Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 21 Gž R-334/2019-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z. iz S. N., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. A. R. H., društvo za f.. d.o.o. iz Z., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. i p. j.t.d. iz Z., radi otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1035/2015-65 od 2. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 5. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 1035/2015-65 od 2. svibnja 2018., pod točkom I., II. i III. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. srpnja 2010. i da radni odnos zasnovan ugovorom o radu od 1. listopada 2006. koji je zaključen između H.-L. K. d.o.o. Z., OIB:… kao poslodavca i tužitelja G. Z. iz S. N., OIB:… kao radnika, nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku da vrati tužitelja na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. srpnja 2010., a sve sukladno ugovoru o radu od 1. listopada 2006. koji je zaključen između tuženika H.-L. K. d.o.o. Z., OIB:… i tužitelja G. Z. iz S. N., OIB:… u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju bruto iznos od 188.905,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodaka, na slijedeće iznose:

- 14.000,00 kn od 15. listopada 2010. pa do isplate,

- 14.000,00 kn od 15. studenog 2010. pa do isplate,

- 14.000,00 kn od 15. prosinca 2010. pa do isplate,

- 14.000,00 kn od 15. siječnja 2011. pa do isplate,

- 14.000,00 kn od 15. veljače 2011. pa do isplate,

- 14.000,00 kn od l5. ožujka 2011. pa do isplate,

- 14.000,00 kn od l5. travnja 2011. pa do isplate,

- 5.269,08 kn od 10. svibnja 2011. pa do isplate,

- 4.728,06 kn od 10. lipnja 2011. pa do isplate,

- 5.007,57 kn od 11. srpnja 2011. pa do isplate,

- 5.080,48 kn od 10. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 3.232,19 kn od 10. rujna 2011. pa do isplate,

- 4.987,14 kn od 10. listopada 2011. pa do isplate,

- 5.296,95 kn od 10. studenog 2011. pa do isplate,

- 4.738,49 kn od 10. prosinca 2011. pa do isplate,

- 4.192,57 kn od 10. siječnja 2012. pa do isplate,

- 4.184,16 kn od 10. veljače 2012. pa do isplate,

- 5.168,02 kn od 10. ožujka 2012. pa do isplate,

- 4.329,56 kn od 10. travnja 2012. pa do isplate,

- 5.016,67 kn od 10. svibnja 2012. pa do isplate,

- 2.918,82 kn od 11. lipnja 2012. pa do isplate,

- 3.922,63 kn od 10. srpnja 2012. pa do isplate,

- 3.796,76 kn od 10. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 2.809,07 kn od 10. rujna 2012. pa do isplate,

- 4.494,69 kn od 10. listopada 2012. pa do isplate,

- 3.856,00 kn od 10. studenog 2012. pa do isplate,

- 3.953,02 kn od 10. prosinca 2012. pa do isplate,

- 3.924,51 kn od 10. siječnja 2013. pa do isplate,

po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku 8 dana.“

II. Preinačuje se navedena presuda pod točkom V. i VI. izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 31.500,00 kn sa zateznim kamatama.

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 31.405,00 kn u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 8.384,25 kn u roku od 8 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je nedopuštena i nezakonita Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. srpnja 2010. i da radni odnos zasnovan ugovorom o radu od 1. listopada 2006. koji je zaključen između H.-L. K. d.o.o. Z., OIB:… kao poslodavca i tužitelja G. Z. iz S. N., OIB:… kao radnika, nije prestao (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku da vrati tužitelja na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. srpnja 2010., a sve sukladno ugovoru o radu od 1. listopada 2006. koji je zaključen između tuženika H.-L. K. d.o.o. Z., OIB:… i tužitelja G. Z. iz S. N., OIB:… u roku od 8 dana (točka II.izreke). Naloženo je tuženiku da isplati tužitelju bruto iznos od 188.905,44 kn sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodaka,na iznose pobliže naznačenima u izreci presude (točka III. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na iznos od 188.905,44 kn bruto (točka IV. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 31.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 2. svibnja 2018. do isplate(točka V. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan (točka VI. izreke).

2. Pravomoćnim rješenjem Općinskog radnog suda Zagrebu poslovni broj Pr- 1035/2015-81 od 21. prosinca 2018. ukinuta je potvrda o pravomoćnosti i ovršnosti presude poslovni broj P-1035/2015-65 od 2. svibnja 2018.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II., III., V. i VI. izreke presude pravodobnu žalbu ulaže tuženik iz svih žalbenih razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbu i tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj ističe da je žalba tuženika nepravodobna i predlaže istu odbaciti kao nepravodobnu, podredno osporava navode istaknute u žalbi i predlaže odbijanje iste. Traži trošak odgovora na žalbu.

5. Žalba je pravodobna i osnovana. Naime, budući je pravomoćnim rješenjem ukinuta klauzula pravomoćnosti i ovršnosti i da rok za žalbu tuženiku nije počeo teći od dana ročišta za objavu i uručenje presude nego od 6.lipnja 2018. kada je punomoćnik tuženika preuzeo presudu u pisarnici suda (list 339 spisa), a tuženik je žalbu podnio 8. lipnja 2018., žalba je podnesena u roku propisanim tada važećom odredbom čl. 437. st. 1. ZPP koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da nije zakonita ni dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. srpnja 2010, da se naloži tuženiku da tužitelju vrati na poslove i zadatke koje je obavljao prije otkaza te isplati neisplaćene plaće za razdoblje od rujna 2010. do prosinca 2012.

7. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da nije sporno da je tuženik H.-L. K. d.o.o. promijenio tvrtku u H. A. R. H., društvo za f.. d.o.o.,

- da nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu od 1. listopada 2006. na radnom mjestu voditelj tima Š.., te da mu je isti otkazan Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. srpnja 2010.,

- da iz obrazloženja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. srpnja 2010. proizlazi da je Odjel unutarnje revizije dana 16. srpnja 2010. pokrenuo postupak utvrđenja osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa iz razloga što je tog dana poslodavac saznao za ponašanje i postupke radnika G. Z. koji su ukazivali na osobito teško kršenje obveza iz radnog odnosa, a posebice čl. 81 i čl. 78 st. 2 Pravilnika o radu, koji navodi da je zabranjeno svako neovlašteno i nezakonito raspolaganje ili posluživanje imovinom odnosno sredstvima poslodavca, u i izvan radnog vremena, te u i izvan prostorija poslodavca i da je utvrđeno da je radnik G. Z. protuzakonitim radnjama oštetio poslodavca te da je zaprimanjem, likvidiranjem, davanjem naloga za knjiženje i plaćanjem fiktivnih računa, posebice od klijenata koji se vode pod šifrom 20109, 28544, 174629, 244948 i 239615, počinio štetu poslodavcu u iznosu većem od 1.400.000,00 kn, da su postupanja radnika bila suprotna odredbama Pravilnika o radu, uputstvima pretpostavljenih, aktima poslodavca i drugim pozitivnim propisima, te da prema Pravilniku o radu predstavljaju osobito tešku povredu iz radnog odnosa, a posebice povrede opisane u čl. 81 Pravilnika o radu u sljedećim točkama: neizvršavanje i nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obveza, odavanje poslovne, službene ili druga tajne utvrđene zakonom ili općim aktom poslodavca, netočno evidentiranje ili prikazivanje rezultata rada ili drugih osnova za isplatu, s namjerom da se za sebe ili drugoga pribavi imovinska korist, zloupotreba položaja ili prekoračenje danog ovlaštenja, krađa, utaja, pronevjera, neovlaštena posluga, otuđivanje novca, vrijednosnih papira, materijala i dokumenata poslodavca i drugih osoba čija se sredstva nalaze kod poslodavca,

- da je tuženik zaključio da je radnik G. Z. počinio veliku materijalnu i reputacijsku štetu poslodavcu i da je, s obzirom na izneseno, utvrđeno da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, pa je slijedom toga pozivom na odredbe čl. 108, čl. 111 st. 1, čl. 112, 119 i čl. 61, donio Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu.

8. Sud prvog stupnja je utvrdio da iz iskaza svjedoka A. B., M. M. i M. B., kao i iz izvješća unutarnje revizije, proizlazi;

- da je Odjel računovodstva 5. srpnja 2010. zaprimio od Odjela djelomičnih šteta račune za knjiženje od dobavljača B. d.o.o. u kojima je bio neispravno naznačen kupac na kojeg su ispostavljeni (H. L. umjesto pravilno H. L. K. doo) pa ih djelatnica u računovodstvu nije knjižila te ih je vratila u Odjel šteta S. S. koja ih vraća nakon što su ispravljeni korektorom,

- da je djelatnica u Odjelu računovodstva primijetila da se radi o staroj šteti pa postavlja pitanje ispravnosti obračuna PDV-a na što joj tužitelj odgovora da je u redu,

- da je dana 7. srpnja 2010. djelatnica Odjela šteta S. S. donijela nove račune za knjiženje te djelatnica u računovodstvu sumnja u ispravnost tih računa za dobavljača B. d.o.o. jer se radi o starim štetama po kojima je prijevoz izvršen te godine te njena nadređena smatra da su računi ispravni i odobrava knjiženje te su proknjiženi u

Odjelu računovodstava 8. srpnja 2010.,

- da je dana 12. srpnja 2010. ponovo posumnjala u račune dobavljača B. d.o.o. te je utvrdila da se radi o starim štetama i da su izdani po ugovorima koji nisu u statusu AKTIVA, te njena nadređena ponovno smatra da su računi ispravni i navodi da oni nisu odjel kontrole,

- da su se dana 16. srpnja 2010. djelatnice Odjela šteta obratile svom nadređenom voditelju Odjela šteta i osiguranja A. B. zbog toga što su ugovori po kojima su ispostavljeni računi imali status zatvoren ili raskinut te se uglavnom radilo o starim štetama,

- da od 19. srpnja 2010. Unutarnja revizija obavlja kontrolu postupanja svih djelatnika unutar Odjela šteta vezano uz sumnju ispravnosti računa,

- da je dana 20. srpnja 2010. tuženik donio Odluku o privremenom udaljenju tužitelja s radnog mjesta,

- da je unutarnja revizija završila krajem srpnja 2010.,

9. Nadalje je sud prvog stupnja utvrdio da iz konačnog Izvješća unutarnje revizije, a što u bitnom proizlazi i iz iskaza svjedokinje M. M., proizlazi da su navedenom revizijom doneseni slijedeći zaključci (a što je navedeno i u preliminarnom i kasnijem izvješću):

- ukupan iznos proknjiženih i plaćenih računa prema dobavljačima Bericar d.o.o., Obrt M. M. A. - vI. M. M., T. G. d.o.o., N. A. d.o..o i B. d.o.o. iznosi 1.441.269,00 HRK (s PDV-om),

- da se radi o ispostavljenim računima za djelomične štete i prijevoze vozila koji su evidentirani i plaćeni u 2009. i 2010. godini i dijelom za troškove prijevoza po totalnim štetama, a vezani su uz stare štetne događaje na kojima su postojali avansi od osiguranja,

- da su navedeni računi plaćeni zatvaranjem avansa, najčešće evidentiranim isplatama nespornih dijelova šteta od osiguravajućih društava te je na taj način avans evidentiran po određenoj šteti, plaćanjem računa sveden na nulu,

- da su se računi odnosili na štete po zatvorenim ugovorima odnosno ugovorima koji su imali status različit od ACTIVE (najčešće CLOSED),

