REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: 1 Us I-1276/2021-12

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja M. B. iz M. V., ...., kojega zastupa opunomoćenica S. I., odvjetnica u R., ...., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupaju opunomoćenici L. P. i D. Ž., radi teže povrede službene dužnosti, 5. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, KLASA: UP/II- 114-04/21-02/70, URBROJ: 511-01-158-21-6 od 1. rujna 2021. i prvostupanjskog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, KLASA: UP/I-114-04/20-02/421, URBROJ: 511-01-158-21-19 od 14. travnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

Obrazloženje

1st Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, KLASA: UP/I-114-04/20-02/421, URBROJ: 511-01-158-21-19 od 14. travnja 2021. utvrđeno je da je tužitelj odgovoran što je:

1. dana 16. prosinca 2020. godine oko 12,45 sati za vrijeme službe koju je obavljao na Međunarodnom graničnom prijelazu za međunarodni promet putnika i roba u cestovnom prometu J. B. putem službenog telefona na neprimjeren način komunicirao, odnosno nepotrebno raspravljao s nadređenim policijskim službenikom P. M., pomoćnikom voditelja smjene Operativno-komunikacijskog centra policije Policijske uprave k. (dalje: OKCP PU K.), a nakon što je pomoćnik voditelja smjene rekao da zove OKCP i da jedan gospodin treba informaciju za putovanje u Republiku S., te se P. M. na njegov upit nije predstavio, a niti je dao informacije u svezi uvjeta ulaska u Republiku S., dakle, nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije, čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. st. 1. t. 7. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19, dalje: ZOP), zbog čega mu se temeljem čl. 110. st. 2. t. 1. ZOP utvrđuje novčana kazna u mjesečnom iznosu od 10 % od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 (jednog) mjeseca;

2. dana 16. prosinca 2020. godine oko 14,00 sati u službenim prostorijama na Međunarodnom graničnom prijelazu za međunarodni promet putnika i roba u cestovnom prometu J. B. odbio postupiti po zakonitoj usmenoj zapovjedi pomoćnice načelnika za zaštitu granice A. H. da se pismenim putem očituje na okolnosti komunikacije ostvarene putem telefona dana 16. prosinca 2020. godine u vremenu od 12,45 do 12,47 sati s pomoćnikom voditelja smjene OKCP PU K. P. M., dakle, odbijanje izvršenja zadaće ako za to ne postoje opravdani razlozi, čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. st. 1. t. 4. ZOP, zbog čega mu se temeljem čl. 110. st. 2. t. 1. ZOP utvrđuje novčana kazna u mjesečnom iznosu od 10 % od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 3 (tri) mjeseca;

Tužitelju je tim rješenjem izrečena jedinstvena disciplinska novčana kazna u mjesečnom iznosu od 10 % od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 4 (četiri) mjeseca.

Tim rješenjem ujedno je određeno da se po konačnosti/izvršnosti tog rješenja ukida rješenje Policijske uprave k., broj: 511-05-01-04-40/20-2020. od 16. prosinca 2020. te da se tužitelj vraća u službu.

2nd Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-114-04/21-02/70, URBROJ: 511-01- 158-21-6 od 1. rujna 2021. djelomično uvažena u dijelu koji se odnosi na izrečene disciplinske kazne, dok je u ostalom dijelu žalba tužitelja odbijena.

3rd Tužitelj tužbom osporava zakonitosti navedenog rješenja tuženika, a time i zakonitost prvostupanjskog rješenja.

