REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1154/2016-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. d.d. OIB: …, iz S. D., kojeg zastupaju punomoćnici I. R. i V. G. K. odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u S., protiv tuženice O. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. T. P. odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2265/16 od 14. rujna 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru broj P-6154/15 od 31. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 84.078,76 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, dok je za više traženo, za iznos od 353.172,10 kuna, tužbeni zahtjev odbijen, a kako je to pobliže navedeno u toč. I. izreke, te je naloženo tuženoj da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 4.075,00 kuna (toč. II.).

2. Drugostupanjskom presudom su odbijene žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

3. Protiv dijela drugostupanjske presude u kojem je njegova žalba odbijena kao neosnovana reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava kao i odluke o troškovima postupka. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu odluku podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revizijski sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, drugostupanjski sud se očitovao o svim žalbenim navodima tužitelja, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Okolnost da tužitelju nije prihvatljiva odluka i obrazloženje drugostupanjskog suda presudu ne čini nerazumljivom, kao što i tužiteljeva interpretacija provedenih dokaza drugačija od one kako su ju utvrdili sudovi ne znači da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili da ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

9. Potrebno je, također, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP-a) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano za prvostupanjski sud koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a).

10. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke sudova nižeg stupnja. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stupnja.

11. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja radi isplate (povrata) iznosa od 437.250,86 kuna, jer da je tuženik tužitelju naplaćivao komunalnu naknadu u većem iznosu nego što je bila obveza tužitelja, pa da je time tuženik stekao navedeni iznos bez osnove.

12. U postupku do revizijskog utvrđeno je:

- da tužitelj ima poslovne prostorije na području O. S., pa je obvezan tuženiku plaćati komunalnu naknadu;

- da su stranke 13. kolovoza 1998. sklopile Promemoriju glede potraživanja O. S. prema H. M., A. M., V. B. i S. J., u kojoj se navodi da dugovanje A. M. prema O. S. iznosi 924.069,74 kuna te da se duga oslobađa za 40% (369.627,89 kuna) a ostaje za isplatiti iznos od 554.441,85 kuna, koje dugovanje su A. M. dužni platiti do 15. rujna 1998.;

- da su stranke 18. travnja 2000. sklopile Nagodbu o tome kako će i u kojem iznosu tužitelj tuženiku plaćati komunalnu naknadu, koja je na dan 31. prosinca 1999. iznosila 1.298.076,58 kuna, kako dospjele, a neisplaćene obveze do 31. prosinca 1999., tako i obveze od 1. siječnja 2000. pa nadalje;

- da je tuženik Odlukom od 9. lipnja 2000. Nagodbu stavio izvan snage, jer tužitelj nije svoju obvezu platio tuženiku u zadanim vremenskim rokovima i navedenim uvjetima plaćanja, te je Odluku o raskidu Nagodbe dostavio tužitelju;

- da je tuženik 1. rujna 2003. donio rješenje kojim je tužitelju odredio visinu i plaćanje komunalne naknade za razdoblje od 1. siječnja 1999. do prosinca 2001. godine;

- da je tužitelj na navedeno rješenje uložio žalbu koja je odbijena te je prvostupanjsko rješenje tuženika potvrđeno rješenjem Upravnog odjela za prostorno uređenje, komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Splitsko-dalmatinske županije od 13. siječnja 2004.,

- da je po nalogu suda izvršeno vještačenje po vještaku A. B. prema kojem je izračunato dugovanje u dvije varijante: po prvoj varijanti dugovanje tuženika iznosi 675.045,20 kuna (za slučaj da sud prihvati da je Nagodba na snazi), po drugoj varijanti dugovanje iznosi 84.076,76 kuna (prema stvarnoj površini poslovnog prostora tužitelja).

13. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su sudovi djelomično prihvatili tužbeni zahtjev zauzevši pravno shvaćanje da je tuženik izjavom raskinuo Nagodbu te nakon toga naplatio komunalnu naknadu kao da Nagodbe i Promemorije nije niti bilo odnosno po stvarnoj površini poslovnog prostora.

