Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž-560/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja N. K.1 iz Z., OIB: … i II- tužiteljice N. K. iz Z., OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku H. L., odvjetniku u J., protiv tuženika J. S. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Ž. Ž., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6310/13-88 od 5. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 5. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6310/13-88 od 5. siječnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke te pod točkom III. izreke kojom je naloženo tužiteljima naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 138.587,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6310/13-88 od 5. siječnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te pod točkom III. izreke kojim tuženiku nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 138.587,00 kn.

III. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6310/13-88 od 5. siječnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojom je tuženiku dosuđen parnični trošak preko iznosa od 138.587,00 kn do iznosa od 347.712,02 kn (za iznos od 209.125,00 kn) i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 209.125,00 kn.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima na ime glavnice iznos od 51.243,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. siječnja 2009. do isplate, zatim na ime uglavničene zatezne kamate na zakašnjelo plaćenu glavnicu iznos od 117.162,64 kn sa zateznom kamatom od 21. ožujka 2014. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijeni su tužitelji sa dijelom zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 51.243,04 kn počev od 01. srpnja 2001. do 31. prosinca 2008., kao i s dijelom zahtjeva za isplatu uglavničene zatezne kamate na zakašnjelo plaćenu glavnicu u iznosu od 1.504.106,46 sa zateznom kamatom od 30. listopada 2013. do isplate te dijelom zahtjeva za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos uglavničene zatezne kamate od 117.162,64 kn počev od 30. listopada 2013. do 20. ožujka 2014. Pod točkom III. izreke naloženo je tužiteljima isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 347.712,02 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. siječnja 2022. do isplate. Isto tako, rješenjem istog suda dozvoljena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska od 27. studenog 2017. na iznos od 51.243,04 kn i 1.621.269,10 kn, ukupno 1.672.512,14 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude u točki II. i III. izreke žale se tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.- 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Isto tako, protiv navedene presude u točki I. i točki III. u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko iznosa od 347.712,02 kn žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. ZPP te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troška žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatom preostalog iznosa glavnice koja se odnosi na naknadu za prijenos poslovnog udjela te uglavničene kamate zbog zakašnjenja isplate glavnice, a temeljem Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu R.-J. d.o.o. sklopljenog između prednika tužitelja pok. M. K. i tuženika.

7. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti one koje žalitelji ističu. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, koji ističu tužitelji.

8. Isto tako, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost i na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je sud prvog stupnja ocijenio dokaze koji su bili potrebni za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica za presuđenje, te je o odlučnim činjenicama naveo jasne i razumljive razloge, tako da su žalbeni navodi tužitelja u tom smislu neosnovani.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je:

- da su prednik tužitelja i tuženik sklopili Ugovor o prijenosu poslovnog udjela u R.-J. d.o.o. od 16. svibnja 2008. u kojem je u čl. 2. ugovoreno da prednik tužitelja M. K., prenosi svoj poslovni udjelu cijelosti na stjecatelja tuženika J. S. uz naknadu od 1.579.983,57 kn koju naknadu će stjecatelj isplatiti prenositelju najkasnije do 31. prosinca 2008., dok iz čl. 3. proizlazi da tuženik kao stjecatelj prihvaća i preuzima ustupljeni poslovni udio iz čl. 2. Ugovora i na taj način postaje jedini član društva, a iz čl. 5. istog ugovora proizlazi da prenositelj od dana istupanja iz Društva nema nikakvih potraživanja niti obveza prema Društvu s osnova prenesenog polovnog udjela te čl. 7. da ovaj ugovor sadrži pravu volju ugovornih strana;