4th Tužitelj u opširnoj tužbi, zatim u podnesku kojim se je očitovao na tuženikov odgovor na tužbu koji je zaprimljen u Sudu dana 29. prosinca 2021. i u podnescima koje je predao na ročištima za raspravu održanima u ovom sporu dana 7. lipnja 2022. i 28. lipnja 2022. te na raspravi održanoj u ovom sporu, iznosi iste navode kao i u žalbi. Navodi u bitnome da su u upravnom postupku povrijeđena pravila postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni nepravilni i nelogični zaključci te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Tužitelj osporava da bi počinio i da bi bio odgovoran za bilo kakvu težu povredu službene dužnosti pa tako i za ove koje mu se stavljaju na teret. U svezi s time obrazlaže kako prilikom odlučivanja nisu uzete u obzir sve okolnosti u kojima se je odvijao sporni telefonski razgovor. Ukazuje kako se je radilo o izvanrednoj i promjenjivoj situaciji kada je pandemija Covid-19 krajem 2020. bila na vrhuncu te su kontrole na granici bile pojačane, a time i veći opseg posla. K tome navodi da hrvatski granični policajci ne primjenjuju propise Republike S. vezane za ulazak u tu državu, a niti su u bilo kakvom svakodnevnom neposrednom kontaktu ili telefonskom kontaktu sa s. policajcima. Stoga smatra da u upravnom postupku nisu cjenjene bitne činjenice na razuman i logičan način. Smatra da se je u stvarnosti radilo o propustu poslodavca da na odgovarajući način organizira odvijanje službe u složenim i zahtjevnim uvjetima pandemije Covid-19. Također smatra da je povod za postupanje u konkretnom slučaju bilo nečije pogrešno shvaćanje da granični policajac na ulazno-izlaznoj kontrolnoj kučići na graničnom prijelazu J. B. koji je cca 1 km udaljen od s. graničnog prijelaza ima odgovarajuće informacije o s. propisima i režimu ulaska u Republiku S. Navodi da se radi o podacima koji nisu dostupni Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a niti graničnom policajcu. Ukazuje kako u postupku nisu pribavljene brzojavke i ostale upute vezane za uvjete ulaska u Republiku S. u doba pandemije Covid-19 pa da je stoga izostao uvid u stvarni sadržaj tih isprava, a niti je izvršen uvid u prijemnu knjigu kada su i da li su neke informacije i upute dostavljene na granični prijelaz J. B. Ukazuje kako nisu uzete u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja pa tako i to da se je pozivatelj mogao obratiti na drugo mjesto ili odgovarajućoj osobi u hijerarhiji koja bi mu mogla bolje pomoći i koja ne obavlja poslove neposredne kontrole državne granice. Tužitelj još ukazuje da se pozivatelj nije predstavio, a niti se je uljudno obratio, niti je razvijao dobru početnu komunikaciju već s je obratio s omalovažavanjem i podcjenjivački. Tužitelj postavlja pitanje, je li bilo svrsishodno da se poziv usmjerava na ulazno-izlaznu kućicu graničnog prijelaza i da se time ometa i prekida savjesno izvršavanje nadzora državne granice sve radi pribavljanja informacija na trivijalni upit navodnog neimenovanog građanina koji traži telefonom informacije "za prijatelja". Ukazuje kako se u upravnom postupku nitko nije bavio razmjerom između povoda i cilja obavljanja policijskog posla u konkretnom slučaju. Smatra da je u postupku trebalo ispitati na koji način je postupao pozivatelj, odnosno je li on postupao u skladu sa Zakonom o policijskim poslovima i ovlastima („Narodne novine“, broj 76/09, 92/14 i 70/19, dalje: ZPPO). Tvrdi da se je u tom trenutku radilo o nesrazmjernom postupanju prema njemu, odnosno o suvišnom i dodatnom prekidanju, ometanju i otežavanju obavljanja njegovog posla (policijskog posla granične kontrole s manjim brojem izvršitelja u odnosu na intenzitet prometa s jedne strane i okolnosti da poslodavac nije u izvanrednim okolnostima na odgovarajući način organizirao obavljanje policijskih poslova koji nisu trpjeli odgodu). Tužitelj smatra kako posao OKCP nije da radi kao pozivni info centar za pribavljanje informacija o telefonskim upitima građana, jer to nije zakonom propisani posao OKCP. Time tužitelj želi ukazati kako on putem OKCP nije bio nadležan dati traženu informaciju. Smatra da je stoga načelnik PU K. trebao pažljivo i savjesno pročitati sadržaj službene bilješke pomoćnika voditelja smjene OKCP PU K. P. M. i utvrditi da li se uopće radilo o policijskom poslu iz nadležnosti OKCP PU K. ili o prekoračenju ovlasti P. M. Ukazuje da se nije radilo o propisanim policijskim poslovima i da je tužitelj to prepoznao i o tome da je informirao P. M., ali da ga je on zbog toga prijavio. Smatra da je trebalo