- da unutar Odjela šteta ne postoji važeća Procedura za obradu djelomičnih šteta kojom bi se definirali postupci djelatnika unutar tog Odjela, a kako bi se utvrdili propusti tužitelja ali i ostalih djelatnika tog Odjela, te također unutar Odjela računovodstva ne postoji važeća Procedura kojom bi trebalo biti definirano knjiženje ulaznih računa isključivo unutar Odjela računovodstva,

- da poštu koja je dostavljena osobnom dostavom sukladno važećoj Proceduri rada za urudžbiranje pošte nije potrebno evidentirati kroz Urudžbeni zapisnik, čime nije moguće utvrditi način i vrijeme dolaska spornih računa za koje se pretpostavlja da ih je donosio tužitelj,

- da iako Odjel računovodstva od Odjela šteta zaprima na knjiženje račune koji su već likvidirani, kontirani i ovjereni od ovlaštenih osoba, te bez obzira na to ima odgovornost i funkciju da takve račune prije knjiženja pregleda i utvrdi da li isti imaju sve potrebne elemente sukladno Zakonu o računovodstvu, te na kraju provjerava logičnost stvarno navedenih usluga, Odjel računovodstva nema primarnu funkciju kontrole likvidiranih računa dobivenih od relevantnih Odjela, ali ima odgovornost za knjiženje računa koji svojim sadržajem ukazuju na to da bi njihova ispravnost mogla biti upitna,

- da je na računima koje je ispostavio dobavljač B. d.o.o. primijećeno da, osim što je bila navedena usluga prijevoza, nije bila navedena niti relacija niti razdoblje izvršenja usluge, a sukladno izmjenama Zakona o PDV-u važećem od 1. siječnja 2010. obvezivalo je dobavljača da taj podatak navede na ispostavljenim računima za usluge prijevoza,

- da su knjiženja računa po djelomičnim štetama provodile osobe unutar Odjela šteta, iako je svim djelatnicima Odjela šteta poznat način rada da se knjiženja vrše isključivo u Odjelu računovodstva (uspostavljen od ožujka 2009. godine),

- da se knjiženja odobrenja računa temeljem primljenih obavijesti o umanjenju faktura od dobavljača evidentiraju još uvijek isključivo osobe iz Odjela šteta (najčešće se pojavljuju imena: O. do odlaska na porodiljni, nakon toga S.), uz objašnjenje dobiveno od djelatnice S. da odobrenja računa nastala temeljem šteta djelatnice Odjela računovodstva navodno ne znaju provesti,

- da je djelatnica Odjela šteta (S. S.) svjesno knjižila sporne (a i druge) račune unutar Odjela šteta, s opravdanjem da joj je takve naloge davao G. Z. čemu se ona nije mogla suprotstavljati,

- da je revizijom utvrđeno da je voditelj Odjela šteta i osiguranja (A. B.) polagao veliko povjerenje prema svim svojim djelatnicima, koje je naslijedio dolaskom u HLK smatrajući da je povjerenje potrebno da se održi zdrava atmosfera u Odjelu,

- da je za likvidiranje zaprimljenih računa bio odgovoran G. Z. (voditelj Odjela djelomičnih šteta) I. M. (voditelj Odjela totalnih šteta) i A. B. (menadžer Odjela osiguranja i šteta),

- da je G. Z. obnašao funkciju voditelja Odjela šteta do dolaska sadašnjeg menadžera (A. B.) sve do ožujka 2009., koji je potom preuzeo voditeljsku funkciju Odjela šteta i osiguranja u cijelosti,

- da svojim dolaskom voditelj Odjela šteta i osiguranja (A. B.) nije bitno promijenio način rada vezan uz aktivnosti oko računa izdanih po djelomičnim štetama, te nije uzeo pod svoju nadležnost kontrolu postupanja djelatnika unutar tog segmenta poslovanja kako bi sagledavanjem cjelokupne situacije uvidio potrebu za uvođenjem dodatnih kontrola u dijelu koji se odnosi na odobravanje računa za djelomične štete,

- da su neki računi identificirani kao fiktivni zajedno s ostalim računima bili unutar zbirne specifikacije donošeni na knjiženje u Odjel računovodstva, pod napomenom da se plaćanje za njih mora izvršiti hitno, a iste je najčešće po nalogu G. Z. donosila djelatnica S. S.,

- da su svi fiktivno ispostavljeni računi dolazili u serijama od svakog pojedinog dobavljača po nekoliko u istom danu, i neovisno o tome tko je proveo njihovo knjiženje, bili su plaćani odmah istog ili najkasnije drugog dana,

- da veliki broj originalnih računa dobavljača N. A. d.o.o. nije bio odložen u Odjelu računovodstva, gdje se trebaju odlagati svi originali računa (o čemu su djelatnici Odjela šteta informirani temeljem usmenih uputa), već su isti pronađeni u sobi djelatnika G. Z. odloženi u fasciklu na prozoru,

- da je tijekom telefonskog razgovora vođenog između djelatnice S. S. i G. Z. (obavljenog na "speaker-phone" u prisustvu Unutarnje revizije), djelatnica S. dobila uputu da je veća količina računa N. A. d.o.o. odložena u fasciklu na prozoru te da do njih nitko ne smije doći (a pogotovo ne Unutarnja revizija) da je ista dobila uputu da sporne račune po završetku razgovora sakrije i tajno ih iznese izvan zgrade, kako bi ih predala G. Z.,

- da su po završetku telefonskog razgovora predmetni računi preuzeti od strane Unutarnje revizije,

- da je na nekim od ispostavljenih računa dobavljača N. A. d.o.o., za koje se sumnja da su fiktivni, postojao pisan samo broj štete i broj ugovora na koji se šteta odnosi, bez potpisa odgovornih osoba Odjela šteta, a temeljem rukopisa identificirano je da je navedene podatke upisao G. Z.. O svim potrebnim elementima koje je potrebno upisati na svakom likvidiranom računu predanom na knjiženje u Odjel računovodstva ne postoji nikakva važeća Procedura, ali je postojao usmeni dogovor o čemu su svi djelatnici Odjela šteta bili upoznati,

- da je iz konačnog Izvješća unutarnje revizije utvrđeno da su dane i određene preporuke, a koje se u bitnom odnose na potrebu izrade procedure kojom će se definirati tijek postojećeg poslovnog procesa kod tuženika koji se odnosi na postupke zaprimanje, likvidiranja, knjiženja i davanja naloga za plaćanje po svim ulaznim računima koji se prosljeđuju u Odjel računovodstva, te je potrebno uskladiti proceduru rada u Urudžbenom zapisniku Odjela logistike i dana je preporuka tuženiku da je potrebno utvrditi da li postoje odgovornosti drugih djelatnika iz Odjela šteta i Odjela računovodstva.

