REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 778/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske (OIB: ... ), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, Građansko-upravni odjel, protiv I. tuženice B. M. iz B. L., (OIB: ... ), i II. tuženice G. I. iz Z., (OIB: ... ), koje zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, odlučujući o dopuštenoj reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-24/2020-2 od 19. ožujka 2020. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Virovitici posl. br. P-432/2018-18 od 22. studenoga 2019., u sjednici održanoj 6. srpnja 2022.,

r i j e š i o  j e :

Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-24/2020-2 od 19. ožujka 2020. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev:

- na utvrđenje da je tužiteljica „u cijelosti vlasnik čkbr. 580/27 oranica rit sa 1 j i 1595 čhv, čkbr. 580/28 oranica rit sa 761 čhv i čkbr. 580/29 oranica rit sa 1 j i 203 čhv upisano u zk. ul. br. 222 k.o. L. B., te čkbr. 609/2 oranica rit sa 1 j i 180 čhv, upisano u zk. ul. br. 1053 k.o. L. B.“,

- na obvezivanje tuženica „trpjeti prijenos svog prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist tužiteljice odmah po pravomoćnosti ove presude.",

dok je tužiteljici naloženo „da u roku od 15 dana na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplati tuženima iznos u visini 9.281,25 kuna“.

2. Drugostupanjski sud je tako odlučio uz obrazloženje:

- da „predmet spora (...) jest pitanje prava vlasništva nekretnina označenih kao čk.br. 580/27, čk.br.580/28 i čk.br.580/29 sve upisano u ZU 222 k.o. L. B. te nekretnine označene kao čk.br. 609/2 ZU1053 k.o. L. B.“,

- da „prema izvatku iz zemljišnih knjiga na nekretninama označenim kao čk.br. 580/27/28/29 sve ZU222 k.o. L. B. uknjižene su kao suvlasnice svaka za po ½ dijela tužene (...), dok je na nekretnini označenoj kao čk.br. 609/2 ZU1053 k.o. L. B. uknjižena kao vlasnica tužena pod 2. (...) za cijelo“,

- da „...su nekretnine na koje su uknjižene obe tužene upisane u ZU222 k.o. L. B. u naravi šuma, dok je čk.br. 609/2 u naravi oranica u sredini koje je manji dio obrastao šumom, a koja se graniči sa zemljištem u posjedu S. M. na sjeveroistočnoj strani i V. K. na jugozapadnoj strani“,

- da „...iz Uvjerenja Područnog ureda za katastar od 28. svibnja 2010. proizilazi da su ove nekretnine od osnutka Katastarskog operata do 1973. bile upisane kao posjed S. N. iz B., prednika tuženih, a iste godine da prelaze u posjedovni list broj 378 posjednika Lovačkog društva P. V., s tim da prema ovom Uvjerenju katastra iz 2010. nema isprava temeljem kojih je upisan posjed Lovačkog društva. Nakon ovog posjed sa Lovačkog društva P. (strana 7 spisa) upisuje se posjed Lovačke udruge J. G. B. i to prema posjedovnom listu broj 706, odlukom LD S. V. broj 13-1/95 od 9. srpnja 1995., a koji posjed se vodio do 2010.“,

- da „...prema dopisu Područnog ureda za katastar o povijesti promjena na katastarskim česticama od 11. srpnja 2016. (strana 41 spisa) predmetne nekretnine iz posjedovnog lista 161 sa S. N. iz B. 98 prešle su u posjedovni list 378 na Lovačko društvo P. V., ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 5. travnja 1973. s tim da u arhivi katastra nema samog predmeta niti ugovora o kupoprodaji. Godine 1997. prema ovoj obavijesti, nekretnine prelaze u posjedovni list broj 76 na Lovačku udrugu J. G. B. gdje se nalaze do 2010., kada prelaze u posjedovni list broj 1009 na ime N. M. kao posjednika (prednika tuženika), a nakon toga 2015. prelaze u posjedovni list 1122 na ime tužene pod 1/ M. B.“,

