Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 8 P-710/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. C., OIB: ..., iz D., zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici u V., protiv tuženika R. A. d.d., OIB:..., iz Z., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u OD G. & G. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 24. svibnja 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 6. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka:

- dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu br. , sklopljenog 28.05.2007. između tužitelja Z. C., OIB:..., kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, i tuženice R. A. d.d., OIB: ..., kao kreditora, solemniziranog 31.05.2007. kod Javnog bilježnika u V. B. Š., pod brojem ..., kojim je ugovoreno da je redovna kamata promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora; i - dio odredbe čl. 7. istog Ugovora, kojim je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženice za švicarski franak, važeći na dan dospijeća anuiteta.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. OIB..., da tužitelju Z. C., iz D., OIB: ... isplati iznos od 45.201,31 kn (slovima: četrdeset pet tisuća dvjesto jedna kuna i trideset jedna lipa), sa zakonskom zateznom kamatom prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, tekućom kako slijedi na

iznos 4,39 kuna od 31. srpnja 2007.

iznos 20,39 kuna od 31. kolovoza 2007.

iznos 3,39 kuna od 30. rujna 2007.

iznos 3,39 kuna od 31. listopada 2007.

iznos 66,39 kuna od 30. studenog 2007.

iznos 38,39 kuna od 31. prosinca 2007.

iznos 83,39 kuna od 31. siječnja 2008.

iznos 93,39 kuna od 29. veljače 2008.

iznos 123,39 kuna od 31. ožujka 2008.

iznos 83,39 kuna od 30. travnja 2008.

iznos 93,39 kuna od 31. svibnja 2008.

iznos 113,39 kuna od 30. lipnja 2008.

iznos 83,39 kuna od 31. srpnja 2008.

iznos 83,39 kuna od 31. kolovoza 2008.

iznos 103,39 kuna od 30. rujna 2008.

iznos 306,39 kuna od 31. listopada 2008.

iznos 163,39 kuna od 30. studenog 2008.

iznos 230,39 kuna od 31. prosinca 2008.

iznos 289,78 kuna od 28. veljače 2009.

iznos 315,39 kuna od 31. ožujka 2009.

iznos 333,39 kuna od 30. travnja 2009.

iznos 295,39 kuna od 31. svibnja 2009.

iznos 268,39 kuna od 30. lipnja 2009.

iznos 283,39 kuna od 31. srpanja 2009.

iznos 290,39 kuna od 31. kolovoza 2009.

iznos 289,39 kuna od 30. rujna 2009.

iznos 273,39 kuna od 31. listopada 2009.

iznos 293,39 kuna od 30. studenog 2009.

iznos 319,39 kuna od 31. prosinca 2009.

iznos 344,39 kuna od 31. siječnja 2010.

iznos 351,39 kuna od 28. veljače 2010.

iznos 388,39 kuna od 31. ožujka 2010.

iznos 381,39 kuna od 30. travnja 2010.

iznos 397,39 kuna od 31. svibnja 2010.

iznos 531,39 kuna od 30. lipnja 2010.

iznos 758,69 kuna od 31. srpnja 2010.

iznos 595,39 kuna od 31. kolovoza 2010.

iznos 560,39 kuna od 30. rujna 2010.

iznos 508,39 kuna od 31. listopada 2010.

iznos 616,39 kuna od 30. studenog 2010.

iznos 728,39 kuna od 31. prosinca 2010.

iznos 662,39 kuna od 31. siječnja 2011.

iznos 677,39 kuna od 28. veljače 2011.

iznos 641,39 kuna od 31. ožujka 2011.

iznos 666,39 kuna od 30. travnja 2011.

iznos 804,54 kuna od 31. svibnja 2011.

iznos 819,39 kuna od 30. lipnja 2011.

iznos 990,39 kuna od 31. srpnja 2011.

iznos 909,39 kuna od 31. kolovoza 2011.

iznos 848,39 kuna od 30. rujna 2011.

iznos 781,39 kuna od 31. listopada 2011.

iznos 776,39 kuna od 30. studenog 2011.

iznos 812,39 kuna od 31. prosinca 2011.

iznos 846,39 kuna od 31. siječnja 2012.

iznos 836,39 kuna od 29. veljače 2012.

iznos 840,39 kuna od 31. ožujka 2012.

iznos 845,39 kuna od 30. travnja 2012.

iznos 853,39 kuna od 31. svibnja 2012.

iznos 835,39 kuna od 30. lipnja 2012.

iznos 840,39 kuna od 31. srpnja 2012.

iznos 825,39 kuna od 31. kolovoza 2012.

iznos 800,39 kuna od 30. rujna 2012.

iznos 830,39 kuna od 31. listopada 2012.

iznos 833,39 kuna od 30. studenog 2012.

iznos 840,39 kuna od 31. prosinca 2012.

iznos 776,39 kuna od 31. siječanja 2013.