10. Sud prvog stupnja je ocijenio da iz provedenih dokaza, prvenstveno iz Izvješća unutarnje revizije, proizlazi da je kod tuženika bilo protuzakonitih radnji zbog postupanja sa fiktivnim računima klijenata koji se vode pod šifrom 20109, 28544, 174629, 244948 i 239615 (za dobavljače B. d.o.o., N. A. d.o.o., T. G. d.o.o., obrt M. M i B. d.o.o.), čime je tuženiku nastala šteta u iznosu većem od 1.400.000,00 kn. Međutim, ocijenio je da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je navedeno počinio upravo tužitelj, odnosno ocijenio je da tuženik nije dokazao da je upravo tužitelj zaprimanjem, likvidiranjem, davanjem naloga za knjiženje i plaćanjem fiktivnih računa, posebice od klijenata koji se vode pod šifrom 20109, 28544, 174629, 244948 i 239615, prouzročio štetu tuženiku u iznosu većem od 1.400.000,00 kn, odnosno da je upravo tužitelj počinio nezakonite radnje navedene u izvanrednom otkazu. Sama činjenica što je tužitelj bio voditelj odjela šteta da ne može značiti da je upravo tužitelj to počinio, već smatra da je tuženik bio dužan nedvojbeno dokazati koje konkretno radnje je tužitelj počinio po svakom pojedinom računu, te da je upravo zbog takvog postupanja tužitelja nastala navedena šteta tuženiku.

11. Ocjenom iskaza svjedoka A. B., M. M. i M. B. i iskaza tužitelja te Izvješća unutarnje revizije, sud prvog stupnja je utvrdio da proizlaze iste činjenice, a to su: da su račune potpisivali tužitelj i S. S., svaki pojedinačno ili u kombinaciji zajedno, te je bilo faktura na kojima nije bilo potpisa tužitelja, odnosno na kojima se nalazio potpis samo S. S., da se pošta nije evidentirala kroz Urudžbeni zapisnik pa nije moguće utvrditi način i vrijeme dolaska spornih računa, da je poštu zaprimala tajnica, a ne tužitelj, da su knjiženja računa po djelomičnim štetama provodile osobe unutar Odjela šteta (a bilo je više djelatnika u tom odjelu), iako se je trebalo vršiti u Odjelu računovodstva, da je S. S. likvidirala račune te je davala nalog za knjiženje i plaćanje, da je za likvidiranje zaprimljenih računa bio odgovoran G. Z. (voditelj Odjela djelomičnih šteta) I. M. (voditelj Odjela totalnih šteta) i A. B. (menadžer Odjela osiguranja i šteta), a tužitelj nije likvidirao račune niti ih je dao na knjiženje i plaćanje. Također je utvrdio da iz iskaza tužitelja proizlazi da on S. S. nikad nije dao nalog da mora platiti račun bez poštivanja redovne procedure, niti joj je predavao račune da ih ona daje na knjiženje, a nakon toga na plaćanje. Sud prvog stupnja je ocijenio da tuženik nije ničim dokazao da su S. S. i drugi djelatnici iz Odjela šteta nezakonito postupali isključivo po nalogu tužitelja, već smatra da kod tuženika nije bilo propisane procedure u postupanju, što su djelatnici tuženika koristili i svjesno postupali nezakonito svojom voljom, dok je tuženik olako sve stavio na teret tužitelju, bez razgraničenja tko je što učinio i tko je za što odgovoran. Utvrdio je da tuženik čak niti unutarnjoj reviziji nije dao takav zadatak, pa je zbog toga unutarnja revizija općenito utvrdila nezakonitosti u postupanju, ali bez razgraničenja pojedinačne odgovornosti svakog pojedinog radnika.

12. Sud prvog stupnja je utvrdio da iz Izvješća unutarnje revizije i iz iskaza svjedokinje M. M. proizlazi da je veća količina računa N. A. d.o.o. pronađena u uredu tužitelja u fasciklu na prozoru, međutim sud prvog stupnja smatra da tuženik nije dokazao koji su to točno računi, koje je nepravilnosti po tim računima počinio upravo tužitelj, a ne drugi djelatnici tuženika, sama činjenica što su ovi računi nađeni u uredu tužitelja može biti samo indicija da je tužitelj sudjelovao u nezakonitom postupanju, a da je tuženik je to tijekom ovog postupka bio dužan dokazati jasnim razgraničenjem svake pojedine nezakonite radnje tužitelja u svakom konkretnom slučaju, a što tuženik, prema shvaćanju suda prvog stupnja, nije učinio.

13. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik putem javnog bilježnika izvršio dostavu poziva za iznošenje obrane tužitelju koja je trebala biti dana 28. srpnja 2010. u 13,00 sati, a koji poziv je tužitelj zaprimio dana 28. srpnja 2010., a da iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti zaprimio iza 13,00 sati pa niti nije mogao doći kod tuženika radi iznošenja obrane, pa sud prvog stupnja smatra da tuženik tužitelju nije omogućio iznošenje obrane pred otkaz čime je postupio protivno čl. 111. st. 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 149/09, 61/11 i 73/13, dalje: ZR). Pri tome sud prvog stupnja smatra da kada niti unutarnjom revizijom nije jasno i nedvojbeno individualizirano što je točno tužitelj učinio, već su samo općenito utvrđene nezakonitosti u postupanju s fiktivnim računima, tada je bilo neophodno da tuženik tužitelju jasno predoči što mu sve stavlja ne teret i omogući mu da se o tome očituje, te tek nakon toga odluči o daljnjoj sankciji.

14. Stoga je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik, na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao da je imao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju sukladno odredbi čl. 108. st. 2. u vezi sa čl. 131. st. 3. ZR, odnosno da nije dokazao da je upravo tužitelj počinio sve ono što mu se stavlja na teret u pobijanoj odluci o izvanrednom otkazu i da nije dokazao da je tužitelj protuzakonitim radnjama oštetio poslodavca, da je zaprimanjem, likvidiranjem, davanjem naloga za knjiženje i plaćanjem fiktivnih računa, posebice od klijenata koji se vode pod šifrom 20109, 28544, 174629, 244948 i 239615, počinio štetu poslodavcu u iznosu većem od 1.400.000,00 kn, te da je postupao suprotno odredbama Pravilnika o radu (neizvršavanje i nesavjesno, nepravovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obveza, odavanje poslovne, službene ili druga tajne utvrđene zakonom ili općim aktom poslodavca, netočno evidentiranje ili prikazivanje rezultata rada ili drugih osnova za isplatu, s namjerom da se za sebe ili drugoga pribavi imovinska korist, zloupotreba položaja ili prekoračenje danog ovlaštenja, krađa, utaja, pronevjera, neovlaštena posluga, otuđivanje novca, vrijednosnih papira, materijala i dokumenata poslodavca i drugih osoba čija se sredstva nalaze kod poslodavca). Sud prvog stupnja je utvrdio da je kod tuženika bilo nezakonitog i nepravilnog postupanja, pa se može samo pretpostaviti da je i tužitelj kao voditelj tima šteta u tome sudjelovao, ali da tuženik navedeno nije ničim dokazao, a na način da se jasno može utvrditi što je točno tužitelj učinio i time prouzročio tuženiku štetu u određenom iznosu.

15. Zaključno je sud prvog stupnja utvrdio da je nedopuštena pobijana odluka o izvanrednom otkazu od 30. srpnja 2010. i da radni odnos tužitelja nije prestao pa da je tuženik dužan tužitelja vratiti na rad na poslove koje je obavljao prije otkaza na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZR te pozivom na odredbu čl. 87. st. 3. ZR dosudio naknadu plaće u visini određenoj provedenim financijskim vještačenjem.

16. Ovakav zaključak suda prvog stupnja se ne može prihvatiti.

17. Odredbom čl. 108. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

18. Sukladno odredbi čl. 131. st. 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

19. Prema shvaćanju ovog suda, a polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, u ovome slučaju je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem i da postoje okolnosti koje ukazuju da nastavak radnog odnosa s tužiteljem, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

20. Odredbom čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP predviđena je mogućnost da sud drugog stupnja odlučujući o žalbi i bez rasprave utvrđuje odlučne činjenice ukoliko ih je moguće utvrditi na temelju isprava ili izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li sud prvog stupnja prilikom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr 905/16-2 od 5. prosinca 2017., Rev -1696/2015-2 od 9. travnja 2019. i dr.).

21. Primjenom odredbe čl. 8. ZPP, koja propisuje da će sud prema svom uvjerenju odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud je utvrdio da je tuženik dokazao da je tužitelj protupravnim radnjama oštetio poslodavca, odnosno da je zaprimanjem, likvidiranjem, davanjem naloga za knjiženje i plaćanjem fiktivnih računa, posebice od klijenata koji se vode pod šifrom 20109, 28544, 174629, 244948 i 239615, počinio štetu poslodavca.

22. U postupku su na te okolnosti saslušani svjedoci A. B. i M. M. (list 48 do 52 i 54 do 56 spisa), tužitelj (list 115 do 116 i 127 do 131 spisa), svjedok M. B. (list 283 do 285 spisa) i dopunski M. M. (list 306 do 307 spisa) te je tuženik dostavio Preliminarno izvješće (list 97 do 108 spisa), Izvješće o provedenoj reviziji (list 59 do 70 spisa), Pravilnik o radu tuženika (list 70 do 92 spisa) te Optužnicu i pravomoćnu presudu Kov-96/15 (list 268 do 281 spisa).

23. Sud prvog stupnja, iako je utvrdio da je kod tuženika bilo nezakonitog i nepravilnog postupanja, pa da se može pretpostaviti da je i tužitelj kao voditelj tima šteta u tome sudjelovao pri čemu u obrazloženju presude citira i analizira provedene dokaze, pogrešno zaključuje da nije dokazano da je tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obaveze zbog koje daljnji radni odnos nije moguć s obzirom da suprotno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka.

24. Iz iskaza svjedokinje M. M. proizlazi da je ona provela reviziju vezano za sumnje da su fakture izdane od dobavljača B. d.o.o. fiktivne, da je cilj revizije bio utvrditi ispravnost u postupanju procesa zaprimanja, likvidiranja, davanja naloga za knjiženje i plaćanja fiktivnih računa te utvrditi da li je tuženiku počinjena šteta, a nakon što su krenuli u reviziju ustanovili su da su fiktivne fakture bile i od dobavljača N. A. d.o.o., T. G. d.o.o., I. MM i B. d.o.o., da je ustanovila da se fakture odnose na stare štete, stare i do 5 godina po ugovorima koji su zatvoreni, otkazani ili utuženi, na istima nije bilo opisa usluge, kao ni period kad je usluga izvršena, već samo opisno „usluga prijevoza“, da se na fakturama od dobavljača N. A. d.o.o., T. G. d.o.o., I. MM i B. d.o.o. nalazio faksimil tužitelja uglavnom samostalno, dok se na fakturama od dobavljača B. d.o.o. nalazio potpis tužitelja i S. S., svaki pojedinačno ili u kombinaciji, zavisno od pojedinačne fakture, da se radi o klijentima koji su u odluci o otkazu navedeni pod šiframa 2019, 28544, 174629, 244948 i 239615, a to su upravo prethodno navedeni dobavljači i da je nakon provedene revizije Upravi tuženika dostavila Preliminarno izvješće i Izvješće Unutarnje revizije br. 8/2010.

