REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3380/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. J. iz Z., ... (OIB: ... ), zastupanog po punomoćniku J. T., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Hrvatske radiotelevizije, Z., ... (OIB: ... ), radi utvrđenja odluke o otkazu ugovora o radu nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-77/2017-2 od 9. svibnja 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl br. Pr-3122/2015-16 od 13. siječnja 2017., u sjednici održanoj 6. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je Odluka o otkazu Ugovora o radu tuženika od 19. studenog 2015. tužitelju J. J., nedopuštena, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj radioteleviziji da tužitelja J. J. vrati na posao na radno mjesto kamermana-operatora.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj radioteleviziji da tužitelju J. J. prizna sva prava iz radnog odnosa kao da je radio, kao i da tužitelju isplati prosječnu bruto plaću za vrijeme od donošenja Odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu u iznosu 6.957,84 kn za tekući mjesec, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, a najkasnije do 15-og sljedećeg mjeseca u kojem dospijeva plaća pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana, pod prijetnjom ovrhe.“

Ujedno je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak od 2.360,00 kn.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog (kako drži) počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP-a počinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači tako da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

4. Revizija nije osnovana.

5. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 19. studenoga 2015. o tužitelju danom redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na radno mjesto kamermana - operatora i isplatiti mu na ime naknade mjesečne bruto plaće po 6.957,84 kn počev od donošenja odluke o otkazu sa pripadajućom zateznom kamatom.

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku odluku ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnjama revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tuženikove žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.

8. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o njegovom odnosu s tuženikom kao poslodavcem u konkretnim prilikama i težini povrede radne obveze koja mu je odlukom tuženika stavljena na teret, sve uz tvrdnju da “nije odbio provjeru zdravstvene sposobnosti”, da je ovdje riječ samo o tome da “je kasnije saznao da je potrebno ponoviti nalaze krvi te je to i učinio" - te da valja uvažiti da su i drugi radnici “bili na popisu radi dostave potrebne dokumentacije, ali je samo on u ovome slučaju dobio otkaz", u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9. Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza pravilno prvostupanjski sud odlučio o njegovom zahtjevu - a da je i drugostupanjski sud time istinitim trebao prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (obzirom da je, kako drži, i drugostupanjski sud trebao povjerovati njemu i prihvatiti njegove navode i njegova shvaćanja o sadržaju i težini njegova postupka - a ne povjerovati tuženiku i osporenu odluku tuženika ocijeniti pravilnom i dopuštenom), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

10. Konačno, drugostupanjski sud postupovnu povredu nije počinio niti time što je na temelju provedenih dokaza te iz njih utvrđenih činjenica i činjenica utvrđenih po prvostupanjskom sudu neosnovanim ocijenio zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom Odluke kojom je tuženik otkazao s njime sklopljen ugovor o radu, i to otkazom uvjetovanim njegovim skrivljenim ponašanjem, sve nalazeći da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj počinio ono što mu je poslodavac osporenom Odlukom stavio na teret i da je tuženik dokazao opravdanost svih razloga na kojima tu Odluku temelji.

11. U odnosu na osporenu presudu nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je „tužitelju prema odluci tuženika od 19. studenoga 2015. o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika otkazan ugovor o radu sklopljen 1. prosinca 2004. na poslovima kamermana - operatora“,

- da je odluka o otkazivanju ugovora o radu tužitelja temeljena na činjeničnom utvrđenju (prema obrazloženju te odluke) da je tužitelj kod tuženika obavljao poslove s posebnim uvjetima rada („tužitelj je imao prometnu nezgodu te je prema nalazu specijaliste medicine rada 15.10.2012. bio nesposoban za dizanje i nošenje teških tereta (7 kg i više), te za poslove sa učestalim sagibanjima“) - pa je time bio u obvezi pravodobno obaviti liječnički pregled na kojega ga uputi kod tuženika odgovorni voditelj poslova,

- da tužitelj nije pravodobno pribavio uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za 2015. godinu,

- da je tuženik upozoravao tužitelja na obveze iz radnog odnosa i na propuste u poštivanju tih obveza: 22. prosinca 2006. tužitelju je uručio upozorenje zbog učestalog kršenja radne discipline i nemarnog odnosa prema radu i na mogućnost otkaza; 11. travnja 2014. upozorenje zbog neopravdanog izostanka s posla dulje od 3 dana i neobavljenog liječničkog pregleda; 9. listopada 2015. upozorenje zbog nepravovremenog ispunjavanja obveze obračuna troškova službenog putovanja (u roku 7 dana od dana povratka),

