Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Broj: I Kž-161/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Marije Balenović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. Đ. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavak 1. točka 4. i članka 153. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog Z. Đ. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 3. ožujka 2022. broj K- 3/2021-189, u sjednici održanoj dana 5. srpnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog Z. Đ. i njegovog branitelja odvjetnika V. M.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog Z. Đ. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi Z. Đ. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točka 4. i članka 153. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci, te je na temelju članka 154. stavak 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. U tu kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i ono provedeno u istražnom zatvoru od 21. srpnja 2020. nadalje.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 6. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi Z. Đ. je oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci i optuženi Z. Đ..

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora sa znatno dužnim trajanjem.

2.2. Optuženi Z. Đ. žali se po branitelju V. M., odvjetniku iz R., i to zbog "povrede odredaba kaznenog postupka", nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, "pogrešne primjene kaznenog zakona" i odluke o kazni i predlaže da se "pobijana presuda ukine u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje".

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi Z. Đ. po branitelju odvjetniku V. M. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

5. U skladu sa zahtjevom istaknutim u žalbi optuženika, o sjednici vijeća izviješteni su optuženik, njegov branitelj i državni odvjetnik. Na sjednicu vijeća pristupio je branitelj optuženika odvjetnik V. M., a prisutnost optuženika osigurana je uređajem za audio- video vezu sa Zatvorom, dok državni odvjetnik nije pristupio, pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavak 4. ZKP/08.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka ne naznačujući o kojoj se povredi radi, te navodeći da je ona ostvarena jer je prekršena odredba članka 455. ZKP/08. koja zahtijeva da presudu kojom se okrivljenik proglašava krivim sud izriče samo ako je nedvojbeno utvrđeno da je počinio inkriminirano kazneno djelo. Iz takvog izričaja slijedi da žalitelj smjera na bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. (relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka), no razlozi kojima obrazlaže u čemu se ta povreda sastoji u suštini predstavljaju pobijanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne počinjenje bitne postupovne povrede.

7.1. Optuženik, nadalje, ističe i bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavak 2. u vezi s člankom 396. stavak 2. ZKP/08., jer da je udaljen s rasprave dana 3. rujna 2021., a da su u njegovoj odsutnosti iskazivale vještakinje H. D. i B., pri čemu nakon toga predsjednik vijeća nije pozvao optuženika i izvijestio ga o tijeku rasprave, čime ga je onemogućio u reagiranju na navode tih vještaka i eventualno predlaganje novih dokaza, pa nalazi da je time povrijeđeno njegovo ustavno i konvencijsko pravo na pošteno suđenje. Međutim, ovaj drugostupanjski sud je izvršio uvid u raspravni zapisnik od 3. rujna 2021., u kojem je konstatirano da je optuženik, budući da je upadao u riječ vještacima D. H. i B. i predsjedniku vijeća i nakon što je dvaput upozoren na to da će biti udaljen, nastavio s istim ponašanjem, rješenjem udaljen iz sudnice do završetka ispitivanja vještaka. U odsutnosti optuženika vještacima je pitanja postavljao branitelj. Potom je po završetku ispitivanja vještaka optuženik pozvan u sudnicu, a predsjednik vijeća mu je počeo čitati zapisnik, da bi optuženik ponovno samoinicijativno govorio i upadao u riječ te potom počeo verbalno napadati zamjenika državnog odvjetnika. Ponovno ga je predsjednik vijeća upozorio na takvo ponašanje i opomenuo, a zatim, budući da je optuženik nastavio s istim postupcima, rješenjem je udaljen iz sudnice i određeno je da će se rasprava završiti bez njega. Također je na tom ročištu zapisnički konstatirano da je branitelj predložio ispitivanje dr. K. kao svjedoka što je sud prihvatio i odredio izvođenje tog dokaza. Iz izloženog sadržaja zapisnika slijedi da je prvostupanjski sud opravdano primjenjujući odredbe članka 396. ZKP/08. u dva navrata optuženika udaljio iz sudnice, svaki put ga prethodno opomenuvši na takvo ponašanje i upozorivši na to da će biti udaljen. Dakle, kraj takvog stanja stvari, činjenica što optuženik nije prisustvovao raspravi ne predstavlja kršenje njegovih prava niti prava na pošteno suđenje, jer je svojim ponašanjem isprovocirao takvu pravilnu i zakonitu odluku suda, pa se ne može uspješno pozivati na to da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje.