iznos 824,39 kuna od 28. veljače 2013.

iznos 830,39 kuna od 31. ožujka 2013.

iznos 813,39 kuna od 30. travnja 2013.

iznos 753,39 kuna od 31. svibnja 2013.

iznos 753,39 kuna od 30. lipnja 2013.

iznos 770,39 kuna od 31. srpnja 2013.

iznos 795,39 kuna od 31. kolovoza 2013.

iznos 829,39 kuna od 30. rujna 2013.

iznos 813,39 kuna od 31. listopada 2013.

iznos 835,39 kuna od 30. studenog 2013.

iznos 824,39 kuna od 31. prosinca 2013.

iznos 841,39 kuna od 31. siječanja 2014. iznos

861,39 kuna od 28. veljače 2014.

iznos 860,39 kuna od 31. ožujka 2014.

iznos 843,39 kuna od 30. travanja 2014.

iznos 828,39 kuna od 31. svibnja 2014.

iznos 818,49 kuna od 30. lipnja 2014.

sve do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., iz Z., da tužitelju Z. C., iz D., OIB: ... naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 10.076,96 kuna (slovima: deset tisuća sedamdeset šest kuna i devedeset šest lipa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 6. srpnja 2022. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

r i j e š i o  j e

V. Dopušta se objektivna preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 15. travnja 2022. kojim se tužbeni zahtjev usklađuje s Nalazom vještaka na način da se tužbeni zahtjev za isplatu sa iznosa od 42.495,66 kn povećava na iznos od 45.201,31 kn.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. lipnja 2019. podnio protiv tuženika tužbu radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platio tuženiku na temelju sklopljenog ugovora o kreditu zbog primjene tih ništetnih ugovornih odredbi. U tužbi navodi da je 28.5.2007., kao korisnik kredita i davatelj osiguranja, s tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu br. ..., solemniziran 31.5.2007. kod Javnog bilježnika u V. B. Š., pod brojem ..., kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.622,03 CHF, obračunat prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamata po stopi od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Otplata kredita ugovorena je na rok od 84 mjeseca, u anuitetskoj otplati, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 378,78 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu kreditora. Tužitelj je kredit redovno otplaćivao i u cijelosti ga otplatio 30.6.2014. U skladu s čl. 2. Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa tuženik je više puta jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu, povećavajući istovremeno iznos mjesečnih anuiteta, koje je tužitelj plaćao. Prema čl. 322. Zakona o obveznim odnosima odredba čl. 2. Ugovora, kojim je ugovorena promjenljivost kamatne stope u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika je ništetna, jer se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, dakle, isključivo jednog ugovaratelja, a bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenljivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ove ugovorne odredbe proizlazi iz činjenice da su takve ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima, odredbi čl. 81 ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kojim je propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima L95/29 (SI. list EZ 1993. 195/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. istog zakona propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ali se u ovom slučaju ne može govoriti o lakoj razumljivosti budući se radi o potpuno neodređenim odredbama. Činjenica promjenljivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu koju banka određuje jednostrano protivna je načelu savjesnosti i poštenja, propisanom odredbom čl. 4. ZOO-a, prema kojoj su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati ovog načela. Povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl. 247. ZOO-a, kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva i kamatu. S obzirom na to da je ugovor tuženika njegov standardni ugovor, na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik protivno prisilnim propisima, nije izričito utvrdio parametre potrebne za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, takvim ugovornim odredbama prouzročena je znatna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega su te odredbe ništetne. Budući kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužiteljica bila u obvezi plaćati tuženici, promjenljivost kamatne stope sukladno odluci banke protivna je odredbi čl. 269. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da je ugovor, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ništetan. Tuženik je mijenjao visinu kamatne stope prema svojoj odluci, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjenama samo dostavljala pisanu obavijest, bez da je za kakvu promjenu tražila bilo kakvu njegovu suglasnost, a on na tu promjenu ni na koji način nije mogao utjecati. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. u odnosu na tuženicu i predmetno razdoblje kredita, a temeljem tužbe tužitelja P.-H. S. U. Z. Z. P., presudio da su odredbe ugovora koje su na identičan način sadržane i u predmetnom Ugovoru između tužitelja i tuženika, a u odnosu na promjenu kamatne stope prema odluci tuženice, ništetne. Kamatna stopa je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila je 5,20%, a tuženik ju je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, mijenjao prema svojoj odluci o kamatnim stopama, čime je došlo do promjene i visine mjesečnih anuiteta u odnosu na prvi otplatni plan kredita, a, protivno odredbama čl. 2. i čl. 7 st. 1 predmetnog Ugovora, kojim je bila ugovorena redovna kamata po stopi od 5,20% godišnje i njen obračun temeljem te stope, važeće na dan sklapanja ugovora, te mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 378,78 CHF na dan dospjelosti, a prema tužitelju uručenom otplatnom planu od 28.5.2007. Osim što je mijenjao kamatnu stopu prema vlastitoj odluci, na koju tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecati, i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, u