REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2965/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja F. d.o.o. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica I. M. M., odvjetnica iz Z., protiv ovršenika I. M. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik E. V., odvjetnik iz Z., radi ovrhe zbog naplate novčane tražbine, odlučujući o prijedlogu ovršenika za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž Ovr-434/2020-4 od 4. veljače 2021. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Ovrv-4281/2019 od 26. srpnja 2019., u sjednici održanoj 6. srpnja 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog ovršenika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba ovršenika i potvrđeno prvostupanjsko rješenje o ovrsi kojim je radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja od 8.333,42 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te troška ovršnog postupka od 937,50 kn, određena ovrha na pokretninama ovršenika: sve na temelju ovršne isprave, rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika D. B. iz Z. broj Ovrv-19/2018 od 6. veljače 2018., te potvrde FINE da je povodom prijedloga za izravnu naplatu navedene tražbine na novčanim sredstvima po računu ovršenika, ista upisana u očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje na 28. mjestu.
2. Ovršenik je predložio da mu se dopusti revizija u odnosu na to drugostupanjsko rješenje zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:
1. „Jesu li sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su prihvatili rješenje o ovrsi upravitelja zgrada u njegovo ime, obzirom da nije suvlasnik nekretnine …, a time i suvlasnik zajedničke pričuve iz čl. 85. st. 2. ZVDSP?“
2. „Može li ovrhovoditelj F. d.o.o. Z., OIB …, pokrenuti ovršni postupak u svoje ime i za svoj račun, ako nije suvlasnik zajedničke imovine svih suvlasnika nekretnine?“
3. Ovrhovoditelj je odgovorio na prijedlog i predložio da se ovaj odbaci kao nedopušten.
4. Prijedlog nije dopušten.
5. Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 4. veljače 2021., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj ovršni predmet glede dopuštenosti podnesenog prijedloga (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a) u svezi sa odredbom čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak o predmetu spora pravomoćno završen.
6. Obzirom da je ovdje riječ o rješenju obuhvaćenom Katalogom rješenja iz Ovršnog zakona donesenog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-4/18-19 održanoj 17. prosinca 2018., a prema kojemu je prema prihvaćenoj, ustaljenoj i dosljednoj sudskoj praksi jedino dopuštena revizija, protiv tog rješenja (u smislu odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a), gledano samo po tome, revizija bi bila dopuštena, uz ostalo, ako bi podneseni prijedlog da se ona dopusti ispunjavao pretpostavke za njegovu dopuštenost: to primjenom odredbe čl. 382. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju i protiv rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.
7. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
8. U konkretnom slučaju ovršenik je predložio da mu se protiv drugostupanjskog rješenja dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na navedena pitanja iz njegovog prijedloga:
kada:
8.1. prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži određene razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o tim pitanjima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zaista i postoji (na čemu temelji prijedlog) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),
8.2. prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti njegovi samo uopćeni navodi o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu,
8.3. se odluke na koje se poziva - nalazeći da su donesene za sličan slučaj ali sa drugačijim shvaćanjem ili pristupom, sa osporenim rješenjem ne mogu uspoređivati, bar ne onako kako bi on htio:
- prva (Revt-243/2010-2) se odnosi na pitanje pasivne legitimacije upravitelja zgrade u sporu za naknadu štete (dok je ovdje riječ o drugome: o aktivnoj legitimaciji upravitelja zgrade za naplatu pričuve, još ka tome temeljem ovršne isprave koja je ovome sama po sebi, svojim sadržajem, dala tu aktivnu legitimaciju),
- dok druga (Rev-101/2012-2) samo potvrđuje (iako predlagatelj sugerira prihvatiti drugačije) shvaćanje na kojemu je temeljeno i osporeno rješenje: da je upravitelj zgrade aktivno legitimiran pokrenuti i voditi postupak ostvarenja ali i naplate zajedničke pričuve (jasno: u ime i za račun suvlasnika zgrade - kakav je i ovdje slučaj),
8.4. ovrhovoditelju aktivnu legitimaciju za pokretanje i vođenje postupka ovrhe daje već i sama ovršna isprava (ranije doneseno a pravomoćno i u dijelu u kojemu je ovršenik obvezan na isplatu ovršno rješenje „o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje u ovome postupku predstavlja ovršnu ispravu“), ona - u kojoj je upravo on naznačen kao nositelj tražbine, a valjanost i zakonitost koje se u ovome ovršnom posupku ne može preispitivati,
8.5. se o pitanjima postavljenim u prijedlogu (uostalom) revizijski sud izjasnio u nizu svojih odluka, sa shvaćanjem koje u ničemu nije u suprotnosti sa onim na kojemu je temeljeno i osporeno rješenje, pa tako i u odluci posl. br. Rev-x 30/2012-4 od 6. lipnja 2012., prema kojoj:
„...tužitelj postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:
- ima li upravitelj stambene zgrade aktivnu legitimaciju da kao samostalna stranka u postupku utužuje suvlasnike radi plaćanja dugujuće pričuve.
