R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: 16 P-101/2021-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B.B., OIB: …, iz S.B., zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz OD H. i p. iz S.B., protiv tuženika N.h.b. d.d., OIB: …, iz Z., zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz OD Ž. i P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 25. svibnja 2022. provedene u prisutnosti tužitelja osobno, uz punomoćnicu L.Š., odvjetnicu, i zamjenice punomoćnika tuženika Ž.B., odvjetnice, nakon javne objave presude 5. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj … od 8. siječnja 2007., sklopljenog između prednika tuženika N.h.b. d.d. Z., OIB: … (V. d.d. Z.) kao kreditora i tužitelja B.B. iz S.B., OIB: …, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 14.758,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća (članak 1. i članak 8. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku N.h.b. d.d. Z., OIB: …, isplatiti tužitelju B.B. iz S.B., OIB: …, na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 13.928,16 kuna (slovima: trinaesttisućadevetstodvadesetosamkuna išesnaestlipa), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 13,48 kn od 2. travnja 2008. do isplate,

- 68,18 kn od 4. studenog 2008. do isplate,

- 6,22 kn od 2. prosinca 2008. do isplate,

- 75,01 kn od 2. siječnja 2009. do isplate,

- 84,34 kn od 3. veljače 2009. do isplate,

- 89,04 kn od 3. ožujka 2009. do isplate,

- 77,87 kn od 2. travnja 2009. do isplate,

- 76,25 kn od 3. svibnja 2009. do isplate,

- 58,73 kn od 2. lipnja 2009. do isplate,

- 43,33 kn od 2. srpnja 2009. do isplate,

- 48,71 kn od 2. kolovoza 2009. do isplate,

- 60,14 kn od 2. rujna 2009. do isplate,

- 53,62 kn od 2. listopada 2009. do isplate,

- 47,27 kn od 3. studenog 2009. do isplate,

- 61,85 kn od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 75,66 kn od 3. siječnja 2010. do isplate,

- 90,20 kn od 2. veljače 2010. do isplate,

- 86,39 kn od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 110,87 kn od 2. travnja 2010. do isplate,

