Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-110/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu Vladimiru Šestaku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. C. iz V. G., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u B., protiv tuženika C. o. d. d., Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje na strani tuženika umješača J. R. iz Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika i umješača protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-4102/15-44 od 29. studenoga 2021., 6. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tuženika i umješača djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično prihvaćaju, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn- 4102/15-44 od 29. studenoga 2021.:

a) potvrđuje i to: u točki IV. izreke te u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.215,38 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom na iznos od:

-93,65 kn od 15. studenoga 2008. do isplate,

-38,26 kn od 15. prosinca 2008. do isplate,

-16,81 kn od 15. siječnja 2009. do isplate,

-16,62 kn od 15. lipnja 2009. do isplate,

-65,66 kn od 15. srpnja 2009. do isplate,

-36,60 kn od 15. rujna 2009. do isplate,

-137,10 kn od 15. listopada 2009. do isplate,

-142,66 kn od 15. studenoga 2009. do isplate,

-69,77 kn od 15. prosinca 2009. do isplate,

-83,55 kn od 15. siječnja 2010. do isplate,

-37,36 kn od 15. veljače 2010. do isplate,

-38,42 kn od 15. ožujka 2010. do isplate,

-116,98 kn od 15. travnja 2010. do isplate,

-69,86 kn od 15. svibnja 2010. do isplate,

-128,11 kn od 15. lipnja 2010. do isplate,

-122,30 kn od 15. srpnja 2010. do isplate,

-17,56 kn od 15. kolovoza 2010. do isplate,

-70,19 kn od 15. rujna 2010. do isplate,

-159,62 kn od 15. listopada 2010. do isplate,

-81,97 kn od 15. siječnja 2011. do isplate,

-38,31 kn od 15. veljače 2011. do isplate,

-20,12 kn od 15. ožujka 2011. do isplate,

-159,05 kn od 15. travnja 2011. do isplate,

-109,54 kn od 15. svibnja 2011. do isplate,

-201,14 kn od 15. lipnja 2011. do isplate,

-91,44 kn od 15. srpnja 2011. do isplate,

-52,73 kn kn od 15. rujna 2011. do isplate;

b) preinačuje u dijelu točke I. i točki III. izreke, te sudi:

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznad dosuđena iznosa od 2.215,38 kn do zatražena bruto iznosa od 4.447,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom na iznos od:

-68,95 kn od 15. studenoga 2008. do isplate,

-28,16 od 15. prosinca 2008. do isplate,

-12,39 kn od 15. siječnja 2009. do isplate,

-12,21 kn od 15. lipnja 2009. do isplate,

-48,34 kn od 15. srpnja 2009. do isplate,

-29,60 kn od 15. rujna 2009. do isplate,

-105,80 kn od 15. listopada 2009. do isplate,

-110,11 kn od 15. studenoga 2009. do isplate,

-56,43 kn od 15. prosinca 2009. do isplate,

-67,57 kn od 15. siječnja 2010. do isplate,

-28,84 kn od 15. veljače 2010. do isplate,

-31,09 kn od 15. ožujka 2010. do isplate,

-94,58 kn od 15. travnja 2010. do isplate,

-56,53 kn od 15. svibnja 2010. do isplate,

-103,60 kn od 15. lipnja 2010. do isplate,

-98,88 kn od 15. srpnja 2010. do isplate,

-14,19 kn od 15. kolovoza 2010. do isplate,

-56,79 kn od 15. rujna 2010. do isplate,

-129,06 kn od 15. listopada 2010. do isplate,

-232,80 kn od 15. studenoga 2010. do isplate,

-285,71 kn od 15. prosinca 2010. do isplate,

-60,37 kn od 15. siječnja 2011. do isplate,

-28,20 kn od 15. veljače 2011. do isplate,

-14,80 kn od 15. ožujka 2011. do isplate,

-117,08 kn od 15. travnja 2011. do isplate,

-85,84 kn od 15. svibnja 2011. do isplate,

-148,06 kn od 15. lipnja 2011. do isplate,

-67,29 kn od 15. srpnja 2011. do isplate,

-38,79 kn od 15. rujna 2011. do isplate, te u dijelu kojim tužitelj zahtijeva da mu se iznos od 2.215,38 kn isplati kao bruto iznos.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 6.081,25 kn (slovima:šest tisuća osamdeset jedna kuna dvadeset pet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 29. studenoga 2021. do isplate, sve to u roku od 15 dana.“