25. Iz navedenih izvješća proizlazi da je Unutarnja revizija utvrdila da je upravo tužitelj odgovoran za likvidiranje zaprimljenih računa te da je on davao naloge za knjiženje spornih računa i da ukupan iznos proknjiženih i plaćenih računa prema dobavljačima dobavljača B. d.o.o, N. A. d.o.o., T. G. d.o.o., I. MM i B. d.o.o. iznosi 1.441,269,00 kn, da se radi o ispostavljenim računima za djelomične štete i prijevoze vozila koji su evidentirani i plaćeni u 2009. i 2010. godini i dijelom za troškove prijevoza po totalnim štetama, a vezani su za stare događaje na kojima su postojali avansi od osiguranja, da su navedeni računi plaćeni zatvaranjem avansa i da su avansi svedeni na nulu, da su fiktivni računi po nalogu tužitelja donošeni na knjiženje u Odjel računovodstva pod napomenom da se plaćanje za njih mora izvršiti „hitno“, da su svi fiktivno ispostavljeni računi dolazili u serijama od svakog pojedinog dobavljača po nekoliko u istom danu i bili su plaćeni odmah istog ili najkasnije drugog dana, da veliki broj računa nije bio odložen u Odjelu računovodstva, gdje se trebaju odlagati svi originali, već su isti pronađeni u sobi tužitelja u fasciklu na prozoru, da je u prisustvu Unutarnje revizije, a tijekom telefonskog razgovora vođenog između S. S. i tužitelja, tužitelj istoj ukazao da je veća količina računa odložena u fasciklu na prozoru te da do njih nitko ne smije doći, a pogotovo ne Unutarnja revizija te je dao nalog da sporne račune po završetku razgovora sakrije i tajno iznese iz zgrade kako bi predala njemu.

26. Okolnost da je u spis dostavljeno preliminarno izvješće i konačno izvješće koji su skoro pa identičnog sadržaja, kao i da je tužitelj u spis dostavio treće (opširno) izvješće, nije od značaja s obzirom da je svjedokinja M. M. iskazala da je zbog hitnosti u postupanju najprije sačinila preliminarno izvješće, a zatim je sve dodatno istražila i sačinila preporuke za daljnji rad, te je nakon toga sačinila još dva izvješća, time da je konačno izvješće ono koje je po sadržaju najduže jer je i najdetaljnije, a to je ono na listu 287 pa 302 spisa, pa je isto konačno i mjerodavno s tim da se priložena izvješća u bitnome ne razlikuju nego su dopunjavana, a da nije ničim propisano da to izvješće mora biti formalno kako je to tužitelj prigovarao (žig, potpis odgovorne osobe itd). Nije odlučno niti što se na izvješćima ne nalazi urudžbeni broj kao dokaz o urudžbiranju, jer je nedvojbeno utvrđeno da je unutarnja revizija vršena po nalogu uprave tuženika te je upravo temeljem izvješća unutarnje revizije tuženik donio pobijanu odluku o otkazu.

27. Iz iskaza svjedoka A. B. (list 48 do 49 spisa) proizlazi da je zaposlen kod tuženika od ožujka 2009. na radnom mjestu menadžera osiguranja i šteta, da su u srpnju 2010. utvrđene nepravilnosti jer je umjesto uobičajenog stavljanja naziva H. L. K. d.o.o. stavljen samo naziv H. l. te da je tužitelj korektorom brisao naziv H. L. tako da se nakon isprintavanja računa vidio opet samo puni naziv, da iznosi za koje su plaćeni računi za otvorene štete su vršeni u zatvorenim ugovorima o leasingu, da su se računi koji su plaćeni temeljem nespornih uplata od osiguravajućih društava odnosili na usluge prijevoza dok su štete bile samo djelomične, a da djelomična šteta nužno ne uključuje troškove prijevoza od točke A do točke B, da utvrđeni troškovi usluge prijevoza nisu odgovarali datumima utvrđenih djelomičnih šteta, a da što se tiče iznosa koji su uplaćeni po računima prijevoza bili su identični iznosima nespornih uplata osiguravajućih društava.

28. Iz iskaza svjedokinje M. B. (list 283 do 285 spisa) proizlazi da je u spornom razdoblju bila pomoćni suradnik u odjelu šteta, da je po nalogu uprave radi vođenja kaznenog postupka vršila opis i kontrolu računa za koje je utvrđeno da su krivotvoreni, da ti računi nisu odrađeni po proceduri tuženika, nije prethodno tražena njihova narudžbenica, što bi značilo da to tuženik niti nije naručio, računi su se odnosili na štete koje su bile starije od 3 godine i koje su zastarjele, pa nije bilo osnove za plaćanje i radilo se o računima po osnovi ugovora koji su bili u statusu zatvoreni, što znači da kod ugovora u takvom statusu tuženik više nije bio vlasnik vozila, pa za takve slučajeve nisu izdavali narudžbenice niti su vršili plaćanja i knjiženja po takvim ugovorima, osim u iznimnim slučajevima, a takva iznimna situacija bi bila npr. u slučaju kada je šteta nastala prije zatvaranja ugovora, a radi se o većem iznosu, međutim, tada je bilo neophodno da korisnik podnese pisani zahtjev o kojem je trebalo odlučiti da li postoji osnova za naplatu, te ako se utvrdi da postoji, onda je trebalo izdati narudžbenicu i naručiti eventualni popravak, čim bi takav zahtjev zaprimili, bilo je potrebno provjeriti u osiguravajućoj kući da li postoji osnova za narudžbu i naplatu. Svjedokinja je prilikom kontrole računa utvrdila da radovi nisu bili izvršeni po predmetnim računima, a to je utvrdila na temelju dokumentacije dobivene od osiguranja.

