REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 5 P-4681/21-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji T. Š., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz S., OIB: …, zastupan po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. B. d.d., Z., , OIB: …, zastupan po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 02. svibnja 2022., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 05. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 406-99/2005 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 09.08.2005., sadržana u čl. 5

Ugovora o kreditu koja glasi:

“Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu 1,25% (jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno.“.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 2.586,35 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.08.2005. do isplate sve to prema stopi sukladno čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05.07.2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s tuženikom, 09.08.2005., sklopio Ugovor o kreditu br. 406-99/2005, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio kredit u iznosu 43.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, pri čemu su odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu, stranke ugovorile odbitak troškova obrade kredita u iznosu 1,25% jednokratno prije isplate kredita.

Nadalje navodi kako je obveza ugovorena odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, na temelju nepoštene ugovorne odredbe budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja stvara neravnotuežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja jer mu nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu s obzirom na to da je obrada i odobravanje kredita u opisu radnog mjesta zaposlenika banke i tuženik nije jasno i nedovosmisleno predočio tužitelju strukturu navednih troškova.

Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštene odredbe o naknadi za obradu kredita prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženika, to tužitelj traži od suda da donese odluku kojom će utvrditi ništetnom odredbu čl. 5 Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da tužitelju isplati 2.586,35 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.08.2005. do isplate kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio osnovanost tužbe navodeći kako je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da stoga nije dopušteno utvrđivati njezinu poštenost, pri čemu se radi o odredbi koja ne stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužielja. Nadalje navodi kako u vrijeme skapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale. Stoga tuženik, ne sporeći da je tužitelj platio naknadu iz članka 5 Ugovora o kreditu u utuženom iznosu, osporava osnovanost tužbe pri čemu ističe i prigovor zastare potraživanja.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 406-99/2005 od 09.08.2005., Otplatni plan, proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje R. L. i tužitelja kao stranke te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmetom postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu br. 406-99/2005 od 09.08.2005. te zahtjev na isplatom 2.586,35 kuna koji iznos je tužitelj platio 19.08.2005. temeljem ništetne odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu.

5. Uzimajući u obzir navode tužbe i odgovora na tužbu, sud je utvrdio kako među strankama nije sporno:

- kako su iste temeljem Ugovora o kreditu br. 406-99/2005 od 09.08.2005. (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 dalje ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit za kupnju nekretnine u iznosu 43.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika i rokom otplate do 31.08.2020.

- da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe čl. 3. st.1 točke 2 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03)

- da je tužitelj »potrošač« u smislu odredbe čl. 3 st. 1 toč. 1 ZZP/03

-da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 5 Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% jednokratno prije isplate kredita

- da tužitelj nije prije ili u trenuktu sklapanja ugovora obaviješten o strukturi troškova koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da je tužitelj 19.08.2005. platio tuženiku naknadu za odobrenje kredita u ugovorenom iznosu 2.586,35 kuna

6. Međutim, budući da je tuženik osporio osnovanost zahtjeva, ističući i prigovor zastare, to je predmetno valjalo raspraviti.

7. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada vežećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

8. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako su odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu, ugovoreni troškovi obrade kredita u iznosu 1,25%, a koji Ugovor o kreditu je tužitelj kako navodi u svom iskazu dobio na čitanje i prije samog potpisivanja te uzimajući u obzir da je naknada određena čl. 5 Ugovora o kreditu u kojem iznosu je i plaćena, to navedena odredba čl. 5 Ugovora o kreditu, predstavlja činidbu koja je određena jer je ista omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz navedene odredbe za nega proizlaze. Stoga je odredba čl. 5 Ugovora o kreditu transparentna u smislu odredbe čl. 85 ZZP/03.

9. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,25% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan sklapanj ugovora), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

10. Odredba čl. 84 ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84 ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

11. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

11.1. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koji se obračunavaju na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 5 Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

12. Nadalje, tekst čl. 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

12.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

13. Slijedom navedenog odredba čl. 5 Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81 st. 1 ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljom, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 5 ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos nakande tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15.1. Pri tome se ukazuje kako i iz iskaza svjedokinje R. L. proizlazi kako se klijentima prije obrade zahtjeva za sklapanje ugovora o kreditu, davali letci koji su bili tipski i na kojima su bili naznačeni svi bitni uvjeti kreditranja. S tim u vezi, jasno je kako tužitelj očito o predmetnoj visini troškova obrade kredita u iznosu 1,25% od iznosa kredita nije mogao pregovarati, već se radilo o unaprijed pripremljenoj odredbi Ugovora o kredita sukladno letcima o kojima je iskazivala svjedokinja u smislu odredbe čl. 81 st. 2 ZZP/03.

16. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17. Odredbe članaka 1065 do 1068 sve ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. U skladu s čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

19. Nije sporno da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi koje je opisao tuženik (operativni troškovi rada djelatnika banke uključivo IT zaposlenika, materijalni toškovi uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, razmjene podataka, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora, isplata kredita, arhiviranje kreditnog spisa i sl.) takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita.

19.1. Najprije, saslušanjem svjedokinje R. L., utvrđeno je da je obrada kredita u opisu njezina posla kao što je obrada i odobrenje kredita u opisu posla ostalih radnika i djelatnika banke koji sudjeluju u procesu obrade i odobrenja kredita, a za koji rad ovi radnici banke nisu plaćeni prema ostvarenom broju obrađenih ili odobrenih kredita.

19.2. Osim toga, povezani regulatorni troškovi koje opisuje tuženik (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) istovjetni su operativnim troškovima koje tuženik opisuje kao trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl. To se dijelom poklapa i s materijalnim troškovima koje tuženik opisuje kao trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama npr. SRI, HROK ili HZMO.

19.3. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

19.4. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu prema kojoj je, neovisno o naknadi ugovorenoj u prvoj rečenici čl. 5 Ugovora o kreditu, tužitelj preuzeu i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vazanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora. Očito je stoga da su neistinite tvrdnje tuženika da se sporna naknada imala iskoristiti za troškove nastale izradom i potpisom kredita.

20. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, jer niti svjedokinja R. L. nije upoznata sa strukturom troškova obrade kredita, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 5 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužiteljici omogućeno pregovaranje.

21. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

22. Stoga, a budući da je odredba čl. 5 Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom to je temeljem odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/07, odlučeno kao pod toč. I izreke.

23. Imajući na umu navedeno, tužitelju temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu, i to u nespornom iznosu od 2.586,35 kuna.

24. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) odnosno od 20.08.2005. i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

25. Prigovor zastare nije osnovan.

25.1. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario. 26. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradi i naknadi za rad odvjetnika.

Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe, podnesaka od 30.07.2021., za pristpu na ročišta 08.12.2021. i 02.05.2022., za svaku radnju u iznosu po 1.000,00 kuna što uz uvećanje za iznos PDV-a 25%, pristojbe na tužbu u iznosu 250,00 kuna te na presudu 250,00 kuna sukladno odredbi čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, iznosi 5.500,00 kuna. Na tako određen trošak tužitelju su temeljem odredbe čl. 30 Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12 dalje u tekstu OZ) u vezi odredbe čl. 29 ZOO-a, dosuđene i zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate.

U Zagrebu, 05. srpnja 2022.

Sudac

T. Š.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rj. sud. pristojba na presudu 500,00 kuna

2. Tuženika