Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 9 Gž-444/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Amalije Švegović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. O. iz V., OIB:..., zastupanog po punomoćnici M. A., odvjetnici iz V., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: 4 P-94/2021-15 od 18. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: 4 P-94/2021-15 od 18. veljače 2022. potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. i II. izreke,

r i j e š i o  j e

Žalba tuženika djelomično se prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: 4 P-94/2021-15 od 18. veljače 2022. ukida u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom III. izreke, te u odbijajućem dijelu pod točkom IV. izreke (u prvostupanjskoj presudi označeno kao točka II.) i predmet u tom dijelu vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetan čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9012165818 od 13. prosinca 2006. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke. Ujedno je pod točkom II. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, te da iste ne proizvode ikakve pravne učinke. Osim toga pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 15.947,88 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na naznačene pojedinačne iznose pa do isplate, kao i da tuženik tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 10.437,50 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 18. veljače 2022. pa do isplate. Zadnjom točkom izreke (očitom greškom u pisanju pogrešno naznačeno da se radi o točki II. izreke umjesto točki IV.) u cijelosti je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 5.511,00 kn s zatraženom zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. veljače 2022. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te istom naloži naknaditi tuženiku parnični trošak, uključujući i trošak žalbenog postupka, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Nije sporno da su stranke dana 13. prosinca 2006. ugovorile kredit za iznos od 11.975,98 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, te da je mjesečni anuitet otplate kredita iznosio 169,83 CHF, kao i da je dana 4. prosinca 2013. tužitelj otplatio zadnju ratu kredita.

6. Među strankama je sporno je li u Ugovoru o kreditu ugovorena nepoštena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke, te je li ugovorena nepoštena odredba o valutnoj klauzuli, kao i da li se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „P.“ kao tužitelja protiv više banaka, pa i tuženika, pod brojem P-1401/12 od 13. lipnja 2014., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., te je li osnovan prigovor zastare potraživanja kojeg je istaknuo tuženik. 7. Primjenjujući pravna stajališta izražena u naprijed navedenim presudama, s obzirom da prvostupanjski sud smatra da osuđujuće presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove primjenom odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP), isti sud zaključuje da je ugovorna odredba iz navedenog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke o kreditima građana, prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o Odluci tuženika i ne sadrži kriterij koji će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti, nerazumljiva i nepoštena i kao takva ništetna sukladna odredbi čl. 87. st. 1. ZZP („Narodne novine“ broj: 96/03).

7.1. Kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj dok je tuženik više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope, sud smatra da je takva odredba u suprotnosti i sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao takva nepoštena, pa tužitelj prema mišljenju prvostupanjskog suda trpi štetu koja u konkretnom slučaju predstavlja iznos koji je uplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope.

8. Nadalje, na temelju Ugovora o kreditu i provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je i ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljiva i nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama kao što su opći rizici vezani uz takvu valutnu klauzulu, o tome da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EURO, jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR- u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, kao i o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, kao i o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

8.1. Stoga smatra da je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i protivna načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u CHF u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u CHF povoljan, te pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je CHF sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj CHF.

9. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, a s obzirom na naprijed navedeno, prvostupanjski sud zaključuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja navedenog kredita uz primjenu valutne klauzule uz CHF, pa smatra da je navedena ugovorna odredba o kreditu ništetna temeljem naprijed navedene odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

10. U odnosu na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), pa da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

10.1. Kako prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH zauzetom na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, prvostupanjski sud smatra, navodeći da se na predmetno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina, da zastara u konkretnom slučaju nije ni počela teći, s obzirom da još nije pravomoćnom presudom u ovom predmetu utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa je navedeni prigovor ocijenjen neosnovanim.

11. Visinu novčanog potraživanja tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio provođenjem financijskog vještačenja, slijedom čega je naloženo tuženiku da na ime razlike anuiteta između izračunate vrijednosti u visini od 780,70 kn mjesečno i stvarno plaćenih iznosa isplati tužitelju 15.947,88 kn sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. istog Zakona, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) i čl. 81. ZZP-a.

12. U žalbi tuženik tvrdi da su u konkretnom slučaju stranke potpisom navedenog ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno odlukama banke, jer je na taj način banka u jednostranom povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Stoga smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, pojašnjavajući da se pravna praznina treba popuniti dopunskim tumačenjem ugovora, budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se popunila nastala praznina a koje bi se temeljile na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. i čl. 4. - 7. ZOO-a.