29. Iskazi svjedoka su suglasni sadržaju izvješća revizije, koji dokazi su izvedeni pred sudom prvog stupnja i tužitelju je omogućeno da o istima raspravlja što je tužitelj i učinio, ali osporavanja istih od strane tužitelja nisu doveli su sumnju njihovu vjerodostojnost.

30. Naime, saslušani svjedoci iskazivali su veoma opširno, ali su međusobno suglasni da su računi zbog kojih je vršena revizija bili fiktivni, krivotvoreni, da usluge po tim računima nisu izvršene, da su fiktivni računi isplaćeni iz avansa, da je avans novčani iznos koji osiguravajuće društvo isplaćuje vlasniku te isti ne predstavlja stvarni iznos štete, već se radi o njegovoj procjeni, da bi taj novac stajao na računu tuženika do pojave zahtjeva o narudžbi ili popravku, u suprotnom, neiskorišteni novci od avansa postaju dobit tuženika, da su fiktivni računi u Odjel računovodstva dolazili po nalogu tužitelja i da je jedan dio računa bio potpisan ili supotpisan od strane tužitelja, a sve te okolnosti su utvrđene i provedenom revizijom, pa ovaj sud nalazi utvrđenim da je zaprimanjem, likvidiranjem, davanjem naloga za knjiženje i plaćanjem fiktivnih računa, posebice od klijenata koji se vode pod šifrom 20109, 28544, 174629, 244948 i 239615, počinjena štetu poslodavcu u iznosu većem od 1.400.000,00 kn, te da je tužitelj svojim protupravnim postupanjem za to odgovoran. 31. Naime, i sud prvog stupnja ocjenom svih provedenih dokaza smatra utvrđenim da je kod tuženika protupravnim postupanjem, opisanim u obrazloženju odluke o otkazu, počinjena šteta kako to tuženik navodi u odluci, ali pogrešno smatra da tuženik nije dokazao da je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz tužitelju.

32. Prema odredbi čl. 112. st. 1. ZR otkaz mora imati pisani oblik, a prema odredbi čl. 112. st. 2. ZR poslodavac mora i obrazložiti otkaz. U navedenim odredbama nije propisano što obrazloženje treba sadržavati, te odluka o otkazu ne treba sadržavati potpunu konkretizaciju i do krajnjih granica određen činjenični opis povreda koje su radniku stavljene na teret, već je dovoljno da se iz razloga obrazloženja otkaza može razabrati o kojim povredama je riječ (identitet povreda). Identično pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 754/11-2 od 5. veljače 2014. U konkretnom slučaju iskazima svjedoka i priloženim ispravama utvrđeno je da je tuženik dokazao da je imao opravdani razlog za otkaz jer je tužitelj protupravno postupao i njegovim postupanjem tuženiku je nastala šteta.

33. Takvo postupanje tužitelja, koje mu tuženik stavlja na teret, osim što je protivno odredbi čl. 81. Pravilnika o radu, koju tuženik citira u odluci u otkazu, ima obilježja više kaznenih djela kao što to proizlazi iz optužnice podnesene, između ostalog i protiv tužitelja kao prvookrivljenog, radi djela činjenično identičnog kao u odluci u otkazu (list 268 do 275 spisa) te iz presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kov-96/2015 od 16. listopada 2015. koja je donesena protiv direktora N. A. d.o.o., kojemu se stavlja ne teret da je zajedno sa tužiteljem ispostavljao neistinite račune za usluge popravaka vozila koje nisu izvršene, i da su isplaćene novce dijelili tužitelj i direktor tuženika na način da je direktor dobivao proviziju za ispostavu neistinitih računa, što je činjenično u bitnome identično djelu koje se tužitelju stavlja na teret u odluci o otkazu.

34. Tužitelj u svom iskazu (list 115 do 116 i 127 do 130 spisa) vrlo opširno objašnjava proceduru zaprimanja i likvidiranja šteta pri čemu ističe da nije bilo pisane procedure likvidacije djelomičnih šteta te da je on više puta inzistirao da se iste donesu, ali navedeno nije od odlučujućeg značaja s obzirom da se otkaz temelji na tvrdnjama tuženika da su isplaćeni fiktivni računi za usluge koje nisu izvršene (koji računi su prije toga zaprimljeni, likvidirani i naloženi za plaćanje) i da je upravo tužitelj kao voditelj tima za štete protuzakonitim postupanjem sudjelovao u realizaciji takvog postupanja čime je tuženiku nastala šteta.