prvo ispitati postupanje P. M. pa tek potom njegovo postupanje. Također tužitelj je obrazložio kako nije točno da je on raspolagao informacijama o ulasku u Republiku S. u doba pandemije Covid-19. Naveo je i kao je on započeo postupati po zapovjedi A. H., čim je prema prirodi posla i konkretnim uvjetima to bilo moguće i to na način da je započeo pisati izvješće na samom graničnom prijelazu u prekidima između obavljanja poslova granične kontrole, ali da to izvješće nije uspio završiti, jer kada je poslodavac organizirao njegovu zamjenu s poslova koji ne trpe odgodu (neposredna granična kontrola) da su došli drugi djelatnici, a on da je suspendiran. Osporava i način na koji su ispitani svjedoci u postupku te se poziva na predmet Vanjak protiv Republike Hrvatske. Nadalje, tužitelj je predložio da se u postupku izdvoji kao nezakonit dokaz snimka telefonskog razgovora između njega i P. M. od 16. prosinca 2020., jer smatra da se radi o dokazu koji je pribavljen na nezakonit način time što je povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (tajno snimljen razgovor njega i druge osobe iz OKCP PU K. o kojem nije bio obaviješten, a niti je pristao na njegovo snimanje, a k tome smatra i da s radi o prepravljenoj snimci telefonskog razgovora) i da stoga ne može biti osnova za donošenje odluke o tužiteljevoj disciplinskoj odgovornosti. Smatra da se radi o nezakonitom dokazu te se u tužbi poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava, posebice se poziva na predmete Halford i Copland protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Barbulescu protiv Rumunjske i obrazlaže što sve obuhvaća pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života i pravo na komunikaciju bez nadzora, a kako bi dokazao da je u ovom postupku snimka njegovog razgovora s nadređenim službenikom P. M. nezakoniti dokaz. Obrazlaže da se radi o nezakonito pribavljenom dokazu jer je izvršen nadzor radnika bez njegovog znanja i pristanka, odnosno izvršeno je tajno snimanje telefonskog razgovora za vrijeme njegovog rada. Smatra da je u postupku trebalo primijeniti kriterij koji se primjenjuje i pred Europskim sudom za ljudska prava, odnosno ukoliko stranka smatra da joj je pribavljanjem određenog dokaza povrijeđeno pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje, tada je trebalo primijeniti načelo razmjernosti odnosno test proporcionalnosti u cilju ostvarenja ravnoteže između svrhe zakona (njegova legitimnog cilja te javnog ili općeg interesa) i pojedinačnih prava koja se ograničavaju radi njegova ostvarivanja. Tvrdi da poslodavac, a niti disciplinski sud nisu reagirali u skladu s navedenom praksom Europskog suda za ljudska prava pa da se u tome očituje nezakonitost i nepravilnost prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja. Smatra da je stoga povrijeđeno i pravo na pravičan postupak jer je u postupku korišten nezakoniti dokaz. Nadalje tužitelj je u tužbi od dokaza predložio da se u sporu provede dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka sudionika tog događaja koje je poimenice naveo u tužbi. Zatim je predložio da se u sporu provede očevid na licu mjesta, odnosno na graničnom prijelazu J. B. kako bi se utvrdila udaljenost tog graničnog prijelaza od s. graničnih policajaca, kao i da se izvrši uvid u kompjutoru pohranjeno započeto izvješće tužitelja od 16. prosinca 2020., te da se po potrebi provede vještačenje po vještaku informatičke struke radi pronalaska i ispisa tužiteljeva započetog izvješća kritične zgode te utvrđivanja vremena sastavljanja istoga, da se izvrši uvid u cjelokupni prvostupanjski i drugostupanjski disciplinski spis i sve isprave, te da se pribave svi dokazi koje upravna tijela nisu provela, a tužitelj ih je predlagao (od svih brzojavki i knjige slijeda i zaprimanja istih). Navodi da ukoliko su disciplinski sudovi te nezakonite dokaze smatrali nužnima da se je tada trebalo provesti vještačenje po stalnom sudskom vještaku za komunikacije i informatiku jer tvrdi da je policijska vlast kao poslodavac priložila nevjerodostojne kopije, koje nisu cjelovite, a iz sadržaja kopije snimke da su izbačeni dijelovi razgovora između policijskih službenika, posebno oni dijelovi koji idu na teret tužitelju, a u korist nadređenom policijskom službeniku. Stoga je predložio da se navedeno vještačenje provede u ovom sporu. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže da se poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje. Tužitelj je ujedno zatražio naknadu troškova ovoga spora.

