REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3602/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S., P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik P. V. odvjetnik u Š., protiv tuženika T. S. iz P., tuženika J. S. iz P., tuženice M. S. iz B., tuženice F. K. iz Austrije W., koje zastupa punomoćnica J. P., odvjetnica u Š. i tuženice K. S. iz Austrije W., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika T. S., J. S., F. K. i M. S. protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1345/2017-2 od 29. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-704/14 od 8. lipnja 2017., u sjednici održanoj 5. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika T. S., J. S., F. K. i M. S. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da u ostavinu iza pok. S. F., pok. P. ne ulazi nekretnina kat. ozn. čest. zgr. 1536 k.o. P., u oporuci ostavitelja posl. oznake R1-113/09, navedena kao "kuća na V." te je naloženo tuženicima T. S., J. S., F. K. i M. S. da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 42.837,50 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika T. S., J. S., F. K. i M. S. i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženici T. S., J. S., F. K. i M. S. podnijeli su reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno predlažu ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da u ostavinu iza pok. oca stranaka ne ulazi nekretnina kat. ozn. čest. zgr. 1536 k.o. P., u oporuci ostavitelja navedena kao "kuća na V." utemeljen na činjeničnim navodima tužbe da je tužitelj vlasništvo predmetne nekretnine stekao na temelju presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 1235/79 i P-321/80 u kojima je utvrđeno pravo vlasništva tužitelja na nekretninama kat. oznake čest. zem. 454, 455/1, 455/2 i 455/3 od kojih da je kasnije formirana čest. zgr. 1536 k.o. P. na kojoj je tužitelj vlastitim radom i sredstvima izgradio kuću, s tim da je gradnja započela 1980., a tužitelj se s obitelji u kuću uselio 1986. te istu nesmetano koristi do danas.

7. Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je osnovanim u bitnom s obrazloženjem:

- da je otac stranaka znao da se tužitelj uknjižio kao vlasnik čest. zem. 454, 455/1,455/2 i 455/3, od kojih je kasnije formirana čest. zgr.1536 k.o. P. i izgrađena sporna kuća, najkasnije 21. siječnja 1991., kada je podnio tužbu glavnog miješanja poslovni broj P-89/91, koja je spojena na spis poslovni broj P-1056/84 u pravnoj stari tužitelja I. S. i V. S., protiv tuženika A. Š., S. Š., M. Š. i Općine Šibenik, radi utvrđenja prava vlasništva čest. zem. 452/2 k.o P., koji postupci su okončani rješenjem Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1056/84 od 14. listopada 1994. povlačenjem tužbe i povlačenjem tužbe glavnog miješanja;

- da otac stranaka nije pokretao nikakve postupke ispravka uknjižbe prava vlasništva tužitelja na temelju presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 1235/79 i P-321/80;

- da iz suglasnih iskaza svjedoka (A. B., N. J., A. Ž.1 , A. Ž. , J. Č., V. Ž., Ž. K., B. H., I. S., S. Ž. i C. N.), većina kojih živi u neposrednoj blizini predmeta spora i jako dobro poznaju tužitelja, njegovu braću J. i T. S., kao što su poznavali i njegove roditelje, proizlazi da im je dobro poznato da je spornu kuću tužitelj gradio za sebe i svoju obitelj, a u tome da su mu samo pomagali otac i braća;

- da su svi svjedoci suglasno iskazali da se kuća počela graditi 80-tih godina prošlog stoljeća, da je završena otprilike 1986., kada se tužitelj s obitelji preselio u kuću i istu nesmetano koristi do danas, a i tuženik T. S. je iskazao da se 1981. počeo uređivati teren za izgradnju kuće za brata I., pa da je pomagao bratu I. i ocu prilikom uređenja terena;

- da ni svjedoci koje su predložili tuženici (J. L., C. N. i Lj. N.) nisu svjedočili u prilog tvrdnjama tuženika da je kuću otac stranaka izgradio svojim radom i sredstvima, pri čemu svjedok C. N. (teta stranaka) je istaknula da joj je brat F. govorio da se sporna kuća gradi za tužitelja i da je to kuća tužitelja, a jedino je svjedok I. H. iskazao da je kuću gradio otac stranaka za sebe, pa u tome da mu je pomagao tužitelj, čiji iskaz sud nije cijenio relevantnim kod donošenja oduke u ovoj pravnoj stvari;

- da je tužitelj svojim radom i sredstvima izgradio predmetnu kuću za cijelo i to upravo na nekretninama na kojima je već bio uknjižen kao vlasnik, a da je otac stranaka uložio određeni rad na uređenju terena i izgradnji prizemlja kuće (oblaganje zidova kamenom) te da su određeni rad na uređenju iste kuće uložili i braća tužitelja T. i J. S.;

- da je otac stranaka samo pomagao tužitelju u izgradnji kuće, čime nije stekao suvlasnička prava na kući, već je isti eventualno imao pravo na obveznopravni zahtjev prema tužitelju, slijedom čega otac stranaka nije za života mogao raspolagati kućom kao svojom ostavinskom imovinom.