II. Zahtjev tuženika i umješača za naknadom troškova žalbi, te zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na žalbe tuženika i umješača, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U izreci citiranom presudom odlučeno je tako da izreka glasi:

„I. "Nalaže se tuženiku C. o. d.d., Z., OIB: ..., da tužitelju B. C. iz V. G., OIB: ..., isplati bruto iznos od 4.447,44 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 162,60 kuna od 15.11.2008.,

- 66,42 kuna od 15.12.2008.,

- 29,20 kuna od 15.01.2009.,

- 28,83 kuna od 15.06.2009.,

- 114,00 kuna od 15.07.2009.,

- 66,20 kuna od 15.09.2009.,

- 242,90 kuna od 15.10.2009.,

- 252,77 kuna od 15.11.2009.,

- 126,20 kuna od 15.12.2009.,

- 151,12 kuna od 15.01.2010.,

- 66,20 kuna od 15.02.2010.,

- 69,51 kuna od 15.03.2010.,

- 211,56 kuna od 15.04.2010.,

- 126,39 kuna od 15.05.2010.,

- 231,71 kuna od 15.06.2010.,

- 221,18 kuna od 15.07.2010.,

- 31,75 kuna od 15.08.2010.,

- 126,98 kuna od 15.09.2010.,

- 288,68 kuna od 15.10.2010.,

- 232,80 kuna od 15.11.2010.,

- 285,71 kuna od 15.12.2010.,

- 142,34 kuna od 15.01.2011.,

- 66,51 kuna od 15.02.2011.,

- 34,92 kuna od 15.03.2011.,

- 276,13 kuna od 15.04.2011.,

- 195,38 kuna od 15.05.2011.,

- 349,20 kuna od 15.06.2011.,

- 158,73 kuna od 15.07.2011.,

- 91,52 kuna od 15.09.2011,

pa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, s time da se od dospijeća do 31. srpnja 2015. zatezna kamata određuje po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zateznu kamatu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku C. o. d.d., Z., OIB: ... naknaditi tužitelju B. C. iz V. G., OIB: ..., trošak ovog postupka u iznosu od 10.131,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. studenoga 2021. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.“

2. Protiv te presude u odnosu na točku I., III. i IV. izreke žalbe po punomoćnicima podnose tuženik i umješač, i to oba žalitelja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i odbije tužbeni zahtjev ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj po punomoćniku u odgovorima na žalbe tuženika i umješača osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže žalbe odbiti kao neosnovane, te potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete – izgubljene zarade u bruto iznosu 4.447,44 kn, koji se temelji na činjeničnim navodima tužbe da je osiguranik tuženika, odvjetnik J. R., propustio za tužitelja podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske radi isplate dodatka na plaću za smjenski rad u razdoblju listopad 2008. – kolovoz 2011., uslijed čega je nastupom zastare tog potraživanja za tužitelja nastala šteta u vidu izgubljene zarade.

6. Iz sadržaja žalbi proizlazi kako žalitelji, između ostalog, osporavajući zakonitost pobijane presude osporavaju pravilnost ocjene dokaza suda prvog stupnja, te iznose svoju drugačiju ocjenu izvedenih dokaza na kojoj temelje i drugačiji zaključak u pogledu postojanja odlučne činjenice je li tužitelj opunomoćio umješača za pokretanje radnog spora radi isplate dodatka na plaću za smjenski rad. Takvim žalbenim navodima žalitelji zapravo ukazuju na postojanje žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP), ali i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. No, takve tvrdnje nisu uopće razmatrane jer se presuda u ovom sporu u kojem vrijednost novčana zahtjeva ne prelazi iznos od 10.000,00 kn ne može pobijati zbog bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz čl. 467. st. 1. u vezi čl. 458. st. 1. ZPP-a).