7.2. Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

8. Optuženik uvodno ističe da se žali zbog "pogrešne primjene kaznenog zakona", vjerojatno time smjerajući na povredu kaznenog zakona, no tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, a ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

9. Najvećim dijelom žalbe optuženik nastoji osporiti ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1. U žalbi detaljno ponavlja obranu iznesenu tijekom postupku, naglašavajući da on uopće nije znao adresu oštećenice, niti je imao načina to saznati, da na oštećenici prilikom liječničkog pregleda nisu utvrđene nikakve ozljede, što smatra nelogičnim držeći da su na njezinom spolovilu morali ostati neki tragovi da je on doista pokušao penetrirati u nju, da na posteljini ni krevetu nema nikakvih bioloških tragova smatrajući to nemogućim ako je tamo bio, te naglašava da iskaz svjedoka M. nije takav da se iz njega može zaključiti da je upravo optuženik upravljao vozilom koje je snimljeno nadzornim kamerama kritičnog dana, jer je to mogao biti i bilo tko drugi. U tom pogledu nalazi i da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer svjedoku M. nije postavljeno pitanje je li još netko osim optuženika koristio predmetno vozilo, a također je mišljenja da je trebalo pribaviti snimke s drugih dviju nadzornih kamera koje bi mogle dati odgovor na pitanje tko je bio za upravljačem snimljenog vozila. Trebalo je po njegovom mišljenju također ispitati i svjedoke koje je predložio, odnosno B. G., K. B. i osobu H. jer je oštećenica mogla biti u kontaktu s nekim od posljednje dvojice. Nelogično je da bi bježao s mjesta počinjenja kaznenog djela automobilom vozeći u suprotnom smjeru od dopuštenog. Također ističe da oštećenica živi u suterenskom stanu pa su prolaznici mogli vidjeti događaj, da je do njega doista došlo. Misli da ga oštećenica tereti iz osvete i da bi bila sigurna da će završiti u zatvoru, što se uklapa u to da ga se boji. Osporava i motiv, sugerirajući da bi mržnju, da ju je osjećao, prvo iskalio na kćerki oštećenice s kojom je nekad bio u vezi i za koju zna gdje živi. Kritizira i ocjenu iskaza oštećenice, koju naziva pristranom tvrdeći da se ljudi obično bolje sjećaju svih detalja kada prvi put o nečemu iskazuju, a da je prvostupanjski sud to ignorirao. Najzad, nalazi kontradiktornim obrazloženjem zaključak suda o optuženikovom dvostrukom motivu započinjenje kaznenog djela: da se osveti oštećenici i da zadovolji svoju pohotu, pri čemu napominje da bi zasigurno izabrao mlađu osobu da je postojao i ovaj potonji motiv. 9.2. Međutim, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je sud prvog stupnja proveo sve potrebne i relevantne dokaze, koje je potom, kao i obranu optuženika, savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio i to kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao, nema što prigovoriti.

