REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 467/2017-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać - Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB 02958272670, protiv tuženika Adriatic Osiguranje d.d. (ranije Jadransko osiguranje d.d.) Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, zastupan po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Grgić & Partneri, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika podnesenoj protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8067/2015-4 od 22. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4207-12 od 14. srpnja 2015., na sjednici održanoj 6. srpnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Povodom u reviziji tuženika naznačenog pitanja:

„Je li u smislu odredbi čl. 230. ZPP-a predmetni „račun“ opskrbljen pečatom tužitelja vjerodostojna ili javna isprava, odnosno s tim u vezi, a s obzirom na pravilo o teretu dokaza iz čl. 219. ZPP-a, je li u situaciji kad je tuženik osporio činjenicu plaćanja na tužitelju bio teret dokaza da je račun plaćen ili na tuženiku da plaćanje po računu nije bilo izvršeno?“, prihvaća se revizija te se ukidaju se presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8067/2015-4 od 22. svibnja 2017. i Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4207-12 od 14. srpnja 2015. i predmet se vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. U odnosu na pitanja:

„I. Predstavlja li okolnost da je tužitelj u tužbi tvrdio da je ON SAM platio troškove naknadu kojih potražuje u ovoj parnici, a kasnije, na raspravi 02.04.2015. god. da je troškove platio „PRAVNI PREDNIK TUŽITELJA“ preinaku činjeničnog osnova (supstrata) tužbe, odnosno radi li se u konkretnom slučaju o objektivnoj preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a?

II. Je li s obzirom na navedenu preinaku tužbenog zahtjeva, a prilikom zauzimanja stava o istaknutom prigovoru zastare, sud bio dužan ustanoviti pravodobnost tužbe, odnosno ispitati je li nastupila zastara predmetnog zahtjeva obzirom na datum preinake tužbenog zahtjeva?

III. Zastarijeva li pravo HZZOZZR-a (odnosno njegovog pravnog slijednika) na naknadu štete temeljeno na odredbama čl. 68. ZZOZZR-a u trogodišnjem (čl. 230. ZOO-a) ili petogodišnjem općem zastarnom roku (čl. 225. ZOO-a)?

IV. Je li pravilan stav suda I. stupnja iznesen u obrazloženju pobijane I. stupanjske presude, a osnažen pobijanom II. stupanjskom presudom, kako dostavljeni „račun za troškove liječenja predstavlja javnu ispravu, radi čega dokazuje istinitost onoga što se u njemu potvrđuje ili određuje, sukladno čl. 230. ZPP-a, a to stoga što ga je izdao tužitelj kao pravna osoba u obavljanju javnih ovlaštenja koja su mu povjerena zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu“ ili je uvidom u predmetni račun pravilno zaključiti da se radi o vjerodostojnoj, a ne javnoj ispravi u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je – nakon što je tuženik osporio da bi račun bio plaćen – tužitelj trebao, u skladu sa čl. 219. ZPP dokazati da je račun zaista plaćen?“, revizija se odbacuje kao nedopuštena.

III. Odluka o troškovima postupka povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4207-12 od 14. srpnja 2015. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (dalje: tužitelj) te je naloženo tuženiku Adriatic osiguranje d.d. (ranije Jadransko osiguranje d.d. – dalje: tuženik) da tužitelju isplati 53.778,98 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako su navedeni.

2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 8067/2015-4 od 22. svibnja 2017. odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je rješenjem sadržanim u istoj odluci djelomično odbačena žalba tuženika (toč. I. izreke), a žalba tužitelja je odbijena (toč. II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da istu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka postavljajući pet pitanja za koja smatra da su važna radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih građana u njegovoj primjeni.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

6. Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi st. 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, te u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao osiguratelj štetnika odgovornog za nastanak prometne nezgode u kojoj je stradao osiguranik tužitelja naknadi ono što je isplatio na ime troškova zdravstvenih usluga njegovom osiguraniku od 54.923,62 kn.

9. Tuženik u reviziji postavlja slijedeća pitanja:

„I. Predstavlja li okolnost da je tužitelj u tužbi tvrdio da je ON SAM platio troškove naknadu kojih potražuje u ovoj parnici, a kasnije, na raspravi 02.04.2015. god. da je troškove platio „PRAVNI PREDNIK TUŽITELJA“ preinaku činjeničnog osnova (supstrata) tužbe, odnosno radi li se u konkretnom slučaju o objektivnoj preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a?

II. Je li s obzirom na navedenu preinaku tužbenog zahtjeva, a prilikom zauzimanja stava o istaknutom prigovoru zastare, sud bio dužan ustanoviti pravodobnost tužbe, odnosno ispitati je li nastupila zastara predmetnog zahtjeva obzirom na datum preinake tužbenog zahtjeva?