- da su prije samog prijenosa poslovnog udjela, prednik tužitelja i tuženik zaključili Ugovor o utvrđenju međusobnih prava i obveza od 21. listopada 1998. sklopljen između prednika tužitelja i tuženika u kojem stranke ugovora utvrđuju kako je utvrđena vrijednost tvrtke R. –J. d.o.o. od ukupno 3.374.402,00 kn, da stranke dogovaraju da prednik tužitelja M. K. kao jedan od osnivača i suvlasnik istupa iz društva te da za potrebe istupanja prednika tužitelja iz društva stranke sastave i potpišu ugovor o prijenosu osnivačkih uloga, dok iz čl. 6. proizlazi da istupanjem iz R.-J. d.o.o., osnivač M. K. stječe pravo na isplatu svog udjela u Društvu, koji iznosi ukupno 1.579,983,57 kn te iz čl. 7. dinamika isplate na način da tuženik isplati predniku tužitelja iznos od 631.993,42 kn do 31. prosinca 1999., iznos od 631.993,42 kn do 31. prosinca 2000., te 315.996,73 kn do 30. lipnja 2001.;

- da su tužitelji utvrđeni nasljednicima iza pok. M. K. iz Z. zajedno sa prvotnom II tužiteljicom E. K. (koja je tijekom postupka također preminula), temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika M. J. O-8991/10 od 13. prosinca 2010., a što je sud u tvrdio uvidom u navedeno rješenje (list 3-6 spisa), a iz kojeg između ostalog proizlazi da su tužitelji kao nasljednici između ostalog naslijedili potraživanje prema tuženiku temeljem Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu R.-J. d.o.o. u neutvrđenom iznosu (navedeno u čl. 2. istog Ugovora);

- da iz nalaza i mišljenja Z. R. proizlazi da je mišljenja da je ugovorena naknada za prijenos poslovnog udjela u društvu R.-j. d.o.o. po oba predmetna ugovora iznosila 1.579.983,57 kn, pa kako je plaćeno ukupno 1.528.740,53 kn, proizlazi da nije plaćen dio ugovorene naknade u iznosu od 51.243,04 kn, dok zatezne kamate obračunate na zakašnjelo obavljena plaćanja ugovorene naknade daje u dvije varijante i to u iznosu od 1.621.269,10 kn ako sud utvrdi da su dospijeća obveze plaćanja ugovorene naknade određena Ugovorom o utvrđenju međusobnih prava i obveza od 21. listopada 1998., odnosno u iznosu od 117.162,14 kn, ako sud utvrdi da su dospijeća obveze plaćanja ugovorene naknade određena Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela u R.-j. d.o.o. od 16. svibnja 2008.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da su prednik tužitelja pok. M. K. i tuženik bili u ugovornom odnosu temeljem zaključenog Ugovora o utvrđenju međusobnih prava i obveza temeljem kojeg su u čl. 6. Ugovora ugovorili odredbu po kojoj prednik tužitelja osnivač M. K. stječe pravo na isplatu svog udjela u društvu koji iznosi 1.579.983,57 kn, te su čl. 5. stranke se obvezale sastaviti i potpisati Ugovor o prijenosu osnivačkih uloga. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik temeljem zaključenog ugovora o uređenju međusobnih prava i obvezu, obvezu isplate naknade za poslovni udio pok. M. K. nije isplatio u ugovorenim rokovima, ali isto tako pok. M. K. preuzetu obvezu prijenosa poslovnog udjela na tuženika izvršio je tek deset godina kasnije temeljem zaključenog Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u R.-J. d.o.o. sklopljenog dana 16. 05. 2008. te da iz sadržaja Ugovora o uređenju međusobnih prava i obveza proizlazi da je zaključen pod odgodnim uvjetom u smislu čl. 297. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), tj. obveza tuženika za isplatu naknade predniku tužitelja suglasnom voljom stranaka bila je uvjetovana istupanjem prednika tužitelja iz društva R.-J. d.o.o. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je stvarna volja ugovornih stranaka bila da Ugovorom o prijenosu poslovnih udjela konkretiziraju samo istupanje prednika tužitelja iz društva uz izmjenu odredbe o dospijeću isplate predmetne naknade, jer je očito da su isplatu naknade uvjetovale prethodno zaključenim ugovorom o međusobnim pravima i obvezama, a činjenica da je tuženik tu naknadu počeo isplaćivati prije istupanja tuženika iz društva i prijenosa poslovnog udjela, može se tumačiti slobodom voljom tuženika da smanji iznos buduće obveze koja je ispunjena tek 16. svibnja 2008. zaključenjem Ugovora prijenosu poslovnog udjela tako da tuženik prema novo ugovorenom roku za isplatu u Ugovoru o prijenosu poslovnog udjela. U tom smislu, do 31. prosinca 2008. tužitelji ne ostvaruju pravo na obračun zatezne kamate, na sve uplate obavljene do 31. prosinca 2008. godine (ukupno 1.092.058,09 kn), što znači da je s danom 31. prosinca 2008. godine preostalo potraživanje iznosi 487.925,48 kn. Nakon 31. prosinca 2008. godine plaćeno je ukupno 436.682,44 kn (prema ranije navedenoj specifikaciji), što znači da nije podmiren dio ugovorene naknade za prijenos poslovnog udjela u iznosu od 51.243,04 kn u kojem dijelu je sud usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci ove presude pod točkom I pri čemu prvostupanjski sud u odnosu na dostavljenu internu evidenciju tuženika o izvršenim isplatama pok. M. K utvrđuje da ne predstavljaju novi dokaz o izvršenim uplatama na ime predmetnog poslovnog udjela budući da iz iste nisu razvidni podaci tko je vršio uplate, kome su vršene uplate i na koji način, niti po kojoj osnovi, a niti postoji potpis primatelja navodnih uplata, te u tom dijelu ne prihvaća navode tuženika. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom da je dospijeće obveze plaćanja ugovorene naknade određeno Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela u R.-j. d.o.o. od 16. svibnja 2008., to tužitelju pripada i iznos 117.162,14 kn, na zakašnjelo izvršene isplate dijela naknade od dospijeća obveze iz navedenog ugovora tj. 31.12.2008. do dana isplata koje su izvršene nakon navedenog datuma (u razdoblju od 16. svibnja 2008. pa nadalje plaćen je sa zakašnjenjem iznos od 315.730,73 kn), dok je odbijen dio zahtjeva za isplatu preostale razlike od 1.504.106,46 sa zateznom kamatom od 30. listopada 2013. do isplate.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, koje stranke niti u prvostupanjskom, a niti u žalbenom postupku nisu uspjele dovesti u sumnju.

12. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su prednik tužitelja i tuženik temeljem zaključenog Ugovora o uređenju međusobnih prava i obvezu od 21. listopada 1998. ugovorili da će prednik tužitelja M. K. kao jedan od osnivača i suvlasnik istupiti iz društva čime stječe pravo na isplatu svog udjela u Društvu, koji iznosi ukupno 1.579,983,57 kn, te da će oni za potrebe istupanja prednika tužitelja iz društva sastaviti i potpisati poseban Ugovor o prijenosu osnivačkih uloga, što su i učinili sklapanjem Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u R.-J. d.o.o. od 16. svibnja 2008. kada je prednik tužitelja i zaista istupio iz predmetnog društva.

13. Isto tako, iako su stranke u čl. 6. Ugovora o uređenju međusobnih prava i obvezu od 21. listopada 1998. ugovorile dinamiku plaćanja iznosa od 1.579.983,57 kn navedeno plaćanje je konačno uređeno sklapanjem Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u R.-J. d.o.o. od 16. svibnja 2008. kada je prednik tužitelja zaista i ustupio svoj poslovni udjel pa je tek tada i nastala obveza plaćanja naknade za poslovni udjel. 14. Naime, u konkretnom slučaju nije bilo zapreke da stranke Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela od 16. svibnja 2008. izmijene ranije ugovoreni rok plaćanja i ugovore novi rok plaćanja budući je tek sada tim Ugovorom zaista i prednik tužitelja istupio iz društva te ga je tek sada tuženik dužan i isplatiti. Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 2. kojom je ugovoreno da prednik tužitelja M. K., prenosi svoj poslovni udjelu cijelosti na stjecatelja tuženika J. S. uz naknadu od 1.579.983,57 kn koju naknadu će stjecatelj isplatiti prenositelju najkasnije do 31. prosinca 2008. dok je čl. 3. ugovoreno da tuženik kao stjecatelj prihvaća i preuzima ustupljeni poslovni udio iz čl. 2. Ugovora.

