Republika Hrvatska
Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški
Nova Gradiška
Poslovni broj: 13 P-104/2021-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji Jasni Bratek u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz O., OIB…, zastupanog po odvjetnicima O. d. J. i dr. j.t.d. iz N. G. protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB…, zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, 31. svibnja 2022. nakon dokončane javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika J. J., odvjetnice iz N. G. te objave odluke 7. srpnja 2022. istoga dana
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba čl.4. Ugovora o kreditu broj 9012537198 sklopljenog 26.svibnja 2007. između tužitelja T. B., OIB…, O. kao korisnika kredita i kreditora P. b. Z. d.d., OIB…, Z., u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamate u skladu s Odlukom Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. toč.2. Ugovora o kreditu broj 9012537198 sklopljenog dana 26.svibnja 2007. između tužitelja T. B., OIB…O. kao korisnika kredita i kreditora P. b. Z. d.d., OIB…, Z. i to u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.
III Nalaže se tuženiku P. b. Z. d. d., OIB… Z. da tužitelju T. B., OIB…, O. na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćene glavnice isplati iznos od 23.467,31 kuna ( dvadeset tri tisuće četiri stotine šezdeset sedam kuna trideset jednu lipu) sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. srpnja 2015. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do isplate po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to kako slijedi:
- na iznos od 2,81 kuna od 30.11. 2007. do isplate,
- na iznos od 17,38 kuna od 31.01. 2008.do isplate,
- na iznos od 33,22 kuna od 29.02. 2008. do isplate,
- na iznos od 53,80 kuna od 31.03 2008. do isplate
- na iznos od 19,89 kuna od 30.04. 2008.do isplate,
- na iznos od 12,42 kuna od 31.05. 2008. do isplate,
- na iznos od 23,48 kuna od 30.06. 2008. do isplate,
- na iznos od 1,51 kuna od 31.07. 2008.do isplate
- na iznos od 2,75 kuna od 31.08.2008. do isplate,
- na iznos od 15,71 kuna od 30.09. 2008. do isplate
- na iznos od 124,36 kuna od 31.10. 2008. do isplate
- na iznos od 51,09 kuna od 30.11. 2008. do isplate,
- na iznos od 129,29 kuna od 31.12. 2008. do isplate,
- na iznos od 141,25 kuna od 31.01.2009. do isplate,
- na iznos od 146,48 kuna od 28.02.2009. do isplate,
- na iznos od 130,01 kuna od 31.03. 2009. do isplate,
- na iznos od 132,63kuna od 30.04. 2009. do isplate,
- na iznos od 111,17 kuna od 31.05. 2009. do isplate,
- na iznos od 92,86 kuna od 30.06. 2009. do isplate,
- na iznos od 96,96 kuna od 31.07. 2009. do isplate,
- na iznos od 107,51 kuna od 31.08. 2009. do isplate,
- na iznos od 106,32 kuna od 30.09. 2009. do isplate,
- na iznos od 96,25 kuna od 31.10. 2009. do isplate,
- na iznos od 115,10 kuna od 30.11. 2009. do isplate,
- na iznos od 128,85 kuna od 31.12. 2009. do isplate,
- na iznos od 150,95 kuna od 31.01. 2010. do isplate,
- na iznos od 145,19 kuna od 28.02. 2010. do isplate,
- na iznos od 173,74 kuna od 31.03 2010. do isplate,
- na iznos od 167,50 kuna od 30.04. 2010. do isplate,
- na iznos od 180,52 kuna od 31.05. 2010. do isplate,
- na iznos od 266,94 kuna od 30.06. 2010. do isplate,
- na iznos od 248,47 kuna od 31.07. 2010. do isplate,
- na iznos od 298,28 kuna od 31.08. 2010. do isplate,
- na iznos od 282,27 kuna od 30.09. 2010. do isplate,
- na iznos od 248,35 kuna od 31.10.2010. do isplate,
- na iznos od 313,94 kuna od 30.11. 2010. do isplate,
- na iznos od 395,60 kuna od 31.12. 2010. do isplate,
- na iznos od 339,32 kuna od 31.01. 2011. do isplate,
- na iznos od 359,74 kuna od 28.02. 2011. do isplate,
- na iznos od 332,29 kuna od 31.03. 2011. do isplate,
- na iznos od 336,42 kuna od 30.04. 2011. do isplate,
- na iznos od 445,56 kuna od 31.05. 2011. do isplate,
- na iznos od 452,91 kuna od 30.06. 2011. do isplate,
- na iznos od 547,09 kuna od 31.07. 2011. do isplate,