III. Zastarijeva li pravo HZZOZZR-a (odnosno njegovog pravnog slijednika) na naknadu štete temeljeno na odredbama čl. 68. ZZOZZR-a u trogodišnjem (čl. 230. ZOO-a) ili petogodišnjem općem zastarnom roku (čl. 225. ZOO-a)?

IV. Je li pravilan stav suda I. stupnja iznesen u obrazloženju pobijane I. stupanjske presude, a osnažen pobijanom II. stupanjskom presudom, kako dostavljeni „račun za troškove liječenja predstavlja javnu ispravu, radi čega dokazuje istinitost onoga što se u njemu potvrđuje ili određuje, sukladno čl. 230. ZPP-a, a to stoga što ga je izdao tužitelj kao pravna osoba u obavljanju javnih ovlaštenja koja su mu povjerena zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu“ ili je uvidom u predmetni račun pravilno zaključiti da se radi o vjerodostojnoj, a ne javnoj ispravi u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je – nakon što je tuženik osporio da bi račun bio plaćen – tužitelj trebao, u skladu sa čl. 219. ZPP dokazati da je račun zaista plaćen?

V. Je li u smislu odredbi čl. 230. ZPP-a predmetni „račun“ opskrbljen pečatom tužitelja vjerodostojna ili javna isprava, odnosno s tim u vezi, a s obzirom na pravilo o teretu dokaza iz čl. 219. ZPP-a, je li u situaciji kad je tuženik osporio činjenicu plaćanja na tužitelju bio teret dokaza da je račun plaćen ili na tuženiku da plaćanje po računu nije bilo izvršeno?“.

10. Obrazlažući važnost naznačenog pitanja tuženik ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2790/91 od 11.3.1992., Rev x 1134/2013-2 od 3.3.2015., Rev-440/2004, Rev-2183/1992, Rev-2673/1992, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1854/93 (u odnosu na prvo i drugo pitanje, Rev-753/11 od 7. svibnja 2013., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3763/2011 od 4. travnja 2012., presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-521/09, Gž-622/08-2 od 12. travnja 2011., Gžn-3749/06, Gž-5057/14 od 23.2.2016., Gž-9481/15 od 29.11.2016.te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gzz-77/2002 (u odnosu na treće pitanje), te Rješenja Županijskog suda u Zagrebu Gžn-2628/11 od 8.7.2014., Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-260/2013 od 17.4.2014., Županijskog suda u Osijeku Gž-3068/2012 od 3.4.2014., Gž-3861/2012 od 14.2.2013., te Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1660/11 od 20.2.2013. (u odnosu na četvrto i peto pitanje), navodeći da je u istima izraženo različito pravno shvaćanje od shvaćanja drugostupanjskog suda iznijetog u pobijanoj presudi.

11. U odnosu na prvo, a s istim vezano i drugo pravno pitanje, ocjena je ovoga suda da se ista ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, iz obrazloženja nižestupanjskih presuda proizlazi da je tužitelj tijekom postupka samo izmijenio, odnosno ispravio pogrešan navod u tužbi da je sam izvršio isplatu troškova liječenja osiguranika navodeći da je istu izvršio njegov pravni prednik, te da takav ispravak ne predstavlja objektivnu preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP, dok su okolnosti koje su postojale u odluci (na koju se revident poziva) u kojoj je zauzeto pravno stanovište ovoga suda da je preinaka izvršena (Rev 21/10-2 od 17. siječnja 2012.) bitno drugačije i nisu usporedive sa konkretnim slučajem. Utoliko su izostali razlozi važnosti prvog i drugog pitanja naznačenih u reviziji u smislu st. 3. čl. 382. ZPP.

12. U odnosu na treće postavljeno pitanje također ne postoje pretpostavke propisane čl. 392.b st. 3. ZPP za dopuštenje revizije jer je odluka nižestupanjskih sudova utemeljena na pravilnom pravnom shvaćanju da na pitanje zastare potraživanja HZZO-a prema osiguravajućim društvima primjenjuje petogodišnji zastarni rok (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje: ZOO, koji stav proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3787/2011 od 11. srpnja 2012.).

13. Četvrto postavljeno pitanje sadržajno opisuje konkretan slučaj i gubi svoju univerzalnost kojom bi se odgovorom na to pitanje ispunjavala svrha pravne jednakosti i ravnopravnosti.

14. Slijedom navedenog, u odnosu na prva četiri postavljena pitanja revizija nije dopuštena, te je stoga odlučeno kao pod II. izreke (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP).

15. Odlučujući o dopustivosti revizije u odnosu na peto postavljeno pitanje, ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. ZPP odnosno naznačeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s tim da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju tog pitanja, pa je odlučeno o osnovanosti revizije.

