REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 240/2018-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz Z., zastupane po punomoćniku M. R., odvjetniku iz Odvjetničkog društva R. i p. u Z., protiv tuženika K. d.d. iz Z., zastupanog po dr. sc. N. C., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2183/12-2 od 18. veljače 2013., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-6071/05-27 od 27. siječnja 2012., u sjednici održanoj 6. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tužiteljice te se preinačuju presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2183/12-2 od 18. veljače 2013. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-6071/05-27 od 27. siječnja 2012. u dijelu kojim je drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II. izreke i kojom je djelomično odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 90.756,22 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose za razdoblje od 16. prosinca 2001. do 16. studenoga 2002. te se u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 90.756,22 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose od:

- 4.125,66 kn od 16. prosinca 2001. do isplate,

- 7.429,31 kn od 16. siječnja 2002. do isplate,

- 7.448,09 kn od 16. veljače 2002. do isplate,

- 7.664,47 kn od 16. ožujka 2002. do isplate,

- 7.663,37 kn od 16. travnja 2002. do isplate,

- 7.679,93 kn od 16. svibnja 2002. do isplate,

- 7.727,40 kn od 16. lipnja 2002. do isplate,

- 7.498,87 kn od 16. srpnja 2002. do isplate,

- 7.625,83 kn od 16. kolovoza 2002. do isplate,

- 7.449,19 kn od 16. rujna 2002. do isplate,

- 9.108,89 kn od 16. listopada 2002. do isplate i

- 9.335,21 kn od 16. studenoga 2002. do isplate

prema Uredbi o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena i od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Djelomično se prihvaća revizija tužiteljice te se preinačuju presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2183/12-2 od 18. veljače 2013. u dijelu u kojem je prihvaćena žalba tuženika i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-6071/05-27 od 27. siječnja 2012. u toč. I. izreke i odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 38.314,27 kn (za iznos od 9.445,06 kn od 16. prosinca 2002. do isplate, za iznos od 9.579,99 kn od 16. siječnja 2003. do isplate, za iznos od 9.739,69 kn od 16. veljače 2003. do isplate i za iznos od 9.549,53 kn od 16. ožujka 2003. do isplate s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom) na način da se u tom dijelu odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Preinačuju se presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2183/12-2 od 18. veljače 2013. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-6071/05-27 od 27. siječnja 2012. u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka na način da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

IV. U preostalom dijelu revizija tužiteljice se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 143.416,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose te u visini i od dospijeća pa do isplate kako je to pobliže navedeno pod toč. I. izreke prvostupanjske presude. Ujedno je u toč. I. izreke prvostupanjske presude naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 15.437,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena tekućom od 27. siječnja 2012. pa do isplate. U toč. II. izreke prvostupanjske presude djelomično je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 143.329,73 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini te od dospijeća pa do isplate kako je to pobliže navedeno pod toč. II. izreke prvostupanjske presude, a prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba povučena u odnosu na zahtjev za isplatu jubilarne nagrade od 3.500,00 kn te božićnice u iznosu od 1.000,00 kn.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana, a žalba tuženika je prihvaćena kao osnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč.

II. izreke kojom je djelomično odbijen zahtjev tužiteljice, a preinačena u toč. I. izreke prvostupanjske presude na način da je i u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, odnosno ukupno je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 31.381,25 kn.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da ovaj sud odbije reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

5. Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Tužiteljica je u reviziji istakla revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP navodeći kako su razlozi drugostupanjske presude nejasni i nerazumljivi i da nije moguće razabrati da li drugostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan na temelju toga što je tužiteljica iskazala pasivnost ne reagirajući na pozive tuženika da se vrati na rad ili je drugostupanjski sud prihvatio prigovor zastare. Suprotno navedenom, drugostupanjska odluka sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih se može zaključiti zbog čega je drugostupanjski sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Tako iz drugostupanjske odluke jasno proizlazi da za razdoblje od studenoga 2001. do 18. studenoga 2002. je potraživanje tužiteljice u zastari, a preostalo potraživanje prvenstveno nije osnovano iz razloga što se tužiteljica nije vratila na rad kod tuženika zbog vlastite neaktivnosti i propusta, a ne zbog toga što tuženik nije želio postupiti po pravomoćnoj i ovršnoj presudi kojom je utvrđen kao nedopušten otkaz ugovora o radu tužiteljici od 2. ožujka 2001. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

7. Predmet spora između stranaka je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za sporno razdoblje i to između plaće koju bi primala kod tuženika da nije bilo otkaza ugovora o radu i plaće koju je ostvarivala na drugom radnom mjestu na kojem se zaposlila drugi dan nakon otkaza ugovora o radu od strane tuženika.