5th Tuženik je u odgovoru na tužbu i u naknadno predanom podnesku zaprimljenom u Sudu dana 23. lipnja 2022. te na raspravi održanoj u ovom sporu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja s time da se je još dodatno očitovao na navode tužitelja. Tuženik je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

6th U tijeku spora održana je rasprava na ročištima dana 5. travnja 2022., 7. lipnja 2022. i 28. lipnja 2022. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je tužitelj osobno uz svoju opunomoćenicu i opunomoćenici tuženika.

7th Ovdje se navodi da je tužitelj u tijeku spora osporio zastupanje tuženika na raspravi održanoj u ovom sporu. Naime, tuženika je na raspravi zastupala kao opunomoćenica L. P., predsjednica vijeća prvostupanjskog disciplinskog suda i potpisnica prvostupanjskog rješenja. Tužitelj je naveo kako je time dovedena u pitanje neovisna i nepristrana uloga sutkinje prvostupanjskog disciplinskog suda. Međutim, sukladno odredbi čl. 20. st. 3. ZUS za tuženika radnje u sporu može poduzimati službena osoba javnopravnog tijela koja je donijela odluku ili čija je odluka potvrđena osporavanom odlukom. Dakle, nema zapreke da osoba koja je sudjelovala u donošenju prvostupanjske odluke zastupa tuženika u upravnom sporu. Upravo je svrsishodno i logično da ta osoba brani zakonitost odluke koju je donijela jer poznaje činjenice, propise i razloge na kojima je utemeljila svoju odluku, te time ni na koji način nije dovedena u pitanje neovisnost ili nepristranost te osobe.

8th Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na raspravi održanoj u ovom sporu izveden dokaz saslušanjem snimke telefonskog razgovora između tužitelja i nadređenog policijskog službenika P. M.

9th Sud je odbio u sporu provesti dokaze koje je predložio tužitelj u tužbi jer su se na temelju postojećih dokaza u spisu mogle utvrditi odlučne činjenice, a što će se nastavno obrazložiti.

10th Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

11th Čl. 3. a st. 1. ZPPO propisano je da je policija ovlaštena, u mjeri u kojoj je to potrebno, kao i radi nadzora zakonitosti postupanja policijskih službenika, zvučno i vizualno ili na drugi način snimiti obavljanje policijskih poslova i primjenu policijskih ovlasti odgovarajućim tehničkim uređajima.

12th Čl. 4. st. 1. ZPPO propisano je da policijski službenik obavlja policijski posao i primjenjuje policijske ovlasti: 1. po službenoj dužnosti, 2. na temelju zapovijedi nadređenog, 3. na temelju naloga državnog odvjetnika, suda ili drugog nadležnog tijela kad je to propisano zakonom. St. 2. istog članka propisano je da nalog i zapovijed za obavljanje policijskog posla moraju biti utemeljeni na zakonu, jasni i određeni, a pri njihovu izdavanju mora se imati u vidu razmjer između povoda i cilja obavljanja policijskog posla. St. 3. istog članka propisano je da će policijski službenik odbiti izvršiti nalog ili zapovijed za koje je očito da se njihovim izvršenjem čini kazneno djelo. O odbijanju naloga ili zapovijedi policijski službenik će odmah izvijestiti višeg nadređenog, višeg državnog odvjetnika, predsjednika suda ili čelnika drugog nadležnog tijela.