- na iznos od 501,43 kuna od 31.08. 2011. do isplate,
- na iznos od 451,08 kuna od 30.09. 2011. do isplate,
- na iznos od 444,79 kuna od 31.10. 2011. do isplate,
- na iznos od 440,32 kuna od 30.11. 2011. do isplate,
- na iznos od 462,45 kuna od 31.12. 2011. do isplate,
- na iznos od 485,72 kuna od 31.01. 2012. do isplate,
- na iznos od 487,47 kuna od 29.02. 2012. do isplate,
- na iznos od 471,87 kuna od 31.03. 2012. do isplate,
- na iznos od 479,59 kuna od 30.04. 2012. do isplate,
- na iznos od 486,89 kuna od 31.05. 2012. do isplate
- na iznos od 475,31 kuna od 30.06. 2012. do isplate,
- na iznos od 479,20 kuna od 31.07. 2012. do isplate,
- na iznos od 472,68 kuna od 31.08. 2012. do isplate,
- na iznos od 456,11 kuna od 30.09. 2012. do isplate,
- na iznos od 473,61 kuna od 31.10.2012. do isplate,
- na iznos od 483,27 kuna od 30.11. 2012. do isplate,
- na iznos od 479,90 kuna od 31.12. 2012. do isplate,
- na iznos od 442,42 kuna od 31.01. 2013. do isplate,
- na iznos od 474,35 kuna od 28.02. 2013. do isplate,
- na iznos od 475,88 kuna od 31.03. 2013. do isplate
- na iznos od 462,46 kuna od 30.04. 2013. do isplate
- na iznos od 426,71 kuna od 31.05.2013. do isplate,
- na iznos od 425,76 kuna od 30.06. 2013. do isplate,
- na iznos od 433,47 kuna od 31.07. 2013. do isplate,
- na iznos od 447,93 kuna od 31.08. 2013. do isplate,
- na iznos od 470,02 kuna od 30.09. 2013. do isplate,
- na iznos od 458,64 kuna od 31.10.2013. do isplate,
- na iznos od 465,18 kuna od 30.11. 2013. do isplate,
- na iznos od 472,66 kuna od 31.12. 2013. do isplate
- na iznos od 479,71 kuna od 31.01. 2014. do isplate,
- na iznos od 489,65 kuna od 28.02. 2014. do isplate,
- na iznos od 486,64 kuna od 31.03. 2014. do isplate
- na iznos od 475,00 kuna od 30.04. 2014. do isplate
- na iznos od 470,96 kuna od 31.05.2014. do isplate, a sve to u roku od 15 dana.
IV Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
" II Nalaže se tuženiku P. b. Z. d. d., OIB… Z. da tužitelju T. B., OIB…, O. na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćenih kamata isplati iznos od 8.585,86 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. 07. 2015.g. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. 08. 2015.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to kako slijedi:
- na iznos od 38,35 kuna od 31.08. 2007.g. do isplate,
- na iznos od 37,68 kuna od 30.09. 2007.g. do isplate,
- na iznos od 37,63 kuna od 31.10. 2007.g. do isplate,
- na iznos od 38,16 kuna od 30.11. 2007.g. do isplate,
- na iznos od 37,88 kuna od 31.12. 2007.g. do isplate,
- na iznos od 38,54 kuna od 31.01. 2008.g..g. do isplate,
- na iznos od 89,36 kuna od 29.02. 2008.g. do isplate,
- na iznos od 90,90 kuna od 31.03 2008.g. do isplate
- na iznos od 88,36 kuna od 30.04. 2008.g. do isplate,
- na iznos od 87,80 kuna od 31.05. 2008.g. do isplate,
- na iznos od 88,63 kuna od 30.06. 2008.g. do isplate,
- na iznos od 86,98 kuna od 31.07. 2008.g. do isplate,
- na iznos od 87,08 kuna od 31.08. 2008.g. do isplate,
- na iznos od 88,05 kuna od 30.09. 2008.g. do isplate,
- na iznos od 96,20 kuna od 31.10. 2008.g. do isplate
- na iznos od 90,70 kuna od 30.11. 2008.g. do isplate,
- na iznos od 96,57 kuna od 31.12. 2008.g. do isplate,
- na iznos od 97,46 kuna od 31.01.2009.g. do isplate,
- na iznos od 97,86 kuna od 28.02.2009.g. do isplate,
- na iznos od 96,62 kuna od 31.03. 2009.g. do isplate,
- na iznos od 96,82 kuna od 30.04. 2009.g. do isplate,
- na iznos od 95,21 kuna od 31.05. 2009.g. do isplate,
- na iznos od 93,83 kuna od 30.06. 2009.g. do isplate,
- na iznos od 94,14 kuna od 31.07. 2009.g. do isplate,
- na iznos od 94,93 kuna od 31.08. 2009.g. do isplate,
- na iznos od 94,85 kuna od 30.09. 2009.g. do isplate,
- na iznos od 94,09 kuna od 31.10. 2009.g. do isplate,
- na iznos od 95,50 kuna od 30.11. 2009.g. do isplate,
- na iznos od 96,53 kuna od 31.12. 2009.g. do isplate,
- na iznos od 98,19 kuna od 31.01. 2010.g. do isplate,
- na iznos od 97,76 kuna od 28.02. 2010.g. do isplate,