8. U postupku je utvrđeno:

- da je presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-2207/01 od 5. studenoga 2001. utvrđeno da je otkaz ugovora o radu od 2. ožujka 2001. kojim je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu nedopušten, da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao i naloženo je tuženiku tužiteljicu vratiti na rad na poslove koje je obavljala prije nedopuštenog otkaza,

- da je navedena prvostupanjska presuda povodom žalbe tuženika potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1032/02-2 od 24. rujna 2002., a koja je dostavljena tužiteljici 19. studenoga 2002. te je ista postala ovršna 28. studenoga 2002.,

- da je tužiteljica pokrenula ovršni postupak radi vraćanja na rad temeljem navedene presude koji postupak se vodio kod istog suda pod brojem Ovr-2440/02 (Ovr- 2271/04),

- da je doneseno rješenje o ovrsi broj Ovr-2440/02 od 31. siječnja 2003. u svrhu vraćanja tužiteljice na rad,

- da je tuženik 10. veljače 2003. uputio pisani poziv tužiteljici izvršavajući navedeno rješenje o ovrsi da odmah započne s obavljanjem poslova svojeg radnog mjesta i koji je dostavljen tužiteljici 12. veljače 2003.,

- da je tužiteljici 12. veljače 2003. upućen pisani poziv tuženika da dostavi radnu knjižicu i poreznu karticu, koji je uručen tužiteljici 18. veljače 2003.,

- da je 21. veljače 2003. tuženik uputio tužiteljici pisanu požurnicu u vezi dopisa od 12. veljače 2003. radi dostave radne knjižice i porezne kartice, koja požurnica je dostavljena tužiteljici 25. veljače 2003.,

- da je tuženik ponovno 4. ožujka 2003. uputio pisanu požurnicu za dostavu radne knjižice i porezne kartice, koju je tužiteljica zaprimila 6. ožujka 2003.,

- da je rješenjem od 28. ožujka 2007. utvrđeno da je ovrha dovršena, koje rješenje je povodom žalbe tužiteljice potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž

Ovr-2025/07 od 27. studenoga 2007.,

- da je tuženik 21. prosinca 2005. ponovno uputio tužiteljici pisani poziv izvršavajući rješenje o ovrsi, da odmah započne s obavljanjem poslova svojeg radnog mjesta i da dostavi radnu knjižicu i poreznu karticu koji je poziv tužiteljici dostavljen 27. prosinca 2005.,

- da je po zahtjevu tuženika Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Z. proveo postupak utvrđivanja svojstva osiguranika za tužiteljicu i rješenjem od 15. prosinca 2003. te je odbijen zahtjev tuženika jer je u postupku utvrđeno da je tužiteljica od 16. studenoga 2001. osigurana kod drugog poslodavca na puno radno vrijeme.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice do iznosa od 143.416,80 kn na ime razlike plaće za razdoblje od 16. prosinca 2002. do 16. svibnja 2004. te za razdoblje od 16. listopada 2005. do 16. prosinca 2005., a djelomično je odbio zahtjev tužiteljice za iznos od 143.329,73 kn na ime potraživanja razlike plaće za razdoblje od 16. prosinca 2001. do 16. studenoga 2002. i za razdoblje od 16. lipnja 2004. pa do 16. rujna 2005. Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice za razdoblje od prosinca 2001. pa do studenoga 2002. iz razloga što je tužiteljica podnijela tužbu u ovom predmetu 18. studenoga 2005., a što je protekom roka od tri godine iz čl. 131. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) obzirom da je pravomoćno utvrđena nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu 24. rujna 2002. Isto tako prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice za razdoblje od lipnja 2004. pa do rujna 2005. iz razloga jer je nastupila zastara potraživanja tog dijela zahtjeva obzirom da je tužiteljica postavila takav tužbeni zahtjev na ročištu za glavnu raspravu 17. rujna 2008.

10. Drugostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan i to do studenoga 2002. iz razloga zastare potraživanja temeljem čl. 131. ZR, a u preostalom iznosu nakon toga jer se tužiteljica nije vratila na rad kod tuženika zbog vlastite krivnje i propusta, obzirom da nije iskazala bilo kakvu aktivnost u cijelom utuženom razdoblju (počevši od prestanka radnog odnosa kod tuženika), a u kojem razdoblju je bila zaposlena kod drugog poslodavca slijedom čega nema pravo na naknadu razlike plaće.

11. Tužiteljica u reviziji u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava poriče pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je ona imala mogućnost vratiti se odmah po pravomoćnosti odluke o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu na rad kod tuženika te da je vlastitim propustom i neaktivnošću to onemogućavala, pri čemu ističe da je to u suprotnosti sa sadržajem spisa Ovr-2271/04 Općinskog suda u Zagrebu. K tome se tužiteljica poziva i na drugostupanjsku odluku Županijskog suda u Zagrebu u rješenju broj Gž Ovr-1734/05 od 20. rujna 2005. kojim je ukinuto rješenje Općinskog suda u Zagrebu broj Ovr-2271/04 od 13. lipnja 2005. jer da je tuženik pozvao tužiteljicu da se vrati na rad, ali ne na adekvatno radno mjesto. Tužiteljica također ističe da je tek rješenjem Ovr-2440/02 (Ovr-2271/04) od 28. ožujka 2007. utvrđeno da je ovrha dovršena, odnosno da je tužiteljici onemogućeno vraćanje na rad kod tuženika.

