Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-Us-44/2021-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Marije Balenović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. B. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 291. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) i optuženog D. S. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. svibnja 2021. broj K-Us-1/2021., na sjednici održanoj dana 5. srpnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog D. S. odvjetnika T. G.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. S. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi N. B. i D. S. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, i to optuženi N. B. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1. KZ/11., a optuženi D. S. zbog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1. u vezi s člankom 37. stavkom 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci, te su na temelju članka 291. stavak 1. KZ/11. osuđeni i to optuženi N. B. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, nakon čega mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda, kojom je određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, a optuženi D. S. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi N. B. u cijelosti je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka i određeno je da isti padaju na teret proračunskih sredstava, dok je optuženi D. S. djelomično oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, a na temelju članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. obvezan je podmiriti paušalnu svotu od 500,00 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli USKOK i optuženi D. S..

2.1. USKOK se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se "pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima".

2.2. Optuženi D. S. žali se po branitelju T. G. odvjetniku iz odvjetničkog društva G., H., Ž. iz Z. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o trošku i predlaže da se "pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak pred vijeće u zakonitom sastavu".

3. Odgovore na žalbe podnijele su obje stranke. Državni odvjetnik predlaže da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a optuženik predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. U skladu sa zahtjevom istaknutim u žalbi optuženog D. S., o sjednici vijeća izviješteni su taj optuženik, njegov branitelj i državni odvjetnik. Na sjednicu vijeća pristupio je branitelj optuženika odvjetnik T. G., a optuženik nije pristupio pri čemu je dostava obavijesti vraćena s naznakom da je promijenio boravište, o čemu nije izvijestio sud, a nije pristupio ni uredno obaviješteni državni odvjetnik, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavak 4. ZKP/08.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Optuženik smatra da su počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 2. i stavak 2. ZKP/08.

7.1. Prvospomenutu povredu nalazi u tome što sud nije bio propisno sastavljen, ističući da je na raspravi sudjelovao sudac koji se sukladno članku 32. stavku 1. točki 4. ZKP/08. morao izuzeti iz suđenja. Konkretizira da se radilo o sutkinji D. K., koja je bila članica vijeća koje je potvrdilo optužnicu USKOK-a. Ovaj drugostupanjski sud je provjerio prigovor optuženika te je utvrdio da se u spisu doista nalazi rješenje optužnog vijeća prvostupanjskog suda od 21. prosinca 2020. broj Kov-Us-23/2019. (list spisa 163 i 164) u čijem je uvodu kao članica vijeća navedena sutkinja Danijela Kustec. Međutim, iz zapisnika o sjednici optužnog vijeća tog suda od 21. prosinca 2020. (list spisa 153) razvidno je da je optužno vijeće bilo sastavljeno od sudaca Vinka Mioča i Jasne Pavičić, kao članova vijeća i Maje Štampar Stipić kao predsjednice vijeća. Nadalje, iz tog je zapisnika razvidno da je sjednici prisustvovala braniteljica optuženog S. odvjetnica K. Ć. Provjeravajući dodatno te podatke drugostupanjski je sud otvorio omotnicu u kojoj je pohranjen zapisnik o vijećanju i glasanju optužnog vijeća, te je utvrđeno da podaci o sastavu optužnog vijeća u cijelosti odgovaraju onima iz zapisnika o sjednici vijeća. Dakle, evidentno je u pisanom otpravku rješenja o potvrđivanju optužnice od 21. prosinca 2020. došlo do greške u pisanju imena članice vijeća i redoslijeda članova vijeća, a to znači da je raspravno vijeće bilo sastavljeno u skladu sa odredbama ZKP/08. i da nema govora o bitnoj postupovnoj povredi na koju cilja optuženi S.

7.2. Optuženi D. S. nadalje navodi da su mu odbijeni svi dokazni prijedlozi i da je time povrijeđeno načelo pravičnog postupka iz članka 6. stavak 1. u vezi sa člankom 6. stavkom 3. d. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. i 13/17.). To konkretizira navodom kako je na raspravnom ročištu od 22. ožujka 2021. predložio ispitivanje kao svjedoka M. G. "na okolnost njegovih saznanja o inkriminiranom događaju" ("s obzirom da iz obrana obojice optuženika proizlazi da je upravo G. na traženje optuženog B. poveo obojicu optuženika radi posudbe novca i imao saznanja o prirodi njihovog odnosa"), B. B. "na okolnost gdje je ista živjela tempore criminis i zašto ju optuženi S. nije mogao pronaći na adresi prebivališta" te da je na raspravnom ročištu od 26. travnja 2021. predložio da se kao svjedok ispita D. K. "na okolnost pozajmice koju je opt. S. dao opt. B. te na okolnost da li je ista vraćena".