15. Prema tome, sklapanjem Ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 16. svibnja 2008. stranke su ugovorile međusobna prava i obveze i tek kada je prednik tužitelja prenio svoj poslovni udjel na tuženika, on kao vjerovnik je mogao sukladno odredbi čl. 342. ZOO-a zahtijevati od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze. Osim toga, da su stranke tada smatrale da zaista postoji neka prijašnja obveza ili dugovanje, one bi isto utanačile u Ugovoru o prijenosu poslovnog udjela od 16. svibnja 2008. dok upravo suprotno njihova volja je bila da je tuženik naknadu od 1.579.983,57 kn dužan isplatiti prenositelju najkasnije do 31. prosinca 2008., slijedom čega su žalbeni navodi tužitelja da prvostupanjski sud zanemaruje odredbe Ugovora o utvrđenju međusobnih prava i obveza neosnovani.

16. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je Ugovor o utvrđenju međusobnih prava i obveza trebalo tumačiti na način da sud ispita ugovorne strane na okolnost njihove prave volje, budući da su ugovorne stranke pravu volju detaljno iskazale sklapanjem Ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 16. svibnja 2008. jer prednik tužitelja nije istupio iz društva odnosno prenio svoj poslovni udjel do 16. svibnja 2008. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tuženik prema Ugovoru iz 2008. nije niti mogao biti u zakašnjenju sa isplatom ugovorene naknade sve do 31. prosinca 2008.

17. Također, neosnovani su i paušalni navodi tužitelja da tuženik nije iskazivao na okolnost prave volje stranaka, budući je tuženik saslušan na ročištu 21. ožujka 2014. kao i dopunski na ročištu 20. rujna 2016., a detaljno se na okolnost prave volje očitovao i u podnesku od 4. prosinca 2017. u kojem je decidirano naveo da sve isplate temeljem Ugovora o utvrđenju međusobnih prava i obveza od 21. 10. 1998. koje je isplaćivao M. K. bile su predujmovi novčane svote, za njegovu buduću činidbu-obvezu - prijenos udjela iz društva, a čiji datum nije bio određen te je bilo samo navedeno da postoji suglasna volja stranaka da M. K. istupi iz društva, a koji nije istupio iz društva, odnosno nije prenio svoj poslovni udjel na J. S. sve do 16. 05. 2008. Tek tog datuma izvršena je protučinidba, odnosno istupanje M. K. iz društva i to je bila stvarna volja ugovornih strana prema Ugovoru o utvrđenju međusobnih prava i obveza od 21. 10. 1998. Slijedom toga, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja i da uplate prije istupanja iz društva predstavljaju plaćanje neduga i da tuženik ne bi imao pravo zahtijevati vraćanje.

18. Isto tako, neosnovani su navodi tužitelja da ako bi eventualno bilo riječi o prolongiranju roka za plaćanje iznosa od 1.579.983,57 kn da bi se to moglo jedino odnositi na onaj dio novčane obveze koji do 16. svibnja 2008. nije bio plaćen, budući da iz odredbe čl. 2. kojom je ugovoreno da prednik tužitelja M. K., prenosi svoj poslovni udjelu cijelosti na stjecatelja tuženika J. S. uz naknadu od 1.579.983,57 kn koju naknadu će stjecatelj isplatiti prenositelju najkasnije do 31. prosinca 2008.

