REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 17/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. F. iz B., (OIB: … ), kojeg zastupa punomoćnik I. P., diplomirani pravnik zaposlen u Sindikatu radnika I. i društava I. - I. iz Z., protiv tuženika I. I. n. d.d., Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu O., V., K., Š. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-770/2020-2 od 16. srpnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-666/2019-36 od 13. ožujka 2020., u sjednici održanoj 6. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-666/2019-36 od 13. ožujka 2020. kojom je utvrđena nedopuštenom Odluka tuženika broj TNM-ROT-7/2013 o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelja broj … s primjenom od 1. veljače 2013., da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na poslove koje je obavljao prije nezakonitog otkaza, a ukoliko takvih poslova nema, na druge odgovarajuće poslove, kao i u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.“.

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog „bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. i 354. st. 1. ZPP-a koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom“ i zbog „pogrešne primjene materijalnog prava“. Predlaže da revizijski sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet „vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“ ili „podredno da ukine u cijelosti“ obje nižestupanjske presude i predmet „vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje“.

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

4. Revizija nije osnovana.

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) te odredbama čl. 68. st. 1. i čl. 117. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 70/19) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno tvrdnjama revidenta:

6.1. osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje,

6.2. a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je i na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

7. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, o postupanjima koja je tužitelju kao “voditelju benzinske postaje” stavio na teret (uz ostalo: da je “propustio nadgledati i organizirati” rad na benzinskoj postaji, da je kršio propise, povrijedio i preostale obveze iz radnog odnosa, “posebice one koje se odnose na provođenje i poštivanje odredaba Zakona o radu”) - naznačujući ih povredama radnih obveza koje (po njegovom shvaćanju) opravdavaju tužitelju dani prijeporni otkaz ugovora o radu zbog njegova skrivljenog ponašanja (što je, pogotovo u “ukupnosti” počinjenih povreda, “primjerena sankcija za počinjene povrede”), sve uz tvrdnju da je ovdje iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti da nije bilo opravdano od njega očekivati da još i pisano upozori tužitelja na obveze iz radnog odnosa - posebno obzirom na težinu povreda koje je počinio, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. Valja kod toga imati na umu:

8.1. da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (pa i da su navodi tužitelja “da se ovdje radi o lošoj organizaciji” njegovog rada, gledano i “kroz prizmu uvjeta koji su bili na benzinskoj postaji u srpnju i kolovozu”, paušalni i proizlaze samo iz “proizvoljnog zaključka sudova”), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

8.2. da je tuženiku omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za shvaćanja i činjenice kojima prigovara zahtjevu tužitelja i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni (o sadržaju postupanja ili propusta tužitelja: je li svojim postupanjem počinio ono na čemu temelji dani mu otkaz - i da li to ovog opravdava), a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio (pa su sudovi “neopravdano umanjili težinu povreda i propusta tužitelja, kako pojedinačno - tako i u ukupnosti ovih, te pogrešno zaključili da se tužitelju mogla izreći i blaža sankcija i da su postojale okolnosti zbog kojih je opravdano bilo upozoriti tužitelja na obveze iz radnog odnosa”), ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmetom spora zahtjev je na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika broj TNM-ROT-7/2013 o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelja broj … s primjenom od 1. veljače 2013. - te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na poslove koje je obavljao prije nezakonitog otkaza, a ukoliko takvih poslova nema, na druge odgovarajuće poslove.

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da „je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu prodavač na benzinskoj postaji R. 15 godina (posljednji Ugovor o radu od 1. veljače 2013. sklopljen na neodređeno vrijeme)“;

- da „su tužitelj i tuženik imali sklopljen Aneks Ugovora o radu od 1. lipnja 2013., kojim su izmijenjene odredbe čl. 2. i 6. Ugovora o radu s primjenom od 1. veljače 2013., vezano uz radno mjesto tužitelja i plaću i temeljem kojeg se tužitelj obvezao obavljati poslove radnog mjesta voditelj benzinske postaje, s time da je Aneks važio od 1. lipnja 2013. do 30. rujna 2013.“;

- da „benzinska postaja, na kojoj je radio tužitelj, ima dva dislocirana prodajna mjesta i to jedno za automobile, a drugo na obali, za plovila te su ta dva prodajna mjesta udaljena 200 m“;