13th U čl. 9. st. 1. Etičkog kodeksa policijskih službenika („Narodne novine“, broj 62/12, dalje: Etički kodeks policijskih službenika) propisano je da se odnosi između policijskih službenika temelje na međusobnom poštovanju, uzajamnom i solidarnom pomaganju, kolegijalnosti, toleranciji, iskrenosti, međusobnom povjerenju i dostojanstvu, dobronamjernoj kritici i dobroj komunikaciji. U st. 2. istog članka propisano je da su takvim odnosima strane pojave lažna solidarnost, ponižavanje, podcjenjivanje i zanemarivanje.

14th Čl. 93. st. 1. ZOP propisano je da policijski službenik odgovara za povredu službene dužnosti ako povjerene poslove i zadatke ne obavlja savjesno, stručno i u predviđenim rokovima, ako se ne pridržava Ustava, zakona, drugih propisa i pravila o ponašanju za vrijeme službe ili izvan službe kada šteti ugledu službe. U st. 2. istog članka propisano je da policijski službenik odgovara za povrede službene dužnosti ako je povredu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

15th Čl. 96. st. 1. ZOP propisano je da težu povredu službene dužnosti predstavlja, između ostaloga;

4. odbijanje izvršenja zadaće ako za to ne postoje opravdani razlozi,

7. nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije. 16th Uvidom u spis predmetnog upravnog postupka utvrđeno je da je u konkretnom slučaju upravni postupak zakonito proveden u skladu s pravilima upravnog postupka koja propisuje Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) i ZOP, da je tužitelju omogućeno da u tom postupku iznese svoju obranu, da su u tom postupku pribavljeni i provedeni na zakonit način svi relevantni dokazi te su po ocjeni Suda na temelju tih dokaza pravilno utvrđene odlučne činjenice i pravilno je riješena predmetna upravna stvar. Pri tome se navodi da su i prvostupanjsko tijelo i tuženik za sva svoja utvrđenja i zaključke dali valjano argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i Sud. 17th Tužitelj u tužbi u bitnome ponavlja prigovore iz žalbe na koje se je tuženik detaljno očitovao u obrazloženju svog rješenja i u tijeku ovog spora te je po stavu Suda tuženik valjano obrazložio zašto ti prigovori tužitelja nisu osnovani.

18th Naime, prvenstveno valja naglasiti da je predmet ovog disciplinskog postupka neprimjeren način komunikacije tužitelja s nadređenim policijskim službenikom P. M., pomoćnikom voditelja smjene OKCP PU K., te nepostupanje tužitelja po zakonitoj usmenoj zapovijedi A. H., pomoćnice načelnika za zaštitu granice PP O. Stoga svi drugi navodi tužitelja usmjereni na ponašanje P. M., te na izvanredne okolnosti uzrokovane pandemijom Covid-19 i povećanje posla granične kontrole, nemaju utjecaja odnosno ne mijenjanju način na koji je tužitelj komunicirao s nadređenim policijskim službenikom i način na koji je tužitelj postupio nakon usmene zapovijedi.

19th U odnosu na težu povredu službene dužnosti tužitelja opisanu u točki 1. izreke prvostupanjskog rješenja navodi se da je za utvrđenje odgovornosti tužitelja bila odlučna snimka telefonskog razgovora između tužitelja i njemu nadređenog policijskog službenika, odnosno transkripti tog telefonskog razgovora. Tu prije svega valja navesti da se je ta snimka mogla koristi kao dokaz u upravnom disciplinskom postupku protiv policijskog službenika i da korištenjem te snimke nije povrijeđeno tužiteljevo pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja te pravo na pravičan postupak.