predmetnom Ugovoru tuženik je ugovorio nepoštene i ništetne odredbe i tako što je kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovorila švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije, kao trgovac, tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je također uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je tuženica time također postupala protivno odredbama čl. 81 i 82 tada važećeg ZZP/03, te odredbama čl. 322 i 247 ZOO-a. Tako nije informirao tužitelja o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak i razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta RH niti domicilna valuta ijedne od stranaka, već ga je, naprotiv, poticala na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima. Tuženik također nije informirao tužitelja o tečajnoj politici HNB-a, koji provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema švicarskim francima, kao ni o tome da je rast tečaja švicarskog franka gotovo izvjestan, a nije ga upozorio ni na povećani rizik povezan s istovremenim ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već ga, naprotiv, uvjeravao da je to najpovoljniji kredit. Takvim svojim postupanjem tuženik je rizik promjene valute u cijelosti prebacio na tužitelja, koji nije ekonomski stručnjak, te je njegovu ukupnu obvezu po predmetnom Ugovoru učinio neizvjesnom, i time prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., doneseom u postupku po tužbi tužitelja P.-H. S. U. Z. Z. P., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu kakav je i predmetni Ugovor, kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženica u vezi sa sklapanjem predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom svega naprijed navedenog, a u kontekstu pravnih učinaka odluka donijetih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, gdje, prema odredbi čl. 138a ZZP/07 (NN 97/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09), odluka suda donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog zakona (u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, dakle u postupku individualne pravne zaštite, a što potvrđuje i odredba čl. 502.c ZPP-a, kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i u tom je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, dakle, u ovom slučaju za utvrđenja u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj PMI 29/13-4 od 13.6.2014., kojom je utvrđena ništetnost promjene kamatne stope prema odluci banke, te u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj smatra da je tuženik na prethodno opisani način, na njegov teret, bez osnove stekao značajan novčani iznos, koji se sastoji u razlici između obračuna s kamatnom stopom od 5,20% godišnje, ugovorenom na dan sklapanja Ugovora, te tečajem CHF na dan korištenja kredita 5.6.2007. od 4,426351 kn za 1 CHF (140.835,24 kn, kojem je iznosu pribrojen iznos od 38,65 kn na ime zatezne kamate od 38,65 kn radi kašnjenja tužitelja u podmirenju obveza u razdoblju od 31.7.2007. do 3.12.2007., tako da ukupni iznos njegovog duga prema otplatnom planu na dan sklapanja ugovora iznosi 140.873,89 kn), i iznosa koje je tuženik obračunavao i primao od tužitelja prema obračunu promjenljive kamatne stope i tečaju CHF na datume isplaćivanja anuiteta kredita (ukupno 183.369,55 kn), koja iznosi 42.495,66 kn. Stoga tužitelj podnosi ovu tužbu te predlaže da sud usvoji u njoj postavljene tužbene zahtjeve. 2. U odgovoru na tužbu tuženik prvo ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za rješavanje ovog spora te u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane. Navodi da su parnične stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika te predlaže da sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. U nastavku osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. Tužiteljev stav da se ovaj postupak zasniva na presudama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošaka, smatra neosnovanim, jer se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, a u tom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br, Pž-6632/17. Smatra i da se te odluke ne mogu ni posredno primijeniti na auto kredite, a tužitelj je kredit uzeo radi kupnje auta te se u tom smislu poziva i na presudu VTSRH posl.br. PŽ-6632/17. Ako sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. tužitelj mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako to ne bi dokazao, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Sporna odredba je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo te nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača te se glede toga također poziva na presudu VTSRH posl.br. Pž- 6632/17. Tvrdi da je predmetna odredba tužitelju je bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, tijekom pregovaranja obrazložene su mu posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih za financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne - kune, tako i drugih svjetskih valuta. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora dao sve informacije temeljem koji je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnik, a solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. Obveza tuženika je obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, pa s obzirom na to nije dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, ističe se da se o njoj pojedinačno pregovaralo, što također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništena. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, njegov ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi, već je tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14. Ako bi sud, unatoč navedenom, smatrao da je, moguće ispitivati poštenost sporne odredbe tuženik ukazuje kako u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štítila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Takav stav o tome je zauzeo i VSRH u odluci posl.br. Revt-