- da „se Odlukom o otkazu tužitelju, kao voditelju benzinske postaje, stavlja na teret propuštanje vršenja nadzora nad drugim djelatnicima i organiziranje procesa rada, sukladno odredbama Priručnika za poslovanje BP, koje se odnose na pravovremeno spremanje u depozitni dio sefa gotovinskih vrećica, koje se izuzimaju iz blagajne; pravovremeni ispis zapisnika o primopredaji gotovine; predaju svih izuzetih gotovinskih vrećica do dolaska zaštitara; potpuno ispunjavanje zapisnika o primopredaji dnevnog utrška; neopravdani manjak iznad dopuštene visine; prijavljivanje svih zaposlenih na benzinskoj postaji za rad na blagajni i vođenje pouzdane evidencije o prisutnosti na radu i evidencije radnog vremena, koje nepravilnosti su utvrđene Izvješćem o internoj istrazi glede primopredaje utrška gotovine na BP R.-o. dana 17. i 18.07.2013., kada je došlo do gubitka sigurnosne vrećice broj … i iskazan je gotovinski manjak od 10.000,00 kn“;

- da se istom Odlukom, tužitelju - kao voditelju benzinske postaje, na teret stavlja i da je „u prodajnom prostoru benzinske postaje (uredu voditelja BP) pronađena pepeljara puna opušaka cigarete“;

- da je „21. listopada 2013. tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio“;

- da je „tuženik zatražio očitovanje od Radničkog vijeća na namjeravanu odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelju“;

- da „se i Sindikat I. i Radničko vijeće tuženika protivilo namjeri donošenja odluke o redovitom otkazu, uz obrazloženje, između ostalog, da zbog dvije lokacije značajnih odstupanje u vremenu preuzimanja gotovine i očekivanog vremena dolaska zaštitara primopredaju nije moguće unaprijed planirati, a u trenutku njihova dolaska učestala je situacija da zbog poslovnih aktivnosti radnicima nije moguće prekinuti obavljanje poslova i fizički dostaviti vrećice, koje se nalaze u drop-in sefu na obali, za primopredaju na lokaciji cesta, a isto nije predviđeno niti definirano kroz interne akte, a nadalje da nepravilnosti koje se odnose na evidenciju radnog vremena su iz razloga što se rad ne može organizirati sukladno zakonskim propisima i internim aktima sa predviđenim brojem radnika, što je radnik kontinuirano naglašavao regionalnom voditelju. Nadalje da zapisnik o alkotestiranju nije u skladu s internim aktima poslodavca, jer nije bio prisutan regionalni voditelj radnika, a povjerenici zaštite na radu nisu bili niti pozvani telefonom, niti upoznati s provođenjem istog iako je to u zapisniku navedeno pod komentar, a nadalje da kontrola radnika nije zatekla na radu bez zaštitne obuće i odjeće već na korištenju stanke sa koje je pozvan na BP“;

- da „je za svaki gotovinski manjak/višak prilikom predaje utrška gotovine djelatnicima zaštitarske tvrtke isključivo odgovoran onaj radnik, koji vrši primopredaju i potpiše zapisnik o primopredaji, a da tužitelj isto nije učinio 17. i 18. srpnja 2013., kada je došlo do utvrđenog manjka, pri čemu treba cijeniti okolnost da se radi o izoliranom slučaju gubitka jedne vrećice“;

- da „je tužitelj, u svom očitovanju od 13. kolovoza 2013., izjavio da se radi o specifičnoj benzinskoj postaji, s obzirom na dislociranost između dva prodajna mjesta, kopneni i obalni; na činjenicu da tijekom ljetnih mjeseci, kada su velike gužve, na benzinskoj postaji radi 5 sezonskih radnika, koji nemaju isti radni učinak i iskustvo kao stalni radnici benzinske postaje; da je..., upravo radi takve situacije, tri mjeseca radio bez slobodnog dana, radi kojih okolnosti dopušta mogućnost da je došlo do određenih propusta u postupanju, ali da su ti propusti rezultat velikog prometa, nedostatka vremena potrebnog da bi se sva dokumentacija pravodobno popunila i u skladu s predviđenom procedurom vršila primopredaja sigurnosnih vrećica djelatnicima zaštitarske tvrtke i propusta u organizaciji rada od strane poslodavca“;

- da vezano uz otkazni razlog da je "pronađena pepeljara puna opušaka cigareta" i "na navodno toleriranje pušenjem s ostalim radnicima", Interna kontrola prilikom dolaska na benzinsku postaju 12. kolovoza 2013., kada je zatekla pepeljare u uredu voditelja BP, nije zatekla i tužitelja u uredu, jer je isti bio na obalnom dijelu te je po pozivu došao na cestovni dio, dok nije sporno da se ured ne zaključava i da njemu imaju pristup svi radnici, s obzirom da se u uredu nalazi sef za polog novca;

