Poslovni broj: Gž-733/2022-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu po sucu pojedincu Mihu Mratoviću u pravnoj stvari tužitelja M. D., OIB: ..., Njemačka, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu L.-V. & P. d.o.o. S., protiv tuženika H.-O. d.d., OIB: ..., Z., zastupano po punomoćnicima, Ž. O. i I. P., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu O., P. & P. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu od 3. rujna 2021. pod poslovnim brojem Pi-485/2014, 5. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev (točka II., IV. i V. izreke prvostupanjske presude)

II. Djelomičnim uvaženjem tuženikove žalbe preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev i odlučeno o troškovima postupka ( točka I., III., VI. i VIII izreke) tako da se sudi:

1. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju:

- naknadu neimovinske štete u iznosu od 2.250,00 (dvije tisuće i dvjesto pedeset kuna) sa zateznom kamatom počam od dana 16. srpnja 2014. do isplate, a koja se do 31. srpnja 2015. obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više dosuđeno do iznosa od 3.600,00 (tri tisuće i šesto kuna) tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

- naknadu imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege u iznosu od 50,00 kn (pedeset kuna) sa zateznim kamatama od dana presuđenja 3. rujna 2021. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više zatraženo do iznosa od 80,00 kn (osamdeset kuna) tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu koja u izreci glasi:“

I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 3.600,00 kn (tritisućešesto kuna) sa zateznom kamatom počam od dana 16. srpnja 2014. do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu neimovinske štete u preostalom dijelu u iznosu od 11.400,00 kn (jedanaesttisućačetiristo kuna) a više od dosuđenog pod I. izreke.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 80,00 kn (osamdeset kuna) s osnova tuđe pomoći i njege sa zateznom kamatom od dana presuđenja 3. rujna 2021. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtjeva isplata zakonske kamate na dosuđeni iznos pod III. izreke od 16. srpnja 2014. do dana presuđenja 3. rujna 2021.

V. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu tuđe pomoći i njege te troška liječenja u preostalom dijelu u iznosu od 920,00 kn (devetstodvadeset kuna) više od dosuđenog pod III. izreke.

VI. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.017,68 kn (osamtisućasedamnaest kuna i šezdesetosam lipa), sa zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od presuđenja do isplate, dok se u preostalom dijela zahtjeva za isplatu iznosa od 23.232,32 kn, više od dosuđenoga, zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 32.880,00 kn (tridesetdvijetisućeosamstoosamdeset kuna) kao neosnovan."

2. Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužitelj osporavajući presudu u dijelu kojim je odbijen s tužbenim zahtjevom zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji žalbeni razlog je propisan odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19, dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili podredno da se presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno o troškovima postupka zbog povreda odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji žalbeni razlozi su propisani odredbom članka 353. stavak 1. točka 1 i 3 ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili podredno da se presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Stranke nisu podnosile odgovore na žalbu.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Tuženikova žalba je djelomično osnovana

7. Po tužbi podnesenoj 16. srpnja 2014. i podnesku od 19. srpnja 2017.predmet postupka jest tužiteljev zahtjev za isplatu na ime naknade štete iznosa od 16.000,00 kn (neimovinska šteta 15.000,00 kn, tuđa njega i pomoć te trošak liječenja po 500,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od 16. srpnja 2014. kao dana predaje tužbe sudu.

8. Kao pravnu osnovu tužitelj je istaknuo kako je ozlijeđen pri prometnom udesu koji se dogodio 24. lipnja 2013.a za koji štetni događaj je 50% suodgovoran (kriv) tuženikov osiguranik, a za 50% tužitelj.

9. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da su, tužitelj u svojstvu vozača osobnog automobila Renault Megane reg. oznake ZD ... i osiguranik tuženika, J. L., u svojstvu vozača osobnog automobila VW Golf reg. oznake ST ... sudjelovali u prometnoj nesreći 24. lipnja 2013. u Tijarici, na 13 km državne ceste D-220,

- da je u prometnoj nesreći tužitelj zadobio lake tjelesne ozljede,.