20th To stoga što se radi o upravnom postupku, a ne o kaznenom postupku, te se u upravnom postupku primjenjuju druga pravila o dokazima i dokazivanju od kaznenog postupka. U upravnom postupku vrijedi načelo iz čl. 9. ZUP (načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza) prema kojem službena osoba koja vodi postupak samostalno ocjenjuje svaki dokaz, dok se prema čl. 58. st. 1. ZUP činjenice mogu utvrđivati svim dokazima prikladnim za dokazivanje. Dakle, odredbama ZUP nije izričito propisano koji bi dokaz bio nezakonit, već službena osoba ocjenjuje u svakom pojedinom slučaju je li pojedini dokaz adekvatan da se njime utvrdi potrebna činjenica i njegovu dokaznu snagu. O tome se je izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4798/2010 od 12. lipnja 2014. kako je to obrazložio i prvostupanjski disciplinski sud u svom rješenju (isti stav je ponovio Ustavni sud Republike Hrvatske i u kasnijoj odluci broj U-III-4113/2018 od 9. siječnja 2019. i u odluci broj U-III-899/2019 od 20. listopada 2021.).

21st Nadalje, navedena snimka mogla se je koristiti kao dokaz u predmetnom upravnom disciplinskom postupku iz razloga što se ne radi o snimci privatnog razgovora tužitelja, kako to tužitelj nastoji prikazati u ovom sporu, već se radi o snimci službenog razgovora tužitelja. Naime, radi se o snimci razgovora između dvije službene osobe za vrijeme radnog vremena putem službenog telefona u službene svrhe i što je najbitnije radi se o službenom telefonu OKCP PU K. koji snima sve razgovore upućene tim telefonom zbog same prirode tog centra policije (radi se o operativno-komunikacijskom centru policije koji djeluje kao kriminalističko- obavještajni sustav te kao servis građana u svrhu zaštite i pomoći građanima) s čime je tužitelj kao policijski službenik bio upoznat, a što je i u skladu s citiranim čl. 3. a st. 1. ZPPO. Da je tužitelj upoznat s načinom rada navedenog centra, to je tužitelj i sam potvrdio u svom podnesku kojim se je očitovao na tuženikov odgovor na tužbu koji je zaprimljen u Sudu 29. prosinca 2021. u kojem opisuje prirodu OKCP. Stoga nisu osnovani navodi tužitelja da se radi o tajnoj snimci njegovog privatnog telefonskog razgovora za vrijeme njegovog rada bez njegovog znanja i pristanka pa da bi se stoga radilo o povredi njegovog temeljnog ljudskog prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

22nd U odnosu na praksu Europskog suda za ljudska prava na koju se poziva tužitelj u tužbi navodi se kako ista nije primjenjiva u ovom slučaju. To stoga što se ta praksa odnosi na privatne telefonske pozive upućene s posla, a ovdje se ne radi o privatnom razgovoru tužitelja upućenog sa službenog telefona već o službenom razgovoru između policijskih službenika koji razgovor je obavljen u svrhu obavljanja te službe, kako je to već ranije i pojašnjeno. Stoga se je navedena snimka mogla koristiti kao dokaz u upravnom disciplinskom postupku protiv tužitelja. U odnosu na test razmjernosti na koji ukazuje tužitelj u tužbi navodi se da se isti nije trebao provoditi u ovom slučaju jer se isti treba provesti samo u slučaju kada postoji mogućnost povrede prava tužitelja na poštivanje njegovog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a što ovdje nije bio slučaj.

23rd Nadalje Sud je na raspravi održanoj u ovom sporu u prisutnosti svih stranka izveo dokaz saslušanjem navedene snimke telefonskog razgovora te je Sud utvrdio da sadržaj transkripta tog telefonskog razgovora odgovara sadržaju te snimke, odnosno tonskog zapisa. Tužitelj je na navedenoj raspravi potvrdio da se na snimci čuje njegov glas, dakle time je potvrdio da je on izgovorio snimljene riječi. Na snimci se čuje kako se je tužitelj upustio u raspravljanje s nadređenim službenikom, dajući pri tome opaske kao: „...pa nema veze što zove OKC....nismo mi ovdje informacijska služba...zašto taj gospodin ne zove S.... nemam ja što Vama govoriti kako se ja zovem.“ Na ponovni upit P. M. kako se zove tužitelj je odgovorio: „Da, i onda, niste Vi tu da mene prozivate, znate, Vi tu niste da mene prozivate“ i „Vi niste od toga da prozivate mene tko sam ja i što sam ja....“ Dakle, iz sadržaja snimljenih riječi jasno slijedi da je tužitelj neprimjereno komunicirao prema nadređenom službeniku i da se je upustio u nepotrebno raspravljanje s njime umjesto da mu je dao traženi odgovor na postavljeno pitanje u svezi uvjeta ulaska u Republiku S. ili da je odgovorio kako nema traženu informaciju ili da ne zna odgovor na traženu informaciju, odnosno da je pokazao bilo kakvu suradnju s nadređenim policijskim službenikom.