12. Međutim, djelomično je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Ovaj sud u cijelosti prihvaća tumačenje i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da tužiteljica nije poduzela nikakvu aktivnost niti iskazala u biti volju za vraćanje na rad kod tuženika, a nakon pravomoćnosti odluke o otkazu ugovora o radu temeljem presude Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-2207/01 od 5. studenoga 2001. Takav zaključak proizlazi iz cjelokupne priložene dokumentacije u spisu kao što je poziv tuženika od 10. veljače 2003. tužiteljici da odmah započne s obavljanjem poslova svojeg radnog mjesta koji je tužiteljici dostavljen 12. veljače 2003. Isto tako tužiteljici je 12. veljače 2003. upućen pisani poziv da dostavi radnu knjižicu i poreznu karticu, a 21. veljače 2003. tuženik je uputio tužiteljici pisanu požurnicu u vezi dopisa od 12. veljače 2003. radi dostave radne knjižice i porezne kartice. Nakon toga tuženik je 4. ožujka 2003. tužiteljici ponovno uputio pisanu požurnicu za dostavu radne knjižice i porezne kartice i koje sve pozive i dopise tužiteljica je uredno zaprimila, a na iste nije odgovarala niti je poduzela bilo kakvu aktivnost i volju da bi se zapravo vratila na rad kod tuženika.

14. Ovaj sud stoga u cijelosti prihvaća da je samo vođenje ovršnog postupka koje je pokrenula tužiteljica radi povratka na rad bilo formalno bez ikakve stvarne volje i namjere tužiteljice vratiti se kod tuženika na rad. Kod toga ovaj sud ne prihvaća niti prigovor da bi tužiteljici bilo ponuđeno radno mjesto koje nije odgovarajuće onom prije otkaza ugovora o radu, jer se tužiteljica trebala vratiti na rad i onda eventualno dalje štititi sva svoja prava, a ne naknadno tvrditi da to u biti nije bilo isto radno mjesto, a iz navedenih isprava i dokumentacije jasno proizlazi da tužiteljica nije pokazala nikakvu aktivnost i volju za vraćanje na rad kod tuženika.

15. Međutim, pogrešno su nižestupanjski sudovi ocijenili da su ispunjene pretpostavke za zastaru potraživanja tužiteljice za razdoblje od prestanka rada kod tuženika pa do pravomoćnosti odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, ne može se rok od tri godine iz čl. 131. ZR računati od dana kada je drugostupanjski sud donio odluku povodom žalbe, već se rok iz čl. 131. ZR za potraživanje plaće (ili u ovom slučaju razlike plaće) računa od prvog slijedećeg dana od kada je tužiteljica primila drugostupanjsku odluku, a to je bilo 19. studenoga 2005. Slijedom navedenog, obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu 18. studenoga 2005. nije nastupila zastara potraživanja naknade razlike plaće do studenoga 2002. Kod toga je potrebno napomenuti da pozivanje drugostupanjskog suda na odluku ovoga suda broj Revr- 189/2009 nije od značaja jer je ustaljena i stabilna praksa ovoga suda nakon te odluke da se zastarni rok za potraživanja iz radnog odnosa računa od dana kada je radnik zaprimio drugostupanjsku odluku, a ne kada je drugostupanjski sud tu odluku donio.

16. Stoga je u toč. I. izreke presude valjalo temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP djelomično prihvatiti reviziju tužiteljice i preinačiti nižestupanjske presude na način da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi iznos razlike plaće za razdoblje od 16. prosinca 2001. do 16. studenoga 2002. u ukupnom iznosu od 90.756,22 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i u visini te od dospijeća kako je to pobliže navedeno u toč. I. izreke ove presude.

17. U toč. II. izreke presude djelomično je također prihvaćena revizija tužiteljice temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP u visini od 38.314,27 kn, a što se odnosi na pojedinačne iznose od 16. prosinca 2002. do 16. ožujka 2003. na ime razlike plaće, jer po pravnom shvaćanju ovoga suda obzirom na doneseno rješenje o ovrsi broj Ovr-2440/02 od 31. siječnja 2003. te upućene dopise nakon toga tužiteljici od strane tuženika za vraćanje na rad, tužiteljica je zasigurno u veljači 2003. trebala znati da joj je omogućen povratak na rad i da je tuženik u cijelosti spreman provesti pravomoćnu presudu kojom je utvrđeno da je nedopušten otkaz ugovora o radu tužiteljici. Stoga tužiteljici pripada i naknada razlike plaće za razdoblje studeni 2002. do veljača 2003.

18. U toč. III. izreke presude preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka na način da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, a temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP. Ovaj sud je donio takvu odluku o troškovima parničnog postupka, uzimajući u obzir i troškove ovog revizijskog postupka obzirom na omjer uspjeha u parnici, a također uzimajući u obzir da je tužiteljica snosila troškove vještačenja te je njen cjelokupni trošak veći od troška tuženika.

19. Temeljem odredbe čl. 393. ZPP u preostalom dijelu valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu obzirom na ranije navedene razloge u dijelu u kojem je revizija tužiteljice prihvaćena kao osnovana.

Zagreb, 6. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.