Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda
mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B.
D., OIB: iz U., S., R. 4A, zastupane po punomoćnici
O. M., odvjetnici iz B., protiv tuženika A. B. d.d., OIB:
, iz Z., S. avenija 6, zastupanog po punomoćniku H.
M., odvjetniku iz Z., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene
dana 31. siječnja 2024. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i
zamjenika punomoćnika tuženika, dana 13. ožujka 2024. godine
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB: Z.,
S. avenija 6, da isplati tužiteljici B. D., OIB:
S., U., R. 4A, iznos od 18.981,62 € /143.017,10 kn, zajedno sa zateznim
kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, po stopi 14%
godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 20011. godine, po stopi od
12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po
eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje
je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja
2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri poena, a od 1. siječnja
2023. do 29.12.2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri
postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem
referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz
refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo
polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za
drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine,
sukladno ZOO, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:
na iznos od 4,31 € / 32,45 kuna počev od 3.12.2007 godine do isplate; na iznos od 3,61 € / 27,19 kuna počev od 2.1.2008 godine do isplate; na iznos od 15,94 € / 120,08 kuna počev od 1.2.2008 godine do isplate; na iznos od 20,59 € / 155,15 kuna počev od 29.2.2008 godine do isplate;
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
na iznos od 97,76 € / 736,55 kuna počev od 10.4.2008 godine do isplate;
na iznos od 79,65 € / 600,10 kuna počev od 30.4.2008 godine do isplate;
na iznos od 72,38 € / 545,35 kuna počev od 2.6.2008 godine do isplate;
na iznos od 81,34 € / 612,82 kuna počev od 30.6.2008 godine do isplate;
na iznos od 68,18 € / 513,69 kuna počev od 31.7.2008 godine do isplate;
na iznos od 68,83 € / 518,60 kuna počev od 1.9.2008 godine do isplate;
na iznos od 78,68 € / 592,85 kuna počev od 1.10.2008 godine do isplate;
na iznos od 133,34 € / 1.004,66 kuna počev od 12.11.2008 godine do isplate;
na iznos od 100,09 € / 754,11 kuna počev od 16.12.2008 godine do isplate;
na iznos od 160,63 € / 1.210,30 kuna počev od 14.1.2009 godine do isplate;
na iznos od 168,45 € / 1.269,18 kuna počev od 11.2.2009 godine do isplate;
na iznos od 176,45 € / 1.329,46 kuna počev od 27.4.2009 godine do isplate;
na iznos od 159,31 € / 1.200,34 kuna počev od 27.4.2009 godine do isplate;
na iznos od 158,75 € / 1.196,11 kuna počev od 18.5.2009 godine do isplate;
na iznos od 150,61 € / 1.134,78 kuna počev od 9.6.2009 godine do isplate;
na iznos od 141,91 € / 1.069,23 kuna počev od 9.7.2009 godine do isplate;
na iznos od 142,53 € / 1.073,88 kuna počev od 19.8.2009 godine do isplate;
na iznos od 147,00 € / 1.107,58 kuna počev od 20.11.2009 godine do isplate;
na iznos od 145,04 € / 1.092,82 kuna počev od 20.11.2009 godine do isplate;
na iznos od 146,00 € / 1.100,02 kuna počev od 23.11.2009 godine do isplate;
na iznos od 149,45 € / 1.126,00 kuna počev od 22.12.2009 godine do isplate;
na iznos od 162,79 € / 1.226,54 kuna počev od 20.1.2010 godine do isplate;
na iznos od 173,84 € / 1.309,81 kuna počev od 15.2.2010 godine do isplate;
na iznos od 183,47 € / 1.382,35 kuna počev od 20.4.2010 godine do isplate;
na iznos od 193,35 € / 1.456,78 kuna počev od 14.6.2010 godine do isplate;
na iznos od 194,63 € / 1.466,42 kuna počev od 18.6.2010 godine do isplate;
na iznos od 206,79 € / 1.558,05 kuna počev od 18.6.2010 godine do isplate;
na iznos od 239,84 € / 1.807,09 kuna počev od 14.7.2010 godine do isplate;
na iznos od 223,42 € / 1.683,38 kuna počev od 16.8.2010 godine do isplate;
na iznos od 276,91 € / 2.086,37 kuna počev od 15.9.2010 godine do isplate;
na iznos od 251,69 € / 1.896,35 kuna počev od 20.10.2010 godine do isplate;
na iznos od 257,33 € / 1.938,86 kuna počev od 13.12.2010 godine do isplate;
na iznos od 293,81 € / 2.213,74 kuna počev od 29.12.2010 godine do isplate;
na iznos od 291,29 € / 2.194,73 kuna počev od 3.2.2011 godine do isplate;
na iznos od 276,78 € / 2.085,43 kuna počev od 3.2.2011 godine do isplate;
na iznos od 279,93 € / 2.109,15 kuna počev od 30.3.2011 godine do isplate;
na iznos od 261,24 € / 1.968,29 kuna počev od 12.4.2011 godine do isplate;
na iznos od 274,44 € / 2.067,79 kuna počev od 30.4.2011 godine do isplate;
na iznos od 334,80 € / 2.522,52 kuna počev od 13.6.2011 godine do isplate;
na iznos od 350,37 € / 2.639,83 kuna počev od 12.7.2011 godine do isplate;