24th Kako je Sud na temelju reprodukcije snimke navedenog telefonskog razgovora mogao nedvojbeno utvrditi sadržaj komunikacije između tužitelja i nadređenog policijskog službenika to nije bilo potrebno u sporu saslušavati u svojstvu svjedoka osobe koje su sudjelovale u tom događaju, kako je to predložio tužitelj u tužbi.

25th U odnosu na prigovor tužitelja da navedena snimka nije cjelovita, odnosno da se prilikom njezinog slušanja čuje da je snimka na jednom dijelu prekinuta pa da stoga on smatra da je izbačen bitan dio tog razgovora, navodi se sljedeće. Sud je preslušavanjem te snimke utvrdio da je točno da se na jednom dijelu razgovora čuje prekid snimke koja se potom nastavlja. Međutim, iz sadržaja te snimke zamjećuje se da postoji kontinuitet u sadržaju razgovora. Pregledom CD medija koji sadrži snimku telefonskog razgovora putem računala Sud je utvrdio da je snimka snimljena u dva zasebna dokumenta. Stoga je nedvojbeno jasno da je prekid snimke koji se čuje prilikom slušanja posljedica toga što je prilikom presnimavanja telefonskog razgovora na CD medij snimka snimljena u dva zasebna dokumenta, dakle radi se o prekidu snimke zbog tehničkih razloga, a ne o prekidu snimke zbog toga što je izbačen dio razgovora kako to tumači tužitelj. Pored toga, i da je izbačen jedan dio snimke (a nije), sve šta se čuje na snimci je dovoljno za zaključak da je tužitelj neprimjereno komunicirao s nadređenim policijskim službenikom.

26th Nadalje, s obzirom da je tužitelj na navedenoj raspravi potvrdio da se čuje njegov glas na snimci, to nije bilo potrebno u sporu provoditi dokaz vještačenjem na okolnost vjerodostojnosti snimke kako je to predložio tužitelj u tužbi i u tijeku ovog spora. Isto tako navedeno vještačenje nije bilo potrebno provoditi niti na okolnost je li navedena snimka prekidana, odnosno je li izbačen dio razgovora, jer je kao što je prethodno navedeno ono što se čuje na toj snimci bilo dovoljno za utvrđenje disciplinske odgovornosti tužitelja.

27th Pri tome, za utvrđivanje disciplinske odgovornosti tužitelja zbog neprimjerenog komuniciranja s nadređenim policijskim službenikom, nije bitno kako je taj nadređeni službenik komunicirao s tužiteljem i koje su bile okolnosti u kojima je taj razgovor obavljen. Naime, ukoliko tužitelj smatra da je ponašanje i komunikacija nadređenog policijskog službenika prema njemu bila neprimjerena, tada tužitelj može zahtijevati da se protiv tog službenika pokrene zaseban disciplinski postupak. Međutim, ponašanje tog službenika ne isključuje ili umanjuje tužiteljevu disciplinsku odgovornost. Također, niti izvanredne okolnosti koje su bile prisutne u to vrijeme zbog pandemije Covid-19 (kompleksnost rada na graničnim prijelazima zbog dodatne obveze vršenja detaljnijih i sveobuhvatnijih provjera svih građana) ne isključuju ili umanjuje odgovornost tužitelja jer je tužitelj svakako mogao dati primjereniji odgovor nadređenom policijskom službeniku ukoliko je bio u gužvi ili nije znao traženu informaciju, a ne upuštati se u raspravljanje s nadređenim policijskim službenikom.