- da „...nakon ukidne odluke ovog Županijskog suda od 13. rujna 2018. pod poslovnim brojem Gž-1192/2017-2, a radi otklanjanja kontradiktornosti u obavijestima Područnog ureda za katastar od 28. svibnja 2010. te od dana 11. srpnja 2016. prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku, postupajući suglasno odredbi iz članka 377. ZPP od Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar u V. dobio dopunu povijesti promjena na katastarskim česticama koje su predmet ovog spora sa naglaskom da je ponovnim uvidom u službenu evidenciju, kao i uvjerenje klasa 935- 08/10-01/449, urbroj:541-16-2/5-10-3 od 28. svibnja 2010. i uvjerenje klasa:936- 02/16-05/167 od 11. srpnja 2016., nađena razlika između ta dva uvjerenja...ali da u arhivi ne postoji kupoprodajni ugovor od 5. travnja 1973., kao niti predmet 2587/73 koji bi se odnosio na prijelaz posjeda od fizičke osobe na lovačku udrugu. U njihovoj arhivi samo da postoji knjiga "spiska promjena" iz kojih je vidljivo da su sa posjednika S. N. iz B. 98 iste čestice prešle u posjed Lovačkog društva P. V. 25. Upravo Državna geodetska uprava zaključuje da postoji "samo zabilježba" da je posjednik Lovačko društvo P. evidentirano na temelju kupoprodajnog ugovora, a da se ne može potvrditi valjanost kupoprodajnog ugovora od 5. travnja 1973. jer da isti ne postoji u njihovoj arhivi“,

- da prvostupanjski sud „...temeljem izvedenih dokaza, pribavljene obavijesti o kojima je naprijed bilo riječi, saslušanjem svjedoka te pregledom spisa P-925/10 zaključuje da iz istih proizlazi "da je 5. travnja 1973. godine zaključen kupoprodajni ugovor između Lovačkog društva P. kao kupca te S. i M. N. kao prodavatelja, a temeljem kojih ugovora je došlo do promjene u posjedovnom stanju katastra, na način da je umjesto ranijeg posjednika S. N. upisano "Lovačko društvo". Temeljem takvih utvrđenja ujedno zaključuje da je "upravo zbog postojanja tog ugovora na tuženima teret dokazivanja da ugovor nije zaključen, koju okolnost nisu sa uspjehom osporili te sud istinitost o postojanju ugovora o kupoprodaji smatra neosporenom presumpcijom...“,

- da prvostupanjski sud „...nadalje vrlo detaljno iznosi sadržaj odredbe iz članka 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" 34/91) prema kojoj odredbi poljoprivredno zemljište u društvenom vlasništvu na teritoriju republike postaje vlasničko pravo Republike Hrvatske te odredbe iz članka 28. i pridružujuće odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 i 91/92, dalje: ZOVO), koji govore o kvaliteti posjeda potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosijedanjem. Temeljem iznesenih utvrđenja te citiranih materijalnopravnih odredbi prvostupanjski sud zaključuje da kupoprodajni ugovor "između Lovačkog društva P. i ranijih vlasnika, pravnih prednika tuženih, nije osnova za stjecanje prava vlasništva, već govori o kvaliteti posjeda tužiteljice odnosno njenih prednika“, (...) te „Nalazeći utvrđenim da posjed tužiteljice i njenih pravnih prednika svojim trajanjem i kvalitetom ispunjava uvjete za stjecanje prava vlasništva (...) usvaja zahtjev tužitelja“,

- da „...žalbeni sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda“,

- da „...uvjeti za dosijedanje odnosno stjecanje prava vlasništva dosjelošću u konkretnom slučaju s obzirom na tvrdnju tužitelja da je dosijedanje počelo 1973., sukladno odredbi iz članka 388. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15 - dalje u tekstu: ZV) valjalo je razmotriti kroz pravna pravila Austrijskog općeg građanskog zakonika (OGZ) koja su se primjenjivala na temelju članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list FNRJ" broj 86/46 – pročišćeni tekst) do stupanja na snagu ZOVO-a dana 1. rujna 1980. pa zatim prema odredbi ZV-a koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. Uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću koja su određena pravilima OGZ-a u paragrafima 1460-1471 zahtjevaju da dosjedatelj ima pravo stvar posjedovati, da je njegov posjed pošten zakonit i istinit i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno. To znači da posjednik ne smije prisvojiti stvar silom ili lukavstvom, ili potajno (paragraf 1464), da posjed mora biti pošten (paragraf 1463 i 326) i da se posjed mora temeljiti na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost da je ova pristajala prodavaocu (paragraf 1461) time da opisani uvjeti moraju postojati cijelo vrijeme trajanja 20-godišnjeg roka dosijedanja. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ-a pošteni posjednik je onaj tko drži stvari iz uzroka vjerojatnih da je njegova stvar koju posjeduje, a nepošteni posjednik je onaj koji zna i iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje“,