249/14. Tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je tužitelju također bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. S obzirom na to da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatnom stopom. Obrazloženjem presude VTSRH posl.br. Pž-7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 1.1.2011. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012.,0 čl. 11.a st. 2., pa je dakle i prema odredbama tog zakona tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta, a razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Tužitelj u podnesku od 2. listopada 2020. navodi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu središta Kreditora ništetna te da je nadležan sud prema sjedištu poslovne jedinice tuženika u kojoj je sklopljen Ugovor o kreditu, dakle, ovaj sud. Ustraje kod svojih navoda da je ovaj sud vezan pravnim učincima presuda donesenih u kolektivnom sporu, budući da je predmetni ugovor sklopljen u vremenu od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., na koje se odnosi postupak kolektivne zaštite. Protivi se po tuženiku predloženom saslušanju svjedoka jer prema sudskoj praksi vrhovnog suda Republike Hrvatske nije potrebno ponovo provoditi dokazni postupak, jer odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stav 1 ZPP-a. Osporava istaknuti prigovor zastare jer je kolektivna tužba prekinula zastaru koja ponovo počinje teći od pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu. smatra i da je pravičnu postavio visinu tužbenog zahtjeva u skladu sa stavom Vrhovnog suda i pravnim stavovima europskog suda tako što traži naknadu štete zbog djelomično ništetnih odredbi ugovora o kreditu te visinu odštete odredio na pravilan način tako što traži isplatu razlike između početnog tečaja za CHF i onog kojeg je platio na svakom anuitetu te isplatu razlike između početne kamatne stope i one koju je platio na svakom anuitetu.

4. Tuženik u podnesku od 15. rujna 2021. ponavlja svoje tvrdnje o neosnovanosti stava tužitelja da su nepoštenost odnosno ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi konkretnog ugovora o kreditu utvrđena u postupku kolektivne zaštite jer Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci posl.br. Pž-6632/17 utvrđenja ograničio na informacije koje su banke potrošačima dale kroz oglase i reklame, ne ulazeći u odnos između banke i pojedinačnog potrošača te smatra kako je isto predmet pojedinačnog odnosa banke i određenog potrošača, a u presudi posl.br. Pž-7129/13 izričito navodi da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke odredbu o promjenjivoj kamati koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter. U ovom pojedinačnom potrošačkom sporu tužitelj bi trebao dokazati pretpostavke nepoštenosti konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost tužitelj ne predlaže nikakve dokaze. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a pitanje naknade štete nije riješeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa pa je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati sve pretpostavke za naknadu štete sukladno općim pravilima za naknadu štete iz Zakona o obveznim odnosima, ako smatra da mu je ista nastala. Tužitelj na ove okolnosti ne predlaže ikakve dokaze. Ponavlja i svoje tvrdnje da je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj se pojedinačno pregovaralo te da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbama čl. 319. ZOO-a odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog tumačenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenih istim zakonom. Dakle, zajedničku namjeru ugovornih strana dopušteno je tražiti jedino ako je ugovorna odredba sročena nejasno, ali ako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njezinim tumačenjem, nego se primjenjuje onako kako glasi. Ugovorna odredba kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća jasna je i razumljiva pa ne ostavlja nikakve dvojbe o činidbi koja iz nje proizlazi, stoga se treba primijeniti onako kako glasi. Sukladno odredbi čl. 320. st. 1. ZOO-a u slučaju kada je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane, ali i u ovom je slučaju osnovno pravilno da se ugovorne odredbe primjenjuju onako kako glase, osobito kada se radi o strogo formalnom ugovoru kakav je ugovor o kreditu. Samo se nejasne odredbe tumače u korist druge strane. Tužitelju je ponuđen izbor između više različitih kredita, a on je svjesno odabrao upravo ovaj vezan uz valutu CHF. Dakle, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će vezati ugovor o kreditu. Ističe kako su kamatne stope od sredine 2007. godine nadalje počele rasti na sve vrste kredita, a ne samo na potrošačke kredite u CHF, a razlozi rasta kamatnih stopa su objektivne tržišne okolnosti, prije svega izbijanje svjetske financijske krize. Osporava i stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2245/17 da pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, obrazlažući odluku navodom da bez takvog stava vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla, da je zastarni rok od 5 godina „relativno kratak“ te da je ostvarivanje restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora povezano sa „znatnim teškoćama“. Smatra ju neobrazloženom i arbitrarnom, čime je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Smatra i da su odredbom članka 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz primjene tog zakona izričito isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve tog zakona očito je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Navedeno potvrđuje stav pravne znanosti u članku prof.dr.sc. Aleksandra Maganića pod nazivom slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade u kojem se ukazuje na nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti i na pogrešno tumačenje odredaba direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu suda EU te diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama. Ukazuje na to da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelji ukazuju predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega ste sukladno članku 326. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ne može isticati. Smatra neosnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, jer se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je naime tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koji reguliraju njegovo poslovanje i u skladu sa regulativom Hrvatske narodne banke. Protivi se provođenju financijskog vještačenja na način kako je to predložio tužitelj jer je isto usmjereno na pretvaranje predmetnog ugovora o kreditu u kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom i to kamatom u visini koja se primjenjivala na kredite u CHF. Ako bi, unatoč navedenom, sud odredio provođenje vještačenja po prijedlogu tužitelja, vještak bi u obzir trebao uzeti i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

5. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog zahtjeva svoj tužbeni zahtjev za isplatu uskladio sa Nalazom vještaka te ga povećao na iznos od 45.201,31 kn. U tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao. Tuženik se protivio toj preinaci tužbe. Sud je rješenjem sadržanim u izreci ove odluke dopustio takvu preinaku tužbe, jer prema izmijenjenom članku 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, koji se primjenjuje i na postupke započete prije 1. rujna 2019. tužitelj iznimno može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužitelj tek po provedenom vještačenju mogao postaviti konačni sređeni zahtjev, pa ga je dakle bez svoje krivnje postavio tek u završnoj fazi postupka, takva preinaka tužbe je dopuštena i tuženik se tome ne može protiviti.

