REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2814/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. T. rođ. B. iz SAD, P. R., R. P. V., California, OIB: ..., zastupane po punomoćniku B. B., odvjetniku u S., protiv tuženika P. B. pok. J. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž- 225/18-3 od 2. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-568/14 od 11. prosinca 2017., u sjednici održanoj 6. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje da su nekretnine označene kao čest. zem. 1111/9, čest. zem. 1111/8, čest. zem. 4337 i realni dio čest. zem. 1111/11, a koji je površine 46 m2 i označen slovima E-M-C-B-I-H-G-E u skici lica mjesta nalaza vještaka za geodeziju R. R. sačinjeno u ovom postupku i zaprimljenog u sudu dana 7. rujna 2015. (koji nalaz vještaka sa skicom lica mjesta je sastavni dio presude), sve K.O. K., zajednička bračna stečevina pok. A. i J. B., svakog od njih za po ½ dijela cjeline prava vlasništva istih; nadalje, da u ostavinsku imovinu pok. A. B. spada ½ dijela a pok. J. B. ½ dijela navedenih nekretnina, da je tužiteljica ovlaštena temeljem ove presude zatražiti i postići uknjižbu upisa prava vlasništva na čest. zem. 1111/9, čest. zem. 1111/8 i čest. zem. 4337 sve K.O. K. na imena A. i J. B. svakog za po ½ dijela uz prethodno brisanje s imena tuženika i uz naknadu parničnog troška (toč. I. izreke). Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 13.075,04 kn (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom žalba tužiteljice je odbijena i potvrđena prvostupanjska odluka u cijelosti.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i obje nižestupanjske odluke preinače podredno ukinu uz naknadu troškova revizije.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve navode i predložio reviziju odbiti uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tužiteljice nije osnovana.

6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nekretnine pobliže označene u izreci presude predstavljaju bračnu stečevinu roditelja stranaka, pok. A. i J. B., za po ½ dijela, pa da te nekretnine ulaze u ostavinu istih, kao i zahtjev za uknjižbu tog prava na imena roditelja.

8. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da su tužiteljica i tuženik brat i sestra, dok je u odnosu na njihove sestre V. Z. M. i I. M. u ovom postupku donesena presuda zbog ogluhe broj P-568/14 od 18. prosinca 2014.,

- da je u zemljišnim knjigama na čest. zem. 1111/9, čest. zem. 1111/8 i čest. zem. 4337 sve K.O. K., kao vlasnik upisan tuženik, a na nekretnini označenoj čest. zem. 1111/11 K.O. K. treće osobe,

- da je u ostavinskom postupku iza pok. J. B., oca stranaka, preminulog 26. travnja 1963., proglašena oporuka 11. srpnja 1963. u predmetu broj O-423/63, da su proglašenju nazočili svi nasljednici, supruga i djeca, pa tako i tužiteljica, i da je sud rješenjem od 1. listopada 1963. obustavio postupak jer prema zemljišnoknjižnim podacima ostavitelj nema imovine,

- da je ostavitelj oporukom raspolagao na način da je ½ dijela svih nekretnina ostavio sinu - tuženiku, a ½ dijela supruzi A. za života, a iza nje da ostane tuženiku,

- da je u predmetu broj O-525/11, prekinut ostavinski postupak iza majke stranaka A.

B. koja je preminula ....,

- da je na očevidu na licu mjesta utvrđeno da tuženik drži u isključivom posjedu utužene nekretnine koje je nadogradio, uredio i održavao od 1963., a potpuno samostalno od smrti majke 1990.,

- da se tuženik upisao kao vlasnik čest. zem. 1111/9 i čest. zem. 1111/8 na temelju presude istog suda broj IIP-2089/95 od 5. srpnja 2002. (na temelju dosjelosti), a čest. zem. 4337 temeljem kupoprodajnog ugovora od 10. kolovoza 1995.

9. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je sukladno odredbi čl. 144. Zakona o nasljeđivanju (Službeni list FNRJ, broj 20/55, Službeni list SFRJ broj 12/65, Narodne novine broj 52/71, 47/78, 71/91, 37/94, 56/00 i 48/03 - dalje: ZN) od proglašenja oporuke iza oca odnosno od smrti majke stranaka, protekao rok od dvadeset godina u kojemu je tužiteljica mogla potraživati imovinu s naslova nasljednog dijela, a obzirom da je tužba ovoj pravnoj stvari podnesena 23. svibnja 2014., time da je zahtjev tužiteljice neosnovan i jer je otac oporučno raspolagao svojom imovinom a čemu se tužiteljica nije protivila. Nadalje, taj sud smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan i zbog toga što je tuženik vlasništvo na čest. zem. 1111/9 i čest. zem. 1111/8 stekao temeljem presude, a čest. zem. 4337 temeljem kupoprodajnog ugovora.

10. Drugostupanjski sud zaključuje da okolnost da je ostavitelj oporukom raspolagao na način da je ½ dijela svih nekretnina ostavio sinu - tuženiku, a ½ dijela supruzi A. za života a iza nje da ostane tuženiku, nije relevantna, za što pravilno navodi da se radi o fideikomisarnoj supstituciji, a iz razloga jer je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan zbog prigovora zastare. Obrazlaže u odnosu na žalbene navode da je vlasnički zahtjev iz toč. I. tužbenog zahtjeva pravna podloga za utvrđenje da sporne nekretnine ulaze u ostavinsku imovinu roditelja stranaka pa da se tako radi o nasljedničkom zahtjevu tužiteljice, a u odnosu na navode da tuženik nije tijekom prvostupanjskog postupka isticao prigovor zastare, ukazuje na sadržaj podneska tuženika od 28. studenog 2016. u kojemu je taj prigovor istaknut. Konačno, navodi da je upis na imena pok. roditelja stranaka neprovediv pozivom na odredbu čl. 1. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) i čl. 41. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 - dalje: ZZK), te da donesena presuda zbog ogluhe nije relevantna jer sestre stranaka nisu zemljišnoknjižne vlasnice.

11. U reviziji tužiteljica postavlja sljedeća pravna pitanja za koja drži da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni) jer smatra da o istima revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, odnosno o kojima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem:

„1. Da li je vlasnička tužba tužba kojom nasljednik traži da se utvrdi da određena nekretnina predstavlja bračnu stečevinu pokojnih roditelja (posebno uzevši u obzir da iza tih pokojnih roditelja još nisu doneseno rješenje o nasljeđivanju), te da li se pri odlučivanju o takvoj tužbi trebaju primijeniti odredbe Obiteljskog zakona (odnosno ranijeg Zakona o braku i porodičnim odnosima) i (Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odnosno ranijeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima) ili pak odredbe Zakona o nasljeđivanju (kako su to uradili sudovi prvog i drugog stupnja u ovom konkretnom predmetu)?

2. Da li se prigovor zastare (prava tužiteljice zahtijevati ostavinu temeljem odredbe čl. 144. ZN) može isticati tijekom čitavog prvostupanjskog postupka ili samo do zaključenja prethodnog postupka?“

12. U odnosu na prvo postavljeno pitanje kao obrazloženje razloga važnosti, tužiteljica se poziva na presudu ovog suda broj Rev 3569/1995-2 od 21. lipnja 2000. u kojoj se izražava pravno shvaćanje da pravo na tužbu za utvrđenje prava vlasništva (a u tom konkretnom slučaju tužbeni zahtjev je glasio na utvrđenje da u ostavinsku imovinu prednika tamo stranaka ne ulaze nekretnine jer taj dio nekretnina predstavlja bračnu stečevinu majke tužitelja), smatrajući je tužbom na utvrđenje bračne imovine, ne zastarijeva a pozivom na odredbu čl. 37. st. 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - „Narodne novine", broj 53/91).

