REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 408/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz L., OIB: ..., kao nasljednika J. K. iz L., OIB: ..., protiv tuženika P. .... B. d.o.o. OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u U., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-247/2017-2 od 5. listopada 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu broj Pr-51/15-46 od 18. svibnja 2017., u sjednici održanoj 6. srpnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 114.919,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u toč. I. izreke, dok je odbijen zahtjev za iznos od 2.734,12 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u toč. II. izreke. Nadalje, obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 369.198,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (toč. III. izreke) kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 49.375,00 kn (toč. IV. izreke) dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova odbijen (toč. V. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska odluka u toč. I. izreke u cijelosti i u toč. II. izreke u iznosu od 248.994,00 kn; dok je ista preinačena u preostalom dijelu toč. III. izreke i zahtjev u iznosu od 120.204,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom odbijen, te u odluci o troškovima postupka pa je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 28.726,46 kn.
3. Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14
- dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i drugostupanjska odluka preinači u dosuđujućem dijelu podredno, ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i trošak revizije.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu tuženik ukazuje.
8. Nadalje, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
9. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev brata tužitelja J. K., kojega je tužitelj naslijedio (dalje: tužitelja), za isplatu naknade imovinske štete u vidu izgubljene zarade koja se očituje, za vremensko razdoblje od siječnja 2009. do travnja 2012., u razlici između iznosa plaće koju bi J. K. ostvarivao da je radio i iznosa naknade plaće koju je primao za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (bolovanja), a nakon toga do svibnja 2017. u razlici između iznosa plaće koju bi isti ostvarivao da je radio i iznosa invalidske mirovine koju je primao, a sve zbog nastale profesionalne nesposobnosti za rad.
10. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili:
- da je J. K. bio radnik tuženika u razdoblju od 1984. do 14. lipnja 2012., da je radio na poslovima radnog mjesta projektant protoka i logistike,
- da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao osobno uvjetovanim otkazom ugovora o radu od 14. lipnja 2012. zbog, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 18. travnja 2012., utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad,
- da se tužitelj nalazio na bolovanju u razdobljima rujna 2007. do kolovoza 2009. i travnja 2010. do lipnja 2012.,
- da se tužitelj od 2007. kontinuirano psihijatrijski liječio vezano uz razvoj psihičke bolesti poremećaja prilagodbe uvjetovane stresom na radnom mjestu te se zbog toga nalazio na bolovanju,
- da je razvoj stresa na radnom mjestu uzrokovan radnjama neposredno nadređenih radnika i to: davanjem radnih zadataka (izrada projekta) koje objektivno nije bio u mogućnosti izvršiti unatoč svojem znanju i iskustvu, a zbog toga što mu za to nisu osigurani potrebni alati, sve to s ciljem njegove degradacije i da ga se prikaže nesposobnim; zapošljavanjem druge osobe za obavljanje poslova njegova radnog mjesta nakon povratka na rad sa bolovanja odnosno nakon vraćanja na rad temeljem sudske odluke, a bez izmjene sistematizacije kojom je za te poslove bio predviđen jedan izvršitelj; pokušajem premještaja na druge slabije plaćene poslove što tužitelj nije prihvatio nakon čega je proglašen tehnološkim viškom zbog čega mu je nezakonito otkazan ugovor o radu pa je pravomoćnom odlukom suda vraćen na rad; nedavanjem adekvatnih radnih zadataka nakon vraćanja na rad sa bolovanja i temeljem sudske odluke kojom je naloženo tuženiku da ga vrati na rad,
- da su tužiteljevoj profesionalnoj nesposobnosti za rad u jednakoj mjeri doprinijele sve njegove bolesti, tj. i psihička bolest uzrokovana stresom na radnom mjestu, i tjelesne bolesti od kojih je bolovao prije 2007.: dijabetes, bolest srca i bolest krvnih žila, ali da bez razvoja psihičkog oboljenja kod tužitelja ne bi došlo do profesionalne nesposobnosti za rad 2012.,
- da bi tužitelj po redovnom tijeku stvari, da nije bilo profesionalne nesposobnosti za rad, stekao uvjete za starosnu mirovinu u mjesecu rujnu 2019. jer bi tada napunio 65 godina života.
11. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je smatrao da, iako su tužiteljevoj profesionalnoj nesposobnosti za rad u jednakoj mjeri doprinijele sve njegove bolesti i tjelesne i psihičke, bez razvoja psihičkog oboljenja kod tužitelja ne bi došlo do profesionalne nesposobnosti za rad 2012., slijedom čega ocjenjuje da doprinos drugih bolesti nije pravno relevantan jer je tužitelj upravo zbog bolesti poremećaja prilagodbe uzrokovane stresom na radnom mjestu bio na bolovanju u utuženom razdoblju i jer bez te bolesti ne bi došlo do umirovljenja prednika tužitelja. Stoga je predniku tužitelja dosudio na ime razlike između iznosa plaće i iznosa naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad ukupan iznos od 114.919,88 kn a nakon toga do njegove 65. godine života na ime razlike između iznosa plaće i iznosa invalidske mirovine ukupan iznos od 369.198,00 kn. Pritom se pozvao na odredbe čl. 103. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14 - dalje: ZR) te čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).
12. Drugostupanjski sud je potvrdio presudu prvostupanjskog suda u dijelu s naslova razlike između iznosa plaće i iznosa naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u ukupnom iznosu od 114.919,88 kn a nakon toga za razdoblje do dana zaključenja glavne rasprave u svibnju 2017. godine s naslova razlike između iznosa plaće i iznosa invalidske mirovine u ukupnom iznosu od 248.994,00 kn držeći daljnje iznose nedospjelim jer, iako je prednik tužitelja potraživao kapitalizirani iznos rente, smatra da za takav način obračuna rente nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 1088. ZOO.
13. Suprotno navodima tuženika, pravilno je nižestupanjski sud smatrao da je tužbeni zahtjev osnovan za što je dao jasne i argumentirane razloge.
14. Naime, pravilno su nižestupanjski sudovi pravnu osnovu za naknadu štete u konkretnom slučaju pronašli u odredbi čl. 103. ZR prema kojoj, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava dakle, odredbama ZOO, pa su nadalje, pravilno primijenili i odredbu čl. 1095. ZOO prema kojoj je onaj tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja time da, ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.
15. Iz utvrđenja sudova nedvojbeno proizlazi da je tužitelj sukladno odredbi čl. 131. st. 1. ZR dokazao, od strane njemu nadređenih, neželjena loša postupanja prema njemu na radu i u vezi s radom, a pojam mobinga uključuje svaku vrstu psihofizičkog zlostavljanja ili uznemiravanja na radnom mjestu, neovisno o tome kojim motivima je ono uzrokovano (u tom smislu i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 6791/2014 od 30. svibnja 2018.), a koje postupanje poslodavca je dovelo do nastanka profesionalne nesposobnosti za rad.
16. Pritom valja istaći da parnični sud nije vezan odlukom HZMO donesenom u upravnom postupku u pogledu postojanja uzročnoposljedične veze između, s jedne strane, štetnih radnji i, s druge strane, profesionalne nesposobnosti za rad tužitelja, jer tim rješenjem nije odlučeno o odgovornosti za predmetnu štetu pa je tuženiku dopušteno u parnici dokazivati da profesionalna radna nesposobnost tužitelja nije u uzročnoposljedičnoj vezi sa radnjama zaposlenika tuženika o kojima je naprijed govoreno, a o čemu potom ovisi odštetna odgovornost tuženika (u tom smislu i Rev 1261/2021-2 od 2. veljače 2022.).
17. Postupajući sukladno navedenom shvaćanju, pravilno su nižestupanjski sudovi raspravili i potom utvrdili da, iako je tužitelj bolovao od više bolesti, iste same po sebi nisu dovele do bolovanja i potom, njegove profesionalne nesposobnosti za rad 2012., već je upravo zbog događanja na radnom mjestu koja su naprijed opisana (degradacija i način odnošenja neposredno nadređenih prema njemu), istome dijagnosticiran poremećaj prilagodbe kao reakcija na stres doživljen na poslu te su pravilnom primjenom odredbe čl. 1095. ZOO odlučili o tužbenom zahtjevu.
18. Preostali dio revizijskih navoda kojima se komentira ocjena provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima, u suštini predstavlja prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga, po odredbi čl. 385. ZPP, revizija se ne može izjaviti.
19. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 6. srpnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić, v.r.