6. Sud je prije svega odlučivao o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda za rješavanje ovog spora te je Rješenjem od 1. ožujka 2021. taj prigovor tuženika odbijen, a Županijski sud u Zagrebu je svojim Rješenjem broj: Gž-1677/20212 od 20. svibnja 2021. odbio tuženikovu žalbu protiv navedenog rješenja, pa je isto postalo pravomoćno te je nakon toga ovaj sud nastavio s vođenjem ovog postupka.

7. Sud je u dokaznom postupku pročitao isprave iz spisa predmeta:

Ugovor o kreditu broj ... na stranicama 11-13 spisa, sudska praksa na stranicama 14- 17 spisa, otplatna tablica od 28. svibnja 2007. na stranicama 18-20 spisa, obavijest tuženika od 2. srpnja 2014. na stranici 21 spisa, sudska praksa na stranicama 37-42 spisa, zahtjev za kredit na stranici 43 spisa, promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.4.2007. do 30.6.2007. na stranicama 44 i 45 spisa, tržišni parametri za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF na stranici 46 spisa, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J. te su pročitani Nalaz vještakinje N. J. od 8. ožujka 2022. na stranicama 122-139 spisa i ispravak nalaza vještakinje od 11. travnja 2022. na stranicama 160-163 spisa.

8. Sud nije prihvatio dokazne prijedloge za saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja te saslušanja svjedokinja D. P. i Javnog bilježnika L. M. kao nepotrebne, jer su na temelju gore navedenih dokaza utvrđene sve odlične činjenice potrebne za donošenje odluke u ovom sporu. Stoga su raspravnim rješenjem od 24. svibnja 2022. ti dokazni prijedlozi odbijeni.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetane i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa te zahtjev tužitelja kojim traži od tuženika povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetnima.

10. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj 28. svibnja 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj kreditu broj ..., kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 26.622,03 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te da je početna kamatna stopa 5,20%

- da je na temelju odluke o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi tuženik jednostrano uvećavao anuitete za iznos povećane kamatne stope.

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je kredit otplaćen.

11. Sporno je da da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je tuženiku plaćen po osnovu naknadno jednostrano povećanih kamatnih stopa te po osnovu porasta tečaja za valutu CHF, da li je kredit za kupnju auta potrošački ugovor te da li ugovor koji je ispunjen može biti utvrđen ništetnim. Tuženik osporava da su valutna klauzula i promjenjive kamatne stope kao ugovorne odredbe ništetne, smatra da su te ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive pa stoga ne mogu biti podvrgnute testu poštenja, da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Ističe i kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika koji je dužan po Zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe. Tvrdi i da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da su zaposlenici banke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnili ekonomski doseg odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da je valutna klauzula dopuštena i zakonita pa se ne može proglasiti ništetnom zbog porasta tečaja CHF, a u pogledu promjenjive kamatne stope navodi i to da se ista nije mijenjala proizvoljno, već u skladu s Općim uvjetima poslovanja Banke objavljenima na njezinim internet stranicama, internim aktima i ovisno o uvjetima na tržištu, odnosno kretanju relevantnih parametara. Navodi da te odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornim odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra i da sud u ovom postupku nije vezan pravnim učincima pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Primarno ističe prigovor zastare tražbine. Osporava i tijek zatezne kamate uz obrazloženje da se ne mogu primijeniti zatezne kamate propisane za nepoštenog stjesatelja. Tvrdi i da se ugovor ne može utvrditi ništetnim, jer je ispunjen.

12. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Sl. SFRJ 4/77,

36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 58/84, 74/78, 57/89, 20/90, 35/91. i "Narodne novine" broj : 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,

148/11, 25/13 i 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

13. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez tih ništetnih odredbi, jer ako se ne primjeni promjenjiva kamatna stopa, ostaje početna, a ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o kamatnoj stopi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. Tužitelj je od tuženika primio novčani iznos u kunama i ugovorio kamatnu stopu od 5,20% godišnje te je u obvezi vratiti ugovoreno, odnosno ima pravo na povrat plaćenog preko ugovorenog, a to je iznos koji se potražuje tužbom. Ako bi se protivno tom stavu zbog toga cijeli ugovor trebao utvrditi ništetnim, u tom slučaju bi novčani iznos koji bi tuženik po pravilima o restituciji trebao vratiti tužiteljici nedvojbeno bio znatno veći od utuženog iznosa kojim se potražuje samo ono što je više plaćeno zbog primjene naknadno povećane kamatne stope i porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, a tužitelju se uvijek može dosuditi manje od onoga na što bi imao pravo.