- da je za osobni automobila VW Golf reg. oznake ST ... bio zaključen ugovor o osiguranju pa stoga postoji pasivna legitimacija tuženika kao odgovornog osiguratelja za naknadu štete tužitelju kao oštećeniku za nastalu neimovinsku i imovinsku štetu,

- kako je tužitelj kao vozač vozila Renault za izazivanje predmetne prometne nesreće pravomoćno proglašen krivim presudom Općinskog suda u Splitu poslovnog broja K-363/14 od 13. rujna 2018., preinačenom presudom Županijskog suda u Dubrovniku ( glede sankcije)poslovnog broja Kž-231/2018 od 9. travnja 2019.

- kako je tužitelj konkretno proglašen krivim što je 24. lipnja 2013. oko 17,05 sati u Tijarici, na 13 km državne ceste D-220 upravljajući osobnim vozilom marke Renault Megane reg. oznake ZD-... postupio protivno odredbama čl. 34. st. 1. 51. st. 1. i čl. 66.st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, dakle, iz nehaja kao sudionik u cestovnom prometu kršenjem propisa o sigurnosti prometa izazvao opasnost za život i tijelo ljudi, pa zbog toga prouzročio smrt jedne osobe, a trima osobama su prouzročene teške tjelesne ozljede, čime počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu – djelo opisano po čl. 227. st. 6. u svezi st. 2. i 1. Kaznenog zakona, a kažnjivo po čl. 227. st. 6. istog zakona.

- kako protiv tuženikovog osiguranika J. L., nije pokrenut nikakav kazneni ili prekršajni postupak zbog mogućeg počinjenja kakvog kaznenog ili prekršajnog djela u svojstvu vozača, a vezano uz nastanak predmetne prometne nesreće.

- kako je točno mjesto prometne nesreće Tijarica, izvan naselja na DC-220, a u smjeru kretanja vozila VW Golf je bio postavljen prometni znak ograničenja brzine 70 km/h.

- kako je J. L., osiguranik tuženika, upravljao vozilom VW Golf neposredno prije sraza vozila, brzinom od 95,2 km/h.

- da je vozač vozila VW, dakle osiguranik tuženika, na udaljenosti od oko 57 m prije mjesta naleta, poduzeo intenzivno kočenje i uz prosječno usporenje od 7 m/s do mjesta naleta, zaustavio bi se da se giba brzinom od 79,57 km/h ili 22,04 m/s ili sa bilo kojom brzinom manjom od navedene.

- da je osiguranik tuženika upravljao vozilom VW krećući se sjevernom kolničkom i prometnom trakom iz smjera istoka u smjeru zapada, koja je namijenjena za vozila koja se kreću u tom smjeru, da je ograničenje brzine kretanja za tu prometnu traku postavljenim prometnim znakom 70 km/h, a da se vozilo kojim osiguranik tuženika upravlja kreće brzinom od 95,2 km/h, čime isti postupa protivno odredbi čl. 54.st.1. . Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj NN 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, dalje: ZSPC), a da se kretao dopuštenom brzinom, isti bi mogao zaustaviti vozilo i izbjeći sraz vozila, a kako se utvrđuje, uz poduzimanje radnje kočenja i smanjivanjem brzine kretanja vozila na 79,57 km/h.

- kako osiguranik tuženika u cilju izbjegavanja sraza s vozilom Renault kojim u nailasku iz suprotnog smjera upravlja tužitelj i to sjevernom prometnom trakom, dakle, istom kojom se kreće vozilo VW i forsira radnju pretjecanja drugog vozila, poduzima instinktivnu radnju otklonom volanom udesno, koja radnja se ukazuje neprimjerenom utvrđenoj brzini kretanja vozila, uslijed čega dolazi do kontakta desnih kotača vozila sa betonskim rubnikom izvan sjevernog ruba kolnika i zanošenje vozila VW ulijevo do mjesta sraza vozila na južnoj kolničkoj traci, odnosno nastanka prometne nesreće.

- da vozač vozila VW, u trenutku kada je uočio vozilo Renault u fazi pretjecanja na svom prometnom traku, nije mogao procijeniti njegovu brzinu kretanja, a sudionici su se međusobno mogli jasno uočiti, i da je pri brzini kretanja od oko 95 km/h sa vozilom koje mu dolazi u susret, gotovo nemoguće izbjeći kontakt desnim kotačima sa betonskim rubnikom izvan sjevernog ruba kolnika uz reakciju volanom udesno.

