Poslovni broj: Usž-2244/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja R. K. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik B. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Z., radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsI-3339/21-7 od 14. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsI-3339/21-7 od 14. ožujka 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Z., klasa: UP/II-114-04/21-05/50, urbroj: 511-01-158-21-5 od 21. srpnja 2021. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja S., klasa: UP/I-114-04/21-02/37, urbroj: 511-01-158-21-7 od 11. ožujka 2021. kao neosnovan. Točkom II. izreke odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, donesenog u ponovljenom postupku, kojim je utvrđeno da je tužitelj odgovoran zbog počinjenja teže povrede službene dužnosti, činjenično i pravno opisano u prvostupanjskom rješenju, te mu je izrečena disciplinska kazna, novčana kazna u iznosu od 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od četiri mjeseca.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima. U bitnome ističe kako prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te da nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i proturječni. Tužitelj ističe da je prvostupanjski sud zauzeo pogrešan stav da Prvostupanjski disciplinski sud nije pogriješio kada je odbio prijedlog opunomoćenika tužitelja za odgodom usmene rasprave unatoč činjenici što je opunomoćenik tužitelja ispričao nedolazak na zakazano ročište za dan 11. ožujka 2021. Pored toga, smatra kako su promašeni navodi iz obrazloženja presude da bi postojala dužnost osiguranja zamjene, a sve kako je tužitelj opunomoćio svog opunomoćenika za zastupanje u ovoj upravnoj stvari, te bez njegove izričite i pisane suglasnosti isti ne može angažirati zamjenu niti bi to bilo u skladu s odredbama Kodeksa odvjetničke etike, kao i samog Zakona o odvjetništvu. Tužitelj pojašnjava kako se sukladno članku 107. stavku 2. Zakona o policiji rasprava može održati u odsutnosti policijskog službenika ako je isti uredno pozvan, a pozivu se nije odazvao niti je svoj nedolazak opravdao. Tužitelj ponavlja da je putem svog opunomoćenika opravdao svoj nedolazak, što je učinio i prije održavanja samog ročišta, a koja činjenica na kraju nije ni sporna pa s tim u vezi smatra pogrešnim stav prvostupanjskog suda da bi posrijedi bila riječ o bilo kakvoj zlouporabi. Tužitelj navodi kako su navedenim postupanjem povrijeđene odredbe članka 30. Zakona o općem upravnom postupku iz kojeg proizlazi kako se stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari. Nadalje, u odnosu na činjenična utvrđenja koja se tužitelju stavljaju na teret, ističe da je zbog opsega posla koji je obavljao, a nakon dolaska načelnika P., od istog zatražio da ocjenjivanje i nadzor nad radom policijskih službenika preuzme netko od drugih rukovoditelja, a što je načelnik i prihvatio i dodijelio u rad pomoćniku za ustroj i organizaciju. Upravo iz navedenog jasno proizlazi kako je pogrešno utvrđeno da bi tužitelj bio odgovoran za nadzor policijske službenice I. J. kod unosa podataka u Registar službenih poslova i evidenciju Centralnog obračuna plaća. S tim u vezi, upravno tijelo, a tako i prvostupanjski sud, svoje utvrđenje temelji na iskazu načelnika P., kojem je u interesu da se tužitelj proglasi krivim jer je tužitelj protiv istog podnio pritužbu koja je ocijenjena djelomično osnovanom. Tužitelj ujedno naglašava da je prvostupanjsko tijelo propustilo ocijeniti svaki dokaz zasebno i u njihovoj ukupnosti, a što je propustio učiniti i prvostupanjski sud jer se oslanjaju samo na zaključke nadzora provedenog dvije godine od inkriminiranog razdoblja, dok je sukladno načelu traženja materijalne istine bilo nužno utvrditi razloge takvog zakašnjelog nadzora, te bi li do istog došlo da nije bilo pritužbe tužitelja. Iz svega navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju nije utvrđeno pravo stanje stvari, odnosno sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, pa iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, u kojem ponovljenom postupku će tužitelju biti omogućeno raspravljanje i očitovanje o svim činjenicama i dokazima protivne stranke, kao i predlaganje dokaza kojima se pobijaju navodi tuženika. Tužitelj ujedno potražuje i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da su disciplinski sud, a potom i upravni sud, pozivom na zakonske odredbe i sudsku praksu, jasno obrazložili zbog čega je bilo opravdano održati disciplinsku raspravu u odsutnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika. U odnosu na zlouporabu procesnog prava, odnosno opstrukciju disciplinskog postupka, tuženik ukazuje na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: U-III-5561/20. U odnosu na odbijanje dokaznih prijedloga za saslušanjem tužitelja i svjedokinje I. J., navodi da je disciplinski sud dao jasno obrazloženje, s čime se složio i upravni sud. Tuženik ukazuje da sudovi i javnopravna tijela nisu dužni izvesti svaki dokaz koji stranka predloži, ali su obvezni iznijeti dostatne i relevantne razloge za odbijanje dokaznih prijedloga (ovako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-2808/20, U-III-5205/19, U-III-3911/18 i Europski sud za ljudska prava u odlukama A. protiv Hrvatske i L. protiv Hrvatske). Tuženik navodi kako je, suprotno navodima tužitelja, u obrazloženju odluke naveo koje dokaze je izveo u postupku, te koje činjenice su utvrđene temeljem pojedinih dokaza. Iz navedenih razloga predlaže da se odbije žalba.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS), u dijelu kojim je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja nalazeći da je u disciplinskom postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 1. srpnja 2018. do 31. kolovoza 2018. bio raspoređen na radno mjesto pomoćnika načelnika za policiju u Prvoj policijskoj postaji Z. Na navedenom radnom mjestu, tužitelj je bio zadužen za pravilno vođenje odnosno ažuriranje posebnih rasporeda rada, zadužen za nadzor unosa podataka u Registar službenih poslova i evidenciju COP-a, te je sukladno navedenom bio dužan nalagati ispravak neispravnog evidentiranja podataka za djelatnike i nalagati ispravljanje neispravnog evidentiranja podataka u navedene evidencije, što je tužitelj propustio učiniti. Zbog navedenih propusta utvrđeno je, da je počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 1. Zakona o policiji opisanu kao neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih poslova, zbog čega mu je izrečena novčana kazna. Navedena utvrđenja temelje se na navodima E. P., načelnika Prve policijske postaje Z. u inkriminiranom razdoblju, ali i na navodima Izvješća o izvršenom nadzoru nad vođenjem Registra službenih poslova i ažuriranjem COP-a, kojeg su 15. travnja 2020. sačinile službene osobe PU z. i kojim su utvrđeni propusti u radu tužitelja koji mu se stavljaju na teret.