- da se „prema odredbi iz članka 159. stavak 1. ZV-a dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Stavkom 3. ove zakonske odredbe je propisano da samostalni posjednik nekretnine kojem je posjed barem pošten stječe vlasništvo dosjelošću protekom roka od 20 godina neprekidnog samostalnog posjeda“: „...prema svim ovim zakonskim odredbama element poštenja je osnovna i glavna pretpostavka za stjecanje vlasništva dosijedanjem te ovisno o drugim elementima, vrijeme koje je zakonom za to predviđeno“,

- da je „u ponovljenom postupku sud pribavio obavijesti iz kojih proizlazi da nema dokaza o postojanju kupoprodajnog ugovora, da postoji tek "zabilježba" o postojanju kupoprodajnog ugovora u jednom od izvoda iz katastra, ali da nema također ni spisa iz kojeg bi proizlazilo na koji način je promijenjen upis posjeda od fizičke osobe prednika tuženih na prednika tužitelja“,

- da „...ponoviti je napomenu iz ukidnog rješenja ovog žalbenog suda da u spisu nema ni jednog dokaza, ni jedne potvrde o plaćenoj kupoprodajnoj cijeni koja bi realno ukazala na postojanje kupoprodajnog ugovora kod izričite tvrdnje kako tuženih, tako i njihove prednice koja je svoj iskaz dala u postupku pod poslovnim brojem P-925/10 da nikakav kupoprodajni ugovor nije sačinjen iako su lovačka društva tražila i prisiljavala kako prednicu tuženih M. N., tako i njenog supruga S. N., ali da nikad njihovu dozvolu za prodaju nisu imali“,

- da „...kod činjenica da su cijelo promatrano vrijeme uknjiženi vlasnici upravo bile tužene odnosno njihovi prednici, tada postojanje kupoprodajnog ugovora i dokaz o njegovom postojanju, suprotno stajalištu suda prvog stupnja nije u smislu odredbe iz članka 7. i članka 220. ZPP na teret tuženih, već na teret onoga koji tvrdi da je taj posjed, a time i pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva, stekao temeljem kupoprodajnog ugovora“,

- da „međutim“ tužitelj taj dokaz nije pribavio, a niti je na bilo koji drugi način osim navedene zabilježbe dokazao kupoprodaju predmetne nekretnine. Upitnost "zabilježbe" proizlazi iz iskaza saslušanog svjedoka R. A. (strana 85 spisa) višeg referenta u Državnoj geodetskoj upravi, Područni ured za katastar V. koja je u svom iskazu između ostalog navela da joj nije poznato "kako je izvršena ta promjena", da je bilo moguće napraviti i usmenom izjavom na šalteru katastra, odnosno onog koji je upisan kao posjednik i onog na kojeg posjed prelazi", kao i da prema iskazima nekih službenika "promjena stanja u katastru je bila moguća i bez ikakve dokumentacije i izjave stranaka", ali da ona s obzirom na te informacije može zaključiti da je "možda tako bilo, a možda nije bilo". U svom iskazu je osporila postojanje kupoprodajnog ugovora kao temelj za upis prava posjeda na predmetnim nekretninama“,

- da je „nadalje. prvostupanjski sud propustio ocijeniti obavijest Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar iz kojeg bi proizlazilo da je od 2010. na ovim nekretninama upisana kao posjednik baka tuženih M. N., a zatim tužena B. M. od 2015., a njihov prednik S. N. da je bio upisan do 1973.“,

