REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 176/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Grada Karlovca, OIB 25654647153, koga zastupa punomoćnik Josip Janković, odvjetnik u Karlovcu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-2160/2014-2 od 22. studenoga 2017. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1328/2012-22 od 6. listopada 2014., u sjednici održanoj 5. srpnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-2160/2014-2 od 22. studenoga 2017. i predmet se vraća tom sudu ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica kč. br. [katastarska čestica] [adresa] od 1229m2, a koja se sastoji od dvorišta [adresa] od 1229m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što je tuženik dužan priznati i tužiteljici izdati valjanu tabularnu ispravu koju će u protivnom zamijeniti ta presuda. Tuženik je obvezan tužiteljici na ime parničnih troškova isplatiti iznos od 11.175,36 kn, u roku 15 dana.

2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev odbijen, a tužiteljici je naloženo na ime troškova postupka isplatiti tuženiku iznos od 12.246,88 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju na temelju čl. 382. st. 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] [adresa] od 1229 m2, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji se temelji na tvrdnji da je tužiteljica pravo vlasništva stekla dosjelošću.

8. Pošavši od utvrđenja:

-da je Radnički savjet Komunalnog poduzeća Zelenilo Karlovac 13. siječnja 1971. donio odluku da se izvrši zamjena kč. br. [katastarska čestica], vlasništvo te radne organizacije, za kč. br. [katastarska čestica] vlasništvo FČ (oca tužiteljice), tadašnjeg zaposlenika tog poduzeća, uz napomenu da se zamjena može izvršiti ukoliko se sprovede u okviru zakonskih normi,

-da se u trenutku zamjene radilo o društvenom vlasništvu (općenarodnoj imovini) koje je dano na korištenje poduzeću Zelenilo, a da se predmeta čestica od 17. svibnja 2005. vodi kao vlasništvo Grada Karlovca,

-da iz navedene odluke od 13. siječnja 1971. i iskaza saslušanih svjedoka, bivših zaposlenika i sudionika donošenja te odluke, proizlazi da je pravni prednik tužiteljice zamjenom stekao predmetnu česticu,

-da pravni prednik tužiteljice nije znao niti mogao znati za pravne mane takve zamjene, a da je svjedok EČ kao direktor tog poduzeća takvu zamjenu odobravao te opravdavao činjenicom da je u to vrijeme predmetna čestica bila društveno vlasništvo, a poduzeće Zelenilo korisnik iste,

-da iz iskaza više svjedoka koji su detaljno opisivali granice uživanja proizlazi da predmetnu česticu zasigurno od 1972. uživa otac tužiteljice, a potom tužiteljica,

-da kod prednika tužiteljice zasigurno nije postojala svijest o uzurpaciji kada je za svoje zemljište (kč. br. [katastarska čestica]) u zamjenu dobio predmetnu kč. br. [katastarska čestica] s manjom površinom,

prvostupanjski sud je zaključio da se tužiteljica, računajući i posjed prednika, nalazi u poštenom posjedu predmetne nekretnine duže od 40 godina, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvaranim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) prihvatio tužbeni zahtjev.

9. Drugostupanjski sud je, koristeći ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP-a, preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio polazeći od sljedećih utvrđenja i zaključaka:

-da je predmetna čestica bila upisana kao društveno vlasništvo te da komunalno poduzeće Zelenilo istom nije moglo raspolagati, već da je to mogla Općina Karlovac,

-da odluka Radničkog savjeta od 13. siječnja 1971., u kojoj se navodi da se zamjena "može izvršiti ukoliko se sprovede u okviru zakonskih normi", ne predstavlja valjanu pravnu osnovu,

-da ni prednik tužiteljice, ni tužiteljica nisu sa Općinom Karlovac zaključili ugovore o davanju zemljišta u društvenom vlasništvu na korištenje, pa da stoga ne postoji valjana pravna osnova (u smislu valjanog ugovora) da bi se tužiteljica mogla smatrati savjesnim stjecateljem predmetne nekretnine,

-da su predniku tužiteljice valjanim rješenjima Općine Karlovac ustupljene na korištenje dvije zemljišnoknjižne čestice u društvenom vlasništvu (kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica]), a da je takva namjera postojala i za utuženu česticu, da bi bilo doneseno odgovarajuće rješenje koje bi predstavljalo valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva tužiteljice odnosno njezinoj prednika,

-da je tuženik dostavio u spis nekoliko ugovora kojima su susjedi tužiteljice, kao bivši zaposlenici poduzeća Zelenilo, s Općinom Karlovac zaključili ugovore o davanju zemljišta društvenog vlasništva na korištenje, a da takav ugovor nije zaključen sa prednikom tužiteljice, niti tužiteljicom, pa da ne postoji pravna osnova da bi se tužiteljica kao savjesna stjecateljica mogla pozvati na pravni institut dosjelosti,

-da ("kada bi se eventualno, i hipotetski, tužiteljica mogla smatrati savjesnim stjecateljem i posjednikom utužene nekretnine") nije pravilna ocjena prvostupanjskog suda o dosijedanju od 1971., jer se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991.