na iznos od 422,46 € / 3.183,06 kuna počev od 12.8.2011 godine do isplate;
na iznos od 369,18 € / 2.781,62 kuna počev od 12.9.2011 godine do isplate;
na iznos od 342,05 € / 2.577,15 kuna počev od 12.10.2011 godine do isplate;
na iznos od 298,62 € / 2.249,96 kuna počev od 12.11.2011 godine do isplate;
na iznos od 335,32 € / 2.526,47 kuna počev od 31.5.2012 godine do isplate;
na iznos od 328,38 € / 2.474,16 kuna počev od 30.6.2012 godine do isplate;
na iznos od 330,20 € / 2.487,92 kuna počev od 31.7.2012 godine do isplate;
na iznos od 325,00 € / 2.448,69 kuna počev od 31.8.2012 godine do isplate;
na iznos od 313,91 € / 2.365,13 kuna počev od 1.10.2012 godine do isplate;
na iznos od 325,90 € / 2.455,48 kuna počev od 31.10.2012 godine do isplate;
na iznos od 331,65 € / 2.498,85 kuna počev od 30.11.2012 godine do isplate;
na iznos od 327,46 € / 2.467,25 kuna počev od 31.12.2012 godine do isplate;
na iznos od 304,84 € / 2.296,81 kuna počev od 31.1.2013 godine do isplate;
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
na iznos od 324,06 € / 2.441,61 kuna počev od 28.2.2013 godine do isplate;
na iznos od 326,90 € / 2.463,01 kuna počev od 8.4.2013 godine do isplate;
na iznos od 318,20 € / 2.397,51 kuna počev od 30.4.2013 godine do isplate;
na iznos od 302,76 € / 2.281,17 kuna počev od 10.6.2013 godine do isplate;
na iznos od 294,18 € / 2.216,50 kuna počev od 1.7.2013 godine do isplate;
na iznos od 299,93 € / 2.259,85 kuna počev od 31.7.2013 godine do isplate;
na iznos od 309,16 € / 2.329,36 kuna počev od 31.8.2013 godine do isplate;
na iznos od 321,94 € / 2.425,63 kuna počev od 30.9.2013 godine do isplate;
na iznos od 315,35 € / 2.375,97 kuna počev od 31.10.2013 godine do isplate;
na iznos od 320,01 € / 2.411,14 kuna počev od 30.11.2013 godine do isplate;
na iznos od 325,31 € / 2.451,02 kuna počev od 31.12.2013 godine do isplate;
na iznos od 169,50 € / 1.277,10 kuna počev od 31.1.2014 godine do isplate;
na iznos od 175,34 € / 1.321,12 kuna počev od 28.2.2014 godine do isplate;
na iznos od 173,43 € / 1.306,72 kuna počev od 31.3.2014 godine do isplate;
na iznos od 166,97 € / 1.258,01 kuna počev od 30.4.2014 godine do isplate;
na iznos od 164,89 € / 1.242,39 kuna počev od 31.5.2014 godine do isplate;
na iznos od 165,83 € / 1.249,44 kuna počev od 30.6.2014 godine do isplate;
na iznos od 173,17 € / 1.304,73 kuna počev od 31.7.2014 godine do isplate;
na iznos od 179,35 € / 1.351,29 kuna počev od 1.9.2014 godine do isplate;
na iznos od 178,06 € / 1.341,63 kuna počev od 30.9.2014 godine do isplate;
na iznos od 183,41 € / 1.381,88 kuna počev od 31.10.2014 godine do isplate;
na iznos od 187,04 € / 1.409,22 kuna počev od 1.12.2014 godine do isplate;
na iznos od 184,90 € / 1.393,11 kuna počev od 31.12.2014 godine do isplate;
na iznos od 185,49 € / 1.397,59 kuna počev od 31.1.2015 godine do isplate;
na iznos od 185,49 € / 1.397,59 kuna počev od 28.2.2015 godine do isplate;
na iznos od 185,49 € / 1.397,59 kuna počev od 31.3.2015 godine do isplate;
na iznos od 185,49 € / 1.397,60 kuna počev od 30.4.2015 godine do isplate;
na iznos od 185,49 € / 1.397,60 kuna počev od 1.6.2015 godine do isplate;
na iznos od 185,49 € / 1.397,60 kuna počev od 30.6.2015 godine do isplate;
na iznos od 185,49 € / 1.397,60 kuna počev od 31.7.2015 godine do isplate;
na iznos od 185,49 € / 1.397,60 kuna počev od 31.8.2015 godine do isplate;
na iznos od 185,49 € / 1.397,60 kuna počev od 30.9.2015 godine do isplate;
sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu
od 3.746,26 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za svako polugodište,
uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne
stope proizašle iz refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri
čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.
siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te
godine, koja teče od dana donošenja presude pa do isplate.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika
radi isplate. Tužitelj je 13. studenog 2006., sa H. A. A. B. d.d., sada
A. bank d.d., sklopio Ugovor o kreditu broj 356-136/2006, koji je solemniziran
dana 11.12.2006.g. kod Javnog bilježnika Ž. K. iz U., pod brojem
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
OU-1832/06. Navedenim ugovorom, odobren je kredit u iznosu 190.000,00 CHF
protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-
Adria banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 2 Ugovora), sa kamatnom
stopom 4,60% godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke (čl. 3 i čl. 6
Ugovora). Ugovoren je rok otplate/vraćanja kredita od 25 godina, u 300 jednakih
mjesečnih anuiteta (čl. 4 Ugovora), koji je iznos anuiteta prema početnom
otplatnom Planu i čl. 4 ugovora iznosio 1.066,89 CHF obračunatih po srednjem
tečaju za CHF banke odnosno tuženika. Navedeni kredit se još uvijek otplaćuje.
Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena je kamatna stopa koja je u vrijeme
ugovaranja iznosila 4,60 % godišnje, koja je promjenjiva u składu sa odlukama o
kamatnim stopama tuženika-Banke (čl. 6 Ugovora). U vrijeme zaključenja
ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te
ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji
utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Kamatna stopa se u
nekoliko navrata povećavala jednostranom odlukom banke, što je imalo za
posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta i sporiju otplatu glavnice. Presudom
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013.
potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj PM 129/13 od
13.06.2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu,
utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika
kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik
kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno
pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih
parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene stope, a što je
imąlo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,
utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu
potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti
potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom je pravomoćno
utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi
ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Odredbom o
redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita.
Zbog navedenog, odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno
odrediva, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje
u tekstu: ZOO/05), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora bili moguća,
dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema čl. 272. ZOO/05, činidba je
odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane
ostavile treću osobu da ju odredi. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena,
neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO/05). Ništetnost
neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati
bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda
zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna
odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost
ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl.
324. ZOO/05). U konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u
trenutku sklapanja ugovora (4,60%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana,
dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta
odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o
promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti
potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti
potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje u tekstu: ZZP), takva je ugovorna
odredba nepoštena: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo
smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje
značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te
zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o
odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP
propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Predmetnim ugovorom o
kreditu odredbom čl. 6. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva te da se za
vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i
način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. O toj odredbi se
nije pojedinačno pregovaralo; tužitelj je naime bilo u situaciji da nema utjecaja na
sadržaj budućeg ugovora te se nalazio u slabijem položaju u odnosu na banku,
kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica
ugovora. Osim toga, prije sklapanja ugovora tužena banka ni na koji način nije
dala informacije i obrazloženja koja bi tužitelj kao prosječan potrošaču
predstavljala pravovaljano tumačenje odredbi ugovora te rizika koji iz njih
proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala
kamatnu stopu. Iz svega navedenog očigledno je nepošteno postupanje tužene i
sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom
ugovoru o kreditu ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva
kamatna stopa sukladno odluci Banke. Odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu,
tužitelju je odobren kredit u iznosu 190.000,00 CHF protuvrijednost u kunama
obračunata po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita.
Odredbom čl. 4. ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje
kredit u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 1.066,89
CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, te je odredbom čl. 3
ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje se u kunama po
važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Tuženik prilikom
ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ju
upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio
takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu
da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih
minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a
što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i
stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita
postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih
strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može
se razumno očekivati da bi tužitelj sklopilo takav ugovor o kreditu da je bilo
upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Od početka otplate kredita
pa nadalje tečaj se drastično povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje
mjesečnih anuiteta tužitelja. Uz navedeno je tuženik povećavao i kamatnu stopu.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-
6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je Addiko bank d.d.
povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da
prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti
informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time A. bank d.d. postupila
suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu
ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog
franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže
za valutu CHF, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila
valjano informirana o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno
pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o
kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i
anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama
i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu:
ZIDZPK), sklopljen je Aneks Ugovora o kreditu. Izvršena je konverzija
predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Time nisu otklonjene
posljedice ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima
se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, jer tužitelju, unatoč provedenoj
konverziji, nije vraćen cjelokupni iznos za koji je preplatio predmetni kredit, zbog
čega je tužitelj primoran ustati ovom tužbom. Prema čl. 502.c ZPP-a i čl. 118.
ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača
u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti
kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF
valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača (tj.
tužitelja) u kojoj bi se nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno
kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to
jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom
sklapanja ugovora bili poznati. S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra da je
predmetni kredit preplatio za ukupan iznos od 150.853,72 kn, te da mu na svaki
pojedini utvrđeni iznos dugovanja pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća
svakog pojedinog iznosa pretplate do konačne isplate. Nakon provedenog
financijskog vještačenja tužitelj predlaže donijeti presudu kako je to opisano u
točki I i II ove presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u
cijelosti, kako po osnovi tako i visini. Člankom 19.e. Zakona o potrošačkom
kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15.,
102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače
korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa
monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog
ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom,
predložio je tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako je tužitelj
sklapanjem aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz
ugovora o kreditu, člankom 3. aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na
pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je
tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na
temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata)
određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR
valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga je nesporno da je
aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz
ugovora o kreditu, i to člankom 3., na način da je određeno da kamatna stopa
predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope
dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u
skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena
je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa. Za cijelo
vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se
ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu.
Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora
ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne
može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada
je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se
u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne
postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i
pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne
može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi
ugovor (Dr. B. Vizner, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima,
Zagreb 1978, str. 468). Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe
ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije
ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi
na snazi (Dr. B. Vizner, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima,
Zagreb 1978, str. 467). Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno
ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima. Dapače, ugovaranje obveze
ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena
je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Člankom 19.e. ZPK 102/15
naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa
monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom
u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik
morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tužitelju
sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu
o kamatnim stopama. Tuženik posebno ističe da predmetnim aneksom nije došlo
do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što
uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do
zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne
odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu
promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove
odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode
ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.
Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev-
1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne
odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac
naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj
kao da je od dana sklapanja ugovora iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu.
Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u
kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Slijedom
navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek
ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom
utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana
za CHF valutu.
Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, na str. 21-
22. obrazloženja. Obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti
odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni
sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod
onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle
nekonvertirani ugovori o kreditu.
Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom,
i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima
pravo na bilo kakvo obeštećenje.
Sklapanjem aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita
denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama
s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su
odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu i to
retroaktivno.
Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu
u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u
razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku.
Stoga, tužitelj potpuno pogrešno smatra kako je pravna osnova njegovog tužbenog
zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud trebao biti vezan prilikom
donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući
da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas, ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.
Također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Sporazumom prije
donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-
6632/2017 od 14. lipnja 2018. Stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je
Sporazumom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik je o svim relevantnim
okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na
eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, Zakonom
o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne
obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema
stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj
potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio
nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri,
slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne
kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate
predmetnog kredita od 25 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o
kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF.
Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina.
Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako:
„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o
potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan
je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj
kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi
pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to
se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa. Stoga, imajući u vidu valjanost
aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih
odredbi osnovnog ugovora.
Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni aneksa, potvrdio je i
Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem
od 4. travnja 2017. gdje se navodi „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno
izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje
da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“
Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku
Gos- 1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv.
konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno
provedena. Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni
stav zauzet u predmetu Rev-2868/18. Logičnim tumačenjem nameće se zaključak
kako tužitelj sklapanjem aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa
ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime
obeštećenja. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja predstavlja razliku kao da se
kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik prvenstveno
ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo
slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih
stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Čak niti Savez
„Potrošač“, kao tužitelj u kolektivnom sporu, nije potraživao fiksnu kamatnu stopu već
da visina kamatne stope bude vezana za varijabilni egzaktno određeni dio čija
promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini
bankarsku maržu.
Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s
promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika
bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo
paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako tužitelj stvara
okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim
uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti
obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos
navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu
stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Tuženik ističe kako je sklapanjem Aneksa uz
ugovor o kreditu tužitelju priznata preplata u iznosu od 35.178,58 kn kojim je isti u
cijelosti obeštećen.
Pored toga, Sporazumom kojim je provedena konverzija duga utvrđena je preostala
glavnica na dan sklapanja tog sporazuma. Sklapanje takvih sporazuma kojim je
provedena konverzija i kojim se utvrđuje preostala glavnica predstavlja izričito
priznanje duga. Iz navedenog razloga tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnost
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
odredbi ugovora o kreditu niti eventualno postojanje preplate temeljem ništetnih
odredbi do datuma sklapanja Sporazuma kojima je priznao dug. Stoga je zahtjev
tužitelja neosnovan i isti treba odbiti.
Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav
kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog
roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska
odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na
temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-
a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona
i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u
slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu
situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da
se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na
činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi
deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl.
241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja
tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota
ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno
potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana
plaćanja svakog pojedinog anuiteta.
Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji
su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji
položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom
stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Tuženik predlaže da sud
odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.
Tuženik se protivio i preciziranom tužbenom zahtjevu od 12. studenog 2023. godine.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: izračun konverzije kredita
denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (24-26), u aneks ugovoru o
kreditu (28-35, 139-144), u obavijest o provedenoj konverziji (36-37), u otplatni plan
(38-41), u ugovor o kreditu (42-50), u ugovor o prodaji nekretnine (51-57, 171-176), u
obavijest o parametrima kamatne stope (111-112), u tablicu G1 (113-121), u obavijesti
o promjenama kamatnih stopa (127-128), u otplatni plan za kredit (129-130, 133-138,
154-157), u specifikaciju uplata (131-132, 145-149), u pregled prometa za klijenta
(150-153), u aneks ugovoru o kreditu (158-161), ugovor o kreditu (162-170),
provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje financijskog
vještaka (193-241), te je saslušan svjedok L. H. N. i tužitelj kao parnična
stranka.
3.1. Druge dokaze sud nije provodio, jer je na temelju provedenih dokaza
dostatno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu.
Sud nije prihvatio izjavu Ive Krhlanko Cvetko koju je tuženik priložio u spis, jer se radi
o izjavi za koju tužitelj nije u mogućnosti neposredno postavljati pitanja toj osobi koja
je izjavu dala i potpisala.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja preciziran podneskom od 12. studenog 2023.
godine, nakon provedenog financijskog vještačenja, je osnovan.
5. Rješenjem ovog suda posl.br. 12 P-2163/2019-9 od dana 17. prosinca 2021. godine, određen je prekid postupka dok se pravomoćno završi postupak pred Sudom
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
Europske Unije C-567/20 o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 29. listopada 2020. godine uputio Općinski građanski sud u Zagrebu.
5.1. Rješenjem ovog suda posl.br. 31 P-2163/2019-11 od dana 01. srpnja 2022. godine, nastavljen je postupak u ovom predmetu.
6. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77,
6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i
NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5
7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na
temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na
temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
7. Tužitelj je, nakon provedenog vještačenja, preinačio tužbeni zahtjev.
Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Sud je prihvatio preinaku tužbenog
zahtjeva, jer je sukladno Zaključku Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine
( posl. br. Su-IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim
francima preinaka tužbe dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim
vještačenjem. Tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja je manji za 1.040,10
eura od postavljenog tužbenog zahtjeva u tužbi.