7. Nije u pravu umješač kada ukazujući na postojanje bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a iznosi tvrdnju da se presuda ne može ispitati, te kada tomu u prilog navodi kako sud prvog stupnja uopće nije cijenio od kakvog je značaja dokumentacija koju je dostavio uz podnesak od 24. ožujka 2017. Ovo stoga što iz obrazloženja presude proizlazi kako je sud prvog stupnja suprotno navodima žalbe u sklopu cjelovite ocjene svih dokaza ocijenio i značaj uz taj podnesak dostavljenih ispisa e-mail poruka od 12. i 25. rujna 2014., te iznio razloge o postojanju činjenica koje je na temelju tih dokaza utvrdio.

8. S druge strane neodlučna je žalbena tvrdnja kojom tuženik upirući na postojanje bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ukazuje kako se prvostupanjski sud uopće nije očitovao o njegovu prigovoru da je s obzirom na grubu nepažnju umješača u skladu s odredbom čl. 24. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika (dalje: Uvjeti osiguranja) isključena tuženikova odgovornost za naknadu štete uzrokovane tužitelju. Naime, umješač se u skladu sa svojom zakonskom obvezom iz čl. 44. st. 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine", broj 9/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11., dalje: ZO) osigurao kod tuženika za štetu koju bi mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva. Iz toga slijedi zaključak da se radi o zakonom propisanom obveznom osiguranju od odgovornosti, pa stoga kod takva osiguranja sukladno odredbi čl. 945. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) osiguratelj ne može protiv odštetnog zahtjeva treće osobe istaknuti prigovore koje bi mogao isticati prema osiguraniku. U tom je kontekstu okolnost je li šteta tužitelju počinjena grubom nepažnjom tuženikova osiguranika – odvjetnika i u ovom postupku umješača J. R. bez ikakva utjecaja na tužitelja kao oštećenika. Ona je relevantna samo za međusobni odnos tuženika kao osiguratelja i umješača kao osiguranika u pogledu postojanja pretpostavki za regresnu odgovornost umješača spram tuženika. Stoga ni izostanak razloga o toj za ocjenu tužbenog zahtjeva neodlučnoj činjenici, to jest stupnju krivnje umješača pri počinjenju štete nije rezultirala bitnom procesnom povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju navodima žalbe neutemeljeno aludira tuženik, niti je neprimjena odredbe čl. 24. Uvjeta osiguranja rezultirala pogrešnom primjenom materijalnog prava, a na što pak žalbom neosnovano ukazuje umješač.

9. Polazeći od u postupku utvrđenih i između stranaka nespornih pravno relevantnih činjenica, i to:

- da je tužitelj policijski službenik zaposlen u interventnoj policiji,

- da mu u razdoblju listopad 2008. - kolovoz 2011. u skladu s odredbom čl. 44. st. 1. i st. 6. tada važećeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08., dalje: KU) nije isplaćen pripadajući dodatak za smjenski rad (rad u drugoj smjeni), koji u skladu s tumačenjem Komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike obuhvaća i naizmjenični rad tijekom tjedna ili mjeseca najmanje u dvije različite smjene,

- da je preko sindikalnog povjerenika B. C. za zastupanje policajaca u postupcima radi isplate dodatka za smjenski rad angažiran umješač – odvjetnik J. R., kojem je sindikalni povjerenik tijekom 2011. donio punomoći potpisane od strane policajaca, uključujući i tužitelja, no da odvjetnik J. R. nije postupio prema zahtjevima svojih klijenata, pa tako niti po zahtjevu tužitelja, niti ih je pozvao na dostavu bilo kakve dokumentacije, te da naposljetku nije pokrenuo sudski postupak radi isplate dodatka za smjenski rad,

- da je potraživanje tužitelja po osnovi dodatka za smjenski rad za razdoblje listopad 2008. – kolovoz 2011. zastarjelo protekom tri godine računajući od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa dodatka, te da je do povrede ugovorne obveze od strane umješača (ugovora o nalogu) došlo u trenutku kada tužitelj zbog zastare više nije mogao podnijeti tužbu radi isplate pripadajuća dodatka od kada mu teče i opći rok zastare u trajanju od 5 godina za naknadu štete nastale povredom ugovorne obveze,