- kako radnja otklona volanom u desno, predstavlja instinktivnu, životnu reakciju osiguranika tuženika, no ista, obzirom na opisana utvrđenja, nije primjerena, posebice uzimajući u obzir protupravnu radnju u smislu upravljanja vozilom brzinom koja je za 25 km/h viša od dopuštene brzine kretanja, a koju reakciju je mogao izbjeći da se pred sraz vozila kretao dopuštenom brzinom kretanja, pa čak i višom od dopuštene na mjestu događaja, jer brzina od 79,57 km/h je dostatna da osiguranik tuženika, bez poduzimanja radnje otklona izbjegne sraz vozila, svakako bi izbjegao nastanak prometne nesreće da je uz radnju kočenja, bez otklona volanom smanjio brzinu kretanja vozila.

- da je tužitelj, neposredno prije sraza upravljao vozilom Renault, krećući se iz smjera zapada u smjeru istoka te je bio u fazi pretjecanja sjevernom prometnom trakom i neposredno prije poduzimanja intenzivnog kočenja se kretao se brzinom od 98,56 km/h ili 27,3 m/s. Proizlazi stoga, da se tužitelj upravljajući vozilom na cesti izvan naselja kretao brzinom koja je za više od 30 do 50 km/h veća od prometnim znakom ograničene brzine, u konkretnom slučaju ograničenja od 60 km/h, čime povrijedio odredbu čl. 53.st. 1. ZSPC-a jer je u smjeru kretanja vozila Renault, kojim je upravljao tužitelj, postavljen prometni znak ograničenja brzine 60 km/h.

- kako je tužiteljevom postupao u protivno odredbi čl. 66. st. 2. ZSPC-a, budući je radnju pretjecanja drugog vozila poduzimao na način da je obzirom na postojeće okolnosti na cesti i u prometu ugrozio druge sudionike u prometu, S tim u svezi, obzirom da tužitelj poduzima radnju pretjecanja krećući se brzinom koja je za više od 38 km/h veća od od dopuštene, forsirajući radnju pretjecanja unatoč nailasku iz suprotnog smjera vozila VW kojim upravlja osiguranik tuženika te takvom radnjom dovodeći istoga u opasnost, uslijed čega utvrđenim protupravnim radnjama i izazvao naprijed opisanu neprimjerenu radnju osiguranika tuženika u vidu otklona volanom udesno kao reakciju na nailazak vozila kojim upravlja tužitelj u smjeru vozila i u istoj prometnoj traci kojom se kreće vozilo kojim upravlja osiguranik tuženika, sa konačnom posljedicom sraza oba vozila.

10. Sukladno ovim utvrđenjima zaključak prvostupanjskog suda jest da su opisanim protupravnim radnjama i tužitelj i osiguranik tuženika izazvali predmetnu prometnu nesreću te postoji krivnja oba vozača za prouzročenu štetu.

11. Pozivom na odredbu čl. 1072. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) prvostupanjski sud utvrđuje tužiteljevu krivnju za nastanak štetnog događaja u omjeru od 60%, a krivnju osiguranika tuženika u omjeru od 40%. Smatrajući da je doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja je veći, jer je kao vozač svojim nepropisnim radnjama kojima ostvaruje obilježja kaznenog djela stvorio opasnu prometnu situaciju i protupravnost njegove radnje je osnovni uzrok nastanka štetnog događaja, dok se doprinos osiguranika tuženika nastanku štetnog događaja ogleda u upravljanju vozilom nepropisnom brzinom i zbog toga neprimjerenom i pogrešnom reakcijom koja je izazvana radnjom tužitelja, ali koju je isti mogao izbjeći.

12. Prvostupanjski sud je iznio jasne i nedvosmislene razloge za svoja pravna shvaćanja i nema govora da bi počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom članka 354 stavak 2. Točka 11. ZPP-a. Suprotno od tuženikovih žalbenih navoda prvostupanjska presuda može služiti kao primjer kako se presuda piše jer su iznesene sve relevantne činjenice utvrđeno je upravo ono što je trebalo utvrditi, te se prvostupanjski sud valjano pozvao na primjenu materijalnog prava.

