REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3076/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice M. Š. iz N. M., Republika Slovenija, i II- tužitelja J. L. iz K., Republika Slovenija, oboje zastupani po punomoćniku T. G., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. Š. iz R., OIB:..., zastupan po punomoćniku M. S., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-1696/16-4 od 9. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola br. P-852/14-42 od 12. rujna 2016., u sjednici održanoj 6. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-1696/16-4 od 9. travnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena točka I. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola br. P-852/14- 42 od 12. rujna 2016.

r i j e š i o  j e:

I. Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-1696/16-4 od 9. travnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena točka II i III. izreke presude Općinskog suda u Puli-Pola br. P- 852/14-42 od 12. rujna 2016.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev I i II-tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 140.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.), kao i iznos od 164.459,37 kuna na ime parničnog troška (toč. II.). Ujedno su tužitelji odbijeni s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.025,00 kuna, kao i tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 180.740,62 kuna (toč. III.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijanu odluku preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

4. U odgovoru na reviziju tužitelji predlažu reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu, time da isti traže trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tuženika je djelomično neosnovana, a dijelom nedopuštena.

6. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 140.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti na ime povrata zajma.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da Ugovorom o zalogu i Sporazumom o zasnivanju hipoteke od 16. travnja 2010. zajmodavac i vjerovnik F. T. pozajmljuje I. Š., suprugu I-tužiteljice i II-tužitelju iznos od 140.000,00 Eura, uz osiguranje na nekretninama I. Š. i II-tužitelja u korist vjerovnika,

- da je Potvrdom od 16. travnja 2010. tuženik istog dana primio, kao zajam, iznos od 140.000,00 Eura od strane tužitelja na rok od 21 dan, te su tužitelji navedeni kao zajmodavci, a tuženik kao zajmoprimac uz vlastoručni potpis tuženika na istoj,

- da je predmetnu Potvrdu potpisao i S. K., te u istoj zbog zabune ispravio iznos od 140.000,00 Eura te se iznad istog potpisao,

- da je tuženik prethodno navedeni iznos primio „na ruke“,

- da je izvršena uplata u iznosu od 95.000,00 Eura od strane M. D. i uplata na iznos od 15.000,00 Eura dana 20. travnja 2010. od strane L. Z. kao nalogodavca, sve u korist „G. M.“ iz A. – Nizozemske,

- da između stranaka nije sastavljen nikakav ugovor o posredovanju,

- da je „Potvrda o kupnji“ sastavljena 23. travnja 2010. vezano za prodaju 25.773,00 karata dijamanata, te su kao prodavatelj naznačena S. G. iz Republike Benin, a kao klijenti I i II-tužitelji te da na istoj nema potpisa tužitelja već trećih osoba,

- da se protiv tuženika vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela prijevare.

9. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev na temelju čl. 499. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) ocijenivši da je između stranaka zaključen ugovor o zajmu, te da je tuženik predmetni novac primio kao zajmoprimac, a ne kao posrednik. Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da isto proizlazi iz predmetne Potvrde od 16. travnja 2011., kao i iskaza stranaka i svjedoka, ali i iz činjenice da tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da su ga tužitelji ovlastili da u njihovo ime i za njihov račun posreduje u poslu kupnje dijamanata i da novac koji su mu predali upotrijebi u tu svrhu.

10. Prema ocjeni ovog revizijskog suda u obrazloženju drugostupanjske presude, kao i u obrazloženju prvostupanjske presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da pobijana drugostupanjska presuda, kao niti prvostupanjska presuda, ne sadrži proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost tih odluka ne bi mogla ispitati, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnik, to prema ocjeni ovoga suda u postupku pred sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

11. Suprotno tvrdnji tuženika iznesenoj u reviziji sudovi su u obrazloženjima nižestupanjskih presuda naveli detaljne razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih su utvrdili da je predmetni iznos tuženiku predan na ime zajma.

12. Odredbom čl. 375. st. 1. ZPP propisano je da u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju učinio. Stoga prema ocjeni revizijskog suda tijekom drugostupanjskog postupka nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP na koju revident opisno upire u reviziji.

13. Slijedom navedenog proizlazi da tijekom postupka pred sudovima nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revident ukazuje u reviziji.

14. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj ne navodi neki relevantan materijalnopravni prigovor, već iznosi navode kojima osporava pravilnost utvrđenja sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica (prirode i svrhe sklopljenog ugovora između stranaka). Prethodno navedeno revident u suštini obrazlaže tvrdnjom da je volja stranaka bila ostvarivanje velike i brze zarade pri čemu je tuženik bio posrednik u investiranje, u posao s dijamantima. Također, revident u reviziji iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza i iz toga izvodi vlastite činjenične zaključke - suprotne onima koje izvode nižestupanjski sudovi u postupku.

15. Na takve navode činjenične prigovore treba reći da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenta u tom pravcu nisu od značaja, niti od utjecaja na pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova.

16. S druge strane, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju – kako to čini revident u ovom predmetu.

17. Zbog toga, a kako revident pogrešnu primjenu materijalnog prava, prema navodima u reviziji, vidi samo kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (o čemu je već naprijed rečeno), nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

18. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tuženika u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu valjalo odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 393. ZPP.

19. U odnosu na reviziju protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

20. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

21. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

22. Odluka o zahtjevu I i II-tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

Zagreb, 6. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.