28th Pri tome također nije relevantno je li tužitelj trebao znati traženu informaciju i kome se je za tu informaciju trebao obratiti nadređeni policijski službenik, jer je ovdje jedino odlučan način komunikacije s nadređenim policijskim službenikom. Dakle, bitan je ton komunikacije i sadržaj izgovorenih riječi. I sam tužitelj je na upit člana vijeća prvostupanjskog disciplinskog suda prilikom davanja svoje obrane iskazao da nije bio upoznat s uvjetima ulaska u Republiku S., a na daljnji upit zašto to onda nije rekao nadređenom policijskom službeniku iskazao je zato jer je htio saznati razlog građanina zašto želi ući u Republiku S. a kada bi on njemu rekao razlog vjerojatno bi došli do rješenja. Iz navedenog slijedi da tužitelj nije znao odgovor na postavljeno pitanje i umjesto da je odgovorio kako ne zna odgovor na postavljeno pitanje, tužitelj se je svjesno upustio u nepotrebno raspravljanje i propitivanje s nadređenim policijskim službenikom, unatoč gužvi za koju navodi da je bila prisutna tog trenutka na graničnom prijelazu.

29th Tuženik je pravilno obrazložio u svom rješenju da je bit odgovornosti tužitelja u tome što je neprimjereno komunicirao i nepotrebno raspravljao s nadređenim kolegom, a u slučaju da je bio izrazito zauzet zbog povećanog prometa i pojačanih kontrola na graničnom prijelazu, onda je to trebao reći na primjeren način bez negativnih tenzija i raspravljanja.

30th Zaključno se navodi da tužitelj u sporu daje svoje viđenje predmetnog razgovora. Međutim preslušavanjem snimke tog razgovora, Sud kao nepristrano i neovisno tijelo objektivno utvrđuje da je sadržaj, način i ton komunikacije bio neprimjeren. Dakle, tužitelj je trebao zadržati poštovanje prema nadređenom policijskom službeniku iako se ne slaže s njegovim načinom komuniciranja ili s onim što traži.

31st Opisanim ponašanjem tužitelj je kao policijski službenik prema drugom policijskom službeniku postupio protivno citiranom čl. 9. st. 1. Etičkog kodeksa policijskih službenika, čime su se ostvarila obilježja dijela iz citiranog čl. 96. st. 1. t. 7. ZOP.

32nd U odnosu na povredu službene dužnosti iz točke 2. izreke prvostupanjskog rješenja navodi se kako je pravilno obrazložio tuženik da je bit te povrede u tome što je tužitelj odbio odmah postupiti po usmenoj zapovjedi pomoćnice načelnika za zaštitu granice A. H. da se očituje o navedenom telefonskom razgovoru, a što tužitelj svojim navodima ni ne spori. Okolnost što je tužitelj eventualno kasnije započeo pisati to očitovanje nije od utjecaja, jer je jedino odlučno to da tužitelj nije odmah napisao dužno očitovanje po prvoj usmenoj zapovjedi. Pri tome i po ocjeni Suda tužitelj nije dokazao da su za ne postupanje po navedenoj zapovjedi postojali opravdani razlozi iz citiranog čl. 4. st. 3. ZPPO. Time su se ostvarila obilježja dijela iz citiranog čl. 96. st. 1. t. 4. ZOP. 33rd Dakle, tužitelj je ovakvom svojom komunikacijom i postupanjem protivno zapovjedi, poremetio hijerarhijski sustav i međusobne odnose te način komunikacije među policijskim službenicima. Opisanim ponašanjem tužitelj se nije pridržavao pravila ponašanja za vrijeme službe te je time nastala povreda službene dužnosti sukladno citiranom čl. 93. ZOP. Stoga je radi izbjegavanja takvih situacija koje policijska služba ne može i ne smije tolerirati valjano utvrđena disciplinska odgovornost tužitelja.

34th Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocijenjeni su zakonitima pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st.

1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

35th Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 5. srpnja 2022.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).