15. U odnosu na prigovor tuženika da je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu ispunjen pa se zbog toga ne može utvrditi ništetnim, treba reći da se gore citirani propis odnosi na sve ugovore, pa i one temeljem kojih su preuzete obveze ispunjene, jer citiranim odredbama nije propisano da se odnose samo na one ugovore u kojima još postoji dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, pa dakle činjenica da je kredit zatvoren nije zapreka za odlučivanje o tome da li su pojedine njegove odredbe ništetne te da o povratu stečenog bez osnova ako se utvrde ništetnima. Okolnost da je Ugovor ispunjen isplatom posljednjeg nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi, jer tužitelj kao korisnik tog kredita ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, među ostalim, i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo i stoga jer ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen što međutim, nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Stoga je taj prigovor tuženika neosnovan. Okolnost da se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je propisana konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR ne odnosi i na otplaćene kredite ne pobija taj stav, jer se tim Zakonom olakšava položaj dužnika po osnovu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji se još otplaćuju, budući da je samo u takvim slučajevima i moguće napraviti konverziju, dok kod otplaćenih kredita nije, a isti ne sadrži odredbe o tome da li je ugovorna odredba o toj valutnoj klauzuli ništetna ili ne, što se zakonom niti ne može utvrđivati, već o tome odlučuje sud.

16. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, pa je isti u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st.

2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

18. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen.

20. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka.

21. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-

III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu.

22. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće.

23. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude.

24. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.

25. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; i 70/19 dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

26. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

28. Neosnovani su i navodi tuženika da se navedene presude odnose samo na stambene kredite, budući da se odnose na sve potrošačke kredite, pa i na one za kupnju auta. Neosnovan je i stav tuženika da bi postupku trebalo ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije, jer je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva.

29. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

30. U odnosu na navode tuženika da su valutna klauzula i promjenjive kamatne stope zakonom dopuštene treba reći iste ipak mogu biti utvrđene nepoštenima i slijedom toga ništetnima, ako nisu bile transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nisu bile transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

31. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga u ovom postupku na te okolnosti nije potrebno ponovo provoditi dokaze.

32. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

33. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina. Kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. veljače 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13. Budući da je ništetnost u ovom slučaju utvrđena i ovom nepravomoćnom presudom, zastarni rok još nije niti počeo teći, pa novčana tražbina tužitelja po osnovu stjecanja bez osnova nedvojbeno niti u jednom svom dijelu, pa niti u onom manjem dijelu koji je povećan nakon usklađenja tužbenog zahtjeva sa vještačkim nalazom, nije u zastari.

34. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Iz Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovorena klauzula CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, da je ugovorena početna kamatna stopa od 5,20 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Iz Nalaza i mišljenja vještaka je nadalje razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.

36. Kako je dakle iz samog Ugovora o kreditu razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, zbog kojih je došlo do znatnog povećanja anuiteta kredita, a nisu ugovoreni i parametri na osnovu kojih bi se ista mogla mijenjati, a prethodno navedenima pravomoćnim presudama, kojima je ovaj sud vezan je već utvrđeno da je osam banaka, pa i tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, u ovom postupku osim onih koje je sud proveo, nije potrebno provoditi i druge, personalne dokaze na okolnost da li su ugovorne o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da li se o istima pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, odnosno na okolnost da li su iste nepoštene i kao takve ništetne, jer je o tome već odlučeno navedenim pravomoćnim presudama kojima je sud vezan. Stoga nisu prihvaćeni dokazni prijedlozi tuženika da se na te okolnosti provedu i predloženi personalni dokazi, pa su ti dokazni prijedlozi stranaka raspravnim rješenjem odbijeni.

37. Takav stav je o tom pitanju zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. u čijem obrazloženju se glede toga navodi da nižestupanjski sudovi nisu dužni na te okolnosti provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju. Još se navodi i to da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te da s obzirom na sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH nema bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

38. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

39. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

40. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu da se kamatna stopa nije mijenjala proizvoljno, već u skladu s tuženikovim Općim uvjetima poslovanja, njegovim internim aktima te uvjetima na tržištu, uvjetima na tržištu kao što navodi u odgovoru na tužbu, valja reći da je za ovaj spor odlučno to da prilikom sklapanja ugovora nisu ugovoreni kriteriji, odnosno parametri po osnovu kojih bi se mijenjala kamatna stopa, već se ista mijenjala jednostrano prema odlukama tuženika koji je o tome samo obavještavao tužitelja kao korisnika kredita. Ako je tuženik kamatnu stopu i mijenjao sukladno svojim Općim uvjetima poslovanja, a u ugovoru o kreditu nije navedeno da se na isti primjenjuju Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom, koji kao ni ugovor o kreditu ne sadrže precizne kriterije za određivanje promjenjive kamatne stope, pa tužitelj ni na koji način nije mogao znati na koji način i po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, i u tom slučaju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer o tome nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem kao korisnikom kredita niti je s njim ugovorio parametre o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, pa se slijedom toga budući da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, u ovom slučaju se može primijeniti samo ona prva, početno ugovorena kamatna stopa od 5,20%.