- na iznos od 99,90 kuna od 31.03 2010.g. do isplate,
- na iznos od 99,43 kuna od 30.04. 2010.g. do isplate,
- na iznos od 100,41 kuna od 31.05. 2010.g. do isplate,
- na iznos od 106,89 kuna od 30.06. 2010.g. do isplate,
- na iznos od 105,51 kuna od 31.07. 2010.g. do isplate,
- na iznos od 109,25 kuna od 31.08. 2010.g. do isplate,
- na iznos od 108,04 kuna od 30.09. 2010.g. do isplate,
- na iznos od 105,50 kuna od 31.10.2010.g. do isplate,
- na iznos od 110,42 kuna od 30.11. 2010.g. do isplate,
- na iznos od 116,55 kuna od 31.12. 2010.g. do isplate,
- na iznos od 112,32 kuna od 31.01. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 113,86 kuna od 28.02. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 111,80 kuna od 31.03. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 112,11 kuna od 30.04. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 120,29 kuna od 31.05. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 120,84 kuna od 30.06. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 127,91 kuna od 31.07. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 124,48 kuna od 31.08. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 120,71 kuna od 30.09. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 120,24 kuna od 31.10. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 119,90 kuna od 30.11. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 121,56 kuna od 31.12. 2011.g. do isplate,
- na iznos od 123,31 kuna od 31.01. 2012.g. do isplate,
- na iznos od 123,44kuna od 29.02. 2012.g. do isplate,
- na iznos od 122,27 kuna od 31.03. 2012.g. do isplate,
- na iznos od 122,85 kuna od 30.04. 2012.g. do isplate,
- na iznos od 123,39 kuna od 31.05. 2012.g. do isplate
- na iznos od 122,53 kuna od 30.06. 2012.g. do isplate,
- na iznos od 122,82 kuna od 31.07. 2012.g. do isplate,
- na iznos od 122,33 kuna od 31.08. 2012.g. do isplate,
- na iznos od 121,08 kuna od 30.09. 2012.g. do isplate,
- na iznos od 122,40 kuna od 31.10.2012.g. do isplate,
- na iznos od 123,12 kuna od 30.11. 2012.g. do isplate,
- na iznos od 122,87 kuna od 31.12. 2012.g. do isplate,
- na iznos od 120,06 kuna od 31.01. 2013.g. do isplate,
- na iznos od 122,45 kuna od 28.02. 2013.g. do isplate,
- na iznos od 122,57 kuna od 31.03. 2013.g. do isplate
- na iznos od 121,56 kuna od 30.04. 2013.g. do isplate
- na iznos od 118,88 kuna od 31.05.2013.g. do isplate,
- na iznos od 118,81 kuna od 30.06. 2013.g. do isplate,
- na iznos od 119,39 kuna od 31.07. 2013.g. do isplate,
- na iznos od 120,47 kuna od 31.08. 2013.g. do isplate,
- na iznos od 122,13 kuna od 30.09. 2013.g. do isplate,
- na iznos od 121,27 kuna od 31.10.2013.g. do isplate,
- na iznos od 121,77 kuna od 30.11. 2013.g. do isplate,
- na iznos od 122,33 kuna od 31.12. 2013.g. do isplate
- na iznos od 122,86 kuna od 31.01. 2014.g. do isplate,
- na iznos od 123,60 kuna od 28.02. 2014.g. do isplate,
- na iznos od 123,37 kuna od 31.03. 2014.g. do isplate
- na iznos od 122,50 kuna od 30.04. 2014.g. do isplate
- na iznos od 118,85 kuna od 31.05.2014.g. do isplate, sve u roku od 15 dana od presuđenja. "
VI Nalaže se tuženiku P. b. Z. d. d., OIB… Z. da tužitelju T. B., OIB…, O. naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 8.260,61 Kn sa zakonskim zateznim kamatama po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od presuđenja 7. srpnja 2022. do isplate, a sve to u roku od 15 dana
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio kod ovoga suda tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da mu sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi se utvrdila ništetnom odredba čl. 4.Ugovora o kreditu broj… sklopljenoga 26.svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamate u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila , kojom bi se utvrdila ništetnom odredba čl.6.toč..2. Ugovora o kreditu broj … sklopljenoga 26.svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja te kojom presudom bi se naložilo tuženiku da tužitelju isplati po osnovi preplaćenih kamata iznos od 8.150,00 Kn sa zakonskim zateznim kamatama, te na ime stjecanja bez osnove preplaćene glavnice iznos od 21.469,00 Kn sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