10. Tužiteljica u reviziji navodi da se pobijana drugostupanjska presuda ne može ispitati, jer da nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su razlozi koji su navedeni kontradiktorni provedenim dokazima, čime ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, a sadržajno ukazuje i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP-a. Ističe da iz provedenih dokaza ne proizlazi zaključak o nesavjesnosti posjeda, jer da prednik tužiteljice koji je radio kao lugar nije znao, niti mogao znati za pravne mane odluke Radničkog savjeta poduzeća Zelenilo. Smatra da se radi o kvalificiranom posjedu za koji je dovoljan rok od 20 godina koji je protekao od 1991. do dana podnošenja tužbe (27. rujna 2012). Podredno ukazuje na odluke Europskog suda za ljudska prava donesene u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske, Radomilja protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske , a glede uračunavanja vremena posjedovanja prije 8. listopada 1991.

11. Prema odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (st. 1.), s time da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 2.) , dok samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 3.).

12. Odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, tada je za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.

13. Prema odredbi čl. 18. ZVDSP-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (st.1.), posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja (st. 2.), a pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (čl. 3.) s time da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno (čl. 5.).

14. Neosnovani su revizijski navodi da je u konkretnom slučaju dovoljan posjed u trajanju od 20 godina, jer odluka Radničkog savjeta komunalnog poduzeća Zelenilo ne predstavlja valjan pravni temelj posjedovanja, pa nije riječ o zakonitom posjedu.

15. Međutim, osnovano tužiteljica osporava zaključak drugostupanjskog suda da posjed pravnog prednika tužiteljice nije bio pošten kao i zaključak o neuračunavanju vremena posjedovanja koje je proteklo prije 8. listopada 1991.

16. Pri ocjeni dokaza drugostupanjski sud je počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Zaključak o nesavjesnosti posjeda drugostupanjski sud temelji dijelom na odluci poduzeća Zelenilo iz 1971., a dijelom na činjenici da je Općina Karlovac donosila odgovarajuće akte kojima je susjedna zemljišta u društvenom vlasništvu davala na korištenje. Navedeni dokazi ne daju osnovu za zaključak da je prednik tužiteljice znao ili imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed predmetne čestice. Navod iz sporne odluke poduzeća Zelenilo da se zamjena "može izvršiti ukoliko se sprovede u okviru zakonskih normi" ne dokazuje da je posjed prednika tužiteljice bio nepošten posebno imajuću u vidu (a kako to proizlazilo iz ostalih provedenih dokaza) da ni članovi Radničkog savjeta nisu znali da se odluka odnosi na nekretninu kojom navedeno poduzeće nije moglo raspolagati. Niti činjenica da je Općina Karlovac predniku tužiteljice i susjedima tužiteljice dodjeljivala društveno zemljište na korištenje ne govori o nepoštenju posjeda prednika tužiteljice glede sporne čestice. Ovo tim više što je odluka poduzeća Zelenilo imala u vidu da prednik tužiteljice u zamjenu daje svoju nekretninu.

17. Obrazlažući presudu na opisani način drugostupanjski sud nije dao jasne razloge o nepoštenju posjeda prednika tužiteljice, čime je počinio i bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a.

18. Osnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. To stoga što drugostupanjski sud pogrešno smatra da se ne uračunava vrijeme posjedovanje koje je proteklo do 8. listopada 1991.

19. Pravna shvaćanja izražena u presudama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Jakeljić protiv Hrvatske odnose se na primjenu i učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenog 1999. ("Narodne novine", broj 137/99).

19.1. U presudama Radomilja i drugi, te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da je za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999. kao dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojom je odredba čl. 388. st.4. ZVDSP ukinuta.

19.2. O navedenom se revizijski sud izjasnio i u odluci Rev-291/14 pri čemu je navedeno shvaćanje:

"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

19.3. Pravno shvaćanje u odnosu na primjenu i učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP izraženo je i odlukama ovog suda broj Rev-2623/15 od 1. rujna 2020., Rev-2776/16 od 29. siječnja 2019., i dr.

20. Radi otklanjanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka navedenih u točkama 16. i 17. ove odluke drugostupanjski sud će u nastavku postupka izvršiti ocjenu dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a i za svoju odluku dati jasne razloge, a pri tome će voditi računa i o navedenim pravnim shvaćanjima glede uračunavanja vremena dosijedanja u razdoblju prije 8. listopada 1991.

21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a.

22. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 5. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil