Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-287/2021-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek- Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. B. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog I. B. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj K-36/2020. od 5. srpnja 2021. u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2022. i 5. srpnja 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog I. B. i branitelja optuženika V. L., odvjetnika u S.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog I. B. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu broj K-36/2020. od 5. srpnja 2021. optuženi I. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci te presude, te je na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi I. B. je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka i platiti na ime provedenih vještačenja iznos od 13.664,00 kune kao i paušalni iznos od 1.000,00 kuna.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi I. B. po branitelju V. L., odvjetniku u S., O. L. & V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, sigurnosnoj mjeri te troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, predmet vrati na ponovni postupak odnosno podredno presudu preinači na način da se optuženiku izrekne blaža kazna.

3. Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženog I. B. i predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

4. Prije održavanja sjednice vijeća, spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Javna sjednica vijeća je održana na temelju članka 475. stavak 4. ZKP/08. u odsutnosti državnog odvjetnika koji je uredno izviješten o sjednici vijeća, a u prisutnosti optuženog I. B. i branitelja V. L., odvjetnika u S., koji je iznio najvažnije dijelove žalbe.

6. Žalba nije osnovana.

7. Optuženik u žalbi ističe da je: "izreka presude nerazumljiva, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni u znatnoj mjeri su proturječni kao i razlozi presude su proturječni sadržaju iskaza koji su sastavni dio spisa te sve to čini bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08."

8. Žalitelj optuženik navodi da se ne analizira ponašanje oštećenog u postupku i da nema nikakve činjenične osnove iz koje bi proizlazilo postupanje samog oštećenog te se time smatra da je oštećenik doprinio nesreći, ali da vezano za to nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Ujedno, žalitelj smatra da je proturječno obrazloženje prvostupanjske presude pod točkom 18.4. da je preglednost ceste obzirom na njezino vodoravno i okomito pružanje dobro, bez bočnih smetnji i zapreka koje bi smanjile preglednost, a u izreci prvostupanjske presude proglašava se optuženika krivim da je postupao protivno članku 51. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20., dalje ZSPC) jer nije prilagodio vožnju uvjetima noćne vožnje i neosvijetljenom kolniku odnosno vidljivosti i preglednosti ceste. Također, smatra da prvostupanjski sud nije mogao donijeti zaključak o alkoholiziranosti optuženika u vrijeme počinjenja djela samo temeljem vještačenja stručnjaka Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" jer da je o tome mišljenje trebao dati vještak toksikolog. Žalitelj napominje da time nije utvrđena uzročno posljedična veza između stanja optuženika i posljedica u konkretnom slučaju, jer svaki vozač ovisi o individualnom stanju i ima drugačiju reakciju.

9. Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je naveo jasne i valjane razloge iz kojih nedvojbeno proizlazi da je optuženik počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu na način kako mu je to stavljeno na teret, a koje je utemeljio na ocjeni vještačenja sačinjenog po Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" iz kojeg je ispravno utvrđeno da je u vrijeme prometne nesreće imao koncentraciju alkohola u krvi od najmanje 1,85 g/kg, a njegove vozačke sposobnosti su zbog toga bile bitno smanjene. Naime, upravo ovaj nalaz objašnjava vještakinja za sudsku medicinu prof.dr. M. D., koja je navela da su osobe kod ove koncentracije od 1,85 g/kg apsolutnog alkohola u krvi u pijanom stanju te da su njihove vozačke sposobnosti bitno smanjene te da su takve osobe apsolutno nesposobne za sigurno upravljanje motornim vozilom te da pri tim koncentracijama apsolutnog alkohola u krvi osobe nisu u mogućnosti adekvatno zapažati predmete u pokretu kao ni dobro fiksirati predmete zbog ubrzanih pokreta očnih jabučica, a što još više dolazi do izražaja u noćnim uvjetima vožnje, da su te osobe prostorno i vremenski dezorijentirane, a vrijeme reakcije na iznenadna događanja je znatno usporeno.

9.1. Također, prvostupanjski sud je jasno obrazložio temeljem čega ne prihvaća obranu optuženika da nije bila pregledna cesta te da nije mogao uočiti pješaka. Prvostupanjski sud je utvrdio da optuženik nije prilagodio vožnju noćnim uvjetima i neosvijetljenom kolniku, a bio je u alkoholiziranom stanju, nesposoban za sigurnu vožnju, što je uzrokovalo prometnu nesreću i smrtni ishod pješaka. Prvostupanjski sud je naveo jasne i logične razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju, a nisu ni proturječni provedenim dokazima tijekom postupka, slijedom čega nije počinjena postupovna povreda na koju optuženik upire u žalbi. Uostalom prigovori koje optuženik podvodi pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka imaju činjenični karakter, koji će se razmotriti u okviru te osnove.