2.U tužbi se između ostalog navodi da je temeljem Ugovora o kreditu broj… sklopljenoga 26.svibnja 2007. u N. G. između tužitelja kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, tužitelju kao korisniku kredita isplaćen kredit u iznosu od 18.453,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita.
2.1. U čl.6.toč.2. Ugovora da je ugovoren način otplate u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U čl.6.toč.4. Ugovora kao dan dospijeća ugovoren je svaki zadnji dan u kalendarskom mjesecu.
2.2. Odredbom čl. 4.1. predmetnog ugovora da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje.
2.3. Ubrzo nakon sklapanja ugovora o kreditu da je došlo , a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, a koje da tužitelju nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu a što da je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli da nisu objašnjeni razlozi niti da su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužiteljica kao potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF.
Tijekom otplate kredita da se nezakonito i jednostrano od strane tuženika mijenjala kamatna stopa na više a što da je utjecalo i na promjenu visine glavnice u otplati rate.
2.5.Tužitelj da je unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze uredno ispunjavao dospjele obveze po kreditu te kredit u cijelosti otplatio.
2.6. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018., da je potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.srpnja 2013., u točki 2.izreke a kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 01.listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima.
3.Nastavno se navodi da je dana 13. lipnja 2014.,Visoki trgovački sud donio odluku poslovni broj Pž- 7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.srpnja 2013. u točki 2.izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda da traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika a da prije i u vrijeme zaključenja takvih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima.
3.1.Tužitelj navodi da predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, a koji da je u postupku "Potrošač" sudjelovao kao sedmotuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 1.listopada 2004. do 31.prosinca 2008., a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008.
3.2. Stoga da je tužitelj ovlašten zahtijevati deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome ostvariti pravo na povrat preplaćenih novčanih iznosa po osnovi glavnice i kamata zbog utjecaja primjene navedenih ništetnih odredbi.
5.Tuženik da je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od mjeseca srpnja 2007. do zaključno s mjesecom lipanj 2014. nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i na iznos kamata na glavnicu iz Ugovora o kreditu.
6.Stoga tužitelj da je ovlašten temeljem stjecanja bez osnove potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i kamata tijekom otplate kredita. Prema početnom otplatnom planu te ugovorom definiranoj početnoj kamatnoj stopi od 5,10% kao i prema važećem otplatnom planu-srednjem tečaju tuženika za CHF koji je važio na dan sklapanja ugovora koji da je iznosio 1,00CHF=4,431 Kn mjesečni anuitet za razdoblje od 30.lipnja 2007. do 31.svibnja 2014. da je trebao iznositi 261,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 1.159,50 Kn i biti jednak tijekom cijelog otplatnog razdoblja.
Nakon promijene tečaja CHF u odnosu na kunu a naknadno zbog jednostranog i nezakonitog uvećanja kamatne stope u razdoblju od 31.7.2007. do 15.6.2014. tužitelj da je tuženiku uplatio veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom u odnosu na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora i obzirom na početnu kamatnu stopu a čime da je tužitelj preplatio svoju obvezu.