- da „...katastar nekretnina jest evidencija o česticama zemljišta, zgrada i dijelovima zgrada kao dijelovima građevine, koji se nalaze na zemljištu ili ispod njegove površine ako zakonom nije drugačije određeno prema članku 2. Zakona o državnoj izmjeni i katastru nekretnina ("Narodne novine" 128/99, dalje: ZOK); promjene u katastru se provode u zemljišnim knjigama u postupku suglasno odredbi iz članka 10. i pridružujućim odredbama Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17). Izmjenu katastarskih podataka nezadovoljna stranka može osporavati u posebnom upravnom postupku“,

- da „međutim, u konkretnom slučaju izmjenu podataka koja je uslijedila 2010. nije osporavala tužiteljica iako su katastarski podaci javna isprava iza kojih stoji država, a presumpcijom istinitosti koju je moguće osporiti suglasno odredbi iz članka 230. stavak 3. ZPP-a“,

- da „kako tužiteljica Republika Hrvatska nije osporavala izmjenu posjeda spornih nekretnina sa Lovačkog društva na prednika tuženih, najprije na baku tuženih N. M. (2010. godine), a niti naknadnu promjenu 2015. kad taj posjed prelazi na tuženu B. M. kao njenu sljednicu zajedno sa tuženom pod 2., tada je ocjena ovog žalbenog suda da tužiteljica nije sa uspjehom u ovom postupku osporila faktički posjed i istinski upis posjednika, tuženih i njihovih pravnih prednika na spornim nekretninama“,

- da „zbog svega izloženog žalbeni sud ocjenjuje osnovanim žalbeni prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju temeljem kojih je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice sa postavkom da je postojanje kupoprodajnog ugovora, koji sa uspjehom tužiteljica nije dokazala, bio pravni osnov poštenja faktičkog posjeda prednika tužiteljice, a nije dokazala ni neistinitost katastarskih podataka o upisanom posjedu tuženih odnosno njihovog pravnog prednika na spornim nekretninama“,

- da je „stoga žalbeni sud temeljem odredbe iz članka 373. ZPP preinačio odluku o glavnoj stvari na način da je odbio zahtjev tužiteljice te odlučio kao u citiranoj izreci presude ovog žalbenog suda“.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 2287/2020-2 od 24. studenoga 2020., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužiteljice i tužiteljici je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanja:

1/ „da li se već i na osnovu stvarno realiziranog (izvršenog) kupoprodajnog ugovora, a sklopljenog za razdoblja važenja Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ-a), koji se zakonik primjenjuje na temelju odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09) te čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" 73/91) i čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenim prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ br. 86/1946), vlasništvo nekretnine moglo steći i bez upisa u zemljišne knjige“,

2. „da li je na temelju dosjelosti, posjedovanjem nekretnina sa kvalitetom posjeda podobnom za dosjedanje, sve u vremenskom slijedu sa svojim prednicima - počam od razdoblja primjene OGZ-a, tužiteljica mogla stjecati vlasništvo posjedovanih nekretnina?“

3.1. To sve po ocijeni da su ta pravna pitanja važna „za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje postoji i može se očekivati neujednačena i nesigurna praksa“.

4. Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjima. Predlaže osporenu presudu preinačiti tako da se prihvati njezin zahtjev.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. Revizijski sud ocjenjuje u reviziji naznačena pitanja važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njima je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje, prihvaćeno u suđenju već i sa značajem suđenja u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - ali je odluka drugostupanjskog suda donesena uz propust (to bar proizlazi iz pisanog sadržaja te odluke) da se takvo shvaćanje i primjeni.

8. Konkretno, revizijski sud je u više svojih odluka izrazio shvaćanje u svezi prvog u reviziji postavljenog pitanja - pa tako primjerice i u odlukama:

8.1. presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-zpz 21/17-5 od 12. rujna 2017., prema kojoj:

„...navedeno valja sagledati u svijetlu shvaćanja koje je revizijski sud izrazio u više svojih odluka, pa tako i odluci poslovni broj Rev 2064/13-3 od 25. veljače 2014., glede stjecanja nekretnine u vrijeme primjene odredaba OGZ-a, koje su se kao pravna pravila primjenjivale na temelju čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91) - kada nisu bile u primjeni odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljenog u „Službenom listu SFRJ“, broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980. i bio preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, „Narodne novine“, broj 53/91, kao zakon Republike Hrvatske), prema kojemu:

„...Prema pravnom shvaćanju ovog suda, izraženom u odluci broj Rev-250/90 od 20. ožujka 1991., u primjeni pravnih pravila OGZ, prije stupanja na snagu ZOVO, vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige, ako je ugovor bio izvršen.