9.2. Ujedno nije u pravu optuženik da nema razloga o odlučnim činjenicama u pobijanoj odluci prvostupanjskog suda (drugi vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 486. stavak 1. točka 11. ZKP/08.) jer je sud jasno naveo uzročnu vezu kršenja normi ZOSPC-a i posljedice, prometne nesreće. Isto je navedeno u točkama 20.5. - 24. prvostupanjske presude. Naime time žalitelj ustvari osporava činjenično stanje.

9.3. Također nije ostvaren niti treći vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 486. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer navod vještaka da je mogao optuženik kao vozač uočiti pješaka pri brzini od 60 km/h i izbjeći nalet na njega nije u proturječju s zaključkom suda da je optuženik zbog alkoholiziranosti bio nesposoban za sigurnu vožnju pa i nije reagirao na pješaka na kolniku, jer je zbog alkoholiziranosti i propustio voziti dozvoljenom brzinom i prilagoditi vožnju mraku kao i uvjetima ceste, gdje nema kolnika za pješake te nije obratio pažnju na pješaka već je na njega naletio bez kočenja i zaobilaženja.

10. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optuženik navodi da oblik krivnje kod počinjenja ovakvih kaznenih djela ovisi o čitavom nizu okolnosti u svakom pojedinom slučaju te da se nije moglo povezati alkoholizirano stanje optuženika bez ostalih karakteristika vožnje i time izvesti zaključak o pristanku optuženika na zabranjenu posljedicu, jer je oštećeni njegov prijatelj i susjed. Na taj način optuženik ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona smatrajući da je sud na ovo činjenično stanje koje po optuženikovom stajalištu proizlazi iz provedenih dokaza trebalo primijeniti neku drugu pravnu normu. Međutim, postojanje povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. ocjenjuje se u okvirima onog činjeničnog stanja, koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje prema optuženikovoj ocjeni proizlaze iz provedenih dokaza, pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. Dakle, ovi žalbeni navodi optuženika zapravo se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

11. Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je alkoholiziranost optuženika u uzročnoj vezi sa počinjenom prometnom nesrećom i na koncu smrtnim ishodom pješaka. Pri tom ističe da je prvostupanjski sud zanemario obrazložiti zašto se u ovom konkretnom slučaju radi o neizravnoj namjeri, a ne svjesnom nehaju, jer da je postupanje optuženika i njegova vožnja gotovo identična sa vožnjom osobe koja nije u alkoholiziranom stanju. Smatra da se ova vožnja ne može kvalificirati kao bezobzirna i ne može se izvesti zaključak da je optuženik pristao na zabranjenu posljedicu.

12. Naime, u ovom postupku nije sporno da se ova prometna nesreća dogodila u prosincu 2015. u 2:30 na županijskoj cesti, da je vozilom upravljao optuženik u smjeru sjevera te je došlo do udara vozila s pješakom S. V. koji je zadobio višestruke teške tjelesne ozljede zbog kojih je preminuo istog dana u 4:20 u Kliničkom bolničkom centru Split.

12.1. Prvostupanjski sud je logično i po pravilima struke pravilno ocijenio napravljeno kombinirano vještačenje prometnog vještaka i sudskog vještaka liječnika da se pješak u trenutku sraza nalazio okrenut svojom desnom bočnom stranom prema prednjem desnom dijelu vozila te da je nakon primarnog kontakta bio nabačen na prednje vjetrobransko staklo. S obzirom na noćne uvjete vožnje, neosvijetljeni kolnik i na geometrijske elemente prometnice prvostupanjski sud ispravno utvrđuje, a nakon analiziranog vještačenja da je optuženik I. B. mogao vidjeti pješaka na udaljenosti dometa kratkih svjetala od 40 metara. Prema oštećenjima na vozilu u trenutku naleta brzina, kojom se kretalo vozilo optuženika, je bila od oko 60 km/h, dok se brzina kretanja pješaka nije mogla utvrditi.

12.2. Iako, tijekom vještačenja, obzirom da nije bilo drugih personalnih dokaza, a prema očevidu na mjestu događaja, te provedenom prometnom vještačenju se nije moglo sa sigurnošću utvrditi kretanje oštećenika, već samo točan položaj u trenutku naleta, isto isključuje dio obrane optuženika, koji navodi da mu je pješak iskočio s desne strane, jer tada nalet vozila sa njegovom desnom prednjom stranom vozila ne bi bio u desnu bočnu stranu pješaka.