6.1. Slijedom navedenog predloženo je da sud nakon provedenog postupka donese odluku sadržaja prednje navedenog.
7.U odgovoru na tužbu tuženik po punomoćniku navodi da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba Ugovora o kreditu broj… koji je sklopio s tuženikom te isplatu iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem Ugovora o kreditu uslijed promjena kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka koji su se događali za vrijeme otplate kredita.
Tužitelj zahtjev da temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/17.U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja.
Prije svega, se ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti ,odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti.
7.1. Navodi se da se izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“, stoga da pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.
7.2.Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 da je pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima.
Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.
7.3.Da bi tužitelj polagao pravo na isplatu pretplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.
U postupku isplate preplaćenog, sud da nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku.
U životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.
7.4.Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, da nije „nečija špekulacija“ već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti da su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika.
U ugovoru da jasno stoji da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica da je uvezana uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, da su sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.
Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.
Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.
7.5. Navodi se da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Predmetni Ugovor o kreditu da je solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora da je neosnovan.(presuda VSRH Rev 895/2003 od 09.02.2005.)
Tužitelj da je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.
7.6.Ističe se da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge da jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.
Potrošač/korisnik kredita da je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.
Tužitelj da pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer da sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju.
Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što da je u potpunosti neosnovano i u protivno zakonu. Cilj zaštite prava potrošača da ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj.
7.7. Navodi se da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, stoga da je neosnovano sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku nameće nemoguća činidba, a tužitelja da se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je protivno zakonu.
Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, da je nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome da je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio.
Ugovor o kreditu tuženika da sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene da su sadržani u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.
7.8.Tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03- dalje u tekstu ZZP/03) gdje da je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti.
Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope da je riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka.
Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite da je odraz poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena.
Kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, da su određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija.
Smisao ugovaranja promjenjive stope da je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope.
7.9. Tuženik ističe i prigovor zastare te navodi da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.
U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).
Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
8.Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe da jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer da se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a.
Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe da nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovopredmetnom postupku.
Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom to da je očito da je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja.
9.Slijedom iznesenog da proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, te tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.
10.Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe čl. 220.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13 , 43/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) proveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu od 26. svibnja 2007. , u otplatnu tablicu (str. 14-15 spisa), u plan otplate (str. 16-28 spisa), u pregled uplata po kreditu (str. 29-31 spisa), u plan otplate (str. 32-34 spisa), u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjak od 8. veljače 2022. te je proveden dokaz saslušanjem vještaka Borisa Belunjak.
11. Podneskom od 17.veljače 2022. tužitelj je po punomoćniku, a shodno nalazu i mišljenju financijskog vještaka preinačio tužbeni zahtjev na način da po osnovi preplaćenih kamata zahtjeva iznos od 8.585,86 Kn, a po osnovi preplaćene glavnice iznos od 23.467,31 Kn.
12. Tuženik se po punomoćniku pozivom na odredbu čl.190.ZPP-a protivio preinaci tužbenog zahtjeva ističući pri tome i prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva po osnovi promjenjive kamatne stope.
13. Vezano uz spomenuti prigovor tuženika ističe se, a uvažavajući činjenicu da je tužbeni zahtjev preinačen podneskom tužitelja od 17. veljače2022., da je sud odlučujući o prigovoru tuženika raspravnim rješenjem od 31. svibnja 2022. dopustio preinaku tužbe učinjene kao u podnesku tužitelja od 17. veljače 2022.
13.1. Točno je da je odredbom čl.190.st.1.ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu.
13.2. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi naknade štete odnosno povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu.
To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava na naknadu štete, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret.
Stoga ,odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe , ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu.
14. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev, preciziran kao u podnesku od 17. veljače 2022., djelomično osnovan.
Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno :
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 26. svibnja 2007. Ugovor o kreditu (str.9-12 spisa) pod brojem ugovora u iznosu od 18.453,21 CHF na rok otplate od 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita;
- temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,10% godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 261,68 CHF a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika;
15. Za istaći je, a što je i nesporno utvrđeno tijekom ovoga postupka, da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka, te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima; te kojom odlukom je utvrđeno da su tuženici u periodu od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima.
16. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.godine.
Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.
17. U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
18. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
18.1. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18.2. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 –dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
18.3. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
18.4. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav te se navodi:
,,U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.“
19. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbi Ugovora čl. 4. Ugovora (str.9-12 spisa) prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s Odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna ,lako razumljiva i uočljiva odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali),tužena ne spori da ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.