U takvoj situaciji, kada je u režimu primjene pravnih pravila OGZ bilo moguće steći vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla i bez upisa u zemljišne knjige, i ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen s izvanknjižnim vlasnikom uz predaju u posjed nekretnina, predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja koji posjed čini zakonitim.“...“.

8/2 rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-x 783/16-2 od 3. svibnja 2017., prema kojemu:

„...Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju materijalnopravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i to:

„1.) Da li činjenica da je netko upisan u zemljišne knjige kao suvlasnik određene nekretnine predstavlja predmnjevu o suvlasništvu te osobe?

2.) Da li se nakon osnivanja zemljišnih knjiga vlasništvo može stjecati derivativnim putem bez upisa u zemljišne knjige?

3.) Tko je vlasnik nekretnine, zemljišnoknjižni vlasnik ili onaj koji tvrdi da ga vlasništvo pripada po ugovoru o diobi sklopljenog prije osnivanja zemljišnih knjiga?“

U ovom postupku sudovi nižeg stupnja utvrđuju da sporna nekretnina nije u vlasništvu tužitelja, već tuženih jer su upravo tuženi njeni vlasnici na temelju provedenog sporazuma o diobi kojeg su prednici stranaka sklopili i proveli još 1880.

Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se s obzirom na pravni osnov stjecanja i njegov nastanak na pitanje vlasništva na spornoj nekretnini imaju primjenjivati pravna pravila Općeg građanskog zakonika gdje se vlasništvo na nekretnini može steći ne samo upisom u zemljišne knjige već i faktičnim izvršenjem pravnog posla (tako i ovaj sud u Rev- 250/90 od 20. ožujka 1991.) to pitanja koja ističe tužitelj u reviziji nisu odlučna za donošenje odluke u ovom sporu, jer se ona odnose na primjenu i tumačenje režima vlasništva kako je ovaj uređen nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) vjerojatno stoga što se i sudovi nižeg stupnja pozivaju posve pogrešno na odredbe tog zakona iako kako je već rečeno o pravnom odnosu stanaka valjalo je odlučivati primjenom pravnih pravila OGZ-a.

8/3 rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1097/14-2 od 14. listopada 2015., prema kojemu:

„...Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja na uknjižbu prava suvlasništva nad nekretninom označenom kao čest. zem. 836/3 z.u. 740...

Ako je riječ o stjecanju prava vlasništva temeljem pravnog posla, onda valja reći da se shodno odredbi čl. 119. st. 1. ZV-a vlasništvo nekretnine temeljem pravnog posla stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, što je shodno odredbi čl. 55. st. 2. ZV-a i zakonom određeni način stjecanja prava vlasništva na temelju sporazuma o razvrgnuću suvlasništva. Isti način stjecanja primjenom odredbe čl. 388. st. 2. ZV-a (ako je pravo vlasništva temeljem pravnog posla stečeno do 1. siječnja 1997. kada je na snagu stupio ZV-a) regulirale su odredbe čl. 16. i čl. 33. ZOVO-a. Jedino u okolnostima kada je pravo vlasništva temeljem pravnog posla stečeno do 1. rujna 1980. (dakle, do stupanja na snagu ZOVO-a) u primjeni pravnih pravila općeg građanskog prava (paragraf 431. OGZ-a) sudska praksa tumačila je tako da se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige već i faktičnim izvršenjem pravnog posla, dakle kada je pravni posao bio izvršen. O ovim odlučnim činjenicama presuda isto tako ne sadrži jasne razloge...“

9. U tome je ovdje sadržan i jasan odgovor na u reviziji revidentice prvo postavljeno pitanje.

10. Revizijski sud je u više svojih odluka izrazio i shvaćanje u svezi drugog u reviziji postavljenog pitanja - pa tako primjerice i u odluci:

