje D. od 4. listopada 1958. da je ista proglašena potpuno nesposobnom za rad i privređivanje preko 75% trajno, da je K. V. proglašena potpuno nesposobnom za rad i privređivanje preko 75% za duže od godinu dana. Cijeneći nadalje iskaz svjedoka D. U., odvjetnika u K., u bitnom je utvrdio da je isti sastavio sporni ugovor od 7. listopada 1997., da je prije sklapanja ugovora razgovarao s I. V. i M. V., da je pritom I. V. "vodila glavnu riječ", a uz to da je I. V. zastupao i u predmetu povrata nacionalizirane imovine, te naveo da je ista bila osoba koja vrlo dobro zna što ima, svjesna svojih postupaka pri čemu je svjedok ukazao da ukoliko bi uočio da bilo koji od ugovornika nije sposoban za rasuđivanje, sporni ugovor ne bi sastavio.

19. Na temelju ovako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelji nisu dokazali da su sestre V. prilikom sklapanja spornog ugovora od 6. svibnja 1987., te M. V. i I. V. prilikom sklapanja ugovora od 7. listopada 1997. bile nesposobne za rasuđivanje, odnosno zaključio je da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su iste prilikom sklapanja navedenih ugovora bile sposobne za rasuđivanje, te da se ne radi o ništavom ugovoru zbog nesposobnosti za rasuđivanje, a ovaj zaključak kao pravilan prihvaća i ovaj sud, jer proizlazi iz stanja u spisu te pravilne ocjene izvedenih dokaza, a koja žalbenim navodima tužitelja ničim nije doveden u sumnju.

20. Tužitelji u žalbi ukazuju da iz iskaza saslušanih svjedoka M. B., M. D., Đ. V. proizlazi da su svjedokinje M. B. i M. D., kao medicinske sestre Doma zdravlja u K. povodom višekratnih poziva dolazile u kuću sestara V., te navela da o njima nitko nije skrbio, da su iste živjele u potpuno nehigijenskim uvjetima, da je kuća bila zapuštena, da je zbog toga Dom zdravlja bio prisiljen deratizirati ambulantu ili automobil nakon što su sestre prevozili vozilom. Također ukazuju da je sud propustio u obrazloženju presude ocijeniti iskazeovih svjedoka.

21. Žalbeni navodi tužitelja da sud u obrazloženju presude posebno nije ocijenio iskaze navedenih svjedoka su točni, međutim iz iskaza ovih svjedoka ne proizlaze činjenice koje bi utjecale na drugačiji zaključak suda o sposobnosti sestara V.za rasuđivanje, pa utoliko, iskazi ovih svjedoka, radi utvrđivanje ove sporne činjenice a o kojoj je sud pravilno zaključio na temelju ocjene svih drugih naprijed navedenih dokaza ne dovode u sumnju pravilnost zaključka da sporniugovori nisu ništavi zbog nesposobnosti sestara V. za rasuđivanje.

22. Tužitelji u žalbi navode da je sporni ugovor od 7. listopada 1997. ništav zbog protivnosti moralu društva te u vezi s tim navode da tuženik ima prebivalište u Z., da obveze iz ugovora nije izvršavao, da mu je bilo poznato u kakvim uvjetima M. V. i I.

V. žive te s obzirom na to zaključuju da je pogrešan zaključak suda o tome da se ne radi o ugovoru koji je protivan moralu društva, te ukazuju da je tuženik postupao nemoralno budući da je znao da svoje obveze iz ugovora neće izvršavati i da je na taj način za sebe pribavio znatnu imovinsku korist, a u vezi s tim pozivaju se i na sudsku praksu Vrhovnog suda RH u presudi broj Rev-92/07 od 15. veljače 2007.

23. Iz stanja u spisu i provedenog dokaznog postupka proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o istoj situaciji koju ima u vidu citirana presuda Vrhovnog suda RH. Iz dokaznog postupka ne proizlazi da je tuženik iskoristio težak položaj primateljica uzdržavanja radi pribavljanja imovinske koristi, jer u konkretnom slučaju, I.

V. umrla je u veljači 2004. Tvrdnje tužitelja da tuženik nije izvršavao obveze iz ugovora nemaju za posljedicu ništavost ugovora, a uz to treba reći da iz sadržaja ugovora od 7. listopada 1997. proizlazi da između ugovornih strana nije ugovorena zajednica života. Prema shvaćanju ovog suda radi neizvršavanja obveza iz ugovora o doživotnom uzdržavanju može se tražiti raskid ugovora, te ugovor zbog toga nije ništav, a prema stanju u spisu, M. i I. V. raskid spornog ugovora nisu nikada tražile.

24. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da okolnost da je M. V. ranijim ugovorom od 6. svibnja 1987. svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine propustila u vlasništvu I.V. koji suvlasnički dio je kasnijim ugovorom od 7. listopada 1997. prepustila u vlasništvo tuženika, nema za posljedicu ništavnost ugovora. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da oba ugovora nisu ništava zbog okolnosti vezano uz osobno ime I. V. udane P., budući da iz cjelokupnog stanja u spisu proizlazi da nema dvojbe da su I. V.i i I. P. ista osoba pri čemu je I. V. zbog kratkog trajanja braka udato prezime P. povremeno koristila.

25. Slijedom svega obrazloženog, budući da su sporni ugovori sastavljani u propisanoj formi, ovjereni, svaki po sucu općinskog suda, da su ugovorne strane kako prilikom sklapanja ugovora od 6. svibnja 1987. te M. i I.V. prilikom sklapanja ugovora od 7. listopada 1997., bile sposobne za rasuđivanje te kako ne postoje razlozi za ništavost ugovora propisani odredbom čl. 103. st. 1. ZOO-a prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

26. Osnovani su žalbeni navadi tužitelja u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška. Prema vrijednosti predmeta spora od 10.000,00 kn naznačenoj u tužbi, koju sud nije utvrdio u drugoj visini, sud je pogrešno postupio kada je tuženiku za poduzete radnje u postupku po punomoćniku odvjetniku priznao nagradu u iznosu od 1.000,00 kn, budući da nagrada odvjetnika prema toj vrijednosti spora iznosi750,00 kn sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 – dalje: Tarifa).

27. S obzirom na to, a budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio za koje radnje tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška, tuženiku za jedanaest radnji primjenom Tbr. 7. t. 1. Tarife u iznosu od 750,00 kn pripada naknada u iznosu od 8.250,00 kn te za tri radnje primjenom Tbr. 9. 5. Tarife za svaku po 187,50 kn iznos od 562,50 kn što zbrojeno iznosi 8.812,50 kn, za PDV-e treba priznati iznos od 2.203,12 kn ili sveukupno 11.015,62 kn koji je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja te preinačenjem pobijane presude u točki III izreke trebalo dosuditi tuženiku a u preostalom dijelu za iznos od 3.529,38 kn odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

28. Tužitelji su djelomično uspjeli sa žalbom i to samo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška pa im je primjenom Tbr. 10. t. 5. u vezi Tbr. 7. toč. 1. i ožalbenog dijela parničnog troška priznata nagrada za sastav žalbe s PDV-om u iznosu od 312,50 kn, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan.

29. Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredi čl. 368. st. 1. čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Rijeci 7. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić