Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 25 Gž-319/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Ines Smoljan, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević kao suca izvjestitelja i članice vijeća i Jadranke Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. B. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku Z. V. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva V. B. i partneri u Z., protiv tuženika A. b. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-927/17-37 od 16. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 5. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-927/17-37 od 16. prosinca 2019. pod stavkom I izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje navedena presuda pod stavkom II i III izreke, te odluka o parničnom trošku pod stavkom IV izreke za iznos od 21.780,75 kn.

III. Preinačava se dosuđujući dio odluke o parničnom trošku pod stavkom IV izreke preko iznosa od 21.780,75 kn do iznosa od 40.716,50 kn (za iznos od kn) i za navedeno sudi:

18.935,75

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 21.780,75 kn do iznosa od 40.716,50 kn (za iznos od 18.935,75 kn) kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-927/17-37 od 16. prosinca 2019.

II. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj tuženik isplati iznos od 252.414,22 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od dospijeća pa do isplate (stavak I izreke). Utvrđeno je da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz njihovog ugovora: Ugovor o kreditu broj: … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine s nadnevkom: 26. svibnja 2008. godine (stavak II izreke) te je naloženo tuženiku isplati tužiteljici iznos od 7.940,82 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose od dospijeća pa do isplate (stavak III izreke), a tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 40.716,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 63.261,50 kn odbija tužiteljica sa svojim zahtjevom za naknadom troška kao neosnovanim (stavak IV izreke).

Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je objektivna preinaka tužbe.

2. Protiv odbijajućeg dijela navedene presude pod stavkom I izreke žali se tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Protiv navedene presude pod stavkom II i III izreke i dosuđujućeg dijela odluke o parničnom trošku pod stavkom IV izreke te protiv rješenja sadržanog u navedenoj presudi žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Nije osnovana žalbena tvrdnja tuženika da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude u pobijanom dijelu nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi i razlozima presude te između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, a kako u postupku suda prvog stupnja nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti, nije osnovan taj žalbeni razlog. Isto tako, nije se ostvarila niti u žalbi stranaka istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP.

7. Na te žalbene navode valja odgovoriti da je sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto. Stoga i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također nije osnovan jer su činjenice odlučne za zakonito i pravilno presuđenje ovog spora pravilno utvrđene ili pak među strankama nisu niti sporne.

8. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj jer je sud prvog stupnja pravilnom primjenom st. 2. tog dopustio preinaku tužbe kad je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja specificirala novčani zahtjev glede stečenog bez osnove iz iste činjenične osnove što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla učiniti do pobijano rješenje valjalo potvrditi (čl. 380. t. 1. zaključenja prethodnog postupka, to je

ZPP-a).

9. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 26. svibnja 2008. odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 140.000,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR banke važećem na dan korištenja kredita uz kamatnu stopu od 6,30% dekurzivno godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, na čiju primjenu korisnik bezuvjetno pristaje. Nije sporno da je tuženik tijekom otplate kredita (prijevremena otplata kredita dana 29. siječnja 2019.) u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama.

10. Tužiteljica se pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 20133. donesena u postupku protiv, između ostalih, i prednika ovdje tuženika a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je kao takva ništava. Navedena je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je taj sud odbio revizije tuženika kao neosnovane.

11. Iz citirane odluke Vrhovnog suda proizlazi da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu sklapane u spornom razdoblju koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive jer je na temelju ugovornih odredbi tužitelj kao potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva.

12. Iako se učinci navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu Udruge Franak ne odnose automatski na tužiteljicu, koja je bila korisnik kredita u EUR-ima, tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine, br. 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP/03).

13. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom utvrdio da trenutkom perfekcije predmetnog ugovora o kreditu činidba tužiteljice bila u potpunosti određena, kako visinom glavnice tako i visinom kamatne stope koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila određena u visini od 6,30% godišnje pa posljedično i o visini anuiteta koji su bili izraženi brojčano u dostavljanom otplatnom planu. Kako je osnovna činidba tužiteljice temeljem ugovora o kreditu bila vraćanje kredita u protuvrijednosti od 140.000,00 EUR-a u mjesečnim iznosima uz kamatu koja činidba je kao takva i određena i odrediva, a pitanje visine kamatne stope nije bila glavna pobuda za sklapanje ugovora o kreditu, već je to prije svega pozajmljivanje novca te njegovo vraćanje uz kamatu, određivanjem visine kamatne stope od 6,30% godišnje stranke su u cijelosti odredile i pitanje visine kamatne stope što je sporedna ugovorna odredba pa bez iste ugovor može opstati u pravnom prometu jer je novac pozajmljen i mora se vratiti uz kamatu, što su osnovne značajke ugovora o kreditu, ali ne i pitanje visine te kamate

14. Slijedom izloženog, a suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ugovorna klauzula kojim se uglavljuje visine kamatne stope od 6,30% godišnje nije ništetna jer kao predmet obveze nije neodređen niti neodrediv, kako to pogrešno smatra tužiteljica pa da bi se imala primijeniti odredba čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) odnosno 1/4 stope važećih zakonskih zateznih kamata u vrijeme nastanka obveze.

15. Prvostupanjski je sud ocijenio da su ta svijest i znanje tužiteljice postojali do trenutka kada je banka bez prethodnog pregovaranja s tužiteljicom jednostrano mijenja visinu kamatne stope na štetu tužiteljice. Tek u tome trenutku tužiteljica je kao korisnik kredita jednostranom odlukom banke stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, slijedom čega je zaključio i utvrdio da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu, koja je glavni uzrok povišenju mjesečnih anuiteta, čiji se preplaćeni dio sada potražuje tužbom. Dakle, ugovorna odredba kojom se banci omogućuje

(bez jasnih parametara)

jednostrano i samovoljno mijenjanje visine kamatne stope

izmjenama Odluke o visini kamatne stope koja utječe na visinu mjesečnih anuiteta je ništetna, to vrijedi početna ugovorena kamatna stopa od 6,30 %.

16. Radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva, bilo je potrebno utvrditi slijedeće:

- da se radi o ugovoru sklopljenom između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., - da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke,

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, kao i - da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je prvostupanjski sud, iako se na to izričito ne poziva, proveo navedeni test nepoštenosti sporne odredbe, te je obrazložio sve navedene elemente potrebne za ocjenu njezine valjanosti radi utvrđenja je li u konkretnom slučaju, odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz konkretnog ugovora ništetna.

18. Nesporno je da se ne radi o odredbama koje su nejasno napisane, teško razumljive ili uočljive u tiskarskom ili jezičnom smislu, ali sadržajno nisu ni jasne niti razumljive jer ih izostavljanje kriterija po kojima će se promjene vršiti čini nejasnim i nerazumljivim.

19. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je, da se nepoštenom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Takav je stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., u kojoj se navodi da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, na štetu potrošača.

21. Činjenica, da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogla sagledati opseg svoje obveze, jer nije mogla predvidjeti način kretanja kamatne stope (pri čemu na sadržaj ugovora, kojim se traži njegov bezuvjetni pristanak na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukama o kamatama Banke, nije mogla utjecati) uzrokovala je upravo takvu, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

22. Neravnoteža u pravima i obvezama u konkretnom slučaju jest nedvojbeno na štetu potrošača i znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik dužan vratiti banci i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje vjerovnik tj. banka. Okolnost presudna za ocjenu uzrokuje li ta odredba znatnu neravnotežu na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja je činjenica, da je navedena odredba dio ugovora kao sadržaj standardnog ugovora banke na koji potrošači nisu mogli utjecati, pri čemu nije sporno da banke niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara. Činjenica, u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara, jer u razdoblju od 2004-2008 godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, na koju se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojeg u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga, kao savjesni gospodarstvenici, trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača, ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija.

23. Ovdje valja reći da je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."

24. Dakle, unatoč tome što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg te odredbe niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve odredbe proizlaze za njega. Stoga su i po ocjeni ovog suda sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

25. U odnosu na žalbene prigovore da bi navodno solemnizacija ugovora o kreditu po javnom bilježniku predstavljala dokaz o valjanosti ugovora, i da je korisnica kredita kod javnog bilježnika obaviještena o značenju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valja odgovoriti da se to samo po sebi ne podrazumijeva i da u kontekstu ostalih pravilno utvrđenih okolnosti slučaja, nisu od utjecaja "na donošenje drugačije oduke u ovoj pravnoj stvari" jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio, da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i time ništetna u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO).

26. Visina preplaćenih iznosa utvrđena je financijskim vještačenjem koje je sud prvog stupnja pravilno prihvatio kao stručan i obrazložen, a temeljem kojeg je utvrđeno da je zbog promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu tužiteljica tijekom otplate kredita do 1. siječnja 2014. godine. platila više iznos od 7.940,82 kn. 27. Na temelju istoga sud je zaključio, da tužiteljici na ime razlike između stvarno plaćenih iznosa s osnova kamate i iznosa kamate koji bi bili plaćeni da je

pripada iznos od 7.940,82

primijenjena početna kamatna stopa iz ugovora o kreditu

kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

28. Neosnovano tuženik prigovara zastari, o kojoj je prvostupanjski sud pravilno odlučio. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud odlučio o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom postupku, te zastara zahtjeva za povrat nezakonito obračunatih i naplaćenih kamata, nedvojbeno nije nastupila.

29. Tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača koristeći u ugovoru ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, na temelju čl. 1115. ZOO (a ne od dana podnošenja tužbe, kako prigovara u žalbi).

30. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude pod stavkom I i II.

31. Odluka o parničnom trošku je pogrešno utemeljena na odredbi čl. 154. st.1. umjesto na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP jer su kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva, svaki od postavljenih tužbenih zahtjeva samostalni zahtjevi, pa kada je tužiteljica u cijelosti odbijena s prvo postavljenim tužbenim zahtjevom, a u cijelosti je uspjela s drugo postavljenim tužbenim zahtjevom, to je vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva po ocjeni ovog suda uspjeh stranaka u ovoj parnici iznosi 50%.

Stoga je tužiteljici od inače pravilno priznatog troška od 34.687,50 kn i plaćene sudske pristojbe na tužbu od 400,00 kn i na presudu u iznosu od 2.874,00 kn valjalo priznati 50% odnosno 18.980,75 kn dok je sud prvog stupnja pravilno dosudio tužiteljici u cijelosti predujam za vještačenje u iznosu od 2.800,00 kn jer se radi o troškovima koji su bili potrebni za odlučivanje o oba postavljena tužbena zahtjeva ili ukupnu svotu od 21.780,75 kn dok je preko tog iznosa do dosuđenog po prvostupanjskoj presudi od 40.716,50 kn (za iznos od 18.935,75 kn) odluku o parničnom trošku valjalo dijelom preinačiti i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 18.935,75 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom temeljem odredbe čl. ZPP.

32. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe jer sa žalbom nije uspjela. Tuženiku trošak žalbe nije priznat jer je žalbom uspio samo u odnosu na odluku o parničnom trošku, dok nije uspio sa žalbom u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu, a vrijednost predmeta spora se računa prema glavnom zahtjevu (arg iz čl. 35. ZPP), to je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja pod stavkom II.

U Zagrebu, 5. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.