7.3. Prije svega, treba naglasiti da se pravo na pravično suđenje prvenstveno realizira u omogućavanju okrivljeniku da predloži i izvede dokaze koji mu idu u prilog, a koji se, dakako, odnose na bitne činjenice. Međutim, neprihvatljivo je rezoniranje da provedba načela pravičnog suđenja znači da je sud dužan prihvatiti barem jedan od dokaznih prijedloga obrane, budući da bi to podrazumijevalo potpuno formalistički pristup, a pravično suđenje se ogleda u njegovom sadržaju, a ne formi. Dakle, pravu optuženika da predlaže dokaze ne korespondira dužnost suda da izvede takve dokaze, jer to ovisi o nizu okolnosti, a prvenstveno o obrazloženju dokaznog prijedloga i relevantnim činjenicama u određenom kaznenom predmetu. Drugim riječima, utvrdi li sud da su baš svi dokazni prijedlozi obrane nevažni, neprikladni ili nedopušteni, opravdano će ih odbiti i to obrazložiti čime nije povrijeđeno načelo pravičnog suđenja, posebice kada se ima na umu da optuženik u takvom slučaju ima u žalbenom postupku pravo pobijati ispravnost rezoniranja prvostupanjskog suda u pogledu odluke o odbijanju dokaznih prijedloga. U konkretnom slučaju upravo je o tome riječ. Naime, prvostupanjski sud je, razmotrivši konkretne dokazne prijedloge obrane kako u svjetlu obrazloženja tih prijedloga, tako i u kontekstu činjeničnog opisa inkriminacije i zbog toga odlučnih činjenica, te dokazne prijedloge odbio kao nevažne, a svoju je odluku detaljno obrazložio u točki 3. pobijane presude, čime je optuženiku pružio mogućnost pobijanja ispravnosti takve odluke. Uostalom, glavnina žalbenih navoda kojima optuženik obrazlaže tu žalbenu osnovu predstavlja u suštini kritiziranje ispravnosti odluke prvostupanjskog suda o odbijanju tih dokaznih prijedloga i za to iznesenih razloga, pri čemu se u žalbi dodatno navodi zbog čega bi izvođenje tih dokaza bilo nužno za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja, a time optuženik iznosi razloge za žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.4. Ispitivanjem, pak, prvostupanjske presude na temelju obveze iz članka 476. stavak 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, kao i da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

8. Optuženi D. S. u žalbi ustraje u svim dokaznim prijedlozima odbijenim po prvostupanjskom sudu, pri čemu dodaje da je kao svjedoka trebalo ispitati M. G., jer je upravo on žalitelju rekao da postoji zanimljiva nekretnina na dobroj lokaciji gdje živi jedna starija gospođa, a potom ga informirao i da se ta gospođa preziva B. i da živi u jednom samostanu preko puta svoje kuće na Š. Ovako prezentirani razlozi za izvođenje tog dokaza potpuno su različiti od onih koje je obrana inicijalno navela te su reproducirani u točki 7.2. ove odluke, a koje je i prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o tom dokaznom prijedlogu razmatrao i utemeljeno zaključio da ne postoji povezanost između činjenica koje je optuženik htio utvrditi ispitivanjem svjedoka G. i inkriminacije. Tome treba dodati da su inicijalno izneseni razlozi obrane za ispitivanje svjedoka G. u suprotnosti sa sadržajem obrane optuženog S., jer ni iz njegove, ali ni iz obrane optuženog B. ne proizlazi da ih je upoznao i povezao M. G., nego D. K. Nadalje, od koga je i pod kojim uvjetima optuženi S. doznao za nekretninu čiji je vlasnik B. B. potpuno je irelevantno za opstojnost inkriminacije, kao što je irelevantno je li B. B. stalno prebivala na adresi gdje je bila prijavljena ili nekoj drugoj adresi. To je ujedno i ispravan razlog zbog kojeg je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog za ispitivanje kao svjedoka B. B. Naime, optuženi S. nije imao baš nikakvo pravo provjeravati gdje živi B. B., neovisno o tome što je prema vlastitom iskazu htio s njom eventualno sklopiti posao. Najzad, među optuženicima nije sporno da je D. K. osoba koja ih je upoznala i povezala, štoviše da je optuženi S. zvao D. K. kada je optuženi B. u jednom navratu kasnio s vraćanjem rate duga. Što se pak tiče okolnosti pod kojima je optuženi S. dao pozajmicu optuženom B. i uvjeta pod kojima je ta pozajmica dana, iz obrane samog S. proizlazi da je on tek mjesec dana nakon upoznavanja s optuženim B., kada su i razmijenili brojeve telefona, ovome dao novac. Nijedan od optuženika pritom ne navodi da je D. K. bio prisutan samoj predaji pozajmice, a kada je u suštini ugovor o pozajmici definiran i zaključen. Opravdano pritom prvostupanjski sud utvrđuje da je potpuno neživotno i nevjerojatno da optuženi S. daje pozajmicu i to od tuđeg novca, a da pritom ne ugovara kamatu, pa čak ni rok otplate, tim više što u tom slučaju nema nikakve logike da naziva D. K. kada optuženi B. kasni s jednom ratom. Nadalje, s obzirom na to da je obrana opt. S. nedosljedna, da on višekratno ispitivan mijenja svoj iskaz i to u odnosu na bitne okolnosti (kasnije tvrdi da je novac bio njegov, iznosi da je pozajmica u cijelosti vraćena prije nego što je zatražio od optuženog B. da mu fotokopira osobni karton B. B. a prethodno je naveo pri spitivanju na policiji kako je mjesec dana prije toga optuženom B. dao 200,00 kn itd.), ispitivanje kao svjedoka D. K. opravdano je odbijeno kao nevažno. Pritom je odlučno da se činjeničnim opisom inkriminacije optuženi S. tereti za poticanje na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1. KZ/11., pri čemu se uopće ne navodi njihov financijski aranžman. Naime, kada bi činjenični opis inkriminacije sadržavao navod da je optuženi D. S. za opisane radnje optuženog B. ovome dao neki iznos (bez obzira na visinu tog iznosa) rezultirao bi drugačijom kvalifikacijom kaznenog djela jer bi se u tom slučaju radilo o davanju i primanju mita iz članka 294. stavak 1. i članka 293. stavak 1. KZ/11., a za koja je propisana stroža kazna zatvora nego za kazneno djelo iz članka 291. stavak 1. KZ/11., a u tom slučaju bi doista podatak je li ili nije dug bio vraćen u trenutku traženja usluge bio relevantan i odlučan.