13. Stoga je ispravno prvostupanjski sud zaključio da je upravo razlog prometne nesreće alkoholiziranost optuženika, koji je bio u pijanom stanju, nesposoban za sigurnu vožnju i nesposoban uočiti i na vrijeme reagirati na opasnost, noću, koja se nalazi na kolniku. Naime, prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka, prosječan vozač na udaljenosti od 40 metara, koliko iznosi najmanji domet kratkih svjetala, automobil, koji se kreće brzinom od oko 60 km/h se može zaustaviti prije mjesta naleta pod uvjetom da vozač reagira na kočnicu u prosječnom vremenu od jedne sekunde od uočavanja pješaka na kolniku. Time nije osnovana obrana optuženika niti ponavljanje u žalbi navoda da nije mogao uočiti pješaka, jer cesta blago zakreće, jer je prema zapisniku o očevidu i provedenom prometnom vještačenju, a i prema dostavljenim slikama (sačinjene u noćno doba i za vrijeme dana) utvrđeno da je preglednost ceste bila dobra te da nije bilo zapreka koje bi smanjile preglednost. Međutim, optuženik nije prilagodio vožnju noćnim uvjetima ceste i upaljenim kratkim svjetlima na vozilu. Uz alkoholiziranost vozača, prekoračenje brzine od dozvoljenih 50 km/h je u uzročnoj vezi da optuženik nije pravodobno uočio i reagirao na pješaka S. V., a što je ispravno prvostupanjski sud utvrdio. Naime, u ovoj prometnoj situaciji gdje nije bilo drugih sudionika u prometu prosječni vozač koji uoči pješaka na cesti bi zaobilaženjem tog pješaka izbjegao nalet na istog. Prema zapisniku o očevidu te prometnom vještačenju proizlazi da na mjestu događaja nije bilo tragova kočenja, dakle, da je optuženik potpuno neprimjereno reagirao. Žalitelj optuženik je naveo da se oštećeni kretao u uvjetima noćne vožnje posve nepropisno, da je na sebi imao crni kaput, koji je sigurno otežavao uočavanje od strane vozača, međutim isto nije relevantno, jer je prometi vještak naveo da se tehničkim putem može utvrditi mogućnost uočavanja vještaka na ovoj dionici ceste pa i u noćnim uvjetima kada vozač propisno vozi dozvoljenom brzinom od 50 km/h, ima povećanu pažnju iz razloga što se kreće u noćno doba na neosvijetljenoj cesti, pa je stoga neosnovana žalba u dijelu kada se navodi da je primijenjena objektivna odgovornost optuženika iz razloga što mu je utvrđena alkoholiziranost.

14. Također, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je njegovo postupanje možda bilo nehajno, jer kod razgraničenja između neizravne namjere i svjesnog nehaja u kaznenom pravu u teoriji se koristi tzv. Frankova formula, koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio, iako se na nju nije izričito pozvao u obrazloženju pobijane presude. Intelektualna sastavnica svjesnog nehaja se ne razlikuje od one kod neizravne namjere, jer je počinitelj u oba slučaja svjestan da može počiniti djelo, međutim, razlika postoji u pogledu voljne sastavnice, jer kod neizravne namjere počinitelj pristaje na počinjenje djela, a kod svjesnog nehaja lakomisleno smatra da se to neće dogoditi.

15. Prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je optuženik postupao u inkriminiranom događaju s neizravnom namjerom iz razloga što je bio svjestan da vozi pod utjecaja alkohola u pijanom stanju zbog čega je bio nesposoban za sigurnu vožnju pa je pristajanjem na vožnju pristao istovremeno na ugrožavanje drugih sudionika u prometu. Prema tome, na tako utvrđeno postupanje optuženika, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da je postupanje optuženika bilo s neizravnom namjerom na počinjenje kaznenog djela izazivanja prometne nesreće zbog koje je proglašen krivim.

16. Optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 47. KZ/11. trebao izreći znatno blažu sankciju, jer je optuženik do sada kazneno neosuđivan, prekršajno nekažnjavan, da je od prometne nesreće prošlo više od 6 godina, da mu je žao što je do nesreće došlo te da je to trebalo više cijeniti pri utvrđivanju kazne. Protivno tim žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti na strani optuženika važne za proces individualizacije kazne, koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da su te okolnosti u dostatnoj mjeri ocjenjene. Prvostupanjski sud je dostatno cijenio da je optuženik do sada neosuđivan, da je izrazio žaljenje što mu je smrtno stradao susjed, što obitelj pokojnog S. V. nije zainteresirana za kazneni progon protiv optuženika te da će se minimalnom kaznom zatvora, predviđenom za ovo kazneno djelo u vrijeme počinjenja djela, kada je kazneni zakon za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 4. KZ/11. propisivao raspon kazne od 3 do 12 godina, postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

16.1. Žalbeni navod optuženika, da je prvostupanjski sud pogriješio kada je utvrdio da je optuženik I. B. dužan naknaditi troškove kaznenog postupka, jer je te troškove trebao točno pojedinačno navesti, je neosnovan, jer zbroj troškova provedenih vještačenja tijekom kaznenog postupka ne čini odluku o troškovima kaznenog postupka nejasnom.

17. Zbog toga je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka neosnovana.

18. Slijedom iznesenog, budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavak 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 5. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Ljiljana Stipišić, v.r.