9.3. Ispravno je prvostupanjski sud odbio provođenje niza dokaza koje je predložila obrana, a respektirajući kako do tada utvrđeno činjenično stanje i broj i prirodu izvedenih dokaza, tako i okolnosti za koje je obrana navodila da bi ih trebalo utvrditi provođenjem predloženih, a potom odbijenih dokaza, što je detaljno obrazloženo u točki 27. obrazloženja prvostupanjske presude. Nije bilo razloga za ispitivanje kao svjedoka B. G., koja je trebala potvrditi postojanje pisama koje su oštećenica i ta svjedokinja navodno slale optuženiku u zatvor, jer nema baš nikakvog temelja za takvu tvrdnju, pri čemu svakako treba imati na umu da svjedok D. M. nije potvrdio taj navod, a što se obvezao učiniti pronađe li takva pisma u stanu svoje majke koja je bila stanodavka optuženika. Nadalje, ispitivanje K. B. na okolnost da je "popravljao instalacije u stanu oštećenice" irelevantno je za utvrđivanje činjeničnog stanja, a insinuacije optuženika da su taj svjedok i osoba H. možda počinitelji inkriminiranog djela nisu ničim potvrđene. Zbog toga je prvostupanjski sud te dokaze opravdano odbio kao odugovlačeće i neprikladne. Niti pribavljanje snimki drugih nadzornih kamera nije bilo potrebno, jer su odlučne činjenice s izvjesnošću utvrđene iz drugih dokaza (prvenstveno pregledane snimke nadzorne kamere i povezivanjem iskaza svjedoka D. M. s tim podatkom, te iskaza oštećene M. G.). Konačno, dodatno ispitivanje svjedoka D. M. potpuno je nepotrebno jer je taj svjedok ispitan na raspravi u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja, koji su imali priliku svjedoku postaviti pitanja ako su smatrali da nešto nije razjašnjeno, a iz zapisnika je razvidno da su to i činili. Zbog toga su deplasirani i neprihvatljivi prigovori optuženika o tome da iskaz svjedoka M. nije dovoljno određen.

9.4. Nepostojanje materijalnih tragova na mjestu događaja i na tijelu oštećenice nije podatak koji bi dovodio u pitanje pouzdanost iskaza oštećenice kao svjedoka. Naime, treba na umu imati dinamiku događaja kako ju je oštećenica opisala, a iz koje proizlazi da je jedina sila koju je optuženik prema njoj primijenio bila šamaranje. Notorno je da takva vrsta sile ne mora nužno ostaviti vidljive tragove na licu žrtve, posebno uzme li se u obzir da je od događaja do liječničkog pregleda oštećenice proteklo nekoliko dana. Što se tiče ozljeda na spolnom organu, notorno je da je za njihov nastanak potrebno da pokušaji penetracije budu višekratni i da njihov intenzitet bude snažan, a u konkretnom slučaju takvo nešto ne proizlazi iz iskaza oštećenice. Štoviše oštećenicin iskaz sugerira da je nakon vrlo kratkog nastojanja optuženika da ostvari spolni odnos s njom zatražio da ga oralno zadovolji. Prema tome nepostojanje tjelesnih ozljeda oštećenice ni na koji način ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njezinog iskaza. Niti činjenica da na prekrivaču i posteljini nisu pronađeni biološki tragovi koji bi se mogli povezati s optuženikom ne demantira pouzdanost oštećenice kao svjedoka. Naime, osim što je od događaja do očevida proteklo nekoliko dana, treba na umu imati da je oštećenica jasno opisala da je optuženik ejakulirao u svoju ruku i potom se obrisao papirnatom maramicom koju je ponio sa sobom.

9.5. Uvjerljivost iskaza oštećenice nije dovedena u pitanje ni time što ona nije odmah prijavila događaj. Ovdje treba na umu imati životnu dob oštećenice, činjenicu da je zbog toga kod nje stid i sram zbog svega što se dogodilo nesumnjivo bio jače izražen nego što je to kod brojnih mlađih žrtava seksualnih delikata. Konačno, oštećenica, kada se konačno povjerila unuci, bila je vrlo oskudna u iskazivanju, što je potvrda takvog osjećaja srama. Najzad, o sposobnosti oštećenice da pravilno percipira stvari i događaje, te da iskazuje realno očitovale su se vještakinje dr.sc. K. R. i I. T., a njihova procjena nije dovedena u pitanje. Pritom treba na umu imati i da oštećenica nije očekivala dolazak optuženika niti imala saznanja da je on uopće na slobodi. Bitne dijelove njezinog iskaza potvrđuje i svjedokinja I. A., unuka oštećenice kojoj se oštećenica povjerila par dana kasnije. Uz to su vještakinje R. i T. naglasile da u periodu od dvadeset godina oštećenica nije imala psihičke smetnje, ali da je predmetni događaj izazvao retraumatizaciju oštećenice koja je pokrenula psihički distres i simptome posttraumatskog stresnog poremećaja koji je i objektivno dokazan, a s time gore iznesenim je ujedno otklonjena i teoretska mogućnost da je oštećenica lažno prijavila i teretila optuženika.