- da „iz izjave tužitelja od 3. rujna 2013. proizlazi da isti ne dozvoljava pušenje u prodajnom prostoru BP, unutar kojeg su nesporno jasno vidljivi znakovi zabrane pušenja i da je na to višekratno upozoravao djelatnike, što isti potvrđuje i u iskazu danom na ročištu 14. studenoga 2019. gdje dodaje da nije moguće u svakom trenutku kontrolirati radnike s obzirom na dva izdvojena objekta udaljena međusobno 200 metara, tako da je u mogućnosti kontrolirati samo radnike na jednom objektu na kojem se trenutno i nalazi i naravno samo u smjeni u kojoj radi";

- da „tužitelj potvrđuje da ga je svjedok D. upozorio na pušenje (mada tvrdi da se radilo jedino o radniku P.) te da je odmah potom upozorio da se to ne smije“;

- da „regionalni voditelj I. F. u iskazu ne spominje bilo kakav problem s pušenjem na predmetnoj BP, dok je direktor regije R. V. A. predložio sankciju u vidu upozorenja pred otkaz, jer je uzeo u obzir neusklađenosti, specifičnosti objekta, iznos prometa i poslovne rezultate“;

- da „tužitelj, prije otkazivanja ugovora o radu, nije bio pisano upozoren na obveze iz radnog odnosa, uz mogućnost otkaza u slučaju nastavka povreda tih obveza, dok se tuženik paušalno i neargumentirano poziva na postojanje okolnosti, radi kojih nije bilo opravdano od njega očekivati da to učini (čl. 111. st. 1. ZR-a/09)“;

- da „se tužitelju otkazuje Ugovor o radu za radno mjesto „prodavača“, a povrede radne obveze se odnose na obavljanje poslova „voditelja“, za koje je Aneks ugovora o radu istekao 30. rujna 2013.“.

13. Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i prihvatili uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da je „pravilno odlučio sud prvog stupnja kada je utvrdio da nije bilo opravdanog razloga za donošenje otkaza uvjetovanog skrivljenim ponašanjem to stoga što je propuste u radu tužitelja bilo nužno promatrati kroz prizmu uvjeta, koji su bili na benzinskoj postaji u srpnju i kolovozu, posebice uvažavajući činjenicu dislociranosti objekata u kojima se posao obavljao (200 metara udaljenosti između obalnog i cestovnog dijela), a na koje tužitelj nije mogao utjecati te cijeniti činjenicu da tužitelj nije nikada upozoren na bilo kakve propuste u radu (radio je kod tuženika 15 godina), a da bi se moglo zaključiti da je, unatoč upozorenja poslodavca, nastavio s kršenjem radnih obveza, slijedom kojih argumentacija neosnovano tuženik, u obrazloženju Odluke o otkazu, navodi da je izgubio povjerenje u tužitelja, koje je potrebno za obavljanje poslova "prodavača na benzinskoj postaji",

- da „su žalbeni navodi tuženika, koji se svode na vlastitu i subjektivnu procjenu provedenih dokaza i opravdanosti razloga za otkazivanje ugovora o radu tužitelju, bez pravnog uporišta i kao takvi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude“,

- da “upozorenje, koje je poslodavac dužan dati u smislu odredbe čl. 111. st. 1. ZR-a/09, ima svrhu da se radnika upozori na određene propuste u radu te da se istome pruži mogućnost da svoje ponašanje korigira, a za slučaj da isti nastavi s kršenjem radnih obveza i pokaže ustrajnost u nepoželjnom ponašanju i postupanju, poslodavac tada ima opravdani razlog za donošenje otkaza u smislu odredbe čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR-a/09, što je tužitelju onemogućeno“,

- da “ostale povrede radne obveze, koje se tužitelju stavljaju na teret, a odnose se na provedeno alkotestiranje tužitelja, kada je kod istog izmjerena vrijednost od 0.09 g/kg alkohola u krvi, nakon čega je tužitelj priznao da je konzumirao gutljaj pive i nošenje nepropisne obuće i odjeće na radnom mjestu,...ne predstavljaju opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu radi skrivljenog ponašanja, sve to uzimajući u obzir činjenicu da tužitelj nije bio od strane poslodavca upozoren u smislu odredbe čl. 111. st. 1. ZR-a/09, već predstavljaju povrede za koje poslodavac može izreći i blažu sankciju, cijeneći njihovu težinu i ostale okolnosti slučaja (trajanje radnog odnosa bez prethodnih propusta u radu).

14. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

15. Predmet spora valja razmotriti u smislu odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 - dalje: ZR-a), i to:

- odredbe čl. 107. st. 1. toč. 3., prema kojoj: „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 3) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika)“,

- odredbe čl. 131. st. 3., prema kojoj postojanje opravdanog razloga za otkaz mora dokazati poslodavac,

- te shvaćanja da kod ocjene postoje li razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja imati na umu ukupno ponašanje radnika za vrijeme trajanja ugovorenog radnog odnosa, i to ponašanje u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

16. Kako je u situaciji kada se otkaz ugovora o radu temelji (kao ovdje) na više povreda radnih obveza, za opravdanost takvog otkaza dovoljno da i samo jedna od tih povreda daje osnovu za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu - tuženik je u smislu navedene odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a i da bi uspio u sporu, a imajući na umu da svaki otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja individualizirati - i da odluka o dopuštenosti takvog otkaza ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, morao dokazati:

- da je tužitelj počinio bar jednu od povreda radnih obveza koje mu je u osporenoj Odluci stavio na teret - a koja bi predstavljala opravdani razlog za dani mu otkaz Ugovora o radu, ili da one koje je počinio bar u svojoj ukupnosti čine taj razlog,

- (ovdje bitno) da „postoje okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od njega da pisano upozori tužitelja na obveze iz radnog odnosa“.

17. Obzirom da tuženik navedeno nije dokazao (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, a sve u svezi s navedenom odredbom čl. 131. st. 3. ZR-a), pravilno je pravno shvaćanje da u ovome slučaju izložena činjenična utvrđenja opravdavaju zaključak drugostupanjskog suda da nisu ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu uz primjenu odredbe čl. 107. st. 1. podstavak 3. ZR-a.

18. Otkazivanjem ugovora o radu u bitnome se zadire u elementarna prava radnika koji je ugovor sklopio - prvenstveno u pravo na rad i zaradu iz rada, prava zaštićena i odredbama čl. 55. i 56. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst - dalje: Ustava), a kako je svaki otkaz tog ugovora praćen i nizom negativnih i unaprijed nesagledivih učinaka - koji se u slučaju bilo koje pogreške u procijeni postojanja razloga za otkaz teško mogu ispraviti, svaki poslodavac otkazivanju mora pristupiti odgovorno i ozbiljno te izbjegavajući odluke koje bi se temeljile samo na sumnjama, one koje se mogu ocijeniti nedopuštenim - i odluku o otkazu ugovora o radu mora temeljiti na provjerenim (istinitim) i dokazanim razlozima.

19. Drugostupanjski sud je, upravo postupajući u svijetlu takvog shvaćanja, na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio da se tužitelju ne može imputirati neki propust koji bi bio u protivnosti s poželjnim, pravilnim standardom ponašanja zaposlenika - u protivnosti s ipak, u bitnome, u specifičnim okolnostima slučaja (uz ostalo: u uvjetima dislociranosti objekata koje je tužitelj imao nadzirati, nemogućnosti da nadzire sve radnike - pa niti one koji su sa njime radili u istoj smjeni, ljetnih gužvi - sa i notorno povećanim prometom, nedovoljnog broja iskusnih radnika…) primjerenim ili discipliniranim te profesionalnim i odgovornim postupanjem ovoga, a kojemu bi postupanju bilo pravilno dati i značaj povrede koja bi u sadašnjem trenutku u društvu po svojoj težini i karakteru opravdavala (u smislu odredbe čl. 107. st. 1. podstavak 3. ZR-a) pobijanu Odluku tuženika o otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu.

20. Pored prethodno navedenog, valja ovdje istaći da bi zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika bio osnovan sve i da je tužitelj počinio neku od u Odluci naznačenih povreda koju mu je tuženik stavio na teret - a obzirom na činjenično utvrđenje da tuženik nije tužitelju niti ukazivao na mogućnost otkaza ugovora za slučaj da tu povredu ponovi, odnosno na utvrđenje da tuženik prije donošenja osporene Odluke nije postupio prema odredbi čl. 111. st. 1. ZR-a kojom je propisano: „Prije redovitog otkazivanja uvjetovanoga ponašanjem, poslodavac je dužan radnika pismeno upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“

21. U odnosu na u Odluci naznačene povrede, na njihov sadržaj i težinu, ne može se razumnim zaključiti "da su postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano od poslodavca očekivati da to učini".

22. Okolnost da je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja - svoga radnika, a budući da nije dokazao da je za to imao opravdane razloge, u konkretnom slučaju ne vodi zaključku da je već i zbog nje (te okolnosti) zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti otkaza neosnovan.

23. Stoga, kako su, sukladno izloženom, nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja, to u odnosu na odluku o tome zahtjevu nisu ostvareni revizijski razlozi - i (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a) reviziju tuženika protiv te odluke valjalo je odbiti odlukom kao u izreci.

Zagreb, 6. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.