- 104,57 kn od 4. svibnja 2010. do isplate,

- 116,88 kn od 2. lipnja 2010. do isplate,

- 186,22 kn od 2. srpnja 2010. do isplate,

- 170,44 kn od 3. kolovoza 2010. do isplate,

- 229,64 kn od 2. rujna 2010. do isplate,

- 198,41 kn od 2. listopada 2010. do isplate,

- 174,93 kn od 3. studenog 2010. do isplate,

- 246,35 kn od 2. prosinca 2010. do isplate,

- 290,51 kn od 4. siječnja 2011. do isplate,

- 258,50 kn od 2. veljače 2011. do isplate,

- 263,19 kn od 2. ožujka 2011. do isplate,

- 240,19 kn od 2. travnja 2011. do isplate,

- 247,30 kn od 3. svibnja 2011. do isplate,

- 325,48 kn od 2. lipnja 2011. do isplate,

- 336,46 kn od 2. srpnja 2011. do isplate,

- 423,00 kn od 2. kolovoza 2011. do isplate,

- 391,58 kn od 2. rujna 2011. do isplate,

- 342,63 kn od 2. listopada 2011. do isplate,

- 341,36 kn od 3. studenog 2011. do isplate,

- 336,01 kn od 2. prosinca 2011. do isplate,

- 353,78 kn od 3. siječnja 2012. do isplate,

- 373,35 kn od 2. veljače 2012. do isplate,

- 373,93 kn od 2. ožujka 2012. do isplate,

- 361,63 kn od 3. travnja 2012. do isplate,

- 366,63 kn od 3. svibnja 2012. do isplate,

- 373,96 kn od 2. lipnja 2012. do isplate,

- 366,06 kn od 3. srpnja 2012. do isplate,

- 366,73 kn od 2. kolovoza 2012. do isplate,

- 359,44 kn od 2. rujna 2012. do isplate,

- 345,94 kn od 2. listopada 2012. do isplate,

- 362,40 kn od 3. studenog 2012. do isplate,

- 368,38 kn od 2. prosinca 2012. do isplate,

- 365,99 kn od 3. siječnja 2013. do isplate,

- 341,95 kn od 2. veljače 2013. do isplate,

- 358,61 kn od 2. ožujka 2013. do isplate,

- 362,42 kn od 3. travnja 2013. do isplate,

- 354,94 kn od 3. svibnja 2013. do isplate,

- 332,79 kn od 2. lipnja 2013. do isplate,

- 319,03 kn od 2. srpnja 2013. do isplate,

- 331,23 kn od 2. kolovoza 2013. do isplate,

- 338,16 kn od 2. rujna 2013. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koji ukupni iznos se umanjuje za iznos od 457,01 kn, za koji iznos se tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku N.h.b. d.d. Z., OIB: …, isplatiti tužitelju B.B. iz S.B., OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu 7.694,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi zatezne kamatne koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne naloženosti ovog suda.

V. S viškom tužbenog zahtjeva u iznosu 3.786,09 kn tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 8. siječnja 2007. s prednikom tuženika (V. d.d., dalje: tuženik) sklopilo Ugovor o kreditu broj: …, temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 14.758,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan isplate, s rokom vraćanja od 80 mjeseci. Istim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu počevši od 1. veljače 2007. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 2. ugovora bio u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj je otplatio predmetni kredit. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., u točki 8. izreke, utvrđuje se da je 8.tuženik S. d.d. Z. (sada: N.h.b. d.d.), u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) i tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 1. veljače 2007. do 30. listopada 2013., na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, s obzirom da živi u Slavonskom Brodu, uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Zagreb i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare utuženog potraživanja i u smislu promjenjive kamatne stope i u smislu tečajne razlike. Nadalje, tuženik kao bitno navodi da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primjenjivati na konkretan predmet u ovom postupku. Sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a. Nadalje, u odgovoru na tužbu se navodi da sve kada bi i presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Nadalje, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je tuženik osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i predložio da se tužba odbije.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. … od 8. siječnja 2007., provedeno je financijsko vještačenje po vještaku F.T., te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je podnescima od 29. prosinca 2021. i 27. travnja 2022. konačno precizirao tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci, i u smislu promjene naziva tuženika.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan do iznosa navedenog u izreci, a s viškom je tužitelj odbijen. 5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. … od 8. siječnja 2007 na iznos od CHF 14.758,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 8. siječnja 2007., a pobliže opisane u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare tražbine.

7.1. Prigovor mjesne nadležnosti ovog suda nije osnovan jer prema članku 191. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, u sporovima koji nastanu u vezi s kreditom potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Kako tužitelj ima prebivalište u S.B. to je ovaj sud mjesno nadležan.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka F.T. utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 3.786,09 kn glede promjenjive kamatne stope, te nadalje da je više platio iznos od 13.928,16 kn glede promjene tečaja CHF. Također, iz Nalaza je utvrđeno da je tužitelj na dan 1. rujan 2013. manje platio iznos od 457,01 kn, tzv. potplaćeni iznos.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je Ugovor o kreditu zaključio za iznos kako je navedeno u Ugovoru, te da je novac koristio za kupnju motornog vozila za vlastite potrebe. Nadaje je iskazao da nije ekonomski stručnjak te da nije znao što znači promjenjiva kamatna stopa. Dobio je otplatni plan prilikom zaključenja ugovora. Mjesečni anuiteti su se mijenjali u više navrta na više. Nije znao temeljem čega se mjesečne rate kredita mijenjaju, nitko mu u banci to nije objasnio. Pri zaključenju Ugovora nije mogao uvjetovati niti izboriti drugačiju kamatnu stopu od one koja je ugovorena. Otplata kredita vezana je za CHF. U banci su mu rekli da je ugovor vezan za CHF najpovoljniji zbog najpovoljnije kamate. Nisu mu govorili o nikakvim rizicima vezanim za valutu CHF. Nitko mu nije rekao da li je veći rizik kada se ugovor veže za CHF ili EUR. U banci mu nisu rekli da bi postojala mogućnost povećanja valute CHF zbog ulaska Republike Hrvatske u EU. U banci mu nisu govorili da postoje povećani rizici obzirom da se ugovor zaključuje glede promjenjive kamatne stope i glede otplate kredita vezano a tečaj CHF-a. U banci mu nisu objasnili nikakve parametre koji bi bili odlučni za promjenu kamatne stope. Kada je dobio obavijest od banke o povećanju kamatne stope zanimao se u banci zbog čega je došlo do toga, a rekli su mu da oni na to ne mogu utjecati.

