Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-1710/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje toga suda Gordane Bošković Majerović, kao predsjednice vijeća, Milene Frankić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., protiv 1. tuženice A. P. (ranije A. R.) iz D. S., OIB: … i 2. tuženika Z. R. iz D. S., OIB: …, oboje zastupani po punomoćnici M. J. J., odvjetnici u Z., radi predaje u posjed, te u pravnoj stvari 1. tužiteljice A. P. (ranije A. R.) iz D. S., OIB: … i 2. tužitelja Z. R. iz D. S., OIB: …, oboje zastupani po punomoćnici M. J. J., odvjetnici u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi nadomještanja Ugovora o kupoprodaji stana, odlučujući o žalbi tužitelja- protutuženika Republike Hrvatske protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-234/2019-175 od 22. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 5. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja-protutuženika Republike Hrvatske, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps- 234/2019-175 od 22. travnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev 1. i 2. tuženika-protutužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nadomješten je Ugovor o prodaji stana u D. s., ulaz II kat, površine 59,75 m2, sagrađenoj na kčbr. 4658 k.o. D. S., pobliže opisanog pod toč. I. izreke presude. Naloženo je tužitelju-protutuženiku naknaditi 1. tuženici- protutužiteljici i 2. tuženiku-protutužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 45.758,50 kn (toč. II izreke). Rješenjem je određeno da se smatra da je tužitelj- protutuženik Republika Hrvatska povukla tužbu.

2. Tužitelj i protutuženik sadržajno se žali protiv presude zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu 1. i 2. tuženici-protutužitelji osporavaju žalbene navode tužitelja-protutuženika i predlažu žalbu odbiti, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika je utvrđenje da 1. i 2. tuženici – protutužitelji koriste predmetni stan bez valjane pravne osnove, te iseljenje iz tog stana, uz predaju stana slobodnog od osoba i stvari, a u kojem dijelu je došlo do presumiranog povlačenja tužbe, o čemu je odlučeno rješenjem.

6. Predmet protutužbenog zahtjeva 1. i 2. tuženika-protutužitelja je donošenje presude koja nadomješta Ugovor o prodaji predmetnog stana.

7. Sud prvog stupnja, ocjenjujući izvedene dokaze, utvrđuje slijedeće činjenično stanje:

-da iz rješenja Komande garnizona br. 2-86 od 18. srpnja 1991. proizlazi da je na osnovu čl. 38. Pravilnika o davanju na korištenje stanova iz stambenog fonda JNA (''Službeni list'' br. 5/86) u predmetu dodjele stana stambena komisija donijela rješenje kojim se predmetni stan daje na korištenje A. R. (1. tuženoj-protutužiteljici) iz Vojne bolnice Z. te da se u ugovor kao korisnici stana unose članovi obitelji Z. R., suprug i L. R., sin, a o čemu je odlučeno povodom molbe za dodjelu stana i zaključka stambenog organa garnizona br. 2-86 od 18. srpnja 1991.

-da iz potvrde Kliničke bolnice D. od 19. svibnja 2004. proizlazi da je (1. tužena-protutužiteljica) bila zaposlena u bivšoj Vojnoj bolnici u Z. u vremenu od 5. listopada 1990. do 4. srpnja 1991. te nadalje od 1. kolovoza 1991. do 30. studenog 1991.

-da se u navedenom rješenju uopće ne navodi datum podnošenje molbe 1. tužene-protutužiteljice za dodjelu stana, a iz iskaza 1. tuženice-protutužiteljice proizlazi da je molbu za dodjelu stana podnijela još 1990., što je uostalom u skladu i s iskazom svjedoka M. Ć.

-da okolnost da se u rješenju navodi da je isto doneseno na temelju Pravilnika o davanju na korištenje stanova iz stambenog fonda JNA koji nije bio na snazi 18. srpnja 1991. s obzirom da je 30. travnja 1991. stupio na snagu Pravilnik o stanovima JNA, nije odlučna, jer se pozivanje na Pravilnik o davanju na korištenje stanova iz stambenog fonda JNA nalazi u ''špranciranom'' dijelu rješenja koje, očito unatoč tome što Pravilnik od 30. travnja 1991. više nije na snazi, nije izmijenjeno. -da je unatoč uputama drugostupanjskih sudova, zbog nemogućnosti pribave nespornih potpisa potpisnika rješenja Komande garnizona od 18. srpnja 1991. S. S., nije bilo moguće grafološkim vještačenjem utvrditi je li na rješenju od 18. srpnja 1991. doista njegov potpis.