- da je, vezano za ovdje aktualan slučaj, tužitelj liječnički pregled obavio 21. srpnja 2015. ali mu za taj pregled nije dano uvjerenje (ocjena) o zdravstvenoj sposobnosti - jer je ono uvjetovano sačinjenjem i obvezom tužitelja da dostavi tražene druge liječničke nalaze (da obavi laboratorijsku krvnu analizu i dostavi nalaze krvi),

- da je tužitelju bilo poznato koje je dodatne pretrage trebao obaviti prema obavijesti Doma zdravlja od 21. srpnja 2015. kako bi ishodio navedeno (potrebno) uvjerenje (ocjenu) o zdravstvenoj sposobnosti za poslove s posebnim uvjetima rada,

- da je tužitelj naknadno ipak obavio laboratorijsku krvnu analizu i dobio nalaze krvi potrebne za navedeno uvjerenje (ocjenu) zdravstvene sposobnosti, slijedom čega je ishodio to uvjerenje - ali tek s danom 14. listopada 2015., dakle nepravodobno gledano po obvezi koju je imao i po opravdanom očekivanju tuženika.

13. Sporno je u revizijskom stupnju predstavlja li opisano postupanje tužitelja (u stvari propust u pravodobnoj dostavi uvjerenja o njegovoj zdravstvenoj sposobnosti, sve nakon više upozorenja o propustima u radu) povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava dani mu otkaz ugovora o radu.

14. Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio.

15. Shvaćanje na kojemu je drugostupanjski sud temeljio svoju odluku je pravilno. 16. Odredbama čl. 115. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 93/2014 - dalje: ZR-a) propisano je da poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju (podstavak 3. toga članka) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

17. Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a mora dokazati poslodavac.

18. Pritom, kod ocjene postoje li razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja imati na umu ukupno ponašanje radnika za vrijeme trajanja ugovorenog radnog odnosa, i to ponašanje u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

19. U ovome slučaju, polazeći i od toga da svako otkazivanje ugovora o radu valja individualizirati - jer odluka o dopuštenosti toga otkaza ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnosno shvaćanje da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za takav otkaz, i to uz primjenu istaknute odredbe čl. 115. st. 1. podstavak 3. ZR-a.

20. Naime, sadržaj kao i priroda poslova radnog mjesta kamermana - operatora kod tuženika, koje poslove je tužitelj obavljao i trebao obavljati na temelju Ugovora o radu, koju bi prirodu trebao karakterizirati pouzdan i uzoran rad, s ponašanjem kojim će se u svakom slučaju poštivati organizirani i razuman proces odlučivanja i rada kod tuženika - pogotovo (ovdje odlučno) u svezi pitanja zdravstvene sposobnosti svakog radnika za rad na ugovorenom radnom mjestu, sve budući da je riječ o osjetljivom radnom mjestu zbog posebnih uvjeta rada kojima je radnik imao udovoljiti da bi uopće imao mogućnosti obavljati poslove toga radnog mjesta („tužitelj je imao prometnu nezgodu te je prema nalazu specijaliste medicine rada 15.10.2012. bio nesposoban za dizanje i nošenje teških tereta (7 kg i više), te za poslove sa učestalim sagibanjima“), u kojemu je procesu postojanje povjerenja između radnika i poslodavca nužno za normalnu egzistenciju radnog odnosa, zahtijeva savjesnog, korektnog, discipliniranog radnika - koji će pravodobno i savjesno ispunjavati propisano i odobreno mu ponašanje, odnosno radnika koji će voditi brigu i o svome zdravlju i riziku za njegova poslodavca - ako bi kod njega obavljao poslove radnog mjesta kao zdravstveno nesposoban (gledajući na sve opasnosti za tuženika ako bi tolerirao rad radnika zdravstveno nesposobnog, primjerice za pitanje njegove odgovornosti za eventualnu štetu koja bi nastala i bila vezana uz rad takvog radnika), pa je tuženik imao pravo očekivati i zahtijevati i od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno i korektno te disciplinirano, odgovorno i profesionalno ispunjava svoje ugovorene radne obveze - u koje spada i konstantno i pravodobno provjeravanje sposobnosti za rad, uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza i prethodno naznačenih vrijednosti, a sve u smislu odredaba čl. 4. (prema kojoj: „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.“), čl. 5. (prema kojoj: „Sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.“), čl. 6. (prema kojoj: „Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato“) i čl. 8. (prema kojoj: „Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta“) Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005. i 41/2008.) i odredbe čl. 6. st. 1. ZR-a, prema kojoj: "U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu."

21. Tužitelj se, prema prosudbi i revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije ponio u skladu s takvim standardom ponašanja, slijedom čega je drugostupanjski sud pravilno ocijenio (u smislu citirane odredbe čl. 115. st. 1. podstavak 3. ZR-a) da je svojim postupkom ili propustom počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja po svojoj težini i karakteru, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužitelja i tuženika, ukazuje da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć i (time) opravdava tužitelju dani otkaz ugovora o radu.