- da je umješač – odvjetnik J. R. u razdoblju od 1. travnja 2009. do 1. travnja 2019., dakle, u razdoblju kada je od strane tužitelja opunomoćen za pokretanje sudskog postupka kod tuženika bio osiguran od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećim osobama obavljanjem odvjetničke djelatnosti,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-6450/10-42 od 30. listopada 2013., Republika Hrvatska obvezana na temelju odredbi KU-a isplatiti pripadniku interventne policije L. B. na ime neisplaćena dodatka za rad u smjenama za razdoblje ožujak 2007. – veljače 2010. bruto iznos od 8.739,51 kn,

- da visina štete nastale tužitelju u vidu izgubljene zarade – neisplaćena pripadajuća dodatka za smjenski rad za sporno razdoblje iznosi u bruto iznosu 4.447,44 kn, odnosno u neto iznosu 2.215,39 kn,

prvostupanjski sud zaključuje da je uslijed propusta umješača da podnese tužbu radi isplate pripadajuća dodatka za smjenski rad u razdoblju listopad 2008. – kolovoz 2011., iako ga je tužitelj za to opunomoćio, tužitelju nastala šteta u vidu izgubljene zarade – neisplaćena dodatka za smjenski rad, koju bi u sudskom postupku ishodio od svog poslodavca Republike Hrvatske da je umješač podnio tužbu, te da je stoga tuženik kod kojeg se umješač osigurao za štete počinjene u obavljanju odvjetničke djelatnosti odgovoran tužitelju za nastalu štetu, pa pozivom na odredbu čl. 1045. st.

1., čl. 965. st. 1., čl. 230. st. 3. i čl. 225. ZOO-a u vezi čl. 14. Uvjeta osiguranja neosnovanim ocjenjuje tuženikov prigovor zastare i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva obvezuje tuženika na isplatu bruto iznosa od 4.447,44 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

9.1. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je pozivom na prethodno citirane odredbe zaključio o postojanju odštetne odgovornosti tuženika, te kada je neosnovanim ocijenio prigovor zastare tražbine naknade štete. U pogledu ocjene prigovora zastare pravilno je i po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud zaključio kako je do povrede ugovorne obveze od strane umješača došlo u trenutku kada je tužitelj uslijed proteka za potraživanja iz radnog odnosa propisana zastarna roka od 3 godine računajući od dospijeća obveze isplate svakog mjesečnog dodatka za smjenski rad (dospijeće obveze isplate plaće do petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec) izgubio pravo od svog poslodavca zahtijevati ispunjenje obveze. Iz toga slijedi i pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako od nastupa zastare za najstariju obvezu, tj. od 15. studenoga 2011., a posljedično tomu niti za kasnije dospjele obveze, pa do podnošenja tužbe 1. prosinca 2015. nije protekao rok zastare u trajanju od 5 godina koji valja primijeniti kod zastare tražbine naknade štete zbog povrede ugovorne obveze iz ugovora o nalogu (arg. iz čl. 230. st. 3. u vezi čl. 225. ZOO-a).

10. Međutim, u pravu su žalitelji da je taj žalbeni razlog ostvaren kada je prvostupanjski sud visinu nastale štete zbog izgubljene zarade utvrdio u bruto iznosu, te kada je tuženika obvezao da tužitelju na ime naknade štete isplati bruto iznos od 4.474,44 kn. Naime, prije svega ovdje se ne radi o radnom sporu, to jest parnici koju radnik pokreće protiv svoga poslodavca u kojoj je radnik kada utužuje tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu dužan utužiti ih u bruto iznosu, odnosno kada se i ako ih ne utuži u bruto iznosu smatra da je utužio bruto iznos (arg. iz čl. 433. i čl. 433.a ZPP-a), već o postupku u kojem tužitelj od tuženika kao osiguravatelja zahtijeva naknadu štete koja mu je nastala propustom tuženikova osiguranika – umješača u obavljanju odvjetničke djelatnosti, pa stoga nema nikakve pravne osnove da se tuženik obvezuje na plaćanje bruto iznosa.