16. Ispitavši pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP - samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj sud je ocijenio kako je revizija osnovana u odnosu na pitanje navedeno u izreci ovog rješenja - toč. I. 17. Nižestupanjski sudovi su o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja odlučili polazeći od pravnog stanovišta da je račun koji je tužitelj predao u spis javna isprava u smislu čl. 230. st. 1. ZPP koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje te da je na tuženiku bio teret dokaza da su u istoj neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (čl. 230. st. 3. ZPP) te zaključuje da je tužitelj svoje potraživanje prema tuženiku dokazao računima – javnim ispravama koji su tijekom postupka predani kao potvrda o izvršenom plaćanju a od kojih je jedan plaćen 24. listopada 2009. dok se prometna nezgoda u kojoj je stradao osiguranik tužitelja dogodila 2. studenog 2009.

18. Prema čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, dok je čl. 220. ZPP propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, kao i da sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

19. U pogledu postavljenog pitanja ovaj sud je zauzeo pravno stanovište u predmetu Rev 977/2016 od 19. studenog 2016. prema kojem račun kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno knjigovodstvena isprava koju on izdaje sa naznakom da je isti plaćen nema u odnosu na sadržaj takve potvrde značaj javne isprave u smislu čl. 230. ZPP. Ovo pravno stanovište je dodatno objašnjeno u kasnijoj odluci donijetoj u predmetu Rev 111/2022-2 od 19. travnja 2022. u kojoj je navedeno:

„12. Imajući u vidu položaj, ovlasti i odgovornosti tužitelja u provedbi prava osiguranika u poslovima obveznog zdravstvenog osiguranja svih osoba koje u Republici Hrvatskoj imaju pravo na obvezno zdravstveno osiguranje sudovi su u ovom predmetu propustili ocijeniti i dati razloge zbog čega kraj takvog položaja tužitelja u sustavu javnog zdravstva njegove isprave koje izdaje tužitelj nemaju onaj stupanj vjerodostojnosti koji može izvan svake razumne sumnje dovesti do zaključka da su utuženi izdaci za liječenje zaista i plaćeni zdravstvenim ustanovama također iz sustava javnog zdravstva, pri čemu se tuženiku ne može oduzeti pravo dokazivati suprotno.

13. Osim toga ovdje valja naglasiti da je sukladno čl. 31. Ovršnog zakona („Narodne nonine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) račun vjerodostojna isprava s istom snagom kao i javna isprava pa i zbog toga pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da ispravu (račun) koji je izdao tužitelj nemaju nikakvu dokaznu snagu nije pravilan uzimajući u obzir razloge iznesene u točki 12. ovog obrazloženja.“

20. Iz naprijed citiranih odluka ovoga suda, kao i odredbi ZPP na kojim se iste temelje, proizlazi zaključak da u parničnom postupku ne postoji pravilo o formalnim dokazima te da se svaka činjenica može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u konkretnom slučaju visina stvarne štete koja je nastupila tužitelju, dakle podaci iz službene evidencije tužitelja o izvršenim plaćanjima predstavljaju dokaz koji treba cijeniti zajedno sa svim ostalim dokazima, što je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje tuženika.

21. Stoga, kako iz jednog od priloženog računa koji je tužitelj dostavio kao dokaz da je izvršeno plaćanje proizlazi da je plaćen nekoliko dana prije nastanka samog štetnog događaja (plaćanje je izvršeno 24. listopada 2009. dok je prometna nezgoda bila 2. studenog 2009.) proizlazi da nižestupanjski sudovi prilikom ocjene vjerodostojnosti priloženih dokaza iste nisu ocjenjivali u skladu sa naprijed iznijetim pravnim shvaćanjem, jer je tijekom postupka trebalo raspraviti prigovore tuženika koje je istaknuo na ovu okolnost, a pritom navode očitovanja Odjela za financijske poslove tužitelja prema kojima proizlazi da je izvršenom uplatom nekoliko dana prije prometne nezgode izvršeno plaćanje mjesečne akontacije za troškove financiranja bolnice treba sagledavati sa ostalim dokazima i utvrditi je li se izvršena uplata odnosila upravo na ime troškova liječenja osiguranika tužitelja.

22. Slijedom navedenog zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova izostao je pravilan pristup predmetu spora (je li tužitelj podmirio ono što potražuje) pa nema uvjeta za preinačenje nižestupanjskih presuda u pobijanom djelu radi čega je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučno kao u toč. I. izreke.

23. Temeljem čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je kao pod III. izreke.

Zagreb, 6. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud

Broj zapisa: eb30f-2e79f

Kontrolni broj: 0f850-854fb-e7f9d

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.