9.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Prigovor zastare glede dijela tužbenog zahtjeva na ime stečenog bez osnove po osnovi preplaćenih kamata je osnovan.

10.1. Glede stavljenog prigovora zastare utuženog potraživanja u ovom postupku je utvrđeno da je tužba podnesena na sud 24. veljače 2021. te je u tijeku ovog postupka utvrdio da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem: P-1401/12 vođen postupak po tužbi potrošač-Hrvatski savez udruge potrošača protiv Banaka i ovdje tužene te je presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u periodu od listopada - rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita na način što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, sukladno jednostranoj odluci banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11.,78/11., 78/15., 29/18. – dalje ZOO). Ista presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika koji je u tom predmetu sudjelovao kao sutuženik za kredite sklopljene od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

10.2. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 24. veljače 2021. to je ista u zastari glede stečenog bez osnove po osnovu promjenjivih kamata jer tužba nije podnesena u roku unutar 5 godina, a sve sukladno članku 225. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. - dalje: ZPP).

11. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 24. veljače 2021., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

11.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.6. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke F.T..

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je tužitelj na dan 1. rujna 2013. više platio iznos 13.928,16 kn kao razliku tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Do navedenog iznosa vještak je došao primjenjujući otplatu kredita na iskorištenu glavnicu u otplatu u kunama u iznosu od 67.473,71 kn uz početnu ugovorenu kamatnu stopu 5,10% godišnje (mjesečni anuitet 996,69 kn). Nadalje, iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je utvrdio razliku u tečaju CHF manje plaćeno ukupno 457,01 kn, dakle radi se o potplaćenim iznosima. Od ukupnog iznosa pobliže opisanog u izreci odbijen je iznos od 457,01 kn koliko je sudski vještak izračunao da je tužitelj trebao više platiti tuženiku uzimajući u obzir fiksni tečaj CHF koji je u konkretnom slučaju primijenjen.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Sukladno članku 154. stavak 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka obzirom da je tužitelj uspio u postupku sa 73%, a tuženik sa 27%.

15.1. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi u iznosu 11.927,00 kn koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od pristojbe na tužbu u iznosu 600,00 kn, pristojbe na presudu u iznosu 527,00 kn, sastav tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT u iznosu 1.000,00 kn, trošak vještačenja u iznosu 3.300,00 kn, zastupanja na ročištima 13. travnja 2021. u iznosu 500,00 kn, i 25. svibnja 2022. u iznosu 1.000,00 kn sve prema Tbr.9.točka 1.OT, pristup ročištu za objavu presude u iznosu 500,00 kn, zatim sastav podnesaka 26. ožujka 2021., 29. prosinca 2021. i 4. ožujka 2022. prema Tbr.8.točka 1.OT 3x1.000,00 kn, PDV iznosi 1.500,00 kn.

15.2. Tuženiku je dosuđen parnični trošak u iznosu 3.750,00 kn, a koji trošak je osnovan i sukladan Odvjetničkoj tarifi, a sastoji se od sastava odgovora na tužbu u iznosu 1.000,00 kn prema Tbr.8.točka 1.OT, pristup na ročišta 13. travnja 2021. i 25. svibnja 2022. 2x1.000,00 kn, te 750,00 kn PDV-a.

15.3. Dakle, tužitelju na dosuđeni parnični trošak od 11.927,00 kn pripada, uzimajući u obzir uspjeh od 73%, 8.706,00 kn, a tuženiku na dosuđeni iznos od 3.750,00 kn i uzimajući u obzir uspjeh od 27%, pripada 1.012,00 kn. Nakon prijeboja parničnih troškova tužitelja i tuženika, tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.694,00 kn.

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 5. srpnja 2022.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.