35. Okolnost da je u izvješću revizije navedeno da je potrebno utvrditi odgovornost i sudjelovanje drugih radnika u protuzakonitom postupanju i nastanku štete, što sud prvog stupnja naglašava kao jednu od bitnih okolnosti za odlučivanje o opravdanosti razloga za otkaz, prema shvaćanju ovog suda ne oslobađa tužitelja odgovornosti za povredu radne obaveze koju je on počinio i koja je kao takva utvrđena i osnovano tuženik tvrdi da nastavak radnog odnosa sa radnikom koji protupravnim radnjama radi štetu poslodavcu nije moguć. Tužitelja ne oslobađa od odgovornosti činjenica da su možda i drugi radnici ili poslovni suradnici sudjelovali u takvom postupanju i u ukupnosti tuženiku napravili štetu u iznosu većem od 1.400.000,00 kn. Zakonom nisu taksativno navedeni razlozi zbog kojih se može izvanredno otkazati ugovor o radu. Međutim, ugovor o radu zbog svog trajanja i trajnih obveza koje nastaju za stranke iz tog ugovora pretpostavlja odnos povjerenja između poslodavca i radnika temeljem kojeg poslodavac od radnika očekuje ispunjenje ugovorne obveze za obavljanje posla, pa protupravno postupanje radnika koje za posljedicu ima i nastalu štetu poslodavcu, neovisno o tome da li su u protupravnom postupanju sudjelovali i drugi radnici ili poslovni suradnici i neovisno o tome da li je kompletna šteta nastalo isključivo postupanjem radnika, zasigurno predstavlja relevantan razlog zbog kojeg se može izvanredno otkazati ugovor o radu. Naime, nije riječ o sporu radi naknade štete koju je radnik uzrokovao poslodavcu, već se radi o parnici radi utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik kao poslodavac dao tužitelju radi njegovog protupravnog postupanja koja imaju elemente kaznenog djela i kojim postupanjem je tuženiku nastala šteta, i prema shvaćanju ovog suda, utvrđeno postupanje tužitelja predstavlja tešku povredu radnog odnosa zbog koje daljnji radni odnos nije moguć.

36. Slijedom izloženih razloga, a polazeći od toga da dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 8. ZPP utvrdio da je tuženik imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljen s tužiteljem zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, te da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć

37. Pri tome valja istaknuti da to što je ovaj sud činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama utvrdio na temelju izvedenih dokaza pred sudom prvog stupnja, tužitelj nije onemogućen u raspravljanju kada je o žalbi tuženika odlučeno bez rasprave. Svjedoci su saslušani pred sudom prvog stupnja u stadiju glavne rasprave te je tužitelj bio u mogućnosti da se potpuno rasprave okolnosti vezane za iskaze navedenih svjedoka, a ovaj sud ne nalazi razloga, niti su u postupku takvi razlozi istaknuti, da bi navedeni svjedoci iskazivali neistinito, niti iz provedenog postupka proizlaze okolnosti suprotne njihovim iskazima. Okolnost da je tužitelj paušalno prigovorio iskazima svjedoka nije od značaja za odlučivanje jer nisu istaknuti konkretni razlozi kojima bi se uspješno osporila vjerodostojnost njihovih iskaza osim neslaganja tužitelja sa navodima koji su potvrđivali osnovanost razloga za otkaz.

38. Pri tome sam karakter gore opisane počinjene povrede radne obveze predstavlja takvu okolnost zbog koje nije opravdano očekivati od poslodavca da omogući radniku da iznese svoju obranu (čl. 111. st. 2. ZR), s tim da iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj poziv za obranu zaprimio 28. srpnja 2010.(list 94 spisa), Zapisnikom od 29. srpnja 2010. je konstatirano da se tužitelj pozivu nije odazvao (list 27 spisa) što potvrđuje i tužitelj u Zahtjevu za zaštitu prava (list 16 spisa), a Odluka izvanrednom otkazu je donesena 30. srpnja 2010., što nije osporeno u postupku, pa je tužitelju, prema shvaćanju ovog suda, omogućeno da ostvari pravo na obranu.

39. Stoga, budući da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 108. st. 1. i odredbi čl. 111. st. 2. ZR, valjalo je žalbu tuženika u cijelosti uvažiti i prvostupanjsku presudu preinačiti na temelju odredbe čl. 373a st. 1. toč. 2. ZPP na način da je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, vraćanja tužitelja na radno mjesto i isplate naknadu plaće te preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova.

40. Tuženiku je u pogledu odlučivanja o žalbi protiv glavne stvari valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) pa je tuženiku prema vrijednosti predmeta spora(42.000,00 kuna)za sastav odgovora na tužbu priznato 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav podneska od 4. listopada 2010., 10. studenoga 2011. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za sastav podneska od 5. srpnja 2011. 25. bodova (Tbr. 8/3 Tarife ), za zastupanje na ročištima 13. travnja 2011. i 20. siječnja 2012. po 100 bodova (Tbr. 9.1 Tarife), zastupanje na ročištima 7. ožujka 2011., 11. srpnja 2011. po 50 bodova (Tbr. 9/2 Tarife), zastupanje na ročištu 15. studenoga 2011. 25 bodova (Tbr. 9/5 Tarife), prema vrijednosti predmeta spora od 149.924,43 i poslije 188.905,44 kune za sastav podneska od 28. kolovoza 2013., 22. listopada 2013. i 13. travnja 2017. po 250 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), za zastupanje na ročištima 30. siječnja 2018. i 14. ožujka 2018. po 250 bodova ( Tbr. 9/1 Tarife), za zastupanje na ročištima 5. rujna 2012. i 6. prosinca 2016. po 125 bodova (Tbr. 9/2 Tarife), zastupanje na ročištu za objavu 50 bodova (Tbr. 9.3.), sastav žalbe na presudu 312,5 bodova (Tbr. 10/1 Tarife) ukupno 2.512,50 bodova, što uz primjenu čl. 42. i 50. Tarife iznosi 31.405,00 kn. Trošak pristojbi(osim pristojbi na žalbu)nije priznat jer nema dokaza da su plaćene, a uložen je prigovor (list 380 spisa) o kojem nije odlučeno.

41. Budući da je tuženik u žalbenom postupku uspio u cijelosti (čl. 154. st. 1. ZPP), pripada mu naknada troškova sastava žalbe u iznosu od 3.906,25 kn (Tbr. 10. toč. 1. Tarife i čl. 42. i 50.) i trošak plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 4.478,00 kn (list 451 spisa), ukupno 8.384,25 kn.

42. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen s obzirom da ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 5. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.