10.1. posl. br. Rev 1669/2017-2 od 11. veljače 2020., prema kojoj:

„...Nižestupanjski sudovi su zahtjeve tužiteljica ocijenili neosnovanim i odbili, sve i pored činjeničnog utvrđenja da su tužiteljice u vremenskom slijedu sa svojom prednicom (majkom) u posjedu svih prijepornih nekretnina kroz razdoblje moguće i duže od sto godina (u kojem su razdoblju tužiteljice sa majkom i obnovile zgradu, a koja također čini „prijepor“ - nakon što je u ratu bombardirana i srušena) - u kojemu im nitko nije osporavao taj posjed niti im ga pokušao oduzeti, a uz osnovno i odlučno shvaćanje (temeljeno na iskazu same I. tužiteljice da su sve tužiteljice kao i njihova majka svo vrijeme posjedovanja tih nekretnina znale da su ove u zemljišnim knjigama upisane na druge osobe, njihove srodnike) da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dosjedanje - jednostavno jer taj posjed tužiteljica (sa prednicom: majkom) nije bio (obzirom na navedeno znanje upisa u zemljišnim knjigama) savjestan ili pošten, dakle sa kvalitetom - bez koje nije moguće nekretnine stjecati u vlasništvo dosjelošću. Pritom ocijenjuju da okolnost što je „majka tužiteljica samostalno koristila prijepor, o čemu da svjedoče svi saslušani svjedoci, kraj gore opisanih razloga koji se odnose na kvalitetu posjeda, nije odlučna za usvajanje tužbenog zahtjeva“.

Revidentice su naznačile da reviziju protiv osporene presude, temeljene na takvome shvaćanju, podnose temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a i u reviziji su postavile pitanja:

1./ "Da li je posjed ipso facto, odnosno ex lege nepošten (nesavjestan), samo i jedino iz razloga jer je posjednik tijekom posjedovanja znao da je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik neka treća osoba, te može li sud samo temeljem te činjenice donijeti odluku o nepoštenju takvog posjeda?”,….

…Revizijski sud ocjenjuje prvo u reviziji naznačeno pitanje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje - ali je odluka drugostupanjskog suda donesena uz propust da se takvo shvaćanje i primjeni.

Konkretno, revizijski sud je u više svojih odluka izrazio shvaćanje u svezi tog pitanja - pa tako i u odluci posl. br. Rev-2426/1990 od 15. veljače 1991., prema kojoj:

„...pravilno su sudovi, u smislu odredbe iz st. 2. čl. 72. ZOVO, zaključili da je posjed prednika tužitelja savjestan, i to neovisno o tome što su u zemljišnim knjigama kao vlasnici spornih nekretnina bili upisani prednici revidenta. Naime, kraj utvrđenih činjenica da su se prednici tužitelja oduvijek ponašali kao vlasnici spornih nekretnina, a da im prednici revidenta nikada nisu osporili pravo vlasništva, iako su oni svoja vlasničkopravna ovlaštenja manifestirali njima naočigled, to sama okolnost što su prednici revidenta u zemljišnim knjigama bili upisani kao vlasnici ne čini posjed prednika tužitelja nesavjesnim. Prednici tužitelja nisu imali nikakvog razloga da uvidom u zemljišne knjige utvrđuju zemljišnoknjižno stanje. Oni su, na temelju navedenih okolnosti, osnovano vjerovali da su vlasnici, pa im se zato i propust da izvrše uvid u zemljišne knjige ne može stavljati na teret, u smislu da im nije moglo ostati nepoznato da su zemljišno-knjižni vlasnici prednici revidenta.

