REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 797/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. m. T. B. d.o.o., OIB ..., sa sjedištem u R., zastupanog po punomoćniku S. Ž., odvjetniku u R., protiv tuženika Grada R., OIB ..., R., zastupanog po punomoćniku E. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. K., E. B., M. H. M., I. R., B. P., S. P. S. i N. K. u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2016/2016-2 od 10. studenog 2016., kojom je djelomično potvrđena djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-865/16 od 3. kolovoza 2016., u sjednici održanoj 6. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 196.289,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2016. do isplate (toč. 1. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu za iznos od 210.352,34 kn zajedno sa zateznim kamatama (toč. 2. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka (toč. 3. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja djelomično je prihvaćena kao osnovana i djelomično odbijena kao neosnovana, dok je žalba tuženika odbijena kao neosnovana pa je presuda suda prvog stupnja potvrđena u pobijanom dosuđujućem dijelu (pod toč. 1. izreke) u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 196.289,74 kn (toč. I. a) izreke), preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu (pod toč. 1. izreke) glede početka tijeka zatezne kamate, tako da zatezna kamata na iznos od 196.289,74 kn teče od podnošenja tužbe, tj. od 3. lipnja 2008. do isplate (toč. I. b) izreke), te je potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu (pod toč. 2. izreke) i pobijanoj odluci o troškovima postupka (pod toč. 3. izreke) (toč. I. 1) izreke). Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu je odbijen (toč. II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), obzirom vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (tužbeni zahtjev je odbijen u iznosu od 210.352,34 kn), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukidanje nižestupanjskih odluka i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

4. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio i tuženik (i to protiv dijela odluke kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen), na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP (vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 196.289,74 kn). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukidanje nižestupanjskih odluka u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje

5. Odgovor na reviziju tužitelja nije podnesen.

6. Odgovor na reviziju tuženika nije podnesen.

7. Revizija tužitelja nije osnovana.

8. Revizija tuženika nije dopuštena.

U odnosu na reviziju tužitelja

9. Na temelju čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. Tužitelj se neosnovano poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, navodeći da su zaključci suda o odlučnim činjenicama u suprotnosti s onime što je utvrđeno u dokaznom postupku te da su pogrešno i selektivno protumačeni iznijeti stavovi sudskog vještaka. Protivno navodima tužitelja u reviziji, presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati, stoga ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 406.642,08 kn na temelju stjecanja bez osnove.

12. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su stranke 28. lipnja 1996. zaključile Ugovor o zakupu broj 3316/02-03. i to tuženik kao zakupodavac i tužitelj kao zakupnik, u vezi predmetnog poslovnog prostora u ulici U. L. T. ,,, u prizemlju koji se sastoji od 4 prostorije u ukupnoj površini od 196 m2, radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, na određeno vrijeme od 1. srpnja 1996. do 1. siječnja 2006.,

- da zakupac nema pravo po prestanku ugovora o zakupu, odnosno korištenju poslovne prostorije demontirati vrata, prozore, izloge, vodovodne, električne, ventilacijske i druge instalacije i uređaje koje je ugradio radi funkcije poslovnog prostora (čl. 11. Ugovora o zakupu), pri čemu nije isključeno pravo tužitelja na naknadu uloženih sredstava u poslovni prostor tuženika,

- da su stranke zaključile Ugovor o suglasnosti za rekonstrukciju poslovnog prostora br. 102/96 od 3. rujna 1996., a koji prostor je namijenjen za ugostiteljsku djelatnost, u kojem ugovoru je navedeno da je tuženik kao zakupodavac predmetnog poslovnog prostora suglasan da isti izvrši radove na rekonstrukciji predmetnog poslovnog prostora i to u skladu s tehničkom dokumentacijom izrađenom od strane tužitelja, a koja čini sastavni dio Ugovora o suglasnosti,

- da je tužitelj izvršio rekonstrukciju predmetnog prostora tijekom 1996. i 1997.,