19. U odnosu na daljnje žalbene navode tužitelja u kojima preocjenjuju izvedene dokaze, valja reći da na isto nisu ovlašteni, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost. Naime, tužitelji žalbenim navodima iznose vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

20. U odnosu na žalbene navode tuženika da nije dužan isplatiti preostali iznos glavnice u iznosu od 51.243,04 kn jer da je navedeni iznos platio 27. srpnja 2010. predniku tužitelja valja reći da su neosnovani. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da dostavljena interna evidencija tuženika o izvršenim isplatama pok. M. K. ne predstavlja novi dokaz o izvršenim uplatama na ime predmetnog poslovnog udjela budući da iz iste nisu razvidni podaci tko je vršio uplate, kome su vršene uplate i na koji način, niti po kojoj osnovi, a niti postoji potpis primatelja navodnih uplata. Navedeno je obrazložio i vještak u svom usmenom očitovanju u kojem je naveo da uz podnesak tuženika od 18. studenog 2015. je priložena preslika 5 stranica vjerojatno bilježnice iz kojih je razvidno da je netko vodio evidenciju iznosa i evidenciju datuma, no iz iste nije razvidno na što se odnosi ta evidencija, te ista u smislu vjerodostojne isprave ne predstavlja vjerodostojnu potvrdu o nastaloj transakciji i zbog toga istu nije uzimao u obzir, slijedom čega je žalba tuženika neosnovana te je pravilno odlučeno kada je naloženo tuženiku isplatiti iznos od 51.243,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2009. budući da su stranke ugovorile da se naknada za poslovni udjel isplati prenositelju najkasnije do 31. prosinca 2008.

21. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava isplatu iznosa od 117.162,64 kn koje se odnose na zatezne kamate na zakašnjelo plaćanje jer da nije ugovoren obračun zatezne kamate, valja reći da su neosnovani.

22. Naime, pravilno je prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja vještaka Z. R. utvrdio da je s danom 31. prosinca 2008. preostalo potraživanje iznosilo 487.925,48 kn te je nakon 31. prosinca 2008. plaćeno je ukupno 436.682,44 kn (prema ranije navedenoj specifikaciji), i to 116.523,31 kn plaćeno dana 6. studenoga 2009. godine (15.500,00 EUR iskazano u kunama prema prodajnom tečaju HNB važećem na dan uplate) (list 12. spisa), 50.000,00 kn plaćeno dana 15. veljače 2011. godine (list 13. spisa), 90.000,00 kn plaćeno dana 28. travnja 2011. godine (list 14. spisa),180.159,13 kn plaćeno dana 6. svibnja 2011. godine (list 15. spisa), slijedom čega dakle, nije podmiren dio ugovorene naknade za prijenos poslovnog udjela u iznosu od 51.243,04 kn, a što se tiče zateznih kamata na zakašnjelo plaćene iznose dijela glavnog potraživanja u ukupnom iznosu od 117.162,14 kn. Slijedom toga, kako je dospijeće obveze plaćanja ugovorene naknade određeno Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela u R.-j. d.o.o. od 16. svibnja 2008. godine, to tužiteljima pripada i iznos od 117.162,14 kn, na zakašnjelo izvršene isplate dijela naknade od dospijeća obveze iz navedenog ugovora tj. 31.12.2008. do dana isplata koje su izvršene nakon navedenog datuma, a sve sa zakonskim zateznim kamatama od dana postavljanja zahtjeva odnosno 21. ožujka 2014. do isplate, kako je pravilno odlučeno pod točkom I. izreke pobijane presude.

23. Kako je tuženik podmirio potraživanje sa zakašnjenjem, pravilna je ocjena da je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljima zakonsku zateznu kamatu, s obzirom da je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO propisano da dužnik kad zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika istaknuti u tom smislu neosnovani.