8. Drugostupanjski sud u cijelosti je prihvatio utvrđenje i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ukazujući da nije od značaja što otac stranaka nije bio stranka u postupcima koje je tužitelj vodio kod Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1235/79 i poslovni broj P-321/80, jer nije bio upisan kao vlasnik nekretnina i kao takav nije ni bio pasivno legitimiran, kao što nije od značaja da se u presudama iz navedenih predmeta navodi da je tužitelj na utuženim nekretninama stekao vlasništvo nasljeđivanjem, darovanjem i diobom, jer da je to višak zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva.

9. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

11. Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženici temelje na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a i bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a.

12. Postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a tuženici obrazlažu tvrdnjom o nedostacima presude zbog nerazumljivosti presude, izostanka razloga o odlučnim činjenicama, odnosno proturječnosti razloga međusobno.

13. Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. točka 2. ZPP-a tužitelji temelje na tvrdnji da drugostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a, jer drugostupanjskoj presudi nedostaje savjesna i brižljiva ocjena svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog postupka. Obrazlažući razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka sadržajno ističe i postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. i čl. 8. ZPP-a.

14. Tuženici u reviziji iznose opširne razloge zbog kojih smatraju da je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno, pri čemu u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a pokušavaju dovesti u sumnju pravilnost zaključka drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica, osporavajući ocjenu izvedenih dokaza i zaključke drugostupanjskog suda u odnosu na zakonitost odluke, dajući pritom vlastitu ocjenu izvedenih dokaza. Međutim, takvi prigovori po svojoj naravi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi i razlozima presude, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

16. Nije pobijanom presudom učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a jer je i drugostupanjski sud polazeći od nesporne činjenice - da je tužitelj na temelju presuda iz navedenih predmeta stekao vlasništvo nekretnina od kojih je kasnije formirana čest. zgr.1536 k.o. P. na kojoj je izgrađena sporna kuća, cijeneći izvedene dokaze pravilnim prihvatio zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj svojim radom i sredstvima izgradio spornu kuću.

17. Ocjenu izvedenih dokaza kako sud prvog stupnja tako i sud drugog stupnja također je izveo na način propisan odredbom čl. 8. ZPP-a, posebno uzimajući u obzir suglasnost iskaza svjedoka da im je dobro poznato da je spornu kuću tužitelj gradio za sebe i svoju obitelj, a u tome da su mu samo pomagali otac i braća.

18. Navodi tuženika kojima dovode u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o radovima koje je otac stranaka poduzimao na spornoj kući predstavljaju fragmente iskaza svjedoka i to u onim dijelovima koji im odgovaraju, te su u biti samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoje činjenične zaključke, a koji su različiti od činjeničnih zaključaka drugostupanjskog suda i pravnog shvaćanja na kojemu je osporena odluka zasnovana i sugeriraju ih prihvatiti, jer prema njihovom shvaćanju drugostupanjski sud nije pravilno ocijenio utvrđene činjenice. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te navode ovaj sud nije razmatrao (čl. 385. st. 1. ZPP-a).

19. Stoga neosnovano tuženici, dajući svoju ocjenu dokaza osporavaju ocjenu izvedenih dokaza koju su nižestupanjski sudovi izveli na način predviđen čl. 8. ZPP- a. Nije stoga prvostupanjski sud počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, koju povredu bi, propustivši je sankcionirati učinio i sam drugostupanjski sud.

20. Sadržajno, uz tvrdnju da se drugostupanjski sud nije očitovao na žalbene navode prema kojima je prvostupanjski sud propustio izvesti dokaze pregledom spisa Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1235/79 i poslovni broj P-321/80, jer da bi pregledom tih spisa, uvid u historijat tužbi, dokaze priložene uz tužbe i dr. u tim predmetima pridonijeli pravilnom i točnom utvrđenju činjeničnog stanja, valja napomenuti da je pravo na ocjenu izvedenih dokaza pridržano za sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem suda prema toj ovlasti, i time što utvrđene činjenice nisu ocijenjene sukladno shvaćanju tuženika, nije ostvarena povreda na koju se revizijom ukazuje.