10.1. Osim toga, niti kod utvrđivanja visine nastale štete, to jest visine neisplaćenih dodataka na plaću za smjenski rad, nema mjesta utvrđivanju i dosuđivanju odštete u bruto iznosu tog dodatka na plaću. Naime, tužitelj ne zahtijeva naknadu štete od tuženika kao svoga poslodavca, pa stoga ta naknada u skladu s odredbom čl. 21. st. 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 115/16., 106/18., dalje: ZPD) ne predstavlja primitak od nesamostalnog rada koji podliježe oporezivanju porezom na dohodak od nesamostalnog rada, već je posrijedi odšteta koja u smislu odredbe čl. 8. st. 2. toč. 5. ZPD-a nije u vezi s gospodarskom djelatnošću i nema značaj dohotka koji podliježe oporezivanju. U situaciji kada primitak po osnovi naknade štete ne podliježe oporezivanju porezom na dohodak, kao što je to ovdje posrijedi, tada tužitelju ne može biti dosuđena odšteta koja obuhvaća i iznose poreza na dohodak te prireza na porez od dohotka, kao i pripadajuće doprinose za obvezna osiguranja obračunate na primitak koji podliježe oporezivanju.

10.2. Prema tome, u skladu s prethodno navedenim, a imajući pritom u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj: Revd- 2720/2020-2 od 17. studenoga 2020., ispravljenoj rješenjem tog suda broj: Revd- 2720/2020-4 od 21. siječnja 2021., koje se na odgovarajući način može primijeniti i u ovom postupku, tužitelj ima pravo na naknadu štetu u visini neto iznosa plaće koju je primio i neto iznosa plaće koju bi primio da mu je pri obračunu plaće pravilno obračunat i dodatak za smjenski rad u tužbom obuhvaćenom razdoblju. To znači da tužitelju u skladu sa čl. 2. st. 1. ZPP-a u granicama tužbenog zahtjeva pripada naknada štete u iznosu 2.215,38 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos neisplaćena dodatka prikazan u Tablici 4 kao sastavnom dijelu nalaza i mišljenja financijskog vještaka Z. R. (izuzev naknade za travanj 2009. u iznosu 0,01 kn koju tužitelj ne potražuje) tekućom od 15 dana u mjesecu u odnosu na razliku neplaćena dodatka za prethodni mjesec.

11. Zbog svega prethodno navedenoga valjalo je žalbe tuženika i umješača djelomično odbiti kao neosnovane, a djelomično prihvatiti, pa na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari iz točke I. izreke djelomično potvrditi i preinačiti na način pobliže opisan u izreci ove presude.

12. Kraj djelomičnom preinakom izmijenjena uspjeha stranaka u sporu odlučeno je u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a o troškovima cijelog postupka.

13. Tužitelj je u odnosu na osporenu osnovu tužbenog zahtjeva, tj. u odnosu na postojanje odštetne odgovornosti tuženika uspio u cijelosti, dok je s obzirom na konačno zahtijevani iznos od 4.447,44 kn i dosuđeni iznos od 2.215,38 kn u odnosu na visinu zahtjeva u sporu uspio u omjeru od 50%, pa je on kroz primjenu kvalitativna i kvantitativna kriterija u sporu uspio u omjeru 75%, a tuženik u omjeru od 25%. No, nakon što se uz primjenu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a uspjeh tužitelja umanji za utvrđeni uspjeh tuženika, tužitelj je u sporu uspio u omjeru od 50% razmjerno kojem mu i pripada pravo na naknadu troškova postupka.

14. Troškovi postupka tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po odvjetniku odmjerenih u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora. Tužitelj je tijekom postupka snizio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu 9.250,00 kn na iznos od 4.447,44 kn, što ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe, pa je u odnosu na taj povučeni dio zahtjeva tuženik uspio u sporu. U situaciji kada je Tarifom prema vrijednosti prvobitno zahtijevana iznosa od 9.250,00 kn za poduzetu radnju u zastupanju predviđena nagrada u iznosu 750,00 kn, a prema vrijednosti konačno zahtijevana iznosa od 4.447,44 kn nagrada u iznosu od 500,00 kn, tada tužitelju kraj djelomična povlačenja tužbe i za razdoblje od podnošenja tužbe pa do postavljanja konačna snižena zahtjeva pripada nagrada za poduzetu radnju u zastupanju po odvjetniku prema vrijednosti konačna zahtjeva, to jest u iznosu 500,00 kn.