13. Nadalje tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP-a interes za podizanje tužbe postoji samo dok postoji povreda, pa da s obzirom da je tužitelj otplatio kredit, da je pozivanje tužitelja na utvrđenje iz kolektivne presude promašeno, budući da se ista ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Smatra kako se na odluku donesenu u kolektivnom sporu mogu pozivati pojedinci u parnicama koje pokrenu radi naknade štete ako dokažu postojanje osnovnih pretpostavki odgovornosti za štetu a što tužitelj tijekom postupka nije učinio, pa je sud u konkretnom slučaju valjao utvrditi je li povrijeđen konkretan individualni interes i pravo tužitelja koji se u ovoj parnici poziva na navedenu kolektivnu presudu.

14. Smatrajući da banka u konkretnom slučaju ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio, tuženik zaključuje da je ponašanje tužitelja u konkretnom slučaju protivno načelu savjesnosti i poštenja kada pokušava implicirati da bi ugovorne odredbe bile nejasne i nerazumljive, odnosno sadržaj činidbe neodređen odnosno neodrediv, a time odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, braneći tezu da sporna kamatna stopa nije nepoštena.

15. U odnosu na dio usvojenog tužbenog zahtjeva koji se bazira na tvrdnji o ništetnosti ugovorne odredbe kojom se kreditna obveza veže uz valutu CHF, tuženik pojašnjava da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama ZOO-a koja je uvjetovana strukturom štednih depozita velike veličine hrvatskih štediša, pa da je onda takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati i dalje ističući prigovor zastare utuženog iznosa za isplatu.

16. Ispitujući navedenu odluku sukladno žalbenim navodima, a imajući u vidu da tuženik u žalbi sadržajno ne ukazuje na počinjenje i jedne bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrdio da u istoj nije počinjena ni jedna bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

17. Nadalje, valja istači da ovaj sud smatra da su zakoniti i pravilni zaključci prvostupanjskog suda kako u pogledu ništetnosti odredbi navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu tako i u pogledu primjene pravnog stajališta u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 138.a ZZP i odredbe čl. 502.c ZPP-a, slijedom čega je valjalo odbijanjem žalbe tuženika, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, potvrditi pobijanu presudu pod točkom I. i II. izreke.

18. Međutim, pogrešan je stav prvostupanjskog suda da zastara u konkretnoj pravnoj stvari još nije počela ni teći, s obzirom da nije pravomoćna presuda u ovom predmetu vezana na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz točke I. i II. izreke prvostupanjske presude.

19. Naime, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-33/22-2 od 31. siječnja 2022. zastara u konkretnom slučaju, s obzirom da je ništetnost već ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učine presude u postupku kolektivne zaštite.

20. Kako je u ovom predmetu tužba tužitelja podnijeta 24. ožujka 2021., a u konkretnom slučaju zastarni rok iznosi 5 godina sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a, koji počinje teći u odnosu na dio zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamatne stope od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tj. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćnošću navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. pod brojem Pž-6632/17, očito je da je dio tužbenog zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamatne stope u zastari, dok nije u zastari dio zahtjeva za isplatu s osnova ugovorene valutne klauzule.

21. Međutim, kako zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije u postupku utvrdio pojedinačne iznose pretplate posebno s osnova promjenjive kamatne stope, a posebno s osnova valutne klauzule, već je vještak u svom nalazu i mišljenju zbirno naznačio presuđene iznose, ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom III. izreke, slijedom čega je valjalo, imajući u vidu da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj zbog ništetne odredbe ugovora u svezi korištenja valutne klauzule ima sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a u svezi s čl. 502.c ZPP-a pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, bez obzira što je kredit otplaćen u cijelosti, primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a prihvaćanjem žalbe tuženika ukinuti pobijanu točku III. izreke presude, a posljedično tome i odluku o troškovima postupka i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

22. Isti će sud u ponovnom postupku radi donošenja zakonite odluke o prigovoru zastare utvrditi koliko iznosi iznos neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora u odnosu na valutnu klauzulu, pa će nakon toga ponovno donijeti odluku u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu i u odnosu na odluku o troškovima postupka, dajući za svoje zaključke jasne i okolnosne zaključke koji imaju uporište u stanju spisa i provedenim dokazima, pravilno primjenjujući pri tom materijalno pravo, kako bi ovaj sud po eventualnoj novoj žalbi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste.

U Varaždinu 7. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v . r .