- da su stranke zaključile Ugovor o zakupu br. 4467/02-03 10. travnja 1998. u svezi predmetnog poslovnog prostora u ulici U. L. T. ..., na određeno vrijeme od 2. travnja 1998 do 2. travnja 2008. radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, s time da je ovim ugovorom isključeno pravo tužitelja na naknadu uloženih sredstava u poslovni prostor tuženika (novi ugovor je sklopljen radi usklađivanja ugovora o zakupu sa Zakonom o zakupu poslovnog prostora koji je stupio na snagu 5. studenog 1996., a usklađenje je trebalo provesti do 28. studenog 1999.),

- da su stranke prilikom izlaska tužitelja iz predmetnog poslovnog prostora (tuženik je iselio tužitelja) sastavile Zapisnik o preuzimanju poslovnog prostora dana 12. srpnja 2004. s time da su pokretne stvari zatečene u prostoru prebačene u skladište Grada, dok je u prostoru ostao polukružni šank, retropult, sjedeća garnitura na montažnom podestu, ogledala nalijepljena na zid, kanal ventilacije u kuhinji, metalna kasa i tri svjetleće reklame,

- da vrijednost korisnih radova rekonstrukcije s amortizacijom i PDV-om iznosi 196.289,74 kn, vrijednost luksuznih radova s amortizacijom iznosi 189.361,18 kn (vitraži na stropu, mramorne ploče, granitni prag na podestu, oblaganje vanjskog stepeništa kamenom), a vrijednost tekućeg održavanja 2.770,86 kn.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je ocijenio da tužitelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, na temelju odredbi čl. 210. i 215. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO), koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), slijedom čega je tužitelju i dosuđen iznos od 196.289,74 kn, a odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 210.352,34 kn luksuznih troškova, na koje troškove tužitelj nema pravo, što je prvostupanjski sud iscrpno i obrazložio. Pritom je prvostupanjski sud, ocjenjujući da tužitelju pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ocijenio da je tužitelj pošten posjednik, obzirom je ulaganja izvršio na temelju Ugovora o zakupu od 28. lipnja 1996. (kojim mu nije isključeno pravo na naknadu uloženih sredstava u poslovni prostor tuženika) i na temelju suglasnosti tuženika kao zakupodavca.

14. Drugostupanjski sud smatra da su utvrđene sve pravno relevantne činjenice te da je na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u pogledu odluke o glavnoj stvari, i to odredbe čl. 210. ZOO o stjecanju bez osnove, budući je došlo do prestanka Ugovora o zakupu od 28. travnja 1998. i predaje poslovnog prostora tuženiku pa da nema mjesta primjeni odredaba čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14), kao i odredbe čl. 371. ZOO kojom je propisan petogodišnji zastarni rok, obzirom su u konkretnom stranke bile u ugovornom odnosu. Drugostupanjski sud preinačio je odluku suda prvog stupnja na način da je zatezne kamate da dosuđeni iznos dosudio od dana podnošenja tužbe 3. lipnja 2008. do isplate, pozivajući se na odredbu čl. 214. ZOO, navodeći da je tuženik postao nesavjestan s danom podnošenja tužbe.

15. Tužitelj u reviziji navodi da se pogrešna primjena materijalnog prava ogleda u tome što sud prilikom donošenja zaključka o razlučivanju nužnih i korisnih troškova od onih luksuznih nije sagledao sve okolnosti ugovornog odnosa među strankama i namjenu objekta.

16. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

17. Način na koji tužitelj upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava zapravo je osporavanje činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a što nije razlog zbog kojeg se revizija može podnijeti, stoga navedeno revizijski sud nije niti ispitivao (čl. 385. ZPP).

18. Slijedom izloženog nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

19. Prema tome, obzirom se nisu ostvarili revizijski razlozi koje iznosi tužitelj, to je na temelju čl. 393. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci presude.

U odnosu na reviziju tuženika

20. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

21. Na temelju čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

22. U konkretnom slučaju tuženik postavlja pitanja:

"1. Da li se na odnose bivšeg zakupnika (tužitelj) i zakupodavca (tuženik), a u svezi s ulaganjima u poslovni prostor primjenjuju odredbe članka 164. ili 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ili pak odredbe članka 210. ZOO-a iz 1978. godine (odnosno članka 1111. ZOO-a iz 2006. godine)?