14.1. Prema tome, troškovi zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoje se u granicama zahtjeva stranke (list 381) od nagrade za sastav tužbe, sastav podnesaka od 28. srpnja 2016. i 30. listopada 2018. kojim se tužitelj očituje na odgovore na tužbu tuženika i umješača, zastupanje na ročištima 4. listopada 2016., 20. siječnja i 18. travnja 2017., 21. studenoga 2018., 9. veljače i 20. listopada 2021., sastav obrazložena podneska od 3. srpnja 2020. kojim se tužitelj očituje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka u iznosu od 500,00 kn za svaku radnju (Tbr. 7., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. Tarife), sastav obrazloženih podnesaka od 7. studenoga 2018. i 2. rujna 2020. u iznosu od 125,00 kn za svaki (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), troška PDV-a u iznosu od 1.312,50 kn (Tbr. 42. Tarife), a pored toga tužitelju su priznati i troškovi sudskih pristojbi i to na tužbu u iznosu 400,00 kn i na presudu u iznosu 200,00 kn, tako da ukupni troškovi tužitelja iznose 7.162,50 kn, a razmjerno njegovu uspjehu 3.581,25 kn.

14.2. No, tužitelju su neovisno o uspjehu u cijelosti priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu 2.500,00 kn jer su ti troškovi bili potrebni za utvrđivanje spornih i važnih činjenica, pa ukupni parnični troškovi tužitelja koji su bili potrebni za vođenje parnice i koje mu je tuženik po čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a dužan nadoknaditi iznose 6.081,25 kn.

15. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora jer u situaciji kada zakonom nije propisana obveza prethodnog obraćanja osiguravatelju trošak nastao podnošenjem tog podneska nije bio potreban za vođenje postupka i ne može ići na teret protivne stranke (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Isto tako, nepotrebnim je za vođenje postupka ocijenjen i zatraženi trošak sastava podneska od 15. srpnja 2019. kojim tužitelj izvješćuje sud o uplaćenom predujmu za provođenje financijskog vještačenja, jer obavijest o izvršenoj uplati predujma na žiro račun suda u spis dostavlja računovodstvo suda. Naposljetku, nije mu priznat niti zatraženi trošak zastupanja na ročištima 15. travnja i 29. studenoga 2021. To stoga što je prema podacima spisa (list 337) ročište zakazano za 15. travnja 2021. odgođeno i nije održano, dok na ročište za objavu presude 29. studenoga 2021. nije pristupio punomoćnik tužitelja (list 390), pa ti troškovi nisu niti nastali.

16. Slijedom prethodno navedenih razloga valjalo je i u odnosu na odluku o troškovima postupka žalbe tuženika i umješača djelomično odbiti kao neosnovane, a djelomično prihvatiti, pa primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točki IV. izreke, a preinačiti ju u točki III. izreke, te tuženika obvezati da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 6.081,25 kn zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

17. U ne pobijanoj točki II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

18. S obzirom da se i o troškovima žalbe kao sastavnom dijelu jedinstvenog troška postupka odlučuje kroz primjenu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, to je unatoč djelomične osnovanosti žalbi tuženika i umješača u točki II. izreke ove presude odbijen zahtjev žalitelja za naknadom troškova nastalih uslijed njihova podnošenja (čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP-a).

19. Neosnovanim je ocijenjen i zahtjev tužitelja za naknadom troškova podnijetih odgovora na žalbe tuženika i umješača jer kraj sadržaja tih podnesaka, ali i djelomične osnovanosti žalbi na koje se odnose, trošak nastao njihovim podnošenjem nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 166. st. 2. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

20. Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci.

Bjelovar, 6. srpnja 2022.

Sudac

Vladimir Šestak, v.r.