13. Međutim, u odluci broj Rev 1058/1998 od 13. ožujka 2002. upravo se izražava stav kao u nižestupanjskim odlukama odnosno da se radi o tužbi hereditatis petitio (budući u tom konkretnom slučaju tužitelji zahtijevaju ostavinu kao zakonski nasljednici ostaviteljice od sunasljednika - tuženika), koje shvaćanje podržava i ovaj sud jer iz činjeničnog supstrata nedvojbeno proizlazi da tužiteljica svoju procesnu legitimaciju temelji na zakonskom nasljeđivanju iza roditelja, a takva tužba je i moguća samo između nasljednika. Upravo iz tog razloga, a jer se parnične stranke ovdje u suštini spore o pravu na nasljedstvo, deklaratorni tužbeni zahtjev iz toč. I.1. izreke u funkciji je ostvarenja tužbenog zahtjeva iz toč. I.2., I.3. i I.4. izreke kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi. Posebice, tuženik spornu imovinu drži u posjedu ne kao svoju vlastitu nego po osnovi nasljeđivanja, po kojoj osnovi je i vodio parnični postupak u kojemu je utvrđen vlasnikom i po kojoj osnovi je sklopio kupoprodajni ugovor, kako to pravilno obrazlaže drugostupanjski sud.

14. Pritom, nije od značaja okolnost da nisu donesena rješenja o nasljeđivanju iza roditelja stranaka jer rok iz čl. 144. ZN počinje teći od proglašenja oporuke odnosno od smrti ostavitelja (u tom smislu i odluka broj Rev 688/10-2 od 28. veljače 2012., Rev 1201/2018-2 od 13. listopada 2020. i dr.), kao što nije značajna kvaliteta posjeda tuženika jer je ovdje protekao objektivni (i time, neproduljivi) zastarni rok glede prava tužiteljice zahtijevati ostavinu iza pok. roditelja stranaka.

15. S druge strane, majka stranaka sudjelovala je u postupku proglašenja oporuke svoga supruga i nije zahtijevala izdvajanje na ime bračne stečevine, već je priznala oporuku valjanom (kao i sva djeca, pa i tužiteljica), a tužiteljica ni danas, prema vlastitom kazivanju, ne osporava očevu oporuku pa je utoliko u okolnostima konkretnog slučaja pravilnom primjenom materijalnog prava, i to upravo odredbi ZN, odlučeno u ovoj pravnoj stvari što predstavlja odgovor na prvo postavljeno pitanje.

16. Odredba u oporuci kojom je otac stranaka odredio nasljednika svom nasljedniku predstavlja institut fideikomisarne supstitucije a što nije dopušteno prema odredbi čl. 85. st. 3. ZN, pa stoga ta odredba ne proizvodi pravne učinke (u tom smislu i Rev-x 473/11-3 od 15. rujna 2011.), ali tužiteljici je protekao rok iz čl. 144. ZN u kojemu je imala pravo zahtijevati nasljedstvo. Naime, prema odredbi čl. 144. ZN pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja zastarijeva prema savjesnom posjedniku za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika stvari ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavitelja, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke dok prema nesavjesnom posjedniku ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina. Budući je od proglašenja oporuke oca stranaka do dana podnošenja tužbe prošlo 51 godina a od smrti majke stranaka do dana podnošenja tužbe 24 godine, to proizlazi da je zahtjev tužiteljice zastario pa su u takvoj situaciji svi drugi prigovori i navodi tužiteljice pravno irelevantni.

17. S tim u vezi, u odnosu na drugo postavljeno pitanje revidentica smatra da nema prakse revizijskog suda. Međutim, prema odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP, materijalnopravni prigovori (a to je i prigovor zastare) mogu se isticati i nakon donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. istog Zakona (u tom smislu i odluka ovog suda broj Rev 2035/2019-2 od 18. veljače 2020.).

18. Budući je u konkretnom slučaju tuženik tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare iz odredbe čl. 144. ZN, a kako se radi toga nisu trebali izvoditi nikakvi dodatni dokazi, jer se radi o proteku objektivnog roka od dvadeset godina od proglašenja oporuke oca stranaka odnosno dvadeset godina od smrti majke stranaka do dana podnošenja tužbe, to proizlazi da odgovor na drugo postavljeno pitanje daje upravo odredba čl. 288.a st. 6. ZPP slijedom čega nadalje, proizlazi da sudovi nisu arbitrarno primijenili materijalno pravo već naprotiv, u svojem postupanju i donošenju odluke poštovali su mjerodavne zakonske odredbe.

19. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP i tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za vođenje parnice.

Zagreb, 6. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.