Ocijenjujući pravilno da je posjed prednika tužitelja bio savjestan kroz vrijeme duže od 50 godina, dakle i kroz zakonom propisani rok od 20 godina, sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo, kada su utvrdili da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva spornih nekretnina…”

Suštinski, u tome je sadržan i odgovor na prvo u reviziji tužiteljica postavljeno pitanje: činjenica da su prednici tužitelja i tužitelj kao posjednici nekretnina mogli znati ili pak znali za upis u zemljišnim knjigama, konkretno - da su te nekretnine u tim knjigama u svom razdoblju njihova posjedovanja bile upisane kao vlasništvo tuženika ili njegovih prednika, ne čini samo za sebe posjed prednika tužitelja i tužitelja nesavjesnim ili nepoštenim - ako su prednici tužitelja i tužitelj za tog razdoblja posjedovanja prema okolnostima konkretnog slučaja (primjerice: u situaciji kada im posjed nitko nikada nije osporavao iako su na nekretninama vršili i vlasničkopravna ovlaštenja - u vidu bitnog ulaganja u nekretnine, u obnovu objekta, a upisani je vlasnik svo vrijeme, pa čak i preko 60 godina - bio potpuno pasivan u iskazivanju ikoje vlasničke ovlasti na istim nekretninama, u svojatanju nekog prava na njima, u iskazivanju i znanja da je vlasnik - pa nije vodio niti računa kako se koriste i gdje se one nalaze, to tim više ili pogotovo kada su posjednici i iz sadržaja pismena upisanog vlasnika imali razumnih razloga vjerovati da on nije vlasnik ili da im vlasništvo prepušta i da to manifestira ili potvrđuje svojom posvemašnjom pasivnošću ili nezainteresiranošću za nekretnine) imali razloga osnovano vjerovati i (time) vjerovali da posjed vrše kao vlasnici….”

11. U tome je ovdje sadržan i jasan odgovor na u reviziji revidentice drugo postavljeno pitanje.

12. Kako je drugostupanjski sud temeljio osporenu presudu na drugačijem shvaćanju, konkretno, u bitnome, na shvaćanju - “nije pronađen kupoprodajni ugovor koji bi bio sačinjen u pisanoj formi pa već i samo zbog toga nema dokaza da je ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen i izvršen”, odnosno “ tužiteljica i njezini prednici znali su za zemljišnoknjižno stanje nekretnina i zemljišnoknjižni upis ovih na tuženice pa se zato tužiteljica ne može tretirati poštenom posjednicom u razdoblju za dosjedanje”, jedino je za zaključiti:

12.1. da shvaćanje drugostupanjskog suda iz presude koju je donio nije u skladu s takvim, već navedenim shvaćanjem ovoga suda,

12.2. da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) drugostupanjski sud (jer se ograničio pogrešnim pravnim shvaćanjem) nije razmotrio druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora i (time) za nastavak postupka,

12.3 da zbog toga valja ukinuti drugostupanjsku presudu - te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

13. U ponovljenom suđenju drugostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih provedenih dokaza i okolnosti relevantnih za odluku (tko je bio u posjedu nekretnina od 1973.?, kako se ostvarivao taj posjed?, sa kojom voljom?, je li to bio vlasničkopravni posjed?, je li bio predmetom ikakvog osporavanja, svojatanja trećih?, upućuje li i taj posjed na postojanje ugovora?..., postoji li bar faktično realizirani kupoprodajni ugovor?...) - ponovno odlučiti o zahtjevu revidentice, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a, sa dostatnim i određenim razlozima kako su ocjenjeni pojedini dokazi i činjenični navodi na koje se revidentica poziva i u reviziji.

14. Pritom ima poći od osnovnog: da nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću - ni redovnom niti izvanrednom, s time da se poštenje (savjesnost) posjeda pretpostavlja - pa onaj (a to su ovdje tuženice: ako se prihvati utvrđenje da je tužiteljica u vremenskom slijedu sa svojim prednicima bila posjednik nekretnina od 1973. do 2010.) tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten (nesavjestan) mora to i dokazati (imajući na umu načelno: da se samostalnost posjeda dokazuje svim dokaznim sredstvima, tako da je i potvrda katastra o evidenciji posjeda od kad se ista vodi u katastarskoj evidenciji adekvatno sredstvo za dokazivanje posjeda. Takva potvrda je javna isprava i za nju vrijedi predmnijeva istinitosti propisana čl. 230. st. 1. ZPP-a: slijedom toga je teret dokaza u suprotno prebačen na tuženika).

15. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. i čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 6. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.