REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 659/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F. iz L., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. o. d.d. (ranije J. o. d.d.) Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik F.-K. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & Partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2061/2018-2 od 11. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 3309/2014-26 od 4. svibnja 2018., u sjednici održanoj 6. srpnja 2022.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 40.000,00 kuna te naknaditi troškove postupka u iznosu od 12.687,50 kuna, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (t. I.), dok je (t. II.) odbijen dio zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 40.000,00 kn za razdoblje od 13. listopada 2011. do 27. studenog 2011. te (t. III.) zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod t. I. i III. izreke.
3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19. - dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači pobijane odluke u dosuđujućem dijelu, uz naknadu troškova.
4. Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 3834/2020-2 od 9. veljače 2021. dopustio tuženiku izjavljivanje revizije zbog slijedećeg pravnog pitanja:
"Je li sukladno čl. 230. Zakona o parničnom postupku za obaranje presumpcije istinitosti utvrđenih činjenica u javnoj ispravi dovoljno samo postojanje sumnje ili je parnična stranka koja tvrdi da činjenice u javnoj ispravi nisu istinite, sukladno pravilima o teretu dokaza iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, dužna te tvrdnje dokazati s potrebnom sigurnošću, uvjerljivošću i pouzdanošću?“
7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu osigurnine po polici kasko osiguranja. Sporno je i u ovom stadiju postupka je li došlo do gubitka prava iz kasko osiguranja zbog primjene odredbe čl. 21. st. 1. toč. 2.a Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila (dalje: Uvjeti), a koji čine sastavni dio ugovora o kasko osiguranju stranaka. Prema tvrdnjama tuženika tužitelj je izgubio prava po predmetnoj polici kasko osiguranja motornog vozila zbog činjenice da je upravljao vozilom za vrijeme dok je u krvi imao količinu alkohola 0,5g/kg.
9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je u zapisnika o očevidu od 13. listopada 2011. alkotestiranjem tužitelja pokazana koncentracija alkohola u organizmu od 0,67g/kg, da je tužitelj upućen na vađenje uzorka krvi i urina te da je u krvi utvrđena koncentracija alkohola od 0,52g/kg. Isto tako, na temelju toksikološkog vještačenja, utvrđeno je da je kod tužitelja alkotestom u 2,45 sati u izdahu utvrđeno 0,67g/kg alkohola da bi u vrijeme uzimanja uzorka za analizu u 5,06 sati utvrđena koncentracija od 0,52 g/kg apsolutnog alkohola. Zatim, da je od trenutka alkotestiranja, koje ne predstavlja kvantitativnu metodu utvrđivanja stvarne koncentracije apsolutnog alkohola u krvi pa do uzimanja krvi na analizu prošlo 3 sata i jedna minuta, te da pod pretpostavkom da je alkohol u vrijeme štetnog događaja bio u fazi eliminacije iz organizma tužitelja tada je koncentracija alkohola u krvi u vrijeme prometne nezgode mogla iznositi 0,82g/kg. Kako na analizu nije uzet i uzrok mokraće, gdje je u obrascu opaska dežurnog liječnika "nije mogao", da se na temelju utvrđene koncentracije alkohola u uzroku krvi ne može nedvojbeno utvrditi je li se alkohol u organizmu tužitelja u vrijeme štetnog događaja nalazio u fazi eliminacije ili fazi resorpcije. Pod pretpostavkom da se alkohol nalazio u fazi resorpcije tada je koncentracija alkohola u krvi u vrijeme štetnog događaja u 2,05 sati mogla biti niža od retrogradno izračunanih 0,82g/kg a mogla je biti niža od analizom utvrđenih 0,52g/kg te je mogla biti i niža od 0,50g/kg. Da bi sa sigurnošću mogla utvrditi stvarna koncentracija alkohola u krvi tužitelja bilo je potrebno uzeti uzrok mokraće odnosno uzeti još jedan uzorak krvi s vremenskim odmakom od 60 minuta.