8. Suglasnim iskazima 1. i 2. tuženika-protutužitelja utvrđeno je, da je 1. tužena- protutužiteljica radila u Vojnoj bolnici, da je molbu za dodjelu stana podnijela nakon zaposlenja (listopad 1990.), a rješenje o dodjeli stana s ključevima stana dobila je 23. srpnja 1991. od strane pukovnika S. i Č. u vojarni G. u D. S., da su tada u stan unijeli nešto robe i jedan krevet jer je stan prije useljenja trebalo urediti i osposobiti za stanovanje, što je učinjeno do kraja kolovoza, odnosno početka rujna 1991.

9. Iz iskaza svjedoka M. Č., koji je bivšoj JNA bio referent za stambena pitanja u garnizonu u D. S. utvrđeno je da je oko polovice 10-og mjeseca 1991. sve ovlasti oko dodjele stanova preuzeo komandant, a to je bio S. S., da je 1. tužena- protutužiteljica radila u Novoj bolnici kao čistačica s ugovorom na određeno vrijeme na 6 mjeseci te da je podnijela zahtjev za dodjelu stana kao i da je u više navrata dolazila kod njega i kod S. te da je bila vrlo uporna tražeći stan, da su osobe koje su tražile stan bile su na listi čekanja i bio je određen redoslijed prema kojem će se stanovi dodjeljivati o čemu bi odlučivala stambena komisija, a rješenje bi potpisivao predsjednik komisije, referent za stambena pitanja i komandant koji je sve to odobravao, pri čemu je prethodno referent stambenom organu u Z. za Petu armijsku oblast morao provjeriti ispunjava li podnositelj zahtjeva sve tražene uvjete te koja mu je dokumentacija potrebna da bi se o zahtjevu odlučivalo, da je na rješenju od 18. srpnja 1991. originalni pečat, da je potpis komandanta S. S. vjerodostojan, da se ispod slova Č. M. napisanih pisaćim strojem nalazi potpis koji nije njegov već vjerojatno potpis M. K., koji je bio stambeni referent koji ga je zamjenjivao. Navodi da 1. tužena-protutužiteljica s obitelji živi u stanu u prizemlju zgrade u …, da se stan nalazi ispod stana u kojem on stanuje, a u tom je stanu ranije stanovao M. S., kojem je u rješenju o dodjeli stana stajalo da je stan u prizemlju. Navodi da se u ulazu gdje je dobio stan nalaze četiri stana i to dva u prizemlju i dva na katu.

10. Da su 1. i 2. tuženici-protutužitelji uselili u predmetni stan još 1991. godine i da su prije useljenje stan renovirali potvrđuju iskazi poznanika i susjeda Ž. K. i D. A.

11. Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da je predmetni stan dodijeljen na temelju valjane procedure, sukladno odredbama Pravilnika o stanovima JNA iz 1991., da rješenje Komande garnizona od 18. srpnja 1991. nije ništetno (ništavo), odnosno isto ne sadrži pravne i formalne nedostatke koji bi ga činili ništavim, kako to tvrdi tužitelj-protutuženik. Kako navedeno rješenje Komande garnizona od 18. srpnja 1991. nije ništetno (ništavo) isto predstavlja valjani pravni osnov za stjecanje stanarskog prava u smislu čl. 59. Zakona o stambenim odnosima (''Narodne novine'' br. 51/85, 42/86 – dalje ZSO).

12. Osim toga, navedeno rješenje doneseno je 18. srpnja 1991. dakle prije stupanja na snagu Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju RH (''Narodne novine'' br. 36/91) koja je stupila na snagu 24. srpnja 1991. Ista Uredba nema retroaktivni učinak pa sud zaključuje da je rješenje od 18. srpnja 1991. doneseno prije nego je nastupila zabrana raspolaganja nekretninama iz navedene Uredbe.

13. Nadalje, polazeći od utvrđenja da 1. i 2. tuženici-protutužitelji, kao korisnici stana u vlasništvu Republike Hrvatske, kojim upravlja Ministarstvo obrane ispunjavaju uvjete propisane čl. IV. u vezi s čl. III. Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane (''Narodne novine'' br. 28/15). u vezi s čl. 50 i čl. 50 b. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (''Narodne novine'' br. 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01 i 78/02), pri čemu je tržna vrijednost predmetnog stana u iznosu od 151.000,00 kn utvrđena građevinskim vještačenjem po vještaku B. H. iz G. d.o.o., sud prvog stupnja prihvaća zahtjev 1. i 2. tuženika-protutužitelja radi donošenje presude koja nadomješta Ugovor o kupoprodaji stana, i odlučuje kao u izreci presude.