9.6. Navod optuženika da bi događaj mogli vidjeti prolaznici potpuno je neprihvatljiv. Naime, upravo zbog toga što je riječ o suterenskom stanu notorno je da osobe koje se u stanu nalaze mogu vidjeti tek noge prolaznika, a čitavu figuru samo ako se oni nalaze na velikoj udaljenosti. U povezanosti s tim logično je i da prolaznici mogu vidjeti što se zbiva u stanu samo ako se dublje sagnu, a to nije za očekivati ako za to nemaju poseban razlog. Uz to iz iskaza oštećenice razvidno je da ona iz svog stana vidi samo prozore na prvom katu iste zgrade, zbog čega nije za očekivati da na tom dijelu ima puno prolaznika.

9.7. Iz iskaza svjedoka D. M., koji je potpuno nepristran i nema razloga niti teretiti optuženika niti mu pogodovati, proizlazi da je optuženik u inkriminirano vrijeme s dozvolom svjedokove majke koristio vozilo koje je glasilo na svjedoka iako ga je upotrebljavala svjedokova majka. Svjedok je dakle jasno i decidirano označio optuženika, a ne neku drugu osobu, pa je podatak da je to vozilo zabilježeno u blizini stana oštećenice u inkriminirano vrijeme itekako uvjerljiva potvrda iskaza oštećenice o identitetu napadača.

9.8. Optuženikov navod da nije znao gdje oštećenica živi nije ničim potkrijepljen, pri čemu je sama oštećenica prepričavajući tijek događaja navela da je otvorila jer se optuženik predstavio kao poštar. Svjedokinja I. A., unuka oštećenice, kojoj se oštećenica povjerila, navela je da je iz priče oštećenice doznala da je optuženik, ušavši u stan, na pitanje oštećenice kako ju je pronašao, rekao da ju je tražio da vidi kako je i gdje živi.

9.9. Navod optuženika o proturječnosti motiva za počinjenje inkriminiranog djela nije prihvatljiv. Prije svega treba naglasiti da zadovoljenje spolne pohote više uopće nije konstitutivni element kaznenog djela silovanja, pa niti kaznenog djela teškog djela protiv spolne slobode, pri čemu se prema novijoj koncepciji te vrste kaznenih djela radi o djelima protiv spolne slobode. Dakle, navod iz činjeničnog opisa o postojanju te vrste motiva potpuno je irelevantan i predstavlja tzv. višak, pa egzistentnost tog motiva nije ni od kakvog utjecaja na opstojnost kaznenog djela. Zbog toga se i polemiziranje optuženika s opstojnošću tog djela ukazuje nevažnim. S druge strane nema nikakve sumnje da je prvostupanjski sud ispravno zaključio o postojanju nužnog kvalifikatornog elementa, odnosno motiva optuženika da počini ovo kazneno djelo kako bi se osvetio oštećenici. Na to ukazuje upravo činjenica da je kao žrtvu tog djela optuženik odabrao oštećenicu, koja zbog svoje dobi nesumnjivo ne bi predstavljala njegov izbor za seksualni odnos u drugim okolnostima. Poveže li se to s podatkom da je optuženik djelo počinio kratko vrijeme nakon izlaska iz zatvora gdje je izdržavao kaznu zatvora od dvadeset godina na koju je osuđen zbog ubojstva supruga oštećenice, pri čemu je istom prilikom i teško ozlijedio oštećenicu koja je u tom postupku svjedočila, nema nikakve sumnje da su osveta i mržnja prema oštećenici odlučni motiv za optuženikov postupak. Uostalom, upravo je poniženje žrtve bilo osnovni cilj optuženika, što proizlazi iz svih radnji optuženika kritične zgode, pri čemu on, šamarajući je, mijenja način na koji žrtvu ponižava prisiljavajući je prijetnjama i šamarima na podložno, submisivno sudjelovanja u intimnostima.