10. Drugostupanjski sud prihvaća navedena utvrđenja kao pravilna, te su nižestupanjski sudovi pravnog shvaćanja da je neosnovanim prigovor tuženika da bi tužitelj izgubio prava iz osiguranja i prihvaćaju zahtjev tužitelja kao osnovan.
11. Tuženik u reviziji, a u odnosu na postavljeno pravno pitanje za koje je dopušteno izjavljivanje revizije, smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 230. ZPP o zakonskoj presumpciji istinitosti onoga što se u javnoj ispravi potvrđuje ili određuje te kad tužitelj nije dokazao suprotno, da su sudovi trebali prihvatiti zakonsku presumpciju da je tužitelj u krvi imao 0,52 promila alkohola u vrijeme nastanka osiguranog slučaja. Pri tome da vještačenjem nije ni osporena činjenica o navedenoj koncentraciji alkohola u krvi. U bitnome ističe da je tužitelj trebao s potrebnom sigurnošću, uvjerljivošću i pouzdanošću dokazati da je podatak o koncentraciji alkohola u krvi u javnoj ispravi pogrešan.
12. Zapisnik o očevidu je javna isprava. Javna isprava je isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu. Ona dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (odredba čl. 230. st. 1. i 3. ZPP).
13. U ovoj pravnoj stvari Zapisnik o očevidu sadrži podatak da je tužitelj alkotestiran uz podatak "0,67 g/kg" te da je vađena krv "0,52 g/kg".
Uvjeti određuju u čl. 21. gubitak prava iz osiguranja te je u st. 2. određeno da za vrijeme dok vozilom upravlja vozač pod utjecajem alkohola gubi se pravo iz osiguranja, s time da se smatra da je vozač po utjecajem alkohola ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja koncentracije alkohola u krvi utvrdi da količina alkohola u krvi iznosi 0,5 g/kg i više ili ako bez obzira na količinu alkohola u krvi ako se utvrdi da pokazuje znakove alkoholne poremećenosti.
14. Takva odredba predstavlja presumpciju - " smatra se" - o alkoholiziranosti. U toj situaciji prebačen je teret dokazivanja sa osiguratelja na oštećenika, ovdje tužitelja.
15. Alkotest koji zabilježen u Zapisniku o očevidu predstavlja "drugu metodu mjerenja alkohola u krvi" iz citirane odredbe Uvjeta, tzv. "dreger" i rezultat se dobiva iz izdaha. Dreger predstavlja orijentacijsku metodu ispitivanja i prisutnosti alkohola i navedeni aparat nije aparat za kvantitativno utvrđivanje stvarne koncentracije alkohola u krvi, a što su i nižestupanjski sudovi utvrdili vještačenjem. Isto tako su utvrdili da nije moguće utvrditi kolika je količina alkohola u krvi u vrijeme štetnog događaja zbog nedostatka podatka o alkoholu u urinu.
16. Podatak u Zapisniku o očevidu o rezultatu alkotestiranja služi kako dokaz o izvršenom alkotestiranju i inicijalno je dokazno sredstvo za utvrđenje vožnje pod utjecajem alkohola, ali ne i jedino. Tužitelj je dokazao s potrebnom sigurnošću da je istinitost navoda u javnoj ispravi o koncentraciji alkohola u krvi, dobivenih orijentacijskom metodom, dovedena u takav stupanj sumnje tako da se može zaključiti da su ti navodi pogrešni i kao takvi netočni. To je dokazao dokaznim sredstvom – vještačenjem po vještaku toksikologu. Alkotest na licu mjesta, uzimajući u obzir sadržaj čl. 21. Uvjeta, te uzimajući u obzir činjenicu da je vađena krv kod tužitelja te u ovom postupku rezultate provedenog vještačenje, nije sam za sebe dokaz da je tužitelj upravljao pod utjecajem alkohola i da je došlo do gubitka prava iz osiguranja. Time je oborena presumpcija istinitost podatka o toj okolnosti u Zapisniku o očevidu.
17. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja.
18. S obzirom na navedeno, jer razlozi revizije ne utječu na donošenje drugačije odluke, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP odbijena je revizija tuženika kao neosnovana.
Zagreb, 6. srpnja 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v. r.