20. Naime u smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 , 35/05, 41/08, 125/11,78/15- dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3.propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.
21. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope ,stoga je tuženik ,koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno.
22. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke niti je jasna i nije razumljiva jer jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva .
23. Mora se naglasiti da je ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja-tuženika a sve to bez preciznog određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka ,u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, jer se dakle kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.
24.Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, dakle je ovakvom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu u konkretnom slučaju kamate a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO- a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nastavno na navedeno ističe se da sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl.272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.
25. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO –a a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza
. Dakle, riječ o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.
26. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, da je dakle, osim izričitim porukama da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd., dakle nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Pri tome je potrebno istaći da se kao nepotrebno predlaže saslušanje i osobnih bankara i javnih bilježnika obzirom na njihovu ulogu u procesu ugovaranja, jer je izvjesno niti to tuženik tvrdi da bi tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost, dok je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ocijeniti je su li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla a što je javni bilježnik koji je ovjeravao ugovor i učinio.
27. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…
28. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa- načelo jednake vrijednosti činidaba.
Stoga, valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.
Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
29. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je bila pružiti potrebne informacije potrošaču a ne prepustiti tužitelju da se sam informira ,pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je dakle trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.
30. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017- 10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora kao dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, dakle su banke, u konkretnom slučaju tuženik, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.
31. Pri tome se ističe da nema dvojbe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer je tako propisano odredbom čl.22. st.1.ZOO-a a radi se o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravnom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ista nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine dopuštenosti. U presudi Europskog suda za ljudska prava broj EU C-81/2019 od 9.srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA) izraženo je pravno shvaćanje da izraz iz čl.1.st.12.Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“, ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje tako i u odluci od 9.srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl.22.st.1.ZOO,nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza ugovornih stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. 13. prosinca 2016. izjasnio kako je spomenuta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.
32. Kako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da on sadrži odredbe kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, to je nedvojbeno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl.22.st.1.ZOO. Nastavno ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze pa iz tog razloga navedene odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti.
33.Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.
Dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran.
Drugim riječima neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope ,nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg otplatnog razdoblja , kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.
34. Temeljem prednje navedenog izvjesno je utvrđeno i da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 26.svibnja 2007., a kojim se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih.
35. Temeljem prednje navedenog izvjesno je utvrđeno i da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 26.svibnja 2007 ., a kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o Odluci tužene banke , bez da su precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena (čl.4. Ugovora) , te kojom se i glavnica kredita veže za valutu švicarski franak( čl.6.st.2. Ugovora) nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih.
36. Zaključno, a imajući u vidu predmet spora, potrebno je istaći da je u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu od 26. svibnja 2007. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je u odredbi čl.81.st.1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredba čl.84.ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7.kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP/07) koji odredbama čl. 96.st.1. i čl.99.propisuje identično kao i odredbe čl.81.s.t.1. i čl.84.ZZP/03. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10.rujna 2003. pa do 31.prosinca 2008.,a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 26.svibnja 2007.,dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.,a što tužena u ovome postupku nije dokazala.
37. Sukladno odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a,u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111.ZOO-a.
Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredbe ništetna.
38. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
39. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
40. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 4 Ugovora) te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (čl.6. Ugovora ) ništetne to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.
41. Tužitelj potražuje razliku više plaćene odnosno preplatu glavnice za razdoblje od 30.studenoga 2007. do 28.veljače 2014. i kamata za razdoblje od mjeseca 31. kolovoza 2007. do 31. svibnja 2014., odnosno tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da mu tuženik isplati razliku redovne kamate između stvarno plaćenih redovnih kamata po primijenjenim kamatnim stopama u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatu da je primijenjena početno ugovorena redovna kamatna stopa te razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita sa zakonskim zateznim kamatama.
42. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li uslijed promjene stope redovne kamate u odnosu na ugovorenu stopu redovne kamate te uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku B. B., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz V.
