Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 80 Gž-219/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Skerlev, predsjednika vijeća, Gabriele Topić Kordej, člana vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. K., OIB:…, S., zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici u T., protiv tuženika E. & S. b. d.d., OIB:…, R., zastupano po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. & K. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu posl. br. P-4079/19 od 3. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 5. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-4079/19 od 3. prosinca 2021. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV. i VI. izreke te pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u visini 16.553,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. i II. izreke utvrđena ništenost ugovornih odredaba ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103994282, a koji ugovor je sklopljen između tužitelja i tuženika, solemniziranog kod N. V., javnog bilježnika u V., pod posl. brojem OV-7708/08 u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamata u skladu s važećim odlukama tuženika i u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF).

Pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 144.803.90 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.

Pod točkom IV. izreke je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 9.726,33 kuna te je prigovor radi prebijanja odbijen kao neosnovan. Pod točkom V. izreke je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u visini 16.553,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu u visini 6.250,00 kn zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen. Pod točkom VI. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Presudu pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP). Predlaže, pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.

Žalitelj postavlja i prijedlog ovom drugostupanjskom sudu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske Unije o tumačenju prava Europske Unije, a vezano za primjenu relevantnih odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993 .o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i tumačenje istih u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka. Također predlaže eventualno izuzeće sudaca drugostupanjskog suda koji odlučuju u ovom predmetu.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu tuženika i traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prvenstveno valja reći da je povodom zahtjeva za eventualno izuzeće suca/člana vijeća, nakon izjave predsjednice vijeća i članica vijeća ovog drugostupanjskog suda koje odlučuju o žalbi tuženika doneseno rješenje poslovni broj Su-478/22-2 od 13. travnja 2022. kojim je odbijen zahtjev tuženika.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli, te isplata razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i po tečaju CHF na dan korištenja kredita.

7. Ispitujući presudu i postupak koji joj je prethodio, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti. Jednako tako, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj. Pobijana presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega se presuda može ispitati. Nema proturječnosti u izreci presude niti njene proturječnosti s razlozima obrazloženja.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, pa se neosnovano tuženik poziva na to kako prvostupanjski sud nije uzeo u obzir dokaze koje je tuženik predlagao tijekom postupka.

9. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskoga suda u bitnome proizlazi: da su stranke dana 16. lipnja 2008. zaključile Ugovor o kreditu i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, temeljem kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama, koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 75.700 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita; da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 5,550 %, s time da je ista godišnja i promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora; da je rok otplate kredita 300 mjeseci i da je kredit prijevremeno otplaćen 1. srpnja 2014.

10. Slijedom navedenih utvrđenja materijalno pravo je pravilno primijenjeno, kada je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke te one u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te kada je naloženo isplatiti tuženiku stečeno bez osnove na temelju takvih ništetnih odredbi.

11. Pri tome se pravilno prvostupanjski sud pozvao na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Tom odlukom utvrđeno je, i u odnosu na tuženika, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).

12. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je, da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj.

13. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

14. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15. Odredbom čl. 502.b ZPP-a, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

17. Stoga su, bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

18. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

19. S obzirom da pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249 /14 od 9. travnja 2015. a kojim je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika to obvezuje i prvostupanjski sud, te prvostupanjski sud nije niti trebao posebno obrazlagati ništetnost navedenih odredbi ugovora, s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

20. Nadalje, zahtjev tužitelja za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da je odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna i promjenjiva kamatna stopa ništetna.

21. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovan i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO-a, usvojio tužbeni zahtjev pri čemu je pravilno uzeo u obzir po sudskom vještaku izračunatu visinu toga zahtjeva prema izračunu iznad onoga što je tužitelj trebao platiti da je u tom razdoblju stopa redovne kamate ostala početna

Pogrešno pri tome tuženik i

i bez na opisani način ugovorene valutne klauzule.

nadalje ustraje da ne postoji njegova obveza platiti zakonsku zateznu kamatu tužitelju s obzirom na odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) jer se odredbe tog zakona ne odnose na tražbine o kojima se još odlučuje u parnično postupku, već samo na tražbine koje su dospjele i u vezi kojih su u tijeku bilo ovršni bilo stečajni postupci.

22. U odnosu na žalbeni navod tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati sve utužene iznose, jer da iz izvršenih uplata proizlazi da ju je vršila i treća osoba, valja reći da niti taj žalbeni navod nije osnovan. Navedeno iz razloga jer je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, pri čemu nije od utjecaja da li je te uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita, a tužitelj je svoju ugovornu obvezu ispunio.

23. Pri tome je pravilno ocijenjen neosnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, koji u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržano istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a presuda u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (13. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

24. Neosnovan je i žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata jer je o zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

25. Pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tuženika da se utvrdi na ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 9.726,33 kn pored utvrđene i nesporne činjenice da je tužitelj za taj iznos umanjio svoju tražbinu koja je predmet ovog postupka.

26. Na kraju valja reći da kako su na ovu pravnu situaciju primijenjene odredbe mjerodavnog ZZP-a, a koji je usklađen sa propisima Europske unije i sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ovaj drugostupanjski sud nije našao osnovanim prijedlog tuženika za upućivanje zahtjeva Sudu Europske unije za prethodnu odluku o tumačenju Direktivom Vijeća 93/13/EEZ.pka.

27. I odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita kako u osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a suprotni žalbeni navodi tuženika o djelomičnom uspjehu tužitelja u sporu ne mogu se prihvatiti.

28. Slijedom svega iznijetog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

29. O trošku odgovora na žalbu odlučeno je temeljem odredbe čl. 155 st. 1 ZPP jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za ovaj postupak.

U Zagrebu 5. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Vesna Skerlev, v.r.