14. Žalbeni navodi tužitelja-protuženika svode se na osporavanje valjanosti rješenja Komande garnizona od 18. srpnja 1991., tvrdnjom da navedeno rješenje nije vjerodostojno jer sadrži brojne formalne i materijalne nedostatke, da potpis ovlaštenih osoba nije vjerodostojan (da je krivotvoren), da se stan koji je dan 1. i 2. tuženicima dan u otkup pobijanom uopće ne odgovara stanu koji se navodi u rješenju Komande garnizona od 18. srpnja 1991., da je predmetno rješenje ne može biti temelj za stjecanje stanarskog prava. Osim toga, tužitelj-protutženik smatara da u postupku nije nedvojbeno utvrđeno da 1. i 2. tuženici-protutužitelji nisu vlasnici nekretnina, pa je sud prvog stupnja utvrdivši da su ispunjeni uvjeti za otkup predmetnog stana, pogrešno primijenio materijalno pravo.

15. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

16. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

17. Pobijana presuda se može ispitati, ima razloge o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni, zbog čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuju tužitelj- protutuženik u svojoj žalbi.

18. Sud prvog stupnja je bitne činjenice od kojih ovisi osnovanost zahtjeva utvrdio na način određen odredbom čl. 8. ZPP i svoju ocjenu provedenih dokaza opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, te je tako na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prihvaćanjem zahtjeva 1. i 2. tuženika-protutužitelja pravilno primijenio materijalno pravo.

19. U postupku je utvrđeno da je 1. tužena-protutužiteljica bio zaposlena u vojnoj bolnici, da je stan koji je predmet spora ranije bio u vlasništvu JNA, da je podnijela molbu za dodjelu predmetnog stana tijekom 1990. te je dana 23. srpnja 1991. dobila konačno rješenje Komande garnizona od 18. srpnja 1991. o dodjeli spornog stana na korištenje i ključeve predmetnog stana, a u koji stan je potom uselila s članovima svoje obitelji, i od 1991. predmetni stan koriste za stanovanje.

20. Da je propisani postupak za dodjelu predmetnog stana bio proveden sukladno odredbama Pravilnika o stanovima u JNA iz 1991. potvrđeno je iskazom nepristranog svjedoka M. Ć., koji je u svom iskazu detaljni i okolnosno opisao postupak oko dodjele stanova na korištenje o čemu je odlučivala stambena komisija nakon provedenog postupka, navodeći pritom da rješenje koje se nalazi u spisu formalno izgleda kao i rješenja koje je potpisivao, da se na tom rješenju nalazi originalni pečat, kao i da je rješenje potpisano od strane komandanta S. S., što mu je poznato jer je s njime niz godina radio.

21. Pored činjenice da tijekom postupka nije bilo moguće izvesti dokaz grafološkim vještačenjem potpisa, zbog nemogućnosti pribave nespornih potpisa S. S. (pisanih

to  se  tužitelj-

ćiriličnim pismom), predložen od strane tužitelja-protutuženika,

protutuženik ne može s uspjehom pozivati u ovom postupku da navedeni potpis nije vjerodostojan, odnosno da je krivotvoren jer tako nešto ničime nije dokazao.

22. Točno je, da iz iskaza svjedoka M. Ć. proizlazi da se u gornjem desnom uglu rješenja Komande garnizona od 18. srpnja 1991. ispod štampanih slova ne nalazi njegov potpis. Međutim, iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da navedeno nije bilo neuobičajeno i da je vjerojatno da se radi o potpisu M. K., koji je također bio stambeni referent i ovlašten da ga, ako je odsutan zamijeni, dakle i potpiše već pripremljeno rješenje, pri čemu je očito propušteno naznačiti "u zamjeni", a što svjedok opravdava činjenicom u to vrijeme stanja u garnizonu. Dakle ne radi se o krivotvorenom potpisu M. Ć. već vjerojatno o potpisu druge osobe (njegovog zamjenika), također ovlaštene za potpisivanje rješenja (njegovog zamjenika).

