REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Jž-2060/2020
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja:
Goranke Ratković kao predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog A. Š., zbog prekršaja iz članka 70. stavka 1. točke 16. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana („Narodne novine“, broj: 94/18 i 42/20), odlučujući o žalbi okrivljenog A. Š. podnesenoj po braniteljici M. B., odvjetnici iz P., protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Umagu-Umago, od dana 25. rujna 2020., broj: 39. Pp J- 435/2019, na sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog A. Š., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljenik je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen zbog prekršaja iz članka 70. stavka 1. točke 16. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana za koje djelo mu je uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kuna, te je temeljem članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna. Istom presudom od okrivljenika je na temelju odredbe članka 76.a stavka 4. Prekršajnog zakona oduzet predmet – jednu bočica raspršivača s nadražujućom tvari marke „Defenol“ zapremine 50 ml.
2. Protiv te presude okrivljenik je putem braniteljice pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Žalitelj navodi u bitnom da je sud počinio bitnu povredu odredaba postupka predviđenu u članku 167. stavku 3. Prekršajnog zakona jer je rasprava održana u njegovoj odsutnosti i odsutnosti njegove braniteljice, da mu nije omogućeno iznijeti obranu niti predložiti svjedoka polubrata R. Š. i ispitati neposredno svjedoka optužbe policijskog službenika. Rasprava je održana u okolnostima opravdane spriječenosti njegove braniteljice koja je sud obavijestila o razlozima spriječenosti i zatražila odgodu rasprave čime mu je onemogućeno i pravo na osobnu obranu i stručnu pomoć branitelja, pa je postupak proveden u okolnostima koje se slobodno mogu označiti kao nepoštene, pa osim što su povrijeđene odredbe Prekršajnog zakona, povrijeđena su i minimalna jamstva obrane predviđena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Činjenično stanje je pogrešno utvrđeno samo na temelju navoda optužbe o kojima se nije mogao izjasniti, te su gore navedene povrede i dovele do toga da nije mogao dati svoju obranu i opisati događaj kako se odigrao, naime da je on došao k polubratu samo u majici pa mu je ovaj dao jaknu, da uopće nije znao da je raspršivač u džepu jakne i da uopće nije imao svijest o tome da se u džepu nalazi raspršivač s nadražujućom tvari, te da je iz podataka u spisu neprijeporno da se u trenutku dolaska vozilom na granični prijelaz s njim u vozilu nalazio polubrat R. Š. Ukazuje da mu je očito onemogućeno iznošenje obrane i ispitivanje svjedoka obrane koji bi potvrdili izostanak spoznaje kod njega da se u džepu polubratove jakne nalazi raspršivač, zbog čega predlaže da se pobijana presuda ukine i u ponovnom postupku njega oslobodi optužbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.
5. U odnosu na žalbene navode da su u postupku povrijeđene odredbe Prekršajnog zakona i minimalna jamstva obrane predviđena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda čime je žalitelju povrijeđeno pravo na obranu, ovaj Sud je utvrdio da je ovlašteni tužitelj žalitelju na dan počinjenja prekršaja uručio obavijest u skladu s odredbom članka 109.a Prekršajnog zakona (preslika na str. 9. spisa) u kojoj je upoznat s činjenicom da će protiv njega biti pokrenut prekršajni postupak, te (između ostalog) i da se u postupku može braniti sam ili uz pomoć branitelja po vlastitom izboru, ali da se zbog nedolaska branitelja na raspravu ili uzimanja branitelja tek na raspravi ista neće odgoditi, kao i da se rasprava pred tijelom postupka može održati i u njegovoj odsutnosti i donijeti odluka o prekršaju. Prvostupanjski sud je uredno dostavio žalitelju poziv za prvu glavnu raspravu zakazanu za 4. travnja 2019., a koji poziv je žalitelj zaprimio osobno dana 26. ožujka 2019., dakle osam dana prije rasprave. No, bez obzira na dovoljno vrijeme između pozivanja i ročišta, na navedeno ročište žalitelj nije pristupio obavještavajući sud da je braniteljicu izabrao dan prije rasprave, te da mu je potrebno vrijeme radi upoznavanja s predmetom i pripreme obrane. Sud prvog stupnja je na takvu zamolbu odgodio ročište i zakazao sljedeće.