14. Prema odredbi čl. 124. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53891, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 dalje ZOO) u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

15. Nagodbom koju su stranke zaključile 18. travnja 2000. stranke su ugovorile da će tužitelj u roku od 15 dana nakon potpisa nagodbe isplatiti tuženiku 1/3 ukupnog iznosa od 254.558,63 kune dok će ostale 2/3 biti isplaćene u roku od 15 dana nakon plaćanja prve trećine ukupnog iznosa duga ili će tuženiku biti odmah izdan odgovarajući instrument osiguranja plaćanja s vremenom dospijeća najkasnije u roku od 60 dana nakon plaćanja 1/3 ukupnog iznosa duga.

16. Obzirom da tužitelj do 9. lipnja 2000. nije tuženiku isplatio niti prvu ratu odnosno niti 1/3 ukupnog iznosa koji iznos je trebao platiti do 4. svibnja 2000., a uzimajući pritom u obzir i činjenicu da tužitelj nije postupio niti po Promemoriji od 13. kolovoza 1998., tuženik je sukladno odredbi čl. 127. ZOO koja propisuje da vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće izvršiti ni u naknadnom roku, Nagodbu stavio van snage te o tome obavijestio tužitelja u skladu sa odredbom čl. 130. ZOO.

17. Ovdje valja napomenuti da je i samom Nagodbom ugovoreno da ukoliko stranke u nagodbenim rokovima ne ispune sve odredbe nagodbe to će se smatrati da ista nije niti postignuta.

18. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi djelomično odbili tužbeni zahtjev tužitelja koji je tužitelj neosnovano potraživao na temelju Nagodbe od 18. travnja 2000.

19. Obzirom da je tuženik osnovano 9. lipnja 2000. donio Odluku kojom je Nagodbu stavio izvan snage, tuženik je rješenjem od 1. rujna 2003. tužitelju na temelju Zakona

36/95., 70/97., 128/99. i 59/01.) o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj

i Odluke o komunalnoj naknadi O. S. („Službeni glasnik“ broj 4/98., 4/99.) odredio visinu plaćanja komunalne naknade za razdoblje od 1. siječnja 1999. do prosinca 2001. koje rješenje je potvrđeno rješenjem Upravnog odjela za uređenje, komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Splitsko- dalmatinske županije od 13. siječnja 2004.

20. Pravilno je tuženik komunalnu nagodbu obračunao tužitelju na temelju odredbe čl. 20.d st. 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 36/95., 70/97., 128/99. i 59/01.) koja propisuje da za hotele, apartmanska naselja i kampove visina godišnje komunalne naknade ne može biti veća od 1,5% ukupnoga godišnjeg prihoda iz prethodne godine, ostvarenog u hotelima, apartmanskim naseljima i kampovima koji se nalaze na području dotične jedinice lokalne samouprave.

21. U postupku je provedeno vještačenje po sudskoj vještakinji za financije A. B. iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljeva obveza sukladno navedenoj odredbi članka 20.d st. 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu do 2001. iznosila 2.656.379,21 kn za glavnicu, 327.578,52 kn za kamate odnosno ukupno 2.983.957,73 kn. Tužitelj je do 2001. tuženiku na ime komunalne naknade uplatio ukupno 3.038.430,80 kn. Stoga više uplaćeni iznos na ime komunalne naknade iznosi 54.473,07 kn odnosno sa obračunatom kamatom koja iznosi 29.605,69 kn ukupno je tuženik neosnovano od tužitelja naplatio 84.078,76 kuna.

22. Odredbom čl. 210. ZOO propisano je da kad jedan dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, odnosno vrijednost ostvarene koristi ako vraćanje imovine nije moguće.

23. Stoga su sudovi pravilno primjenjujući odredbu čl. 210. ZOO naložili tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos 84.078,76 kuna na ime neosnovano naplaćene komunalne naknade, dok su ostali dio tužbenog zahtjeva od 353.172,10 kuna odbili kao neosnovan.

24. U odnosu na troškove postupka valja napomenuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

24.1. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

25. Sukladno izloženom, po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev, zbog čega je na temelju čl. 393. ZPP revizija kao neosnovana odbijena.

Zagreb, 6. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.