21. Naime, neprovođenje svih dokaza koje su tuženici predložili tijekom postupka, a koje dokaze je prvostupanjski sud smatrao neodlučnim za utvrđivanje odlučnih činjenica, primjenjujući tako na konkretan slučaj zakonsko ovlaštenje iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, prema ocjeni ovoga suda ne daje osnovu za zaključak da je tijekom postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., a u vezi sa čl. 220. ZPP-a na koju tuženici ukazuju u reviziji.

22. Nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji su u suglasju s izvedenim dokazima, jer su nižestupanjski sudovi odlučne činjenice utvrdili u skladu sa pravilima ZPP-a o izvođenju dokaza pri čemu navodi da su sporne nekretnine ranije bile vlasništvo roditelja stranaka stečene tijekom braka kupoprodajom od vlasnika ili nasljeđivanjem (kupoprodajni ugovor od 15. svibnja 1957., 1. rujna 1969., 9. veljače 1971. i zapisnik o diobi od 20. travnja 1991.) nisu od važnosti u situaciji kada roditelji stranaka nisu bili upisani kao vlasnici nekretnina, kojih je vlasništvo tužitelj stekao na temelju naprijed navedenih pravomoćnih presuda niti je otac stranaka, iako je otac znao da je tužitelj upisan kao vlasnik nekretnina na kojoj je kuća izgrađena, za života poduzeo pravne radnje radi ispravka uknjižbe već je naprotiv povukao tužbu u predmetu poslovni broj P-1056/84.

23. Iako pravilno tuženici ukazuju da su iste presude mogle proizvesti pravne učinke samo prema označenim tuženicima u tim postupcima, gube iz vida da otac stranaka nije mogao ni biti stranka u tim postupcima, jer nije bio upisan kao vlasnik nekretnina i kao takav nije ni bio pasivno legitimiran, kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud. Sukladno tome irelevantno je za odluku u ovome sporu ono što revidenti navode o poštenju tužitelja u stjecanju nekretnina po navedenim pravomoćnim presudama, jer je u konkretnoj pravnoj stvari relevantno jedino je li prestala osnova na temelju koje se tužitelj upisao kao vlasnik nekretnina, dakle, ne i je li bio pošteni stjecatelj i je li njegovo stjecanje bilo istinito. Onaj koji nije bio stranka u parnici (jer se na njega ne protežu granice pravomoćnosti presude) ima pravo, neovisno o postojanju pravomoćne presude kojom je utvrđeno vlasništvo trećeg, dokazivati svoje vlasništvo.

24. Ni to što je u izreci navedenih presuda sadržano utvrđenje da je tužitelj vlasništvo spornih nekretnina stekao nasljedstvom, darovanjem i diobom doista ne može biti drugo osim „višak zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva“, kako to navodi i sud drugog stupnja niti može imati ikakve posljedice za stečena prava tužitelja na temelju pravomoćnih presuda (izreka presude ne treba sadržati ni činjeničnu ni pravnu osnovu presude, čl. 338. st. 2. ZPP-a), kako to pogrešno smatraju tuženici, budući da je nesporno da otac stranaka za života stečena prava tužitelja nije osporio. Nastavno na to neodlučno je pozivanje tuženika na postupak koji je otac stranaka pokrenuo 21. siječnja 1991. tužbom glavnog miješanja kada je isti okončan povlačenjem tužbe.

25. Kako iz činjeničnih utvrđenja, u koje ovaj revizijski sud nije ovlašten ulaziti niti ih preispitivati, proizlazi da je tužitelj bio vlasnik nekretnina na kojima je spornu kuću gradio svojim radom i sredstvima 80-tih godina prošlog stoljeća za sebe i svoju obitelj, a u tome da su mu samo pomagali otac i braća, te se 1986. u istu preselio sa svojom obitelji i nesmetano ju koristi do danas, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da pomaganje tužitelju u izgradnji kuće otac stranaka nije stekao i suvlasnička prava na kući, već bi eventualno imao pravo na obveznopravni zahtjev prema tužitelju, slijedom čega je pravilno primijenjeno i materijalno pravo iz čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13).

26. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 5. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.