41. Odluke sudova na koje se tuženik poziva u odgovoru na sudu, za ovaj spor nisu mjerodavne, već su za isti mjerodavne prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda P1401/12, Pž 7129/13 i Pž 6632/17, kojima je ovaj sud vezan.

42. U svrhu utvrđenja koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo Nataliji Jambrečić. Sud je vještaku dao zadatak utvrditi koliko je tužitelj platio više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do zadnje uplate tužitelja, kolika bi bila razlika u svakom mjesečnom anuitetu da je tuženik primjenjivao početnu ugovorenu kamatnu stopu, koliko bi iznosio svaki mjesečni anuitet da je tuženik primijenio početni tečaj CHF ako se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,20 % i ako se iznosi izraze u kunama po tečaju koji je bio na snazi u vrijeme kada je kredit stavljen tužitelju na raspolaganje te koji iznos je on preplatio tuženiku s osnova promjena kamatnih stopa i promjena tečaja CHF. Sud je vještaku dao zadatak da u izračunu razlika primjeni početnu kamatnu stope iz ugovora o kreditu, jer su u ugovoru sadržane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnima, a u ugovorima druge kamatne stope osim početnih ne postoje, pa je slijedom toga za obračun više plaćenog iznosa po tom osnovu moguće primijeniti samo početne kamatne stope, a ne neke druge kamatne stope.

43. Iz Nalaza i mišljenja vještaka te njegovog ispravka od 11. travnja 2022. proizlazi da je tužitelj platilo više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotnu ugovorenu kamatnu stopu ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,20 % godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita 45.201,31 kuna, od čega se 36.813,64 kuna odnosi na razliku nastalu zbog promjene tečaja CHF, a 8.387,67 kuna na razliku nastalu zbog promjena kamatnih stopa. Vještak je utvrđene razlike iskazao i u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

44. Tužitelj nije istaknuo primjedbe na Nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s njim postavio konačni, sređeni tužbeni zahtjev. Tuženik u svom očitovanju na nalaz vještaka navodi da nema prigovor na matematički izračun, ali isti ne pridonosi rješavanju ovog spora s obzirom na to da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako je kredit vezan za valutu CHF, pa se nalazom vještaka ugovor pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom, a ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, da valutna klauzula CHF nije nepoštena, da u času sklapanja ugovora nisu postojale naznake na tržištu o mogućnosti značajnog porasta tečaja CHF te da bi vještak kamatu trebao obračunati s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, da nalazom nije utvrđeno jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno je li takvo postupanje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je pretpostavka za donošenje odluke u ovom predmetu.

45. Sud nije prihvatio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, jer je isti nalaz izradio u skladu sa danim mu uputama suda primjenom početne kamatne stope i tečaja CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje, a vještak nije ovlašten utvrđivati da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi poštene te da li uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita, budući da su to pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne vještak. Sud je dao zadatak vještaku da obračun razlike po osnovu promjene kamatne stope utvrdi s obzirom na početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, jer tuženik nije mogao jednostrano mijenjati i povećavati početne ugovorene kamatne stope, budući da prethodno s tužiteljem nije utvrdio kriterije za promjenu kamatnih stopa tijekom otplate kredita, a zbog toga se u tom pogledu ne mogu primjenjivati niti druge kamatne stope osim početne. Nadalje, budući da je ugovorna odredba o klauzuli CHF također utvrđena ništetnom, glavnica i anuiteti kredita mogu biti izraženi samo u kunama, a ne u nekoj drugoj valuti.

46. Imajući to u vidu kao i navedene presude na koje se tužitelj poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita, jer se nedvojbeno kamatne stope prema odluci tuženika povećale, a jednako tako i tečaj CHF u odnosu na kunu. S obzirom na to da primjedbi na sam matematički izračun nije bilo, Sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim te kao takvim podobnim za donošenje odluke u ovom sporu, a tuženik svojim prigovorima isti nije doveo u sumnju.

47. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u podnesku od 15. travnja 2022. postavio konačni sređeni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka kojim je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev povećan sa iznosa od 42.495,66 kuna na iznos od 45.201,31 kuna, o kojem je sud i odlučivao. U odnosu na preinačeni povećani dio tužbenog zahtjeva, sud smatra da zastara nije nastupila iako je tužbeni zahtjev u skladu s Nalazom vještaka povećan nakon 13. lipnja 2014., pa ni onda ako se povećanje odnosi na preplatu po osnovu primjene kamatne stope, jer je podnošenjem same tužbe došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO, a sve cijeneći da preinačenim zahtjevom tužitelj nije zahtijevao isplatu po nekoj drugoj činjenično pravnoj odnosno materijalno pravnoj osnovi, već je tom preinakom samo povećao svoj zahtjev u odnosu na ranije postavljen, a koji proizlazi iz iste činjenično pravne i materijalno pravne osnove, koji do podnošenja tužbe nije bio u zastari. Takav stav je o tom pitanju zauzeo i Županijski sud u Puli u svojoj presudi poslovni broj : Gž-636/2021-2 od 24. svibnja 2021. U vezi s tim treba reći i to da kao što je već prethodno obrazloženo, prema citiranom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora, budući da je ništetnost u ovom slučaju utvrđena i ovom nepravomoćnom presudom, zastarni rok još nije niti počeo teći, pa novčana tražbina tužitelja i zbog toga nije u zastari, iako je kondemnatorni tužbeni zahtjev preinačen nakon 13. lipnja 2019.

48. Tuženik u podnesku od 6. svibnja 2022. pored već istaknutih prigovora ističe i prigovor da je neosnovan zahtjev tužitelja kojim traži zatezne kamate tekuće na svaki pojedini navodno preplaćeni iznos od dana dospijeća svakog anuiteta, što je u suprotnosti s pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela VSRH Su-IV-222/04 od 5.3.2004. prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima te prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, dakle radi se eventualno o zabrani manjeg značaja pa se slijedom toga ništetnost više ne može isticati.

49. Sud smatra da su i ti tuženikovi prigovori neosnovani. U ovom slučaju se radi o potrošačkom ugovoru za koji vrijede druga pravila nego za ugovor o zajmu, a i pravno shvaćanje na koje se poziva je iz 2004. godine, pa se na ovaj slučaj ne može primijeniti. U odnosu na prigovor tuženika da je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu prestao postojati te više ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, pa slijedom toga I. tužitelj više ne može tražiti da se pojedine njegove odredbe utvrde ništetnima niti na temelju toga tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika treba reći da se citirani propis odnosi na sve ugovore, pa i one temeljem kojih obveze ispunjene, jer tim odredbama nije propisano da se odnose samo na one ugovore u kojima još postoji dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, pa dakle činjenica da je kredit zatvoren nije zapreka za odlučivanje o tome da li su pojedine njegove odredbe ništetne te da o povratu stečenog bez osnova ako se utvrde ništetnima.

50. Dokumentaciju dostavljenu po tuženiku u dijelu koji nije od značaja za rješavanje ovog spora, sud posebno ne obrazlaže u ovoj odluci, a u pogledu dostavljene sudske prakse se napominje da su za ovaj spor mjerodavne samo prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda P-1401/12, Pž 7129/13 i Pž 6632/17, kojima je ovaj sud vezan.

51. Budući da je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 28. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, a u takvoj situaciji kad je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika zaključen 28. svibnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj predmetnog Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao. Naime, iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu je razvidno da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.)

52. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o redovnoj kamati koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom banke o visini stope te o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, s obzirom na to da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku kao što je ovaj, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, zbog čega je utvrđeni iznos od 45.201,31 kn, koji je tužitelj platio više zbog primjene tih ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na iznos koji je trebao platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez pravne osnove.

53. Stoga je sud nakon što je utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka o klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, konačno postavljeni sređeni tužbeni zahtjev tužitelja usvojio te naložio tuženiku da preplaćeni iznos vratiti tužitelju, odnosno da mu nadoknadi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

54. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate se temeljem čl. 3. i čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15) određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

55. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate su tužitelju za svaki pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća plaćanja iste kad su uplate i izvršene, kao što je razvidno iz Nalaza vještaka, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao. 56. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje 45.201,31 kn, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Kako je parnicu u cijelosti izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti, a sud mu je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 1.000,00 kn na temelju Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14., 118/14.,107/15. i 37/22., u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava tri obrazložena podnesaka od 2.10.2020., 8.11.2020. i 15.4.2022., za svaki po 1.000,00 kn na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 12.10.2021. i 24.5.2022., za svako ročište po 1.000,00 kn na temelju Tbr 9/1, sve to uvećano za PDV od 25% (1.600,00 kuna) na temelju Tbr. 42. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 774,96 kn, trošak sudske pristojbe na presudu od 802,00 kuna, trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 1.250,00 kn, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 10.076,96 kn. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to sukladno odredbi iz čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine 142/12, 25/13, 93/14, 73/17 - dalje OZ).

57. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen.

U Varaždinu 6. srpnja 2022.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ Tužitelju po punomoćnici D. K., odvjetnici u V.

2/ Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u OD G. & G., Z.