42.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju od dana 8. veljače 2022. , koji nalaz je vještak i usmeno obrazložio na raspravi kod ovoga suda 31. svibnja 2022., a sud cijeni nalaz stručnim i objektivnim, u nalazu nisu nađene okolnosti i navodi koji bi ukazivali na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja, pa ga sud u cijelosti prihvaća, vještak između ostalog navodi da je prema početnim ugovorenim uvjetima iz Ugovora o kreditu i Početnom planu otplate uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,10% tijekom cijelog otplatnog razdoblja tužitelj izvršio preplatu kamate kao razliku između plaćene kamate po svakom anuitetu po primijenjenom otplatnom planu sa povećanim kamatnim stopama i kamate po ugovorenom otplatnom planu prema početnoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 8.585,86 Kn, te da je na ime tečajne razlike kao razlike između tečaja CHF kojeg je tuženik stvarno primijenio na dan plaćanja svakog mjesečnog anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita utvrđeno je da je tužitelj izvršio preplatu u iznosu od 23.488,85 Kn ali je u pojedinim mjesecima zbog nižeg tečaja manje platio iznos od ukupno 21,54 kn (tablica 4-kolona 8 nalaza). Ugovorni odnos stranaka po Ugovoru o kreditu treba sagledavati kao jedan cjelovit odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa stoga slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita ne može se dosuditi ništa više od onoga što je stvarno platio tuženiku temeljem ništetnih odredbi, odnosno nakon što se obračuna manje plaćeni iznos od 21,54 Kn, tuženik je dužan tužitelju isplatiti ukupan iznos od 23.467,31 Kn.
43. Odlučujući o prigovoru zastare potrebno je istaći slijedeće:
43.1. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok .
43.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama Rev-2245/2017,Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
43.3. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda dana 13.lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. ( u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''.
43.4. Stoga, zastara potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle je nastupila 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018. dakle će nastupiti 14. lipnja 2023, a tužba je u ovome predmetu podnesena 25. veljače 2021.
43.5. U konkretnom slučaju uzimajući u obzir činjenicu da je tužba podnesena 25.veljače 2021., izvjesno je da za tužbeni zahtjev za isplatu razlike temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila zastara. Stoga je prigovor zastare istaknut od strane tuženika osnovan u navedenom dijelu.
43.6. Kako dakle utvrđeno je da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 23.467,31 Kn uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO –a tužbeni zahtjev tužitelja po u tom dijelu u cijelosti usvojen, dok je tužbeni zahtjev u pogledu preplate zbog promjenjivosti kamatne stope po odluci kreditora u iznosu od 8.585,86 Kn odbijen kao neosnovan obzirom da je utvrđeno da je nastupila zastara za navedeno potraživanje.
43.7. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.2. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.
43.8. S obzirom na visinu vrijednosti spora, priloženi troškovnik, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12,103/14,118/14,107/15 -dalje : Tarifa) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000, 00 Kn (Tbr.7/1 Tarife ), trošak zastupanja na ročištu 21.10.2021. u iznosu od 1.000,00 Kn ( Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 31.1.2022. u iznosu od 1.000,00 Kn (Tbr.9/1Tarife ), trošak sastava podnesaka od 17.2.2022. u iznosu od 1.000,00 Kn (Tbr.8/1 Tarife) trošak sastava podneska od 22.3.2022. u iznosu od 1.000,00 Kn (Tbr. 8/1 Tarife ) , trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 500,00 Kn (Tbr.9/3 Tarife), trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 2.500,00 Kn, trošak sudskih pristojbi na tužbu 323,09 Kn i presudu u iznosu od 670,53 Kn, te PDV u iznosu od 1.375,00 Kn (Tbr. 42 Tarife) dakle ukupno 10.368,62 Kn.
43.9. Tužitelju nije priznat trošak konferencije sa strankom obzirom da se za sam sastanak stranke sa odvjetnikom radi zastupanja u pojedinom predmetu ne priznaje kao trošak za sudjelovanje na konferencijama, obzirom na potrebu dosljedne primjene odredbe Tbr.31 Tarife. Tužitelju nije priznat trošak pribave isprave za stranku obzirom nije utvrđeno koje isprave je punomoćnik tužitelja pribavljao a koje u posjedu nije imao tužitelj ili ih tužitelj nije osobno mogao pribaviti.
44. Obzirom da je tužitelj uspio sa 73,21 % u postupku to su mu priznati troškovi umanjeni za 13,39 % te odmjereni u iznosu od 8.260,61 Kn, time da je tužitelju trošak vještačenja priznat u cijelosti obzirom da je taj trošak bio potreban bez obzira na uspjeh stranaka u postupku.
45. Stoga je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.
U Novoj Gradiški 7. srpnja 2022.
Sutkinja
Jasna Bratek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.