2. Od kada teče zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos (od dana podnošenja tužbe ili od dana donošenja presude) u slučaju kada je u postupku provedeno vještačenje i vrijednost ulaganja utvrđivana prema vrijednostima u vrijeme presuđenja?

3. Koji zastarni rok se primjenjuje, da li trogodišnji iz članka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ili opći petogodišnji zastarni rok iz ZOO-a?

4. Da li je zakupnik pošteni ili nepošteni posjednik kada je u poslovnom prostoru izveo radove za koje nije imao suglasnost zakupodavca i koji su bili protivni ugovoru o zakupu te se ugovorom o zakupu obvezao o svom trošku izvesti sve eventualne radove, a prostor je primio u viđenom stanju, pa da li se posljedično njegovom (ne) poštenju primjenjuje odredba članka 164. ili 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u svezi sa naknadom uloženih sredstava, a ukoliko je pošteni posjednik da li je potrebno prilikom odlučivanja o zahtjevu zakupnika za naknadom uloženih sredstava uzeti u obzir i odredbu članka 164. stavka 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj se korisni troškovi umanjuju za ostvarene plodove i druge koristi?".

23. Obrazlažući razloge o kojima ovisi dopuštenost revizije u smislu čl. 382. st. 3. ZPP tuženik se, u odnosu na prvo pitanje, poziva na odluke revizijskog suda, i to broj Rev-1131/2013 od 5. ožujka 2014., u kojoj je predmet spora zahtjev tužitelja za povrat novčanih sredstava koja je kao posjednik uložio u objekt tuženice za vrijeme dok mu je kao hrvatskom branitelju rješenjem općine dodijeljen na privremeno korištenje njen stambeni objekt, te na odluku broj Rev-54/09 od 15. travnja 2009. u kojoj je predmet spora nezakonito korištenje tuđeg poslovnog prostora. Međutim, u tim odlukama na koje se tuženik poziva kao razlog važnosti nije riječ o činjenično i pravno usporedivim situacijama sa situacijom u konkretnom slučaju.

23.1. Naime, u konkretnom slučaju radi se o ugovornom odnosu tj. međusobni odnos stranaka bio je reguliran ugovorom o zakupu. Na međusobne odnose stranaka koji su nastali nakon prestanka ugovora o zakupu primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove, pri čemu za potraživanja s osnova izvršenih ulaganja vrijedi opći rok zastare iz čl. 371. ZOO. U konkretnom slučaju, od trenutka kada je tužitelj predao poslovni prostor tuženiku (12. srpnja 2004.) do trenutka podnošenja tužbe (3. lipnja 2008.) nije protekao opći rok zastare (tako i Rev x-978/14 od 14. siječnja 2015.).

23.2. U odnosu na drugo i treće postavljeno pravno pitanje, tuženik, ne pozivajući se na određene sudske odluke koje bi bile utemeljene na različitim pravnim shvaćanjima o postavljenim pravnim pitanjima, nije izložio razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što je bio dužan prema izričitoj zakonskoj odredbi iz čl. 382. st. 3. ZPP.

23.3. U vezi četvrtog postavljenog pitanja valja reći da ono polazi od utvrđenja suprotnog utvrđenjima nižestupanjskih sudova, koji su utvrdili da je tužitelj/zakupnik pošteni posjednik i da je za izvedene radove u poslovnom prostoru imao suglasnost tuženika/zakupodavca, stoga takvo postavljeno pitanje nije važno za odluku o sporu. Naime, iz Ugovora o suglasnosti za rekonstrukciju poslovnog prostora proizlazi pravo tužitelja na adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, koju je i izvršio 1996. i 1997. Stoga se u predmetnom slučaju radi o obveznopravnom odnosu između stranaka.

24. Prema tome, tzv. izvanredna revizija tuženika ne ispunjava postupovnopravne pretpostavke (kumulativno) propisane čl. 382. st. 2. i 3. ZPP o kojima ovisi dopustivost tzv. izvanredne revizije.

25. U skladu s navedenim, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP, reviziju tuženika valjalo je odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 6. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.