22. Konkretno, ono što je tužitelj učinio ili propustio učiniti, to što je, znajući za svoju obvezu pravodobne dostave tuženiku uvjerenja o svojoj zdravstvenoj sposobnosti - bez kojeg uvjerenja nije mogao obavljati poslove ugovorenog radnog mjesta (zbog cijelog niza rizika i za radnika i poslodavca ako radnik obavlja poslove za koje nije zdravstveno sposoban - napose još i u uvjetima kada je, kao ovdje, poznato da je rad radnika upravo i vezan uz posebne uvjete rada, uz tu sposobnost), propustio tuženiku omogućiti da sazna što je sposoban raditi i pravilno ga rasporediti na poslove prema toj sposobnosti - ne može se okarakterizirati primjerenim i profesionalnim postupanjem: tužitelj nije imao pravo arbitrarno odlučivati da li će i kada će ishoditi i tuženiku dostaviti uvjerenje da je zdravstveno sposoban za rad na ugovorenom radnom mjestu - i samovoljno, po samo svojoj procjeni i svojim željama poduzimati radnje ishođenja navedenog uvjerenja.

23. Povratno, tužitelj nije imao osnove ostaviti svoga poslodavca, tuženika, u neizvjesnosti hoće li dostaviti i kada će dostaviti potrebno mu uvjerenje o njegovoj sposobnosti za rad, odnosno nije imao osnove „pretvoriti“ tuženika u onog koji će (po osobi koju bi za to trebao angažirati) konstantno dežurati i čekati da se tužitelj „smiluje“ i da u svoj navedenoj neizvjesnosti ipak ispuni svoju obvezu. To poslodavac nije dužan činiti: on je imao i zadao rokove za ispunjenje pojedine obveze - i tužitelj nije imao pravo iskazati (pogotovo nakon što je prethodno više puta bio upozoren na nepoštivanje radnih obveza) posvemašnju pasivnost da svoju ispuni u danom mu ili razumnom ili primjerenom roku.

24. Tužitelj pogrešno nastoji svoje ponašanje ili svoj propust relativizirati pozivom na to da je uvjerenje ipak u konačnom 14. listopada 2015. ishodio i dostavio tuženiku: to je uvjerenje trebao ishoditi u srpnju 2015., znao je ili mogao znati za sve ono što mu je (i dodatno) bilo potrebno da u konačnom ovo ishodi (obzirom da je već iz onog što mu je dano u srpnju 2015. mogao razabrati da to ne predstavlja potrebno mu zdravstveno uvjerenje - pa već i razumnim zaključiti da mu za ovo trebaju dodatni nalazi), znao je za osnovna i ničime upitna načela postupanja svakog savjesnog radnika, za potrebu poštivanja procesa rada i odlučivanja kod poslodavca, za način na koji se vrijednosti radnika moraju manifestirati i štititi - i putu koji se za to mora koristiti.

25. To što je znao ili (da je postupio savjesno ili razumno, u bar jednom primjerenom roku) mogao znati, tužitelj nije koristio: nije se pridržavao svojih ugovornih obveza, nije iskazao potrebnu aktivnost da nakon 21. srpnja 2015. (kada je obavio pregled a nije mu dano potrebno i traženo uvjerenje: što ga je, sve i da u danoj mu ispravi nije bilo naznačeno da se ocjena o njegovoj sposobnosti ne može dati „dok se ne dostave traženi nalazi“, već i samo po sebi moralo upozoriti i uputiti da nešto treba učiniti) sazna (sve da to i nije znao, kako to on tvrdi) što mu treba za ishođenje uvjerenja - a u takvu aktivnost, uza svo njegovo htijenje na koje se poziva i kojim pokušava opravdati svoje ponašanje, sigurno nije spadalo ono što je učinio (kako je istakao u obrani: isprva samo čekao a potom još i pošao na godišnji odmor i koristio i slobodne dane - da bi tek potom obavio dodatne, tražene preglede, te 14. listopada 2015. ipak ishodio navedeno, potpuno uvjerenje).

26. Sukladno tome tužitelj pogrešno smatra da se pozivom na njegov postupak, zbog kojeg je (to je pravilno za zaključiti) izgubio povjerenje tuženika, njemu nije mogao otkazati ugovor o radu.

27. Stoga, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene odluke tuženika o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, a s time u svezi niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za vraćanje tužitelja na rad te za obvezivanje tuženika priznati tužitelju sva prava iz radnog odnosa kao da je radio i isplatiti mu prosječnu bruto plaću, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 6. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.