9.10. Konačno, optuženikova ubrojivost nije ničim dovedena u pitanje. Pritom treba naglasiti da je prvostupanjski sud i potpuno nepotrebno proveo "usuglašavanje" psihijatrijskih vještaka i svjedoka dr. K., tretirajući neopravdano svjedoka dr. K. kao vještaka iako on tu procesnu ulogu nije imao. Štoviše, potom je sud također nepotrebno proveo i nadvještačenje za koje nije bilo nikakve podloge. Vještačkim nalazima i mišljenjima utvrđeno je da je optuženik bio ubrojiv i otklonjena je kao neprihvatljiva dijagnoza klaustrofobije, a plasiranje koje teze je evidentno bio pokušaj obrane da isključi optuženika kao počinitelja kaznenog djela. Iz tih razloga nije prihvatljiv ni dokazni prijedlog da se provede SPECT-analiza mozga optuženika.

9.11. Iz izloženih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Odluku o kazni pobijaju državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik pritom smatra da su premalo u izrečenoj kazni došle do izražaja otegotne okolnosti da je djelo počinjeno iz osvete, da je žrtva stara 72 godine, da je optuženik uporan i osvetoljubiv, da je prema psihijatrijskom vještačenju amoralan, antisocijalan, psihopatska i dociopatska ličnost, čije se ponašanje ne može lako izmijeniti suprotnim iskustvom, uključujući i kažnjavanje, da ima nisku toleranciju na frustracije i niski prag pražnjenja agresije, te narcističke crte ličnosti, da se tijekom postupka prostački i grubo ponašao i prijetio pravosudnom dužnosniku. Optuženik, pak, naglašava da nije prihvatljiv navod prvostupanjskog suda o nepostojanju olakotnih okolnosti pri čemu naglašava da je sudionik Domovinskog rata, te njegovo zdravstveno stanje.

10.1. Razmatrajući po prvostupanjskom sudu izrečenu kaznu zatvora u ovako suprotstavljenim stanovištima stranaka, ovaj drugostupanjski je sud zaključio da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio i adekvatno vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi visina kaznene sankcije. Opravdano je kao otegotno cijenjeno da je žrtva, osoba starije životne dobi i narušenog zdravlja, pretrpila i još trpi posljedice u vidu PTSP-a, upornost optuženika koji je agresiju ponovno usmjerio na oštećenicu, koju je kao i članove njezine uže obitelji pred 23 godine pokušao ubiti pri čemu je uspio usmrtiti oštećeničinog supruga. Podatak da je optuženik bio sudionik Domovinskog rata u kontekstu prirode predmetnog kaznenog djela i ranijeg optuženikovog ponašanja i njegove osuđivanosti za teška kaznena djela doista se ne može cijeniti kao olakotna okolnost, a takvog značaja nije ni njegovo zdravstveno stanje. Motiv kaznenog djela, odnosno mržnja i osvetoljubivost optuženika je konstitutivno obilježje kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, pa ne može biti cijenjen kao otegotna okolnost. Optuženikovo ponašanje tijekom postupka dovoljno je po ocjeni ovog suda došlo do izražaja u izrečenoj kazni zatvora u trajanju od deset godina, pri čemu treba naglasiti da on može biti i procesuiran u posebnom postupku zbog vrijeđanja i prijetnji pravosudnom dužnosniku.

10.2. Iz iznesenih razloga, a respektirajući sve gore navedeno, te cijeneći težinu i opasnost počinjenog djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je kazna zatvora u trajanju od deset godina primjerena i da će se tom kaznom postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

11. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 5. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.