Za svako sljedeće ročište za glavnu raspravu pozivi su dostavljeni i žalitelju i njegovoj braniteljici (ročišta zakazana za dane 8. svibnja 2019., 11. srpnja 2019., 19. studenog 2019. i 24. rujna 2020.), no niti na jedno od ročišta se žalitelj i braniteljica nisu odazvali, s time da je u tri navrata braniteljica opravdavala nedolazak poslovnim obvezama, odnosno spriječenošću radi rasprava na drugim sudovima, a u jednom navratu zdravstvenim razlozima odnosno njezinim bolovanjem (ročište od 11. srpnja 2019.). Sud je utvrdio da je sud prvog stupnja ispravno postupio kada nije odgodio raspravu zakazanu za 24. rujna 2020., unatoč molbi braniteljice žalitelja da se rasprava odgodi zbog braniteljičinih obveza po drugim sudskim postupcima, s obzirom da se rasprava može održati bez tih sudionika u postupku, sukladno odredbi članka 167.stavak 3. i 4., u svezi sa člankom 108.stavak 2. Prekršajnog zakona. Ukazuje se da navedeni razlozi obveza po drugim sudskim postupcima nisu valjani razlozi zbog kojih je, u smislu članka 168. stavka 1. Prekršajnog zakona, trebalo odgoditi ročište. Braniteljska dužnost je obveza koja traje tijekom cijele godine, pa razloge koje je dao prvostupanjski sud glede neprihvaćanja prijedloga za odgodu ročišta dana 24. rujna 2020, prihvaća i ovaj Sud, pogotovo uzimajući u obzir da je prethodno u više navrata sud prvog stupnja izišao u susret obrani odgađajući ročišta. Iz spisa je vidljivo da je žalitelj upoznat s optužnim prijedlogom i djelom koje mu se stavlja na teret, da mu je pravovremenim uručivanjem obavijesti o tome da će biti pokrenut prekršajni postupak kao i poziva za glavnu raspravu omogućeno da iznese svoju obranu u pisanom obliku i usmeno na raspravi, te je evidentno da je žalitelju bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena navedena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane. Osim činjenice da su bili ispunjeni zakonski uvjeti za održavanje rasprave bez nazočnosti okrivljenika i braniteljice, promatrajući cijeli postupak s aspekta pravičnosti, ovaj Sud je utvrdio da je okrivljeniku svakako pružena realna i razumna mogućnost kvalitetne obrane, dakle da angažira branitelja, upozna se s optužbom, iznese obranu i sudjeluje u postupku, a činjenica da okrivljenik nije iskoristio sve mogućnosti, ne predstavlja bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka niti povredu jamstva obrane predviđenu Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
U odnosu na žalbene navode koji se općenito odnose na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji.
6. Što se tiče činjeničnog stanja, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika.
Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, prvostupanjski sud je odluku temeljio na analizi iskaza svjedoka policijskog službenika i dokumentacije u spisu, nalazeći da postupanje žalitelja na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela.
I iz žalbenih navoda proizlazi da zapravo i nije sporno da je kod žalitelja, u džepu jakne koju je imao na sebi, pronađeno oružje kategorije „D“ (raspršivač), a koje nije prijavio pri prelasku državne granice.
Pitanje u čijem su vlasništvu predmeti (oružje i jakna koju je imao na sebi) nije bitan element zakonskog bića prekršaja i nije odlučan za postojanje djela. Što se tiče odgovornosti okrivljenika, ukazuje se da je za postojanje predmetnih djela prekršaja dovoljna povreda dužne pažnje – dakle nehaj kao blaži oblik krivnje, koji je u prekršajnom zakonodavstvu, pa i u ovom slučaju, redoviti oblik krivnje. Temeljem odredbe članka 25. stavka 1. Prekršajnog zakona, kriv je za prekršaj počinitelj koji je postupao iz nehaja, dok se u smislu odredbe stavka 2. istog članka Zakona iznimno može propisati odgovornost samo za namjeru (što nije slučaj u odnosu na ovaj prekršaj).
Uzimajući u obzir sve okolnosti događaja, da se raspršivač nalazio u džepu jakne koju je nosio, dakle da nije bio na posebno nedostupnom mjestu, te da je okrivljenik dolazio vozilom na granični prijelaz, okrivljenik je s obzirom na sve okolnosti mogao i bio dužan biti svjestan mogućnosti počinjenja prekršaja, dakle da je objektivno i logično gledano, mogao prije dolaska na granični prijelaz uočiti da mu se u džepu nalazi oružje. Stoga propust dužne pažnje okrivljenika svakako dovodi do stupnja odgovornosti koji je dovoljan da ispuni zakonsko biće djela koja mu se stavljaju na teret, polazeći od dužne pažnje koju bi uložio svaki savjestan i razuman čovjek te uzimajući pritom u obzir da je barem mogao provjeriti džepove jakne koju ima na sebi.
7. Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani. Svoju odluku o krivnji prvostupanjski sud je zadovoljavajuće obrazložio, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika, pravilno pravno označivši njegovo djelo kao prekršaj iz članka 70. stavka 1. točke 16. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana.
8. Kako žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona.
9. Razmotrivši odluku o izrečenoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Za predmetni prekršaj propisana je novčana kazna u rasponu od 5.000,00 do 40.000,00 kuna odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 60 dana, a prvostupanjski je sud izrekao novčanu kaznu primjenom odredbi o ublažavanju znatno ispod minimalnog predviđenog iznosa za to djelo prekršaja. Vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, ovaj Sud nije našao opravdanje za primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, odnosno za ublažavanje novčane kazne, jer posebno izražene olakotne okolnosti nisu utvrđene. No, kako je sud prvog stupnja time izvršio povredu u korist okrivljenika, navedenu povredu ovaj Sud nije otklonio s obzirom na zabranu „reformatio in peius“. Stoga, po ocjeni ovog Suda, izrečena novčana kazna nije previsoka, a u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.
10. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona okrivljenik je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske.
11. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 6. srpnja 2022.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Robert Završki, v. r.
Goranka Ratković, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, braniteljicu i tužitelja.