8. Prvostupanjski je sud, analizirajući podatke spisa predmeta i izvedene dokaze koji su prethodili donošenju osporenog rješenja, prihvatio zaključke javnopravnih tijela da je tužitelj počinio povrede koje mu se stavljaju na teret te je ujedno i odbio prijedlog tužitelja za izvođenjem predloženih dokaza jer je odluku mogao donijeti i na temelju stanja spisa tuženika.

9. Slijedom svega navedenog ne mogu se ocijeniti osnovanim žalbeni navodi tužitelja da je pogrešno utvrđeno da nije odgovoran za povrede koje mu se stavljaju na teret, budući da suprotno proizlazi iz provedenih dokaza u disciplinskom postupku. Stoga je ocjenjuje neodlučnim navod tužitelja kako se utvrđenje disciplinskih tijela temelji na iskazu E. P., kojem je u interesu da se tužitelj proglasi krivim.

10. Prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim navod tužitelja kojeg ponavlja i u žalbi, da mu nije omogućeno sudjelovanje u predmetnom disciplinskom postupku, zbog čega je došlo do povrede odredbi članka 107. stavka 2. Zakona o policiji i članka 30. Zakona o općem upravnom postupku. Prvostupanjski je sud detaljno obrazložio da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski disciplinski sud omogućio tužitelju sudjelovanje u postupku, međutim, tužitelj navedeno pravo nije iskoristio jer je njegov opunomoćenik u isto vrijeme imao zakazane rasprave. Osnovano prvostupanjski sud, pozivom na praksu ovoga suda, navodi da je opunomoćenik tužitelja u takvoj situaciji bio dužan osigurati zamjenu što nije učinio, te je prvostupanjski disciplinski sud mogao održati raspravu i bez tužitelja.

11. Slijedom svega navedenog proizlazi da u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, dok tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju zakonitost osporenog rješenja, a niti prvostupanjske presude.

12. Slijedom svega navedenog proizlazi da se navodi žalbe, koji su istovjetni navodima tužbe, ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari, zbog čega je, temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao u izreci presude.

13. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo ni na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu 6. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Boris Marković