8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu
preplaćenog iznosa, a po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem
je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valutna
klauzula, te tužitelj predlaže da se u pogledu ništetnosti odluči kao o prethodnom
pitanju.
9. Između stranaka je nesporno:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita i kao založni dužnik, te tuženik, kao kreditor dana
13. studenog 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 190.000,00 CHF, (za
kupovinu kuće i adaptaciju) koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti
prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita,
- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može
mijenjati sukladno Odluci banke o kamatnim stopama banke, te da je na dan sklapanja
Ugovora iznosila 4,60 %,
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 300
mjeseci, (prvi anuitet je iznosio 1.066,89 CHF), da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit
dostavio otplatni plan (sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate
kredita),
- da je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane
tražbine dana 17. veljače 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita
denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama
s valutnom klauzulom u eur,
- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 31.01.2007. godine 4,60%, od
30.09.2007. godine 5,00%, od 31.03.2008. godine 5,99%, od 31.12.2008. godine
6,20%, od 31.12.2010. godine 5,95%, od 31.10.2011. godine 5,45%, od 31.05.2012.
godine 5,45% i od 31.01.2014. godine 3,23%.
10. Između stranaka je sporno:
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu
klauzulu (dio odredbe čl. 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu) protivne pozitivnim propisima RH
i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li
ništetne,
- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužiteljica ima pravo na
isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno
ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog
promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, posebice zbog nesporne činjenice da je
tužiteljica izvršila konverziju predmetnog Ugovora,
- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja, - da li tužitelj ima status potrošača.
11. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Prigovor zastare nije osnovan.
11.1. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu
potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog
čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka
pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014.
u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu
klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 12. lipnja 2019. godine i zato od 13.
lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno
pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-
2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne
kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek
kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine
kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno
stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od
30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva
prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na
temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom
je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti
i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01.
ožujka 2022. godine.
12. Svjedokinja L. H. N. iskazala je da se sjeća da je tužiteljica
podigla kredit kod tadašnje H. banke, ali se ne sjeća u kojem periodu, niti za koju
namjenu. Pretpostavlja da je kredit podigla u CHF s obzirom na činjenicu da je
pozvana kao svjedok. Ona već više od 10 godina ne radi u banci. Ali koliko se sjeća
za podizanje kredita banka je imala letak koji je bio opći letak za sve vrste kredita. Ako
je zainteresirana osoba za kredit tražila stambeni kredit tada je bilo potrebno više
dokumentacije kao npr. vlasnički list, budući da je za takvu vrstu kredita trebalo biti
upisano i založno pravo radi osiguranja kredita. A ako je bilo za neku drugu vrstu
kredita se je od klijenata tražilo određeni broj platnih lista ili ako je osoba u mirovini
isječci od mirovine. Utvrđivala se kreditna sposobnost i tražila se određena
dokumentacija sve ovisno za koju namjenu se podiže kredit. Za svaku vrstu kredita
letak je bio poseban. Pod vrstom kredita podrazumijeva da li se radilo o stambenom
kreditu, nenamjenskom kreditu ili o valuti. Ugovore o kreditu su pripremali pravnici
banke. Nije bila praksa da se pregovara o određenim odredbama ugovora, ali ako je
klijent, posebno vezano za stambene kredite, nešto posebno tražio tada su klijenta
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
direktno upućivali kod pravnika da sa njima razgovara. Ako se je dizao stambeni kredit
u CHF uglavnom je bilo tako da je u prvom početnom periodu bila fiksna kamatna
stopa, a klijentu se je reklo da će u kasnijem periodu biti promjenjiva kamatna stopa.
Ne sjeća se za konkretni slučaj da li je u ugovoru bilo definirano npr. tromjesečni,
šestomjesečni rok vezano za EURIBOR ili nešto drugo, ili je bilo odmah u ugovoru
promjenjiva kamatna stopa, ona se zbog proteka vremena zaista ne sjeća vezano za
konkretni ugovor. Prilikom predočenja ugovora klijentu, sa klijentom su se prošle
osnovne stavke ugovora, ime, iznos kredita i sl. Ostale stavke ugovora se nisu
pojedinačno sa strankom prolazile iz razloga jer je klijent sa ugovorom išao kod javnog
bilježnika solemnizirati ugovor. S obzirom da se radilo o solemnizaciji ugovora kod
bilježnika, javni bilježnik je trebao sa klijentom "proći" sve stavke ugovora. Ona nije,
koliko se sjeća, sa klijentom odlazila kod javnog bilježnika. Neki potpisi banke su već
bili deponirani kod javnog bilježnika. Ne zna da li je banka dala upute javnom bilježniku
kako da bilježnik klijentu objasni što je to valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.
U vrijeme kada se vršila konverzija ona više nije bila zaposlenica kod banke. U vrijeme
kada je tužiteljica podigla predmetni kredit u banci je postojala mogućnost da se kredit
podigne i u valuti eur, ali je kamatna stopa bila viša od valute u CHF. Klijenti su pitali
i za kredite u CHF i za kredite u eurima i u to vrijeme nije se znalo o rizicima koji su
bili mogući vezano za valutu u CHF. Nikada u povijesti nije bilo da je toliko skočio tečaj
CHF. Zbog proteka vremena se ne sjeća da li su svi klijenti pitali objašnjenja vezano
za valutnu klauzulu i kamatnu stopu. Čak je bilo slučajeva da su s klijentom izračunali
koliko bi iznosila rata kredita npr. s nekim određenim postotkom. Koju god informaciju
je klijent tražio banka odnosno službenica koja je radila s klijentom, dala je klijentu svu
uslugu koju je klijent tražio u smislu objašnjenja ili upućivanja. U to vrijeme nije bilo
nikakvih naznaka da bi došlo do toga do čega je došlo tj. da će toliko rasti tečaj CHF
i da će toliko rasti kamatna stopa.
12.1. Sud je poklonio vjeru iskazu svjedokinje jer je iskazivala razumljivo i
logično, a iz njezinog iskaza proizlazi da ona klijente (pa tako ni tužiteljicu) nije
upozorila niti joj ukazala o rizicima vezanim za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu,
kao ni o riziku vezano za valutnu klauzulu jer je smatrala da je to obveza javnog
bilježnika, da upravo on objašnjava klijentu što je to promjenjiva kamatna stopa i što
znači valutna klauzula.
13. Tužiteljica je iskazala da je živjela sa svojim roditeljima i braćom u prostoru
od 47 m2 i bilo je nužno da osigura stambeni prostor. Obratila se banci i tražila kredit
u eurima. Službenica (L. H. N.) je obrađivala kredit i kako je tužiteljica
zatražila kredit za kupnju kuće u vrijednosti od 104.000,00 eura, a u koji iznos je
uključena i adaptacija od 14.000,00 eura službenica je zatražila platne liste od nje,
njezine majke, od brata i od oca. I sve njihove platne liste nisu bile dostatne da bi bili
kreditno sposobni za podići kredit u eurima. Službenica im je izričito rekla da nisu
kreditno sposobni za kredit u eurima, ali da ima i kredit u CHF valuti, a za koji kredit da
bi bili kreditno sposobni. Iskazala je da im je izričito rečeno da su kreditno sposobni
jedino za kredit u CHF. Službenica da nije objasnila što znači promjenjiva kamatna
stopa, niti što znači valutna klauzula odnosno što znači da se kredit veže za valutu
CHF. Kako je službenica rekla da dolazi u obzir samo kredit u CHF oni su pristali podići
kredit u CHF. Službenica joj je rekla, čak i da bi bili kreditno sposobni za kredit u eur,
povoljniji da je kredit u CHF. Nitko joj nije objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa
i što znači valutna klauzula tj. ni službenica, ni javni bilježnik. Nije imala mogućnost
pregovaranja oko predmetnog ugovora o kreditu (osim iznosa kredita i roka trajanja
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
kredita). Sklopila je konverziju sa bankom jer je bilo više nemoguće plaćati rate kredita.
Nije pročitala detaljno ugovor o kreditu, nije im dat ugovor da ga uzmu kući i da ga
obrade. Čim su dobili ugovor, odmah su išli kod javnog bilježnika. Iskazala je da je
površno pročitala ugovor i to je samo provjerila ime, prezime i da li su osobni podaci
točni. I njoj i banci je bio samo fokus da joj daju kredit. Stanuju u nekretnini koju su
kupili predmetnim kreditom. Predmetnu nekretninu nisu nikada iznajmljivali, to im je
životni prostor, jedini stan u kojem žive. Stan odnosno kuća nije korištena za poslovne
svrhe već isključivo za življenje njezine obitelji. Kada je potpisivala aneks ugovora o
kreditu ona ga nije pročitala detaljno već je samo gledala kako da se izvuče iz
osnovnog ugovora o kreditu. Kada se radio aneks ugovora samo su došli kod javnog
bilježnika gdje je sve bilo spremno i čekao se samo njihov potpis. Javni bilježnik je
rekao da će rata kredita biti manja, ali to su i znali jer su zato i pristali na aneks. Nije
čitala izračune prilikom potpisivanja aneksa ugovora. To isto se odnosi i na osnovni
ugovor. Njoj je danas žao da su napravili taj potez tj. da su digli kredit. Ona se banci
obratila sa punim povjerenjem.
13.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se prilikom sklapanja osnovnog ugovora o
kreditu, kao i prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu tj. o konverziji sa korisnikom
kredita, nije pojedinačno pregovaralo vezano za ugovorne odredbe o promjenjivosti
kamatne stope odnosno o ugovorenoj valutnoj klauzuli odnosno da mu nisu objašnjeni
parametri i metoda izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni
stope ugovorene kamate kao ni u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF.
Također, iz njegovog iskaza proizlazi da se tužitelj nije odrekao prava na eventualna
potraživanja po osnovi ništetnosti određenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a
vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Nadalje, iz iskaza tužitelja
proizlazi da su se sredstva iz kredita koristila isključivo u svrhu za koju je kredit odobren
tj. za kupnju i adaptaciju kuće u kojoj i danas žive i koja im je jedini životni prostor, a
ne u neke druge poslovne svrhe (npr. iznajmljivanje i sl.).
14. Glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o
promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite
kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja
2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u
razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese
i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je
vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o
kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom
tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu
pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih
parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što
je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj
na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time
tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.
i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09.,
79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno
odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9.
travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između
ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske
poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača
za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima
o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih
interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u
dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav
potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr.
protiv Banca Romaneasca SA.
15. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužiteljice na način
da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima
tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i
tužiteljice sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme
sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu
pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih
parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo
za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na
jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118.
Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka
zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba
ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe
Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima
implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom
aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se
odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe
i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali
prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo
pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu
prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što
se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni
od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u
potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u
odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine
informacije ( presuda Europskog suda C194/14 Sanchez Morchillo i Abril Garcia od
17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih
odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a,
određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed
sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.
Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz čl. 3.,
4. i 6. (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed
sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnica kredita
nije mogla utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda
sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog
toga dijelovi navedenih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato
je sud, kao prethodno pitanje, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora
o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu
uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja
pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015.
i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne
stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene
odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH
Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne
znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog
ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom
odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020.
kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.
16. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju
kredita, te da je tužitelj na isto pristao, (i zato da nema pravni interes za ovu tužbu)
nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč
provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih
stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču
ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži
nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje
same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda
kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka,
a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda
Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste
Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim
odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim
ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se
ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da
nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom
ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da
navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile
proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se
održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite
potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno
stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u
pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne
znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine
odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje
od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan
niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je
zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen.
Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju
toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o
kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje
restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to
tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada
provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što
je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila
posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to
istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na
mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.
17. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji
kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), nakon sklapanja tog
sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih
ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi
postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po
osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim
potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u
CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču
banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK
i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između
stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID
ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima
se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i
valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi
čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u
kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u
CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva
konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je
denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim
u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a
položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF
izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s
valutnom klauzulom u EUR.
18. Sklapanjem Aneksa ugovoru utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15
mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i
prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i
obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih
ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15,
kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene
valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog
na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u
CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa
jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik
primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u
kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu,
uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim
skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu
denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi
posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Aneksa
otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa
je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj
valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog
ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje
do trenutka konverzije.
19. Nadalje, navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema
odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i
oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog
Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih
prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama
ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne
može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način,
i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak
prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem
navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i
konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i
razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15
korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o
konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili
potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe
o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova
njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u
Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom
odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma
utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju
egzistenciju.
20. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o
konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak), da nakon
sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi
nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj
klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa
koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene
konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u
kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i
uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije
kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove,
sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi
poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim
na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.
21. I prema pravnom shvaćanju Županijskog suda u Varaždinu izraženom u npr.
presudama posl. br. Gž-115/2021-7 od 17. rujna 2023., i Gž-1145/2020-3 od 23.
kolovoza 2023., u kojima je izraženo pravno shvaćanje da potrošačima koji su sa
bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz čl. 19c st. 1. toč. 6. ZIDZPK/15
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
(Dodatak) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto
drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom
sklapanja sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem
navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su
iskorištene za njihov račun.
22. Recentna odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje
proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da
otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod
uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost
proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba
o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je
u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i
činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su
stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom
da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe
i posljedica koje iz nje proizlaze.
23. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno
naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja
ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne
je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive
obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske
učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.
24. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz
ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom
slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine
obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni
subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
25. Nesporno je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača.
26. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje.
26.1. Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije T. P., dipl.
oec., je dana 01. rujna 2023. godine izradio nalaz i mišljenje. U nalazu su istaknute
dvojne vrijednosti potraživanja u HRK i eur, sukladno fiksnom tečaju konverzije
7,53450 kuna za jedan eur. U tablici 1. nalaza iznio je detaljno osnovne ugovorne
odredbe tj. datum ugovora, iznos kredita, iznos kredita koji se vraća u anuitetima,
datum isplate kredita, tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu, rok otplate, kamatnu
stopu prilikom potpisa ugovora, efektivnu kamatnu stopu, anuitet prilikom ugovaranja
u valuti, iznos anuiteta na dan puštanja kredita, tečaj po ugovoru, kao i datum
konverzije kredita, te stanje nedospjelog duga na dan otplate/konverzije. U tablici pod
brojem 2. iznio je pregled promjena kamatnih stopa. U tablici 3. izvršio je izračun
početnog otplatnog plana u CHF prema ugovoru o kreditu sa simuliranim moratorijem.
U tablici 4. je iznio pregled otplatnog plana u CHF prema obračunu banke. U tablici
5. nalaza prikazao je pregled više plaćenih anuiteta na dan zatvaranja dospjele
obveze, dok je u tablici 6. iznio pregled manje plaćenih anuiteta na dan zatvaranja
dospjele obveze. U tablici 7. je iznio pregled zatezne kamate na iznose preplate po
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
anuitetima (eur). U tablici 8. je iznio razliku glavnice - analiza konverzije. U tablici
pod brojem 9. rekapitulaciju stanja na dan 30. rujna 2015. godine. U tablici 10. početni
otplatni plan u CHF prema ugovoru o kreditu, u tablici 11. pregled više plaćenih
anuiteta na dan plaćanja, a u tablici 12. pregled manje plaćenih anuiteta na dan
plaćanja. Tako da nakon izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i
tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe vještak je dao sljedeće
mišljenje:
1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do dana konverzije
kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne
stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te primijenjen tečaj CHF
jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime razlika anuiteta, više platila
iznos od 18.981,62 € / 143.017,10 kn. Ukupna zatezna kamata na preplaćene anuitete
na dan 01.09.2023. iznosi 17.765,86 € / 133.856,85 kn.
2. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do dana konverzije
kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne
stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te primijenjen tečaj CHF
jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime razlika anuiteta, manje platila
iznos od 115,33 € / 869,07 kn .
3. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan
30.09.2015. iznosi 8.439,48 € / 63.587,26 kn. Dakle, tuženik za navedeni iznos trebao
dodatno umanjiti glavnicu prilikom konverzije.
4. Tužiteljica je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban
da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata
iznosi 4.964,19 € / 37.402,68 kn.
5. Sve uplate koje je tužiteljica izvršila na temelju Ugovora o kreditu s CHF valutom
obveze, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i
povećanja kamatne stope, tuženik je iskoristio za zatvaranje obveze po konvertiranom
kreditu.
6. REKAPITULACIJA - Nakon uzetih iznosa preplaćenih anuiteta u obračun, kao i
nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući točke 3 i 4 mišljenja),
preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30.rujna.2015. iznosi 22.456,91 € /
169.201,68 kn od čega:
- 18.981,62 € / 143.017,10 kn preplate po anuitetima na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svake pojedine preplate pa do isplate, te
- -3.475,29 € / 26.184,58 kn preostale razlike glavnice koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 pa do isplate Usporedba s kunskim kreditom:
7. Da nije primijenjena Valutna klauzula, a kamatna stopa je cijelo vrijeme bila jednaka
kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema stanovništvu
u vrijeme realizacije predmetnog ugovora, tužiteljica je na ime anuiteta, u utuženom
razdoblju otplate kredita više uplatila 79,88 € / 601,82 kn.
8. Da nije primijenjena Valutna klauzula, a kamatna stopa je cijelo vrijeme bila jednaka
kamatnoj stopi na kunske kredite bez valutne klauzule, dugoročne prema stanovništvu
u vrijeme realizacije predmetnog ugovora,, tužiteljica je, na ime anuiteta, u utuženom
razdoblju otplate kredita manje uplatila od 16.533,46 € / 124.570,95 kn.
27. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 01. rujna 2023.
godine, slijedom čega je tužitelj i preinačio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i
mišljenju vještaka.
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
28. Sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva, pozivom na Zaključak
Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine, u kojem se navodi: "U predmetima
po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe
nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem."
29. Tuženik je u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka istakao da sud treba
uzeti u obzir onaj izračun vještaka u koji su uključene i negativne razlike. Ističe da
ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi
(kamata i tečaj), a čemu se tuženik izričito protivi, onda je ništetna promjena tih
parametara i kad se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene, jer i smanjenje
predstavlja promjenu, te ukazuje na presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu,
Stalna služba u Požegi, posl. br. Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. i dr. odluke.
U odnosu na razliku po osnovi promjenjive kamatne stope, tuženik osporava
metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način
kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu. Tuženik se protivi dijelu nalaza u
kojem je vještak računao i zateznu kamatu.
30. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje tj. izračun vještaka od dana 01. rujna 2023.
godine, jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, te
je razumljiv, potpun, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke, i zato je sud istog
prihvatio kao vjerodostojan i točan.
31. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna
strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako
to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati
odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,
ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a,
ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome
suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema
okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju,
tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće
naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi
kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o
namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju
jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je
vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan
tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.
Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni
iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva
kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom
je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je
primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,50% godišnje, slijedom
čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima preko
iznosa kamatne stope od 4,50% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog
na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno
bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od
dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno
sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate.
Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope
zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na
pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja
2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13.
lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14.
lipnja 2018. godine, utvrđeno je da su dijelovi odredbe čl. 7. koji se odnose na valutnu
klauzulu i dijelovi odredbe čl. 2. koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu Ugovora
o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu
savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu tužiteljice, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u
smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu
društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju
vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
32. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti
dijela odredaba predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena primjena valutne
klauzule i promjenjive kamatne stope tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru
o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o
postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije
imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj
kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena
vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih
odredbi.
33. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano
Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u
potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada
važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da
tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne
stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika
Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u
primjeni od 2005. godine.
34. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020.
godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju
ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža
Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to
odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti),
odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih
odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih
ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u
konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su
proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije
udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti
ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope
ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova
Posl.br. 31 P-2163/2019-33
sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih
odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 13. studenog 2006. godine, a solemniziran
11. prosinca 2006. godine.
35. I tužitelj i tuženik su potraživali parnični trošak.
36. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ona strana koja izgubi parnicu dužna je
protivnoj strani naknaditi parnični trošak. Tužitelj je uspio u ovom postupku pa mu je
tuženik dužan naknaditi parnični trošak. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za
zastupanje na ročištima 19. travnja 2023., 24. svibnja 2023., 13. studenog 2023., 31.
siječnja 2024. godine i za sastav podneska od 12. studenog 2023. godine, za svaku
radnju po 497,71 euro plus trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 260,00 eura
i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, a što sveukupno iznosi
3.746,26 eura.
36.1. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.1, 8.1.,
9.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne
novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje:
Tarifa) i tarifnom broju 1. Tarife o sudskoj pristojbi.
36.2 Tuženiku nije priznat parnični trošak, jer isti nije uspio u ovom postupku.
37. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.
U Poreču - Parenzo, dana 13. ožujka 2024. godine.
S u t k i nj a:
mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.