8.1. Optuženi D. S. kritizira po prvostupanjskom sudu iznesenu analizu i ocjenu svoje i obrane optuženog N. B., nastojeći pritom osporiti po prvostupanjskom sudu utvrđeni motiv optuženog B. za inkriminirano postupanje. Međutim, kraj nesumnjivog ranijeg financijskog aranžmana u kojem je optuženi S. dao pozajmicu optuženom B. u trenutku kada je ovaj bio u krizi, nema nikakve dvojbe da je upravo taj odnos bio odlučan da optuženog B. privoli na poduzimanje radnji za koje je proglašen krivim. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja detaljno i savjesno analizirao obrane obojice optuženika, te ih potom kritički ocijenio, uzimajući u obzir logičnost i konzistentnost iskazivanja optuženika, ali i činjenicu da optuženi B. nije samo teretio optuženog S., nego je njegova obrana i cjelovito i detaljno priznanje vlastitih kriminalnih aktivnosti. Osim toga, za ispravnost ocjene obrane optuženi S. govori i niz primjedaba samog tog optuženika, od izjave da "svatko u ovoj državi ima nekog policajca kojeg traži neku uslugu" do one da "svi znaju da svaki drugi građanin ima policajca koji mu "to izvadi"". Ima li se uz to na umu da je on odbio odgovarati na pitanja pa tako i na ono zašto je posudio 1.000,00 Eura optuženom B., a lošeg je imovnog stanja, ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća kao ispravnu ocjenu obrane optuženi S. kako je iznesena u prvostupanjskoj presudi.

8.2. Iz iznesenih razloga žalba optuženog D. S. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

9. Zbog odluke o kazni prvostupanjsku presudu pobija USKOK i smatra da je prvostupanjski sud podcijenio utvrđene otegotne okolnosti (prije svega ovdje naglašavajući stil života tog optuženika, nekritičan stav prema vlastitom postupanju, beskrupuloznost i iskrivljeni sustav vrijednosti kojim je negativno utjecao a ponašanje do tada uzorne osobe) te pledira za izricanje kazne zatvora u duljem trajanju. Optuženi D. S., pak, ne navodi tu žalbenu osnovu, ali kako žalba optuženika podnesena zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, to je u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08. presuda u tom dijelu ispitana i po žalbi optuženog D. S.

9.1. Prvostupanjski sud je optuženom D. S. olakotnim cijenio da je otac troje malodobne djece koju ima dužnost uzdržavati, a kao otegotno su mu cijenjene pobude iz kojih je djelo počinjeno – iskorištavanje teže financijske situacije u kojoj se našao optuženi B. i odnos njegove dužničke ovisnosti, višestruku kaznenu osuđivanost zbog čega su mu izricane dugogodišnje zatvorske kazne, ustrajanje u ustaljenom obrascu ponašanja koje proizlazi iz izjave da u ovoj državi svatko ima nekog policajca, a koja je dana nakon što je optuženi B. upravo zbog predmetnog kaznenog djela ostao bez posla, upornost u naumu da ostvari kontakt s B. B. vezano uz njezinu nekretninu. Nabrojene okolnosti i ovaj drugostupanjski sud nalazi otegotnima i drži da su u adekvatnoj mjeri došle do izražaja u izrečenoj kazni zatvora u trajanju od jedne godine, a respektirajući da je raspon propisane kazne zatvora za to djelo od šest mjeseci do pet godina. Ta je kazna, nadalje, odgovarajuća i težini počinjenog djela i svim utvrđenim okolnostima, zbog čega drži da nema mjesta ni blažem ni strožem kažnjavanju, nego da će se upravo takvom kaznom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja.

10. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 5. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.