13. Kako to prvostupanjski sud i ističe u svojoj presudi sukladno odredbi čl. 12 st. 3. ZPP-a, sud je u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Slijedom toga, sud je vezan za naprijed citiranu pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu kojom je okrivljenik M. D. (tužitelj) proglašen krivim za izazivanje predmetne prometne nesreće. Stoga sama činjenica postojanja presude kaznenog suda kojom je, ovdje tužitelj, pravomoćno proglašen krivim za izazivanje predmetne prometne nesreće, ne isključuje postojanje krivnje za izazivanje prometne nesreće i na strani osiguranika tuženika, kao drugog sudionika u prometnoj nesreći.

14. Kaznenopravna odgovornost je najuža i najrestriktivnija vrsta odgovornosti (građanskopravna odgovornost, radnopravna odgovornost, obiteljsko pravna odgovornost, moralna odgovornost, vjerska odgovornost….) te izostanak kaznene odgovornosti (nakon odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Maresti protiv RH potencijalno i prekršajne) ne znači da nema nikakve druge odgovornosti.

15, Stoga je ispravno prvostupanjski sud zaključio kako može postojati i krivnja i time suodgovornost na strani tuženikovog osiguranika.

16. Međutim ovaj sud smatra kako je pogrešno utvrđen postotak suodgovornosti od 60% tužitelja prema 40% tuženikovog osiguranika.

17. Naime odredbu članka 12 ZPP-a po kojoj je sud vezan glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojim se optuženik oglašava krivim valja tumačiti (po pravnom shvaćanju ovog suda) na način da je sud vezan izrekom presude kojom je u biti utvrđeno između ostalog i takozvano biće kaznenog djela.

18. Biće kaznenog djela u biti predstavlja sva obilježja koja čine određeno kazneno djelo i ne radi se o istoznačnici sa samim zakonskim pojmom konkretnog kaznenog djela.

19. U ovom konkretnom slučaju jer to proizlazi iz kaznene presude koju je pregledao i dijelom citirao prvostupanjski sud proizlazi kako je tužitelj proglašen krivim što je 24. lipnja 2013., oko 17,65 sati, u Tijarici, predio "Čajer" na 13 km državne ceste D-220, odnosno Trilj-Granični prijelaz Kamensko, upravljajući osobnim vozilom marke "Renault Megane" reg. oznake i broja ZD-..., krećući se iz smjera zapada ka istoku, odnosno Trilja ka Graničnom prijelazu Kamensko, sa jednom suputnicom postupio protivno odredbama članka 34. stavak1, 51. stavak 1 i članka 66. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama time da je, na dionici ceste gdje je brzina ograničena prometnim znakom na 60 km/h, poduzeo radnju pretjecanja brzinom od 100 km/h, vozila Mercedes ispred sebe, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može uspješno obaviti bez ugrožavanja drugih sudionika u prometu, i usprkos što je na dovoljnoj udaljenosti mogao vidjeti da mu iz suprotnog smjera dolazi vozilo i daje svjetlosne znakove da odustane od pretjecanja, nastavio pretjecanje, lakomisleno smatrajući da će pretjecanje obaviti i da neće ugroziti druge sudionike u prometu, a što se nije dogodilo, pa se zbog tako poduzetog pretjecanja nije na vrijeme uspio vratiti na svoju desnu kolničku traku, čime je omeo putanju kretanja osobnom vozilu marke VWGolf 3, reg. ozn. i broja ST ..., kojim je iz suprotnog smjera vozeći svojom desnom kolničkom trakom upravljao J. L., koji vidjevši da ne odustaje od pretjecanja, da bi izbjegao direktan sraz, vozilom bježi u desno, gubi kontrolu nad vozilom i dijelom izlazi van kolnika, potom se vozilom rotira u lijevu kolničku traku, kada udara u vozilo "Renault Megan", koje se uz kočenje uspjelo vratiti na svoju desnu kolničku traku, uslijed čega je suputnik u vozilu Golf 3, N. L. zadobio višestruke teške tjelesne ozljede od kojih je na mjestu događaja i preminuo, a suputnica S. L. zadobila oguljotine ramena i prsnog koša desno, ranu razderotinu desnog lakta, prijelom unutrašnjeg gležnja desne potkoljenice, rane razderotine čela, lica, područja desnog oka i njegova suznog kanalića, prijelom kostiju desne očne šupljine, te nagnječenje mozga i oba pluća, dok je vozač J. L. zadobio višestruke ozljede s razvojem traumatskog šoka, nagnječenje oba pluća i bubrega s krvarenjem u mokraći, prijelome lijeve ključne kosti i stidnih kostiju zdjelice, te obje zglobne čašice kukova kao i ranu razderotinu desne potkoljenice, a suputnica u vozilu Renault Megane D. D. zadobila višekomadni prijelom desne bedrene kosti s razvojem traumatskog šoka, koje ozljede su kod svih troje teške naravi.