23. Zato ovaj sud, pored činjenice da je 1. tužiteljica-protutužena podnijela molbu za dodjelu predmetnog stana, da joj je predmetni stan nakon provedene procedure dodijeljen na korištenje konačnim rješenjem Komande garnizona od 18. srpnja 1991., a koje rješenje je ovjereno službenim pečatom i potpisano od strane ovlaštene osobe (čl. 45. Pravilnika) smatra da se u opisanoj činjeničnoj situaciji presumira zakonitost postupka dodjele stana, pa suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

24. U odnosu na žalbene navode koji se tiču identiteta predmetnog stana, valja reći da je sud prvog stupnja, prihvaćajući iskaze 1. i 2. tužitelja-protutuženika, te iskaz M. Č., tadašnjeg predsjednika stambene komisije, a koji osim toga i stanuje u zgradi u kojoj se nalazi i predmetni stan, i to iznad predmetnog stana pravilno zaključio da je 1. tuženoj-protutužiteljici dodijeljen upravo stan u prizemlju (a ne stan na II. katu), koji stan je ranije kao nositelj stanarskog prava koristio M. S. (iz Ugovora o korištenju toga stana proizlazi da se stan nalazi u D. S., JNA 12-a, prizemlje-d), unatoč činjenici da predmetni stan nije detaljno i točno opisan u spornom rješenju Komande garnizona od 18. srpnja 1991. (navođenjem krive oznake katnosti). Suprotno navodima žalbu u tom rješenju je naznačeno da se stan nalazi u ulici ...

25. Osim toga, identitet stana koji je dodijeljen 1. tuženici-protutužiteljici i članovima njezinog domaćinstva na korištenje proizlazi iz višekratnih očevida na licu mjesta koje je vršila stambena komisije MORH, kao i nalaza i mišljenja građevinskog vještaka.

26. Pored toga valja reći da je tužitelj-protutuženik svoj zahtjev za utvrđenjem da 1. i 2. tuženici koriste stan u D. S., dvosobni, te predajom u posjed stana temeljio upravo na navedenom rješenju Komande garnizona od 18. srpnja 1991. tvrdeći da stan dodijeljen tim rješenjem 1. i 2. tuženici-protutužitelji koriste bez valjane pravne osnove, pa identitet stana koji je dodijeljen na korištenje u biti i nije sporan. 27. Slijedom navedenog, Rješenje o dodjeli stana koje je doneseno prije stupanja na snagu Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske na temelju čl. 45. u vezi s čl. 22. Pravilnika o stanovima u JNA iz 1991. nije ništetno (ništavo) te je isto predstavljalo valjani pravni osnov za stjecanje stanarskog prava u smislu čl. 59. ZSO.

27.Vezano za žalbene navode tužitelja-protutuženika kojima osporava ispunjenje uvjeta iz čl. IV. Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane, a vezano za vlasništvo nekretnina valja reći da iz odredbe čl. IV. navedene Odluke, koju sud prvog stupnja citira u obrazloženju odluke nije navedeno da se kao dokaz da korisnik iz čl.III. Odluke nema u vlasništvu stan ili kuću nužno podatak iz zemljišnih knjiga (pri čemu je ovlast zemljišnog suda izdavati izvatke iz kojih proizlazi da je određena osoba nositelj knjižnog prava) već se takvo utvrđenje može temeljiti i na drugim dokazima (izvadak iz evidencije katastra, ovjerena izjava i dr.)

28. Pored činjenice da su 1. i 2. tuženici-protutužitelji dostavili dokaze na okolnost ispunjenja uvjeta iz čl. III. i IV. Odluke o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane, na koje dokaze se tužiteljica- protutužena tijekom postupka nije očitovala, da tužiteljica –protutužena niti ne tvrdi da su 1. i 2. tuženici-protutužitelji vlasnici stana ili obiteljske kuće pogodne za stanovanje u mjestu prebivališta, odnosno u mjestu gdje se nalazi predmetni stan ili su ih prodali ili na drugi način otuđili nakon 30. svibnja 1990., paušalno tužiteljica- protututužena prigovara da nisu utvrđene odlučne okolnosti vezane za otkup predmetnog stana.

29. Slijedom svega iznesenog, prihvaćanjem zahtjeva 1. i 2. tuženika-protutužitelja sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci.

30. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. ZPP) dosuđenih troškova, pri čemu tužitelj- protutuženik određeno ne navodi u čemu bi se nezakonitost odluke o troškovima sastojala.

31. Stoga je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 5. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović, v.r.