24. U odnosu na žalbene navode tuženika koje ponavlja i u žalbi da je nasljednica pok. prednika tužitelja E. K. primila nekoliko uplata pa tako i uplatu od 180.159,13 kn te da je u izjavi potvrdila da je tuženik isplatom navedenog iznosa u cijelosti ispunio svoju obvezu po Ugovoru o utvrđenju međusobnih prava i obveza, valja reći da je uplatu od 180.159,13 kn vještak uračunao u isplaćene iznose kako proizlazi iz pobijane odluke. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da iako je prednica II tužiteljice E. K. u potvrdi od 06.05.2011. potvrdila sadržaj da nema bilo kakvih potraživanja prema tuženiku po osnovi predmetnih ugovora, ista nije bila ovlaštena u ime drugih nasljednika odreći se daljnjeg potraživanja prema tuženiku budući da za navedeno nije imala njihovu suglasnost ili izjavu o ustupu dijela tražbine svakog nasljednika, a navedeno je utvrđeno i iz dijela iskaza I tužitelja u kojem navodi da ga majka E. K. nikada nije obavijestila da bi primitkom iznosa prema potvrdi od 06.05.2011. u iznosu od 180.000,00 kn bilo u cijelosti podmireno predmetno dugovanje, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

25. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo te je zbog navedenih razloga valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kao i žalbu tuženika u dijelu pod točkom I. izreke i točki III. u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

26. Naime, u pogledu odluke o parničnom trošku sud prvog stupnja, pravilno je sud primijenio odredbe čl. 154. st. 2. ZPP prema kojoj ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelji u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva u ovom sporu uspjeli sa 10,06% (dosuđeni iznos od 168.405,68 kn podijeljen je sa iznosom konačnog zahtjeva od 1.672.512,14 kn), a tuženik sa 89,94% pa kada se postotak uspjeha tužitelja oduzme od postotka uspjeha tuženika koji je veći, pravilno je utvrđeno da je tuženik u ovom sporu uspio sa 79,88 % kako mu je trošak i određen, slijedom čega su žalbe stranaka u tom dijelu neosnovane.

27. Isto tako, pravilno je obračuna trošak prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP prema kojoj se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

28. Međutim, osnovano tužitelji u odnosu na pobijani dio odluke o troškovima postupka upiru na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 155. ZPP u vezi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje Tarifa). Naime, djelomično pogrešno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 155. ZPP-a i odvjetničku Tarifu, kad je tuženiku za trošak ročišta od 13.12. 2013. priznao iznos od 16.730,00 kn po Tbr. 9/1 umjesto 8.365,00 kn po Tbr. 9/2 OT. Isto tako, podnesci od 16. svibnja 2014., 23. prosinca 2014., 2. ožujka 2016., 15. ožujka 2018., 16. kolovoza 2019., 30. listopada 2019. te podnesak od 6.kolovoza 2021. tuženiku su priznati protivno Tbr. 8./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), te nisu bili potrebni za postupak, a na što potpuno osnovano u žalbi ukazuju tužitelji budući u navedenim podnescima tuženik ponavlja već istaknute navode. Isto tako, pravilno tužitelji ističu da je tuženiku za pristup na ročište 13. ožujka 2015., zatim ročište 15. prosinca 2015., ročište od 7. lipnja 2016., 13. srpnja 2016., 7. rujna 2018., 4. rujna 2019., te ročište od 11. rujna 2020, trebalo priznati trošak po Tbr. 9/2 OT budući se na navedenim ročištima nisu izvodili dokazi, dok su ostala ročišta i podnesci pravilno priznati sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 91/04., 37/05., 59/07. i 148/09., 142/12., 103/14., 118/14.) kao i odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

29. Kako je tuženiku prvostupanjskom odlukom u točki III. izreke dosuđen parnični trošak u iznosu od 347.712,02 kn to je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo preinačiti pobijanu odluku pod točkom III. izreke te odbiti tuženika za iznos od 209.125,00 kn kako je to odlučeno pod točkom III. izreke ove odluke, dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja u dijelu kojim je dosuđen parnični trošak do iznosa od 138.587,00 kn neosnovana.

30. Kako su tužitelji u žalbenom postupku uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu i to u pogledu sporednog potraživanja to im nije priznat trošak žalbenog postupka te je po čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove odluke.

31. Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe, jer nije uspio u žalbenom postupku te je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove odluke.

U Zagrebu 5. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.