..(...)..Nižestupanjski sudovi smatraju da upravitelj može u postupku poduzimati samo radnje u ime suvlasnika nekretnine, te da isti ne može biti stranka u postupku, već da bi to mogli biti samo suvlasnici predmetne stambene zgrade. Kod toga sudovi smatraju da su odredbom čl. 378. ZV određene ovlasti upravitelja, te da upravitelj upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom, pa osim što raspolaže zajedničkom pričuvom, upravitelj zastupa suvlasnike u svezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom nije drukčije određeno. Stoga je upravitelj zgrade osoba koja djeluje kao opunomoćenik suvlasnika (čl. 44. st. 1. ZV), te da ima pravni položaj najmoprimca istih (čl. 45. st. 1. ZV). Dužnost upravitelja da naplati dugovanje s osnova zajedničke pričuve od vlasnika posebnih dijelova nekretnine, ne daje mu pravo da ju traži u svoje ime, budući je zajednička pričuva zajednička imovina svih suvlasnika nekretnine (čl. 90. st. 1. ZV).
Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti pravilnim. Naime, suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, upravitelj zgrade, neovisno o tome je li on imenovan ugovorom ili se pak radi o prinudnom upravitelju, ovlašten je ex lege pokretati sudske postupku, u ime i za račun suvlasnika zgrade, radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju, osim ako međuvlasničkim ugovorom nije što drugo određeno.
Naime, odredbom čl. 90. ZV propisano je da je zajednička pričuva namjenska imovina svih suvlasnika nekretnine, koja je namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, kao i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici, odnosno upravitelj zgrade kojeg oni imenuju međuvlasničkim ugovorom ili ga imenuje nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave (prinudni upravitelj), ukoliko suvlasnici u zakonskom roku ne sklope međuvlasnički ugovor, kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg od suvlasnika.
Smislenim tumačenjem svih gore navedenih odredbi ZV, pod pojmom zastupanja iz čl. 378. st. 5. ZV ima se podrazumijevati ovlasti u poduzimanju svih onih radnji, pa i pokretanje sudskih postupaka kako bi se ostvarili i zaštitili interesi suvlasnika zgrade u održavanju zgrade. To podrazumijeva dobivenu i zakonom propisanu ovlast da kao stranka u postupku utužuje nekog od suvlasnika radi naplate dugujuće pričuve, koja se sredstva polažu na poseban račun, koji je u tu svrhu otvoren, jer je to imovina koja je odvojena od imovine bilo kojeg od suvlasnika, a i od imovine upravitelja zgrade.
Identično shvaćanje glede postavljenog pitanja izrazio je revizijski sud u odluci Rev-x 325/10-2 od 3. ožujka 2011., a takvo shvaćanje izraženo je i nizu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, primjerice U-III-3695/10 od 10. studenoga 2011....“
8.6. podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih on obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP- a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),
8.7. revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih on (predlagatelj) smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).
9. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:
9.1. da pitanja iz prijedloga ovršenika nisu važna (prvenstveno) za odluku o konkretnom pravnom odnosu ali ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporeno rješenje nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,
9.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
10. Stoga je prijedlog ovršenika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).
Zagreb, 6. srpnja 2022.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug, v.r.