20. Stoga s obzirom da je u biću kaznenog djela i dodatno istaknuta tužiteljeva lakomislenost koji unatoč svjetlosnim upozorenjima nastavlja pretjecanje, to ovaj sud smatra kako je tužitelj doprinio svojom krivnjom nastanku štete za 75% a tuženikov osiguranik jer je zaista vozio prebrzo doprinio svojom krivnjom za 25% nastanku štete, a što znači da u skladu s odredbom čl. 1072. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da, ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje je tuženik koji je na temelju ugovora o osiguranju stupio u pravni položaj svog osiguranika u obvezi naknaditi štetu za 25%

21. Suprotno od žalbenih navoda obaju stranaka ispravno je prvostupanjski sud utvrdio tužiteljevu potrebu za tuđom pomoći i njegom prema cijenama na dan presuđenja u ukupnom iznosu od 200,00kn te pravičnu novčanu naknadu za povredu prava osobnosti u iznosu o 9.000,00kn jer je tužitelj zadobio povrede u vidu udarca u predjelu prsišta i trbuha te ogrebotine i udarne rane u području lijevog lakta, koje predstavljaju lake tjelesne ozljede, a zbog čega je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta pet dana i slabog intenziteta 21 dan, kao i primarni strah jakog intenziteta u trajanju od pet minuta, sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od jednog dana, srednjeg intenziteta od pet dana i slabog intenziteta koji je trajao tri tjedna za vrijeme trpljenja bolova i liječenja, a cijeneći sve okolnosti, dob tužitelja, vrstu ozljeda, potom jačinu i trajanje ozljedama izazvanih fizičkih bolova te straha, kao kvalifikatornih okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu,

22. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije pretrpio štetu s osnove troškova liječenja.

Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio dospijeće i odredio tijek kamate

23. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1 ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

24. Na temelju odredbe članka 373 ZPP-a valjalo je djelomičnim uvaženjem tuženikove žalbe preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i primjenom odredbe čl. 1072 st. 2. ZOO-a, uzimajući u obzir da je tužitelj skrivio štetni događaj u omjeru od 75% i u tom omjeru doprinio nastanku štete, a osiguranik tuženika u omjeru od 25%, to je tuženik u obvezi naknade neimovinske štete tužitelju razmjerno stupnju krivnje osiguranika tuženika, zbog čega sud nalaže tuženiku isplatu iznosa od 2.250,00 kn kao pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja, te isplatu iznosa od 50,00kn na ime naknade imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege

25. Na temelju odredbe čl. 1103. ZOO-a, tužitelju na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete pripada zakonska zatezna kamata kako je i zatražena, od 16. srpnja 2014. kao dana podnošenja tužbe.

26. S obzirom da je visina imovinske štete utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja, tužitelju i pripada zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade imovinske štete od dana donošenja prvostupanjske presude, u smislu članka 1089. st. 2 Zakona o obveznim odnosima.

27. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

28. Na temelju odredbe članka 166 ZPP-a valjalo je odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka. S obzirom da je tužitelj priznao svoj doprinos (krivnju) za 50% te s obzirom na postavljeni a prihvaćeni tužbeni zahtjev te posebno cijeneći da su obje stranke imale približno jednake troškove vještačenja ovaj sud smatra kako su ostvarene pretpostavke iz odredbe članka 154. stavak 4 ZPP-a sve neovisno o početku postupka sukladno odredbi članka 117 stavak 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Splitu, 5. srpnja 2022.

Sudac:

Miho Mratović, v. r.